Razmislimo malo o našem tijelu. Koja je funkcija tijela? Zar ono ne služi svrsi izražavanja našeg Bića? Tijelom iskazujemo naše Sebstvo, ono nevidljivo, ogromno, beskrajno. Tijelo je zapravo senzor našeg ukupnog stanja, kako svjesnog, tako i nesvjesnog, ono je zadnja linija “fronte”. Njime stvaramo, gradimo, putujemo, ali i rušimo i razaramo!
Razumijemo li mi uopće što je tijelo? Što nam ono govori kada smo bolesni? Kada smo u patnji? Sretni ili zaljubljeni?
Ustvari, sve je jasno kao dan, ne treba čitati religijske spise . Ono što tijelo treba izražavati, onoga kojeg treba izražavati si -Ti!
Tijelo će nam jasno kazati volimo li mi sebe. Ono će se zahvaliti za našu Ljubav lijepim osjećajem opuštenosti, blaženstva i neke ukupne sreće. Jednako tako gorljivo će nam ukazati u kojoj mjeri programi upravljaju nad nama, kakve odluke donosimo, gdje nam je pažnja! Bez ikakva ustezanja ukazivati će na svoju zapuštenost negodovanjem, stresom, bolestima i patnjom.

Dakle, ocrtavamo li našim tijelom materiju prema kreaciji Duše ili zamislima uma? Da li nam je tijelo poluvodič, vodič ili supervodič Ljubavi prema Sebi?

Zamislimo da je ono mehanički stroj sa vozačem – nama – i energija koja ga pokreće dolazi isključivo iz vozača. Vozač je, opet, spojen na Izvor koji ga napaja u neograničenim količinama. Promotrimo sada malo, kolika je propusnost te energije sa Izvora u vozaču? Što mislite da li mi posjedujemo svu tu golemu moć ili je zapravo samo propuštamo kroz sebe? Ljubav dakle ne pripada nama, ona je Bivanje, stalnost koja je oduvijek bila i biti će. Ako Ljubav protiče kroz nas, onda će se ona izražavati u svojoj punini, bez zadrške na svako vozilo kojeg napajamo njome, direktno ili indirektno. Prvenstveno je to naše tijelo, pa tijela drugih ljudi i bića u našoj neposrednoj blizini, kao i stvari oko nas, cijele Zemlje. Planet nam sasvim precizno kazuje koliko Ljubavi propuštamo kroz Sebe, sve nam na to ukazuje, počevši od našeg tijela!
Voljeti sebe ne može biti samovažnost, ne može biti egomanija! Jer je dovoljno pogledati u kakvom stanju nam je tijelo, kakvi su nam odnosi sa drugim ljudima, respektiramo li svijet oko nas ili se svađamo s njim. Nema dakle laži: ogledala su svugdje, sve odjekuje dolinom naše svijesti kroz prostor i vrijeme koje nazivamo životom.

Čistiti svoj život znači raditi na propusnosti Ljubavi kroz sebe. To znači Biti supervodičem, napajati Ljubavlju sve što se napajati dade. To je Ljubav koju ne posjedujemo, a nismo joj ni vlasnici! Nema gubitka, uvijek je to samo davanje, pretakanje Ljubavne vode iz mora u rijeke koje opet utječu u mora. Ako osjećamo gubitak, onda trebamo čistiti. Jer smo grčevito ručicama stisli ono malo ljubavi što osjetismo, prigrlili u strahu od gubitka i ne damo to blago nikome. E, to je onda samovažnost i egomanija, jer grlimo interpretaciju Ljubavi, program o njoj koji kaže: ti si vlasnik.

Kada kažem “Volim te”, onda pretačem iz Sebe u mene. Tada se mogu spojiti sa Tobom u Njih. A zapravo, sve je to ilustracije radi, jer je to jedna te ista voda.
Neka teče divota onda 🙂

– Neno Lubich

Okupili smo se danas da bi smo spojili ovu Osobu s Programima te njihovu vezu ozakonili ovdje pred Bogom.
– Osobo, uzimate li ove Programe? Da budu s vama i u dobru i u zlu…?
– NE! Moj odgovor je NE! Evo ponovit ću nekoliko puta: NE, NE i NE!
I lijepo vas molim da to svakako napišete i prosljedite Bogu da je odgovor bio NE.

Čovjek je kao nekakva staklena prizma kroz koju prolazi Ljubav. Ako smo se nakrcali podacima i sjećanjima, onda Ljubav ne može prolaziti. Prizma pretvara Božansku svijest u nama razumljivu Ljubav, manifestira ju svugdje oko nas i životi nam mogu biti jako lijepi ako im dopustimo da budu. Međutim, zamrljana prizma blokira Svjetlo, smanjuje Božanski šapat i projicira probleme, mnoštvo njih, u svijet oko nas. Dakle, problemi su slomljena Ljubav, poražena i potisnuta golemim otporom. Kada čistimo, onda stvaramo put da Ljubav slobodno prolazi, da projicira prekrasne duge i lijepe slike voljenja u naše snove koje nazivamo životom.
Nema mnoštva problema koje treba čistiti! Nema se odakle ni započeti, jer problemi nisu tamo, nego ih kanaliziramo kroz zamućenog sebe u našu pažnju. Tako, jedini fokus je prema sebi, prema prizmi.
Kada očistimo prljave naočale sve je ljepše, jasnije, mnogo je novih detalja, divnih boja. Čistimo zato samo i jedino sebe, ne čistimo probleme, jer njih nema kada je leća čista.
Prizmu Ljubavi čistimo finom krpicom na kojoj piše “Volim te”.

– Neno Lubich

– ” Doktore, ovaj lijek koji ste mi dali ne djeluje. ”
– ” Hm… Djeluje kod svih ostalih. Uzimate li ga po uputama koje sam vam dao? ”
– ” Kojim uputama ? Ma uzimao sam ga prvih par dana pa sam prestao kad sam vidio da ne djeluje. Štoviše, bilo mi je još gore. ”
– ” Još gore ?! Što vam se dogodilo ? ”
– ” Umjesto da prestanem kašljati još mi se počela skupljati sluz u grlu i nos sliniti. A ionako je lijek bio gorak. Ja bih neki slatki. I da odmah prođe. “
– ” A-ha, dobro… Tijelo kroz sluz izbacuje otpadne stanice koje su se u vama nakupile tako da vi ne biste trebali biti njihovo smetlište. To je faza kroz koju trebate proći na putu do ozdravljenja. ”
– ” Ne sviđaju mi se te faze. Idem ja naći drugog doktora. Hvala vam na svemu. Doviđenja. “

Kad nahrle problemi skloni smo zaključiti da hopsanje ne funkcionira ili možda nešto radimo pogrešno, u dilemi smo da li da se branimo ili napadnemo najjače što možemo(?)

Kad zaprijeti oluja programa prvo što napravimo je da prestanemo disati. Ukočimo se kao da nas je dotakla Snježna kraljica. U tom trenutku važno je razbiti iluziju programa. Kao kad nam je mama morala upaliti svjetlo da nas uvjeri da čudovišta stvarno nema u sobi. Sad smo odrasli pa to možemo sami Stani i upali svjetlo… i diši… i samo promatraj što se događa, bez osuđivanja i bez uključivanja.