Dalek sam put prešla da bi došla od „Samo Ja“ do „Sve sam to Ja“…

Trnovit put na kojem me oštro trnje ranjavalo i žuljalo, a rane od tog trnja jako boljele i krvarile, ali sada svaki taj trn (i manje i veće) ljubim, volim i zahvaljujem im, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene, ovakve kakva sam sad…

Na tom putu bilo je dosta (m)učitelja koji su me gazili, gušili i stiskali, a u stvari su me samo „podsjećali“ da se sjetim tko sam i što sam, da se sjetim koliko sam moćna i snažna i da sam sve to sama izabrala.

Sada znam da sam ih sve ja izabrala, baš kao što u teretani izabireš pojedine utege i sprave na kojima ćeš vježbati da postaneš snažniji. Tako sam i njih različite (neki su bili laganiji, a neki vrlo teški i naporni utezi) izabrala da bih ojačala svoje duhovne mišiće…

A oni su me cijelo vrijeme samo učili (uporno podsjećali) što je to bezuvjetna ljubav: „Sjeti se što je to i kako je to bezuvjetno ljubiti, kako je to kad ništa ne tražiš od mene i ništa ne očekuješ a ipak me voliš, kako je to kad te gazim i vrijeđam i nisam ti po volji, a i dalje me voliš, jer ja sam ti, a ti si ja , i ja ti samo pokazujem što je u tebi”…

I trebalo mi je duugo, jako dugo da to čujem, da vidim istinu, da ispod svih tih slojeva i maski koje su bile na površini vidim toplo ljudsko srce i dušu koja nije različita od moje, koja je i u meni, ista… jedno…

Da vidim koliko smo ispod površine potpuno isti, s jednakom čežnjom za ljubavlju i pažnjom koju smo tako očajnički željeli dobiti jedni od drugih, a nismo znali kako, nego kroz sukobe, uzimanje i bol…

– Ivana Bakota