Male vile

sDragi moji hopsići,
ho oponopono je već dugo sastavni deo mog života. Skoro pa svaki moj udah je jedno hvala, a izdah volim te. Život mi se korenito promenio, nabolje. Mnogo mi se divnih stvari dogodilo, o kojima sam i pisala, a najvažnija od svih je konstantan osećaj da je sve OK, sada i uvek.

U “tajne” ho oponopono-a sam uputila i moju 8-godišnju kći. Kada sam joj ispričala šta treba govoriti i zašto je to dobro, rekla mi je da je ona jako zahvalna na svemu i da nema potrebe da to stalno govori. Nisam insistirala, ali je ona, slušajući često mene kako po kući pevušim “volim te”, počela i sama isto ponavljati. Nekoliko puta sam je čula da, stojeći pred ikonom sv. Nikole, govori: “Mnogo želim …, ako se to i ne ostvari, ja sam i dalje srećna i zahvalna na svemu što mi se sada događa…volim te, volim te, volim te…”.
Moj suprug nije upućen u ho oponopono, ali vidi da nas dve pijemo solarnu vodicu pa je i on pijucka redovno, a oduvek ima običaj meni izjavljivati ljubav bezbroj puta u toku dana, pa bi se na neki način moglo reći da i on hopsa. Dakle, svo troje, svako na svoj način :).

Uglavnom, večeras se desilo nešto što me je opet, po ko zna koji put, oduševilo, premda sam se već navikla, na ta mala i velika čuda… Nas troje smo izašli do grada da prošetamo. Veče prijatno, stvoreno za porodičnu šetnju i druženje. Naš lepi gradić pun ljudi, veselih i raspoloženih. Ćaskajući smo stigli do najlepše gradske poslastičarnice i seli da pojedemo sladoled. Moj suprug ima običaj da uz sladoled naruči i vodu. Konobar donosi čaše s vodom i dok čekamo sladoled Nina priča viceve, a ja po običaju hopsam. U jednom trenutku, Nina se zagleda u čaše i uzvikne oduševljeno: ” Pogledajte, male vile, ljubičastih krila, plivaju po našim čašama i pevaju!” Kažem: ” Kakve vile, odakle ti to?”, a ona će:” Mama, zar ne vidiš kako svetlucaju, kao novogodišnja jelka 🙂 “… sve dok nije zaspala, pričala je o vilama koje se igraju u vodi, opisivala ih i pljeskala ručicama u oduševljenju. Ja se još uvek pomalo čudim, iako u čuda verujem odavno, jer sam im često svedok.
Ljubim vas sve i volimmmm…laku noć

– Zorica Cicović Miljković

Loše vijesti, dobre vijesti…

hPričica… istinita… današnja… moja.

Jutros me probudi loša vijest! Uznemiri me, ali ni približno onako kako bi me uznemirila prije samo nekoliko mjeseci… hvala, volim te, hvala, volim te…
Poslije nekih sat vremena dobijem informacije koje 100% od te loše vijesti svedu na nekih mozda 5% loše. Hvala, volim te…
Elem, poslije podne krenem u prodavnicu, saznala sam da imaju – pogodite šta? – flaše od plavog stakla! 🙂 Na putu do prodavnice stiže mi vijest… puno gora od one jutros, vezano za istu situaciju!
Oduzmu mi se i ruke i noge, ali ne dam se, hvala, volim te… Kao u bunilu hodam po prodavnici, uzimam plavu flašu sa police… hvala, volim te… Drhtim, kroz glavu prolaze stotine najcrnjih misli… hvala, volim te, hvala, volim te,… ponavljam kao hipnotizirana.
Stajem u podugačak red na kasi, stiščući onu flašu, i šta se dešava?! Stiže mi vijest koja horor prethodne vijesti totalno poništava i pretvara u potpunu suprotnost! HVALA,VOLIM TE! Počnem da se smijem, plaćam na kasi, prodavačica me “čudno”gleda… 🙂 Izlazim i ne prestajem da se smijem…

Kasnije, hladne glave, kontam… način na koji sam prihvatila te vijesti su, u stvari, moji programi… definitivno “nema ničeg vani”!
Hvala…volim te…

– Danijela Milinković

Misli

kjJalove misli, misli koje crpe energiju, blokiraju, misli straha, tjeskobe, misli nemira i iščekivanja, ili pak misli koje su fluidne, koje teku, koje daju odgovore, koje vode.

Hopsajući pretvaramo jedan oblik misli u drugi, jalove misli u misli inspiracije. Koje olakšanje je sama spoznaja da imam tu mogućnost., taj prekidač, samo ga se trebam sjetiti. Ho’oponopono je, kažu „tehnika rješavanja problema“. Onako na prvi susret zvučalo mi je premistično, prečudnovato, ali nije me toliko privuklo „rješavanje problema“ kao ostvarenje određenih ciljeva rezultata, već energija i smisao tih četiri rečenice žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti i volim te. Te rečenice čiste naš unutrašnji put, naše sagledavanje stvari i vlastiti doživljaj istih. Problemi se rješavaju na ovakav ili onakav način… život jednostavno teče iako ponekad imamo osjećaj zaglavljenosti, statičnosti, ali teče. Ho’oponopono za mene prvenstveno znači spoznaju da u ovoj životnoj rijeci s Hvala ti i Volim te imam mogućnost prekidača jalovih, blokirajućih misli i „strahotrabunjanja“ vlastitog uma. Imam mogućnost skidanja vlastitog tereta.

A što je s „rješenjima“, što se riješilo? Bitan je put do tih rješenja, put koji prelazimo s okovima i hrpom kamenja u želucu i na leđima, ili put koji prelazimo ho’opsajući s lakoćom i povjerenjem.

Biram ovaj drugi, imam tu mogućnost.
♥ ♥ ♥

 – Vanja Štrmelj

Samopročišćenje

vSvakog trenutka se radi samo o jednom, o samopročišćenju.

Može li išta biti lepše i izazovnije od “volim te” , išta humanije od “zadatka” da imamo mogućnost da popravimo sve što doživimo? 🙂

I ti, da bilo šta popraviš, govori “volim te”… O da, pitaće um: “Šta ću ja time dobiti?”
“Dobićeš to što dobiješ”  (dr.Len), ali prevazići će tvoje shvatanje dobitka!

“Volim te” može biti jedino dobro koje imamo 🙂  a Nula “je tvoja i Božanska rezidencija” odakle, i od koga svi blagoslovi – bogatstvo, i mir – teku ♥

– Nataša Sekulović

Zdravlje uz Ho’oponopono

hJako sam zauzeta, a znate čime?
H o p s a nj e m (osladilo mi se).
Ali evo nakon nekih objava smatram da vama nekima koji se pitate u vezi bolesti i hopsanja, fizičkih-nefizičkih manifestacija, bolova, mogu reći samo jedno…. dragi moji, samo hopsajte, hvalite, volite, opraštajte, ne razmišljajte o bolesti, ne analizirajte…. da li ići doktoru…. da li popiti svoj lijek koji vam je liječnik prepisao…. Normalno sve što ste do sada radili radite i dalje, samo tome još dodajte čišćenje (hopo), meditaciju i vidjet ćete da su rezultati zadivljujući (bez OČEKIVANJA – NAJVAŽNIJE).

JA SAM  HOOPONOPONOM RIJEŠILA KRONIČNI CISTITIS, STRAŠNO VELIKE PROBLEME – BOLOVE KIČME, ŠTITNJAČU.
Ne nije išlo brzo tako kako smo mi zamislili…. jer ne postoji čarobni štapić. Ali nakon nekih 8 mjeseci hopsanja, počeli su dolaziti prvi rezultati hopsanja (za one koji nisu možda pročitali, ima na blogiću), da bi se u još slijedeća 4 mjeseca riješili i  ostali zdravstveni problemi.

Danas slobodno i 100% istinito vam kažem da već tri mjeseca nisam popila niti jednu tabletu (a pila sam ih 5 dnevno raznih), ali sve što sam radila bila je 100%odgovornost, i maknuti očekivanja,
…..puno sam radila na otpuštanju očekivanja…. i uspjela jer to je najvećo otrov ega. E, kad maknete ta očekivanja sve ide kao po toboganu, ali uzvodno.

I još jedno moje saznanje: sve se čistilo sloj…  po sloj…. (kao kad  čistite glavicu luka), ali kad očistite sve ljuske to je rajski luk. Zato
svi vi samo naprijed i rezultati su sigurno tu,…. jer Bog nas sve voli isto, i nema miljenika, ali isto tako, on najbolje zna šta su prioriteti
i šta je najbolje za nas i kada…. ali vjerujte sve u svoje savršeno vrijeme.

I još samo da se osvrnem na Dani Ellino pitanje: šta mislimo je li hooponopono najlakši način….Jest najlakši, ali ujedno i najteži, ali samo ako  ne prihvatimo svoju odgovornost i ono šta nam Bog stavlja na naš prag života.

Danas nakon 16. mjeseci hopsanja (naravno i dalje hopsam) još uvijek nailazim na prepreke, ali ih sada puno lakše preskočim s hvala ti…. hvala ti…. volim te…. volim te….

Puno vas sve volim od ♥ ♥

– Vojka Mesnik

Prihvatanje spoljašnjeg ujedno je prihvatanje samog sebe

z“Prihvatanje spoljašnjeg ujedno je prihvatanje samog sebe.”

Sinoć sam naišla na ovu rečenicu i još uvek sam pod utiskom. I to vrlo snažnim. Da, jasno mi je odavno da spolja nema ničega što već nije u meni, da su ljudi i okolnosti oko mene samo odraz mene same, odnosno mojih programa. Znam da sam odgovorna za sve što mi se dešava u životu i prihvatila sam tu odgovornost s radošću. Da, da, znam i da prosuđivanje okolnosti u mom životu dolazi iz uma koji naravno ima vrlo ograničen pogled na stvarnost.

Međutim, nikada o tome nisam razmišljala na način iz gore navedene rečenice. Dakle, kada ne prihvatam spoljašnje događaje, kada se u sebi ili na glas bunim protiv nečega u spoljašnjoj realnosti, ja u stvari odbacujem samu sebe! S druge strane, znam koliki je značaj samoprihvatanja i ljubavi prema sebi, to stalno naglašavam u svom radu. Prava, duboka promena moguća je tek kada zaista prihvatimo sami sebe, kao i sve okolnosti u svom životu i kada za te događaje više ne krivimo druge ljude, sudbinu ili sam život.

Jasno je da je prihvatanje svih okolnosti mnogo lakše uz ,,hvala ti,, i ,,volim te,, ove reči upravo kao da govore – prihvatam tvoje postojanje, hvala ti što si mi pomogao da osvestim ko sam ja u svojoj suštini, ipak ti si samo programčić koji mi više nije potreban.

Verujem da su svi naši programi tu, da bi nam pomogli da spoznamo svoju pravu, Božansku prirodu.

Kakav divan dan!

– Suzana Vemić

Ho’oponopono i meditacija

s“Um ne može biti jak bez tebe. Ti možeš biti bez uma, ali um ne može biti bez tebe. Dakle ti si snažniji.” (Mooji)

Kako to može pomoći kod hopsanja?
Kad sjedim u meditaciji npr. 20 minuta sve što mi dolazi ne shvaćam ozbiljno. Mogla bih reći da sam u ulozi promatrača. Da me netko zamoli da nakon meditacije ponovim samo jednu svoju misao koja mi se pojavila za vrijeme meditiranja, teško da bih se ičega sjetila.
Za vrijeme meditacije misli dolaze i odlaze, kao i popratna stanja (razno razni osjećaji – i dobri i loši)… sve se to dešava u meni, ali ne i meni. I tako godinama.

E sad, kod hopsanja je slično… možda malo više dramatično, jer teže je biti promatrač kad si direktno uronjen u živu zbilju – teže je otpustiti npr. ljutnju koju osjećamo dok se netko dere na nas negoli kad se ta ljutnja pojavi u meditaciji iznenada kao nepozvani gost. Ali u biti, radi se o istome – programi su i jedno i drugo – naša reakcija bi trebala biti ista u oba slučaja što se tiče otpuštanja.

Mogli bi smo reći da je hopsanje jedna vrsta meditacije u praksi. To znatno olakšava našu poziciju u cijeloj priči – što god nam se dešava – tu je samo zato da bi mi to napokon otpustili. Nakon toga ako se to i dalje pojavljuje u našem životu mi toga uopće nećemo biti svjesni ili nam ni malo više neće smetati.

Dakle, hopsanje je meditacija u hodu. Svakim korakom naprijed, prostor se širi i veći je – ne zato jer ga je netko povećao, nego zato što je suvišno izašlo van. Ništa od onoga što se nalazi u prostoru nismo mi, to su sve programi – a mi smo prostor.

“Prostor u kojem se um pojavljuje je Sebstvo. Budi samo Sebstvo. Ne brini se što dolazi na pozornicu Sebstva” – kaže Mooji.

A ja kažem Volim vas i želim vam laku noć ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jednostavno…

h……… tu sam ja već godinicu jednu!!! Prođe brzo, jako brzo! Puno sam toga naučila! Puno sam toga pročitala, proučila i doživjela. U svemu sam tražila smisao i potvrdu.
Sada mogu reći da nema pravila i da ništa nije stalno, i prestala sam tražiti smisao i objašnjenja. Rekla bih da nema, zaista nema ništa tamo vani. Sve je u meni! Nema čuda, nema pomoći ni od koga, nema nadanja sve će biti dobro ili strahova da neću uspjeti… nema!!!
Jednostavno treba živjeti s osmijehom na licu i samo govoriti HVALA; VOLIM TE; ponekad ŽAO MI JE I OPROSTI, i naravno pri tome ŽIVJETI i biti sretan bez obzira na sve!!!
Zaista je sve u meni!! ♥ ♥ ♥

– Magdalena Maja Klasić

HOOPONOPONO NOSEČNOST

images (11)Doolgo se dolgo nisem oglasila, ampak tukaj sem končno spet s še eno potrditvijo te najčudovitejše in najčudežne tehnike, katero sem imela priložnost prakticirat.
Nekateri se spominjate mojega depresivnega posta od letos, ko nisem vedela kako naprej in kam ter kako usmeriti svojo prihodnost, iskala sem rešitve na vseh mogočih mestih in imela zelo veliko pričakovanj…… Nakar je hooponopono in čiščenje izbrisalo vsa moja pričakovanja in prineslo rešitve namesto mene.
Poglejte kako.V septembru sem imela nekaj manjših zdravstvenih težav v obliki polipov v maternici za katere je moja zdravnica predlaga operativni poseg le če postanem noseča (kar smo že poskušali že več mesecev ampak na žalost neuspešno). Šalila sem se z njo da bom naredila kakor ona reče, po naročilu ampak kljub vsemu mi ni bilo vseeno,kajti bilo mi je rečeno da polip morda tudi preprečuje nosečnost, tako da bi operacija bila neizbežna. Ni to nobena strašna operacija vendar v vsakem primeru je neugodna. In tako je minilo še dva meseca, nič posebnega se ni dogajalo, jaz sem se malo umirila, hopsala in menjavala vodo v kozarcih.
In prišel je december, seminar v Zagrebu na katerem smo zavedno in nezavedno, in jaz in vi, z Mabelino pomočjo očistili veliko več, kot smo kadarkoli pomislili, da je mogoče.
Po seminarju je prišel kredit iz mojega prejšnjega posta, postavljanje datuma za poroko, gneča okoli Božiča, ko naenkrat…. Nekaj se je začelo dogajati. Pripisovala sem to nervozi, želočnim težavam in podobno ali….
Natanko mesec dni po seminarju sem izvedela, da se v meni razvija novo življenje, ena mala hooponopono bebica. In zato HVALA, HVALA, HVALA, NESKONČNO HVALA VSEM VAM, MABEL( katera je zagotovo sodelovala pri tem čudežu) IN DRAGEMU BOGU TEJ MOJI VELIKI SREČI, KI PRIHAJA (če dragi Bog da, da je vse vredu) V ZAČETKU SEPTEMBRA.

 ZELO VAS LJJUUUBIM 

Magdalena Pulić

Spoznaj sebe

hŠto tražimo?

Jedna od najdražih izreka koje sam ikada čula je ona Iris Apfel: “Najgori modni promašaj je kada se pogledate u ogledalo i ugledate nekog drugog.” Učestala u modnom svijetu, ova se izreka lako da primjeniti u svakodnevici.

Koga vidite kada se pogledate u ogledalo? Osobu od povjerenja? Razočaranje? Osobu koja radi u poduzeću? Osobu koja je sretna jer je u vezi? Dobrog prijatelja? Žrtvu? Snažnu osobu? Majku/oca/ljubavnika/izdajnika?

Znate što je interesantno? Cijelo to vrijeme kada odraz u ogledalu pokazuje masku koju trenutno nosimo, mi čeznemo za nama samima. Sigurno ste u ruke dobili fotografiju proslave mature ili neku drugu fotografiju na kojoj ste između mnogo ljudi i vi. Koga ste prvog potražili?

Sebe.

Uloge nam omogućuju da preživimo u svijetu fizičkog iskustva, naša fluidna priroda se ne mijenja, da bismo je sakrili i učinili se društveno prihvatljivi, prihvaćamo uloge koje nam prvo nametnu roditelji. Muškarci nauče ne plakati i sakrivati osjećaje, a žene uče da su slabe. Život se zbilja čini poput labirinta u kojem krenemo krivim putem i prije nego prohodamo. Daljnje uloge usvajamo preko društva ili kroz traume, mnoge od njih su korisne, koliko god sakrivaju našu pravu prirodu, u datom momentu se ponašaju poput flastera i štite krhke dijelove nas, pomažu nam da zadržimo integritet i da se naša unutrašnjost ne uruši pod traumom.

Tricky part je u tome da se identifikacija s ulogama dešava uglavnom na podsvjesnom nivou i kao što reče mislilac kojem sam zaboravila ime “Kada poželimo skinuti masku koju dugo nosimo, s njom ćemo otrgnuti i dio naše kože”.  Masa ljudi krene skinuti masku, dopuste sebi luksuz da budu ono što zapravo jesu i u momentu kada osjete trganje kože, vraćaju masku i ostave je zauvijek. Nikada ne spoznaju da je nužno otrgnuti i dio kože jer ona označava dio nas koji još uvijek nosi bol i patnju traume zbog koje smo stavili masku, a skidanjem maske je spreman umrijeti. Bol kao posljedica čišćenja je sigurna uvertira u smrt uvjerenja koje odlazi u nepovrat i otvara nam pogled na našu autentičnost za kojom čeznemo. Ujedno, činjenica je da koža zaraste i da je koža koja prekrije ožiljak puno čvršća i tvrđa od obične kože – ožiljci su mjesta na kojima nas je jako teško ozlijediti. Kada skinemo jednu masku, otvaramo jedan segment nas samih i nikada ga više nećemo trebati sakrivati.

Kažu da možemo spoznati sve tajne postojanja kada slijedimo Sokratovu misao “Spoznaj sebe”. Na putu otkrivanja najvećih tajni univerzuma, jedino što nam stoji na putu smo mi sami.

Uzmite fotke s mature, ponovo potražite sebe, svi to radimo. Zanimljivo je da to radimo spontano, bez promišljanja. Ovaj put imajte na umu da ono što mi tražimo, istovremeno traži nas.

Dopustite sebi da se pronađete.

Napisala: Petra Varšić

 

 Dopuštenjem autorice, preuzeto s http://carobna-suma.com/2013/06/26/spoznaj-sebe/