“…Hopsam, ali počelo mi se dešavati sve negativno, sve je krenulo nizbrdo. Moje raspoloženje, situacije svakog dana, da o financijskoj situaciji i ne govorim …tako je došlo do toga, da sam jednostavno digla ruke od svega govoreći sebi, kako je to sve bez veze…”
Jako smo brzi kada treba dići ruke, kao munja! Pitanje je samo tko želi odustati, komu je stalo do toga da ovo što je sada traje? Razmislimo malo, tko je ovisan i hrani se nevoljom? Ovo je ključno jer će nam otkriti našu duboku vezanost za negativnosti, energetsko iscrpljivanje i osjećaj krivice. Koliko lica zapravo imamo, identiteta, tko od njih što želi i za čim žudi? Pa čak i da se sad odjednom pojavi Bog i sve nam izbriše gumicom, sve naše probleme, nevolje, bolesti i kaže, “evo počni ispočetka”, jesmo li sigurni da ne bi opet završili gdje ste sada? Znamo li uopće završiti ikako drugačije? Jesmo li sposobni preuzeti odgovornost?
Pokušajte se sjetiti kako ste došli do ovdje, gdje ste danas. Kako se to dogodilo? Tko je donio sve te odluke, odustao od prilika, insistirao na samosažaljenju, ignorirao svoj unutrašnji glas?
Programi su toliko kompleksa struktura da imaju vlastitu svijest, mogu djelovati neovisno o nama. Oni su poput duha koji nas je zaposjeo i sve radi umjesto nas; donosi odluke, manipulira osjećajima, traži teret kaosa i meteža, hrani se njime. To uopće nije šala! Baš kao neki demon, vrlo lukavi, alienski demon, instalirao se tu u nas i vlada!
Tko smo mi? Ali zaista, tko smo mi? Ljubav, kažete. Ali gdje je ta Ljubav, kako je sada nema? Zašto je ne vidim, ne osjećam, samo me jad obuzeo!
Ako programi traže Ljubav, neće je pronaći. On ne bi prepoznali Ljubav sve i da im na lice sjedne . Programi znaju samo za nevolju, depresiju, očaj, to je njihov medij u kojem postoje. Jedini način da se sjetimo Ljubavi (koja Jesmo), jest da izađemo iz tog kruga. Ali, pazite – mi idemo zakoračiti vani, kad ono kamion što odvozi smeće se odmah parkira i istrese sve na nas! To je njegov obrambeni mehanizam, on želi da mi ostanemo unutra, u krugu ne-voljenja, neznanja i lokvice svjesnosti. Bitka je to, vječnost protiv vječnosti! Trebamo biti lukavi, malim koracima izlaziti vani, voljenjem ići ka voljenju. Zato je svaki “Volim te” bitan. On je taj mali korak vani, malena puzlica koja Sebe slaže. Sve izvan “Volim te ili Hvala ti” (kako, zašto, ne ide, ne mogu, nemam, itd) je smećarski kamion! Identificirajte se s tim “Volim te, Hvala ti”, meditirajte o njima, prožmite sve što jeste, svaku mrvicu svijesti s njima.
Caka je da se dođe do faze kada vam svaki programski grč, njegovi trikovi da vas natjera da odustanete i uvjeri vas da je to sve glupost, bude kao ljetna olujna kiša za koju znate da nije stvarna, trajna, da je nebo iznad tamnih oblaka vedro, sunce sja, baš kao što se svemu tome smije astronaut dok gleda Zemlju iz svemira i vidi nešto sitno bijelo, smiješne oblake što plešu i lijepe slike mu stvaraju. Promijenite perspektivu, izađite iz fokusa da je sve koma i tražite Ljubavni smisao u Sebi.
Postoje dva univerzuma, zar ne? Onaj kojem smo svjedoci putem uma, buljimo u njega, sve nam je zaokupirao i jedini mu je prioritet posjedovati; a ako ne, onda odustati. I onaj drugi, kojeg smo u nekom kutku svijesti namirisali, ali ne marimo za njega, ignoriramo ga, a on jauče, zove, viče “tu sam, tu sam”.
Gle, ako vam se odustaje – odustanite! Nije nikakav problem, naravno. Sve je to igra svjesnog i nesvjesnog, natezanje oko mrvica svijesti i Slobode. ‘Ko bi gore, sad je dole, kaže stara narodna. Samo… imamo li mi vremena, snage i energije za to?
Ja ne odustajem. Hoćete li sa mnom ili se vidimo nekom drugom prilikom?
– Neno Lubich
Dragi moji hopsići davno sam na jednom blogu pročitala istinitu pričicu mlade Šveđanke Ane, a koju danas želim podijeliti s vama. Namijenjena je svima, a naročito mladim mamama i bakama.
Ho'oponopono Tehnika 