Što je Hooponopono
Mabel Katz – interview za Radio Sunce
Što je to što Ho’oponopono tehniku čini djelotvornom i izvornom?
Što je to što Ho’oponopono tehniku čini djelotvornom i izvornom? Čine li je takvom osobna svjedočanstava i tradicijsko naslijeđe? Drugim riječima, čine li ga takvim pojave koje ga kontekstualiziraju kulturološki i iskustveno, u vremenu i prostoru? Osobna iskustva i kulturno zaleđe zacijelo mu pružaju legitimitet potvrde, no one nisu izvorišne već ishodišne legitimacije, sekundarne pojave.
Općenito govoreći, sve su pojave manifestacije (pojavnosti) neke temeljne zbilje koja ih uvjetuje, na podlozi koje se očituju kao takve. Tu zbilju možemo zamisliti ili je imenovati kao transcedentalnu, metafizičku ili pak fizičku, u smislu naravna ustroja same prirode. Kako je nazivamo i doživljavamo uglavnom ovisi o točki gledišta, odnosno o dostupnim kategorijama koje oblikuju naš zor.
Znanstvene, filozofske religijske, mističke, okultne i druge paradigme tumače zbilju kao naravnu ili pak nadnaravnu, pridajući joj atribute koji se nadalje granaju na kategorije, svojstva, karakteristike, na čitavu pojmovnu paletu koja – u sprezi s unaprijed ustoličenim idejama – oblikuje tijelo nekog svjetonazora, odnosno ideologije. Što je više takvih posredničkih modela u razumijevanju zbilje, čini se kao da postoje više različitih zbilja, odnosno stvarnosti. Taj pluralizam navodi na daljnju pomisao: ili postoje različite razine ili ustroji zbilje, ili je ona (zbilja) jedinstvena, a mnogolikom je čine naša nepotpuna, ograničena tumačenja. Oba izvoda uvode kategoriju relativizma na ‘mala vrata’.
Ili je: a) zbilja relativna budući da je mnogostruka, pa nam se tako očituje u mijenama kao nestalna – relativna; ili je b) relativna budući da je takvom čine naši nedostatni misaoni (znanstveni) modeli, jedini koji su nam na dohvatu ruke kao koliko-toliko pouzdani instrumenti provjere. Ukoliko je naša spoznaja relativna, nije to zapravo izravna potvrda o relativnosti zbilje kao takve? U tome slučaju zbilju relativizira spoznajna mnogostrukost i nepodudarnost, a nije li spoznaja (bila ona intuitivnom ili racionalnom) jedini organ kojime uistinu možemo pojmiti zbilju u njenoj izvjesnosti?
Čini se, međutim, kako u Ho’oponoponu nema ničega neizvjesnog, iako nam način na koji ta tehnika djeluje ostaje nepoznanicom? Što, dakle, Ho’ čini izvjesnim, utemeljenim i izvornim? Po svoj prilici, takvom je čini podloga zbilje na kojoj se očituje, no u pravilu ne one zbilje koja bi bila relativna, mnogostruka i neizvjesna, već upravo apsolutna, jedinstvena i izvjesna stvarnost.
Ukoliko tome jest tako, što nam je početi s tim uvidom? Za početak, trebali bi smo prihvatiti mnogostrukost pojava u pristupu zbilji i prihvatiti da Ho’ nije jedini niti povlašteni pristup načinu na koji se zbilja u koju smo uronjeni odražava na naša iskustva, naše živote. Takvih pristupa, jednako djelotvornih i izvornih, ima mnogo, i tek površnome pogledu može se učiniti da činjenica pluraliteta razvlašćuje njihov legitimitet, ili pak relativizira zbilju na podlozi koje se oni manifestiraju.
Zatim, trebali bi smo prihvatiti temelju zbilju u kojoj se sustječu različiti pristupi. Prihvatiti je ne poradi ‘zakona’ ili pak autoriteta određene privilegirane skupine, već zbog nagona koji izvorno posjedujemo i koji prirodno priliježe samoj zbilji – nagona povjerenja. Nagon povjerenja, ukoliko ga osjećamo kao naš intuitivni poticaj, odnosno “skok povjerenja”, ukoliko ga razumijevamo kao razumni, razboriti uvid intelekta.
U oba slučaja, povjerenje pružamo predajući se zbilji s vjerom – ne u njenu sudbinsku neumitnost, kobnu determiniranost – već u njenu zbiljnost, istinitost, kojoj se predajemo sa sviješću da joj time ujedno odgovorno predajemo i sve one programe koji nas sprječavaju upravo u mogućnosti da zbilju-kao-takvu uistinu i spoznamo u njenoj punini.
Spašavanje
Dakle, ovo shvaćanje o spašavanju i čišćenju bolnice je smiješno. Cijeli Univerzum se smije! Univerzum nije zainteresiran za spašavanje ikoga, Univerzum zanima da osoba bude 100 % odgovorna. Onda će Univerzum pjevati Alelujaaa! 😀
– Dr. Hew Len
https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=MxUrmZoBjR8
Činjenice
Čovjek može vidjeti manje od 1% elektromagnetskog spektra
i čuti manje od 1% audio spektra.
Ako ovo čitate,
Vi putujete 220 km u sekundi
po cijeloj galaksiji.
Ljudska bića imaju 46
kromosoma, 2 manje od
krumpira.
Postojanje duge
ovisi o čunjićima u vašim očima;
za životinje koje nemaju te stvarčice,
duga ne postoji.
Dakle, ne samo da možete vidjeti dugu,
Vi je i stvarate.
Dan od dobitaka
Danas sam bila poprilično neurozis jer sam išla na provjeru dioptrije pa sam morala cijeli dan škiljiti i ćorkati bez leća … Iako sam samoinicijativno zaključila da je i to samo program (da se ne smiju nositi leće prije provjere), ali ipak sam odlučila izdržati uz hopsanje….
Hodam tako po prodajnom centru gdje sam išla na provjeru vida i onako škiljeći kroz maglu ugledam na podu 50 kn…. Podignem ih sa poda i počnem se osvrtati okolo, ali naravno nije bilo „niđe nikog“ pa sam ih hopsajući i čisteći grižnju savjesti jer ih uzimam, a netko ih je izgubio, spremila u novčanik….
Onda sam dečkiću koji kontrolira vid, a pokušavao mi je prodati program uz priču da preko određenog broja godina vid dodatno slabi pa je potrebno kupiti još ovoga i onoga, ja prodala priču da imam 25 godina (mislim da mu je bilo jasno da muljam), ali važno da sam ja čistila u startu pokušaj nametanja dodatnih programa, jer mi je tako šapnula inspiracija…. I dobila sam još jedan paket leća gratis, a taman sam se pitala šta je to, ja toliko hopsam a ne vidim da se išta događa ! ! !
HVALA , HVALA, HVALA ….
– Maja Štulić
Stvarnost
Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima.
Stoga većina ljudi živi tako nestvarno, jer slike izvan sebe smatraju za stvarnost, a svoj vlastiti svijet u sebi ne puštaju nikako da dođe do riječi. Pri tom se može biti sretan, ali ako se jednom sazna ono drugo, onda se više ne može izabrati da se ide putem većine.
– Herman Hese
Životne visine
Osvajam vrh jedne „planine“ zajedno s više od tisuću ljudi i svi znamo u što se upuštamo 🙂 . Zamišljala sam raskrčen i otvoren put ka vrhu. Dočekala me je priroda. U vidu kamenog i pomaloteško prohodnog puta, drenjina, ali i borovnica, sočnih jagoda, plave vode …
Nije to bila najlakša stvar koju sam učinila do sada, ali je svakako jedna od ljepših. Toliko je lijepo da mi, bez obzira na sve, ni u jednom trenutku nije palo na pamet da odustanem.
Sreća u trenutku životnih visina pripada samo onome tko tamo kroči.
Isto je i s dnom, bez obzira na sve one koji te razumiju, vole i žele ti dobro, dno uvijek dotičeš sam, i zbog vlastitog učenja. I nema tu ništa loše i zastrašujuće, svakom svoje. A meni ovo iskustvo sa dragim ljudima u ovojh grupi ima samo jedan značaj – izuzetnost!
HVALA VAM, VOLIM VAS…
– Gordana Balić
Mala HO priča
Prije dvadesetak dana sam se probudila i po prvi put, nakon mjeseci i mjeseci umora i obeshrabrenja u potrazi za poslom, osjetila sam radost i želju da dograbim papir i olovku i pišem (u međuvremenu sam hopsala, mada ne baš uvijek i redovito).
Na momente mi se činilo da mi neko šapuće… nisam pitala, nisam komentarisala, samo sam zapisivala. Tako je nastala ova:
Mala HO priča
Jednoga jutra stvari su došle do dna. Činilo mi se da će mi se i um i tijelo rasprsnuti od problema i bezizlazne situacije. Ne znajući više šta da radim, posegnula sam za hrpom papira koji su godinama kupili prašinu na polici. Natjerala sam samu sebe da počnem čitati. Nakon par stranica, činilo mi se da znam šta trebam raditi.
„Volim te“, rekla sam glasno.
Moja podsvijest je zastala i pogledala me kao da sam sišla s uma.
„Znaš, ovo mi se nikako ne sviđa“, nastavila sam.
„Aha, ni meni“, slegnula je ramenima okrenuvši mi leđa u namjeri da ode.
„Slušaj, mislim, stvarno sam zabrljala. Žao mi je.“
„Šta ti je žao?“
„Ma onako, uopšteno mi je žao. Mislim, što sam stvorila čitavu ovu glupost. Zbilja mi je žao. Je’l možeš ti to zbrisati?“
„Zašto bih?“
„A zašto nebi? I ti si nas lijepo uvalila u ovo. Ja sam htijela da nam bude bolje, davala sam ti sve one lijepe sličice i afirmacije, a vidi u šta si nas ti uvalila.“
„Da, da. Tebi je uvijek neko drugi kriv. Čitaj dalje.“
„Slušaj, stvarno mi je žao. Molim te oprosti mi. Znam to o 100% odgovornosti. Ne moram dalje čitati. Zabrljala sam i žao mi je i molim te da mi oprostiš.“
„Šta tačno želiš da ti oprostim“, smijuljila se moja podsvijest.
E pa neće me ovaj put preveslati, pomislila sam. Tačno sam znala šemu koju sprema. Počeće vrtjeti jednu scenu za drugom, jedan događaj za drugim. Ja se obično na to navučem i počnem racionalisati. I eto ti ga, u tren oka počnem tražiti rješenja, stvarati scenarije i određivati strategiju, ciljeve i afirmacije. Ali ne i ovoga puta.
„Ovaj put ćeš mi oprostiti sve. Ja dižem ruke. Nije me briga. Od sada ti preuzimaš komandu. Radi šta znaš.“
Podsvijest me je sada gledala u potpunoj nevjerici.
„A šta ćeš ti raditi“, upitala je.
„Kako šta ću ja raditi? Pa ja ću se lijepo izmaknuti da ti ne smetam. Evo, recimo, gledaću TV.“
„Ti nikada ne gledaš TV.“
„Eto sad hoću. Lijepo ću se namjestiti u onu fotelju. Evo vidi, daljinski, kafica… neću da te ometam dok čistiš.“
Moja podsvijst je nešto promrmljala, okrenula se i počela da čisti.
„Hvala ti“, rekla sam sa osmijehom.
„Da, baš. Mogla si tražiti čišćenje i ranije. Ovdje se baš nakupilo. Ima da se naradim i naradim dok sve ne dovedem u red. Bar donekle. Znaš da se ne može sve počistiti samo jednom pa da traje za sva vremena. Čistiti se mora neprestano.“
„Da, to mi je jasno“, slegnula sam ramenima i pogledala na sloj prašine na komodi. „Čim dva dana ne uzmem krpu u ruke počne se taložiti. Hvala ti što sve to čistiš za mene.“
„To si već rekla.“
„Volim te.“
„I to si već rekla“, obrecnula se mada sam po njenom glasu jasno osjetila da joj je drago.
Par dana nakon zapisivanja ove priče dobila sam poziv iz firme u koju sam mjesecima ranije poslala jednu molbu… i u međuvremenu na nju potpuno zaboravila.
– Lidija Djujić
Ho'oponopono Tehnika 