Nakon upoznavanja s premisama Hooponopona prije šest mjeseci, počeo sam grozničavo tražiti i sakupljati definicije ljubavi. Kako definirati taj fenomen? Koja je ljubav prava, čista, vječna? Počeo sam od samoga dna, od one Jergovićeve, muške, balkanske:
„Naša se ljubav svodi na to da svoju ženu ne damo drugome.“
U to vrijeme nisam imao vlastito shvaćanje što ljubav je ili što bi ljubav trebala biti. U početku mi je bilo čak i neugodno na materinjem jeziku hopsati „volim te“, jer nisam imao razlog za to, pa sam to činio na engleskom, zajedno s ostale tri „mantre“. Voljeti se može samo ono što nas čini sretnim, što nam pričinjava osjećaj ugode. Kako voljeti nešto što nema nikakve veze sa mnom? Pošto je od svih ugoda ona seksualna na samom vrhu vrijednosne ljestvice u našoj materijalističko-egocentrično jcivilizaciji, tako je najprimjerenija definicija ljubavi današnjice seksualna strast. Čak se i za sam seksualni akt primjenjuje učtivi sinonim „voditi ljubav“. Za stare Grke je seksualna ljubav bila samo jedna od više njih. Između ostalih, oni su vrlo jasno razlikovali „eros“(seksualna – fizička ljubav) od „agape“ (duhovne ljubavi). U mom opsesivnom traženju definicije ljubavi koja će zadovoljiti sve stanice moga tijela nailazio sam na definicije koje se čak međusobno suprostavljaju (Lao Ce, Shakespeare).
“Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.” – “Tko silno ljubi, silan strah ga mori, a strah kad raste, jače ljubav gori.”
Definicije Ericha Fromma su vrlo trezvene i pragmatične:
“Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjeljstva ili umijeće muzike. Ona zahtjeva brigu, napor, znanje, odgovornost i poštovanje.”
Neke su mistične (Plutarh):
“Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu”,
neke humoristične i fatalne (Nietsche),
“Ljubav je stanje u kojemu čovjek vidi stvari uglavnom onakvima kakve one nisu.”
“Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.”,
dok se neke međusobno uravnotežuju kroz suprotnosti (Shakespeare):
“Gdje siješ ljubav, izraste veselje. Tuga je znak velike ljubavi.”
Jučer je jedna vibracija zavibrirala cijelim mojim tijelom i takoreći ga ujedinila u ugodnom osjećaju shvaćanja. Uspio sam tu vibraciju na zadovoljavajući način pretočiti u riječi i zato je rado dijelim s vama.

„Ljubav (za mene sada), ona bezuvjetna, istinska, duhovna, itd., nije i ne može biti emocija. Ona nije želja, strast, motiv, traženje nečega izvan nas. Ona je stanje svijesti u kojem sebe i svijet oko sebe prihvaćamo u potpunosti, bez iznimke ili borbe. Tako je ljubav zapravo ispravan -optimalan – besprijekoran način života, ne u moralnom, već u energetskom smislu.“

Ovim naravno ne tvrdim da sam ja u tom stanju svijesti, već da sam sretan što imam novi izazov u životu, nešto preciznije određen.

Hvala i volim vas!

– Dado F.