Kad je moja kćer bila mala, nije baš bila neki ljubitelj društvenih igara. Nije joj se sviđalo ni da pobjeđuje ni da gubi, pa jednostavno nije htjela sudjelovati u igri. Na rođendanima i razno raznim druženjima ona bi odabrala ulogu promatrača.
Meni se neko činilo da više uživa u promatranju nego što bi u samom igranju pa mi nije padalo na pamet da je nagovaram ili na bilo koji način prisiljavam na igru.

Imala je 4 godine kad sam je vodila u jednu knjižnicu igraonicu. Ni tamo baš nije pokazivala neki interes za društvene igre sve dok jednog dana voditeljica nije izvadila igru Gavran. Ta društvena igra joj se toliko svidjela da sam je kupila isti dan. Danas (nakon 4 godine) i dalje voli tu igru, pa je uglavnom nosimo sa sobom i na odmor.

Po čemu je ova igra toliko posebna i drugačija od ostalih igara?
Igru može igrati 1-4 igraća. Postoji ploča na kojoj je u sredini slika gavrana koja se prekrije s 9 kartica. Okolo gavrana su slike drveća s raznim voćem. Na mjesto gdje je nacrtano voće stave se drvene figurice tog istog voća (trešnje, jabuke, kruške i šljive). Svaki igrač dobije jednu pravu malu (minijaturnu) košaricu u koju će spremati voće. Baca se kocka na čijim se stranicama nalaze crteži pojedinog voća, košarica i gavran. Igrači redom bacaju kocku i ono što dobiju kupe s drveta u košaricu. Ako dobiju “košaricu” onda mogu birati bilo koje voće, a ako se dobije gavran onda se na ploči okreće kartica koja otkriva jedan dio slike gavrana.
Cilj svih igrača (baš svih) je da se skupi svo voće prije negoli se okretanjem kartica otkrije cijela slika gavrana, jer u tom slučaju gavran je pobjednik, a svi igrači su gubitnici.
Znači, kad igramo ovu igru ne igramo protiv svojih suigrača nego protiv gavrana.
Ili svi pobjeđujemo ili svi gubimo.

Poznato? Pa tako je i s HO. Kad dobije jedan – dobiju svi. Kad jedan gubi – gube svi.
U HO mi nemamo gavrana, ali imamo programe koje dijelimo. Da bi igra bila uspješna bitno je samo da se znaju pravila igre i svijest da je zajedništvo važno – da ne igramo jedni protiv drugih… jer ne postoji moja pobjeda nego samo naša, jer u ovom slučaju množina je u stvari jednina. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Što je to što Ho’oponopono tehniku čini djelotvornom i izvornom? Čine li je takvom osobna svjedočanstava i tradicijsko naslijeđe? Drugim riječima, čine li ga takvim pojave koje ga kontekstualiziraju kulturološki i iskustveno, u vremenu i prostoru? Osobna iskustva i kulturno zaleđe zacijelo mu pružaju legitimitet potvrde, no one nisu izvorišne već ishodišne legitimacije, sekundarne pojave.

Općenito govoreći, sve su pojave manifestacije (pojavnosti) neke temeljne zbilje koja ih uvjetuje, na podlozi koje se očituju kao takve. Tu zbilju možemo zamisliti ili je imenovati kao transcedentalnu, metafizičku ili pak fizičku, u smislu naravna ustroja same prirode. Kako je nazivamo i doživljavamo uglavnom ovisi o točki gledišta, odnosno o dostupnim kategorijama koje oblikuju naš zor.

Znanstvene, filozofske religijske, mističke, okultne i druge paradigme tumače zbilju kao naravnu ili pak nadnaravnu, pridajući joj atribute koji se nadalje granaju na kategorije, svojstva, karakteristike, na čitavu pojmovnu paletu koja – u sprezi s unaprijed ustoličenim idejama – oblikuje tijelo nekog svjetonazora, odnosno ideologije. Što je više takvih posredničkih modela u razumijevanju zbilje, čini se kao da postoje više različitih zbilja, odnosno stvarnosti. Taj pluralizam navodi na daljnju pomisao: ili postoje različite razine ili ustroji zbilje, ili je ona (zbilja) jedinstvena, a mnogolikom je čine naša nepotpuna, ograničena tumačenja. Oba izvoda uvode kategoriju relativizma na ‘mala vrata’.

Ili je: a) zbilja relativna budući da je mnogostruka, pa nam se tako očituje u mijenama kao nestalna – relativna; ili je b) relativna budući da je takvom čine naši nedostatni misaoni (znanstveni) modeli, jedini koji su nam na dohvatu ruke kao koliko-toliko pouzdani instrumenti provjere. Ukoliko je naša spoznaja relativna, nije to zapravo izravna potvrda o relativnosti zbilje kao takve? U tome slučaju zbilju relativizira spoznajna mnogostrukost i nepodudarnost, a nije li spoznaja (bila ona intuitivnom ili racionalnom) jedini organ kojime uistinu možemo pojmiti zbilju u njenoj izvjesnosti?

Čini se, međutim, kako u Ho’oponoponu nema ničega neizvjesnog, iako nam način na koji ta tehnika djeluje ostaje nepoznanicom? Što, dakle, Ho’ čini izvjesnim, utemeljenim i izvornim? Po svoj prilici, takvom je čini podloga zbilje na kojoj se očituje, no u pravilu ne one zbilje koja bi bila relativna, mnogostruka i neizvjesna, već upravo apsolutna, jedinstvena i izvjesna stvarnost.

Ukoliko tome jest tako, što nam je početi s tim uvidom? Za početak, trebali bi smo prihvatiti mnogostrukost pojava u pristupu zbilji i prihvatiti da Ho’ nije jedini niti povlašteni pristup načinu na koji se zbilja u koju smo uronjeni odražava na naša iskustva, naše živote. Takvih pristupa, jednako djelotvornih i izvornih, ima mnogo, i tek površnome pogledu može se učiniti da činjenica pluraliteta razvlašćuje njihov legitimitet, ili pak relativizira zbilju na podlozi koje se oni manifestiraju.

Zatim, trebali bi smo prihvatiti temelju zbilju u kojoj se sustječu različiti pristupi. Prihvatiti je ne poradi ‘zakona’ ili pak autoriteta određene privilegirane skupine, već zbog nagona koji izvorno posjedujemo i koji prirodno priliježe samoj zbilji – nagona povjerenja. Nagon povjerenja, ukoliko ga osjećamo kao naš intuitivni poticaj, odnosno “skok povjerenja”, ukoliko ga razumijevamo kao razumni, razboriti uvid intelekta.

U oba slučaja, povjerenje pružamo predajući se zbilji s vjerom – ne u njenu sudbinsku neumitnost, kobnu determiniranost – već u njenu zbiljnost, istinitost, kojoj se predajemo sa sviješću da joj time ujedno odgovorno predajemo i sve one programe koji nas sprječavaju upravo u mogućnosti da zbilju-kao-takvu uistinu i spoznamo u njenoj punini.