U dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća ugledni znanstvenik Wilder Penfeld nakon niza istraživanja uvodi pojam “engrami” – to su točna lokacija u mozgu u kojoj su pohranjena sjećanja.
Nekih tridesetak godina kasnije jedan drugi ugledni znanstvenik, neuropsiholog Lashley nizom nehumanih pokusa na miševima dokazuje da je Penfeldova teorija u krivu.

Iako su uklonjena mjesta (dijelovi mozga) u kojima su bila pohranjena određena specifična sjećanja miševa, miševi su se i dalje sjećali onoga čega se u stvari nakon zahvata na mozgu ne bi trebali sjećati. Naime, ostali dijelovi mozga su na neki način preuzeli specifično sjećanje iz uklonjenog dijela (o tome piše i autorica Moždanog udara, koju često spominje Mabel).
S istim problemom se pozabavio još jedan vrlo ugledni neurokirurg, Karlo Pribrama, koji je došao do istih saznanja kao i Lashley. Zaključio je da ne postoje u stvari točke u našem mozgu gdje su pohranjena naša sjećanja, nego da je mozak ustvari samo “aparat” koji ta sjećanja percipira, što znači da su sjećanja smještena negdje drugdje, a ne u samom mozgu.

Sa stajališta hooponopona ovo je vrlo zanimljiva tema jer kao što znamo jedno od aksioma HO je i to da kad se nešto čisti u nama – ustvari se čisti u svima!

Zanimljivo je da je nekoliko znanstvenika koji su radili na ovom polju neovisno jedan o drugome došli do istih rezultata. Tako su neka istraživanja dovela do nevjerojatnih otkrića kao ono otkriće od Waltera Schemppa koje se temelji na tome da ni nedavna sjećanja ustvari nisu locirana u našem mozgu, nego su pohranjena u polju nulte točke (to je u našem pojmovniku Nula).

Ta teorija potvrđuje i još jednu često spomenutu tvrdnju u HO, a to je da se svijet nalazi u nama, a ne mi u svijetu. Jer mi u stvari ne percipiramo vanjski svijet u svoj unutrašnji, nego obrnuto – mi smo ti koji cijelo vrijeme projiciramo slike i tako stvaramo vanjski svijet (virtualnu stvarnost).

Dakle, nismo mi veliko skladište sjećanja nego polje nulte točke (Nula). Što znači da je svijest globalna pojava, pa sve utječe na sve. Mi smo konstantno u interakciji s poljem nulte točke. Naš mozak konstantno pridobiva “stare” informacije (programe) kao što je u stanju primati i “nove” (inspiracija). Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se uskladimo s njima, što znači da su čovjekove sposobnosti mnogo veće nego što smo toga svjesni.
Potrebno je samo promjeniti razmjenu informacija s Poljem (Nulom) jer i onako se sve odvija preko njega (drugoga niti nema).
Ispada da su sadržaji naših života samo jedna od bezbroj mogućnosti koje su nam dostupne i zato su promjenjivi.

Hopsajući mi ustvari napuštamo određene mogućnosti iz Nule (programe), a prihvaćamo one koje su najbliže našoj pravoj prirodi (a ona je takva da briše granice individualnosti i odvojenosti te donosi nam kvalitete za koje nismo niti slutili da mogu biti naše). ♥ ♥ ♥

– Dani Ella