Ne treba omalovažavati
ništa što nas rastužuje:
po vječnim zakonima razmjera
kad dijete izgubi lutku
isto je
kao i kad kralj izgubi krunu.
– Mark Twain

Zašto smo toliko vezani za programe?
Da bih odgovorila na ovo pitanje, mogla bih prvo pokušati odgovoriti na slično pitanje: Zašto je tako teško otpustiti prošlost?
Sa stajališta hooponopona, život možemo definirati i kao čin otpuštanja svog zemaljskog ja. Naš zemaljski Ja nastao je kontinuirano i povezuje mnoštvo osobnosti koje trenutno nastanjuju naše promjenjivo tijelo.

Sva naša Ja pružaju nam osjećaj neke vrste predvidljivosti, služe nam kao jedna vrsta utočišta koji nam daje “stabilnost”.
Da bi objasnili svoje sadašnje stanje – poziciju, obično se služimo svojim prošlim iskustvima kao nekom vrstom naše vlastite dokumentacije. Preko te osobne dokumentacije lako definiramo svoje sadašnje stanje. Ako potražimo savjet psihologa ili psihijatra njega će prvenstveno zanimati upravo ta naša osobna dokumentacija. Osobna dokumentacija ustvari ne govori ništa o nama samima, ali govori puno o programima koje smo usvojili i pomoću kojih gradimo svoj vlastiti život.

Problem sa životom u programima je u tome što programi sprečavaju promjene. Pa umjesto da živimo, mi se cijeli život bavimo nus-produktima tih programa.
Mogla bih od cigli sagraditi svoju vlastitu siluetu. Svaka cigla bi mogla predstavljati po jedan program. Hopsanje je jedna vrsta izvlačenja cigli iz tog “zida”. Pa tako se može desiti da hopsanjem iz sebe izvučem veću količinu cigli (programa), a da se niti jedan dio “mene” ne sruši. A onda jednog dana jedno “slabašno” Volim te odlomi trećinu programa koji su samo trenutak prije izgledali tako postojano i čvrsto vezani za cjelinu. Vjerojatno, moguće je izvući i par ključnih cigli iz temelja pa da se odjednom sruši cijeli zid (Mooji). Alati pomoću kojih “gađamo” zid su brojni, samo u Ho ih ima dovoljno da se igramo cijeli dan. Ili kao što bi Rumi rekao:

“Sad zaustavi riječi.
Otvori prozor u sredini grudiju
i dopusti da duhovi uzlijeću i izlijeću.”

– Dani Ella

Što je to taj famozni sadašnji trenutak? Je li to neka zamrznutost života u jedan tren i naše svjedočenje tom bljesku? Dakle, sada zastanem, sve stopiram i vidim sadašnji trenutak?
A što ako odustanem od svega toga i kažem da je sadašnjost zapravo tijek, žustro kretanje, vrlo buran događaj, protok energije iz Namjere u ostvarenje? I baš taj protok, to putovanje, uranjanje u proces svjesnosti o njemu je sadašnji trenutak?

Ako u tom aspektu imamo svjesnost o sadašnjem trenutku, što ćemo dalje s tim, čega ima tamo za nas? Kako nam sadašnji trenutak može promijeniti život?

Jedina tajna koja se krije u Sada jest misterija života. Ono što trebamo učiniti kada primijetimo da se dogodio sadašnji trenutak jest zapitati se: Gdje je Ljubav? Upravo to pitanje može biti okidač življenja i razrješenje od zatočenosti u učmalost!
“Gdje je Ljubav” jest “Tko sam Ja” i znači zastati i prihvatiti čudesnost trenutka, osjetiti svježinu tog prekida i primijetiti zapanjujuću Istinu:

JA SAM ŽIV. JA SAM LJUBAV.

U mirakulu ovog trenutka možemo pronaći Ljubav. Ona nam treba da bismo se pomaknuli s mjesta gdje smo sada na mjesto gdje možemo svjedočiti o oba svijeta – mizeriji i razrješenju! Ako smo u stanju promotriti iz Ljubavi ove dvije perspektive života, onda možemo i djelovati na pravilan način, donositi kvalitetne odluke i steći snagu za odgovornost.

Spoznaja o Slobodi zapravo ne leži u vječnoj borbi s egom ili ne-privrženosti (attachment-u) nečemu! Ona počiva na misteriji nadahnuća nad životom samim – spoznaji Ljubavnika u nama. Biti u sadašnjem trenutku znači biti u misteriji spontanosti i divljenju nad čudom udaha, izdaha, promatranja i percepcije. Jer sve se to događa Sada! To je putovanje, proces, osvještenje Ljubavnika Života.

Legenda kaže da je Buda pred kraj života pokazao svojim učenicima ružu i rekao im: kada biste mogli vidjeti kakva ova ruža zaista jest – sve bi se odjednom promijenilo zauvijek!
Zaista, kada bismo mogli iskusiti sadašnji trenutak kakav je uistinu – ništa više ne bi bilo isto, nikada!
Ako mu kažem Volim te, Hvala ti – tijek energije je promijenjen zauvijek. To je početak zaljubljivanja u život što buja u nama.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Jedno od zlatnih pravila hooponopona je: hopsamo bez očekivanja.
Ne hopsamo bez očekivanja zato jer je to zabranjena stavka u HO nego jednostavno zato jer postoji velika vjerojatnost da nam se ta očekivanja ne ispune onako kako smo mi to sebi zamislili.

Znači, ako hopsamo i imamo problem, prirodno je očekivati da će se taj problem riješiti, ali neprirodno je očekivati (kad je u pitanju hooponopono) da će se taj problem riješiti onako kako smo mi to sebi zamislili.
Ustvari, da nemamo očekivanja od hooponoponona ne bismo ni počeli s hopsanjem, jel tako? Stvar je samo u tome da ne možemo reći da hopsanje ne djeluje jer se nešto ne rješava prema našim rokovima i očekivanjima.
Prije jedno godinu dana mi smo se u grupi na neki način bavili tim problemom.
Mene je zanimalo kako to Mabel čisti hotel, autobus, avion… i sve ostalo unaprijed, ako ne zna što konkretno čisti. Isto radi i dr. Len. Kad Mabel čisti hotel u kojem se treba održati seminar onda ona i očekuje da će se hotel očistiti – zna da ne čisti bezveze. Ako se nakon čišćenja i desi nešto nepredviđeno u hotelu Mabel se neće time zamarati – neće misliti da HO ne djeluje nego će jednostavno nastaviti s čišćenjem.

Besmisleno je biti u grču. Hooponopono je proces koji se dobro brine sam za sebe.
Ako netko misli da HO ne djeluje može jednostavno prestati prakticirati tehniku i probati nešto drugo. HO nije tehnika koja se jučer rodila i sad radi svoje prve korake u svijetu, a mi smo dobrovoljci koji će je testirati, nego proces koji funkcionira, a na svakome je izbor hoće li ga primjenjivati ili ne. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Zadivljujuća je jednostavnost hooponopono tehnike. U svega nekoliko jednostavnih koraka ukalkulirana je kompletna mudrost postojanja.

Što će se dogoditi ako stanem pred potpuno prazan zid?
U prvi tren činit će mi se da stojim ispred čisto bijele plohe. Ako ostanem promatrati to bjelilo zida uočit ću da zid i nije baš toliko bijel kako mi se činilo u prvi mah.
Ako izdržim još malo buljiti u zid uočit ću osim boje zida i teksturu zida, pa i oblike u toj teksturi. Um će se buniti da je dosadno stajati ispred “bijelog” zida i moguće je da će se moja pažnja s zida prebaciti na promatranje sadržaja koji dolaze iz uma. To će se dogoditi jako brzo, toliko da neću niti primijetiti da više ne promatram zid nego verbalno naklapanje uma – iako ću i dalje buljiti u zid.

Um će pričati svoju priču – na taj način pokušat će sam sebe zabaviti – sve samo da ne mora svjedočiti promatranju “ničega”. Odlutat će u prošlost i kreirati budućnost – sve samo da ne boravi u sadašnjosti. Javit će se i neki osjećaji na koje me neće asocirati zid nego um, a moguće je da ću “ja” to povezati sa zidom jer ispred njega stojim i gledam ga cijelo vrijeme.

Jasno je što se tu dešava – sami zid s osjećajima i mislima nema ustvari nikakve veze – sve se dešava u meni, a ne na zidu.
Ako sam toga svjesna, onda neću optužiti “dosadu” bijelog zida, nego ću se pitati: Što je to u meni da sad doživljavam ovu različitost emocija i sadržaja, kad pouzdano znam da to nema nikakve veze sa zidom ispred kojeg stojim. Čim sam izgovorila tu rečenicu ja sam ustvari preuzela odgovornost – priznala sam si da se cijeli spektakl odigrava unutar mene, a ne izvan mene. I to je dovoljno – ne moram specijalno niti sebi niti bilo kome drugome naglašavati da “preuzimam odgovornost” jer riječi u ovom slučaju ne znače ništa, a spoznaja je dokaz da je tome uistinu tako.

Dok svjedočim blebetanju uma počinjem hopsati. I što se sad dešava na svjesnoj razini? Um je zbunjen, jer mu nije jasno od kuda sad taj sadržaj koji se baš i ne uklapa u njegovu konverzaciju. Pita se: Kakav hvala? Što volim te? Kakve su to nebuloze koje uopće ne pašu na ovo o čemu ja pričam cijelo vrijeme?

Hopsanje je zbunjivanje uma – prekidanje filma programa. Moguće je da um postane zabrinut upadicama Hvala i Volim te pa pokuša zaustaviti hopsanje malo jačim programima.
Ako ostanem dosljedna u ponavljanju Volim te, um će (kakav već je praktičan) zaključiti da je neuvjerljiv pa će sam eliminirati neke programe (proglasivši ih neučinkovite), kao što je eliminirao na primjer i promatranje u bijeli zid (u jednom trenutku).

Um voli dominirati i vrlo brzo će se prešaltati na profitabilnu djelatnost ako je to potrebno. Pa tako može postati pravi fan hopsanja. Ne samo da će hopsati po cijeli dan nego će i maltetirati sve ostale s važnošću hopsanja. Svi koji hopsaju će mu biti super, a oni koji ne hopsaju činit će mu se nepodobnim.

S stajališta uma to je jednostavno tako. Nije to neki problem, ako smo toga svjesni – jer je i um onda svjestan da smo ga razotkrili, a onda slijedi neminovno raspetljavanje cijele te zavrzlame.

Hooponopono nije elitna tehnika koja nas vraća u Nulu, jer iz Nule se nismo niti pomaknuli. Hooponopono je sredstvo pomoću kojeg rastačemo zbilju uvjetovanu programima koji ustvari ne postoje… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Često sam pitao samoga sebe što to zapravo radim kad kažem „volim te“? Trebao sam shvatiti, proniknuti u srž, ugasiti tu unutrašnju žeđ. I jedno jutro je iz zida izbio izvor. I ja sam pio.

Govoreći „volim te“ ja svjesno prihvaćam situaciju takva kakva jest, bez borbe i osude. Čineći to istovremeno preventivno spriječavam onečišćenje, tj. implantiranje budućih programa koji se zavlače pod kožu sistemom sukobljavanja i ranjavanja. Blokiranje pokretanja mahanizma mišljenja, je još jedna od pozitivnih pratećih pojava.
„Volim te“ ima i svrhu da me „cijepi“ protiv eksplozija emocija, tih direktnih posljedica mišljenja= neprihvaćanja. „Volim te“ me uz to i pravilno pozicionira u odnosu na okolni svijet, dajući mi ulogu promatrača umjesto one od cinika. „Volim te“ me stalno uči visokoj kulturi percipiranja i to za sobom povlači nezamislive posljedice u vanjskom svijetu, usprkos tome što na prvi pogled sve zvuči tako banalno. „Volim te“ i „Hvala ti“ su vrlo lukavo osmišljenje alatke koje imaju svrhu: oslobođenje bez borbe. U tome je njihova moć zavaravanja protivnika i njegovog izgladnjivanja na duge staze. Kao put, obje nas te „priglupe“ alatke vode ka totalnoj percepciji svemira, onakvog kakav on uistinu jest.

„Volim te“ je jedno veliko DA koje obznanjujem svijetu i životu.

„Volim te“ je udisaj, koji može biti i plitak i površan ili dubok, polagan i svjestan. „Hvala“ je izdisaj.
Hopsanje nije ništa drugo do svjesno disanje, tj. svjesno i odgovorno komuniciranje sa okolinom.

Kao što je „volim te“ čin, namjera prihvaćanja, tako je „hvala ti“ čin otpuštanja, čišćenja. Hvala je najljepši i najelegantniji način da kažemo “Ne!”.

„Hvala“ i „Volim te“ (Ne i Da) čine savršeno uravnoteženu cjelinu, mašinu za čišćenje svega (starog) suvišnog i sprečavanje vezivanja za (novo) suvišno.

„Hvala“ je lijek opraštanja, dok je „Volim te“ preventiva odgovornosti.

Hopsanje je suksesivno isključivanje interpretacijskog sistema nastalog kao posljedica procesa socijalizacije.

Kao što je „Hvala“ jedan rekapitulacijski sistem za „neznalice“, tako je „Volim te“ recept, također za „neznalice“, kako da se pripravi unutrašnja tišina,.

Hvala,
Volim te

– Dado F.

Ljubav je odabir. Taj osjećaj jača pomoću djela vođenih ljubavlju. A ona su vaš odabir, bez obzira na to kako se osjećate. Snažan odabir može preokrenuti situaciju. Te odabire morate neprestano donositi. Kad god se dogodi nešto što nije ispunjeno ljubavlju, zastanite i odaberite ljubav. Dobili ste moć odabira- jedan od najvećih darova ljudskog bića. Odaberite odabir. Odaberite život, odaberite ljubav. Odaberite biti sve ono što želite biti. Takvi odabiri otvaraju vrata prilika, ona mogu pokrenuti planinu. Isprobajte i uvjerite se.

„Kad volimo, prestajemo tražiti smisao života“ . – Bhagwan Shree Rajneesh

(iz knjige „Bez straha“)
———————————————————————————————————
Ho oponopono je odabir zahvalnosti i ljubavi. U jednom momentu zahvalnost, ljubav, tu slobodu života osjećamo cijelim svojim bićem, a u drugom je ona prekrivena teretom straha, ljutnje, krivice, tjeskobe… Analizirajući, postavljajući pitanja, tražeći odgovore zašto, kako, zašto baš meni, tražeći krivce, uzroke od ko zna kada samo hranimo te negativne emocije, tražimo opravdanje za njih i prihvaćamo ih kao dio nas samih….Kako je moguće odabrati bilo koju emociju, strah, ljutnju ili pak ljubav kad se one jednostavno pojave ili ne ?

Moguće je, krenuvši na ho oponopono put odabrali smo ljubav, a kad je povremeno zaskoče strah, sumnja, ljutnja, tjeskoba i koje kakvi neželjeni predatori, sjetite se svog odabira.

Hvala

– Vanja Štrmelj

Ako “prozremo” um onda znamo s kim imamo posla. To je dobra vijest, a loša vijest je da je um taj koji je spoznao nešto o sebi.

Prirodu jezika možemo objasniti samo jezikom. Um možemo objasniti jedino umom. Kao što crvenu boju na slici ne mogu precizno dočarati riječima – boje su boje, a riječi su riječi. Mi naravno nismo um, ali s tim dijelom sebe mi i nemamo nikakavih problema, zar ne? Naš problem je um i njegovi programi. Ako bi um ispunjavao svoju temeljnu svrhu mi bi smo uživali maksimalno i ne bismo imali više nikakvih problema.

Kad hopsam, ja brišem programe. Kako se programi brišu tako se mijenja i moja slika svijeta. Dolaze neki novi uvidi – percepcija se širi. Pitanje je samo iz koje pozicije promatramo – u jednom trenutku sve postaje samo sadržaj i uočava se mehanizam po kojem sistem funkcionira.

Um perfektno obavlja svoj posao, u punom je zamahu… problem je jedino što ta vrsta posla ne donosi željene rezultate, ako nije usmjerena na rekostrukciju samog tog procesa, a hopsanje je jedan od načina rekonstrukcije uma.

– Dani Ella

Ho’oponopono kaže: otpustite!  Ali, što to otpuštamo, a što preostaje?

Ako kažemo da je sve Sada – dakle, prošlost je nefunkcionalna, ne možemo ništa s njom u ovom trenutku, a budućnost je nemoguće promatrati kao stvarnost, osim kao špekulaciju – onda otpuštamo ono što nam odaje dojam prošlosti i budućnosti. Dakle, sve što nas “primorava” da budemo izvan Sada – našeg tijela, ove tipkovnice, monitora, stola, prostorije, udaha, izdaha…

No, zašto uopće trebamo te virtualne svjetove ‘jučer i sutra’ da bismo imali osjećaj cjelovitosti, da postojimo? Što nas gura da se oslanjamo na njih s takvom strašću, da smo spremni i život dati?
Razmotrimo to kao svijet izgrađen od lego kockica iz života kojeg smo stvarali sudjelovanjem u njemu i pečatirali ga svakom novom kockicom. Ulazimo tako svakodnevno u novi dan i slažemo to iskustvo u komplicirane grafike našeg lika i djela, lijepimo razglednice prepunih doživljaja na pano osobnosti i divimo se, gradimo, gradimo… Mi danas imamo u vlasništvu finu kolekciju kockica, lijepo smo to zidali, naš život, i valja ga čuvati, jer to smo mi! Strah od gubitka ili čak raspadanja ovog što životom držimo je zapanjujući! Bojimo se odraza o sebi što krade našu privrženost Ljubavi, odnosi je zajedno s energijom u virtualne fantome kojima smo opčinjeni. Ne prestajemo zuriti u omamljujuće slike naših sjećanja što su nam uzele identitet “Bića koje je svjesnost” i pretvorili ga u kartonske kutije ispunjene strahom i opisima o našoj prirodi ispisanim po svim stranama. Hipnotička je to zaluđenost samim sobom, gotovo beznadežna!

No, tko je ustvari tu hipnotiziran? Odgovor na to pitanje otkrit će se otpuštanjem, jer je to proces. Ne možemo hopsati brže od volim te, hvala ti. Kada nešto očistimo, odmah to “prazno” mjesto popuni drugi program, zaista je velika ta gomila 😀

Ali sada imamo svjesnost o tom procesu i možemo utjecati na njega zatvaranjem poglavlja o gradnji života od lego kockica. Možemo graditi život od Ljubavi, njome popunjavati prazninu! Nju, pak, možemo uzeti samo iz Sadašnjosti, jer tu je Zdenac.

I premda se čini da Ljubavi ima svugdje u vremenu i prostoru, ipak je riječ o interpretaciji, a ne o iskustvu. Iskustvo Ljubavi je graditelj svijesti i konačna istina o tome tko smo.

Šaljimo Ljubav u sjećanje, šaljimo je u stvarnost, vlastitost, sve što mislimo, vidimo, “znamo”.
Jer Ljubav je ono što preostaje.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Malo lake filozofije Ho-a za prizemljenje tijekom vikenda….

Zbog pomanjkanja onog direktnog kontakta sa svemirom, koje žene imaju po prirodi, nama muškarcima treba barem malo filozofije ne bi li bili u stanju da improviziramo kakve-takve ljestve i popnemo se na viši kat, u „viši razred“ i tako spriječimo rutinsko „padanje godine“ koje se ponavlja već milenijima. Postao sam prije dva tjedna jednu definiciju Ho-a koja je došla s „downloadom“, ne stigavši ispisati dodatna objašnjenja za nju koja su je pratila. Stjecajem okolnosti je mapa sa zapisima downloada doslovno „nestala“ i na sreću se opet pojavila jučer, u pravo vrijeme. Činim to sada, jer je bolje učiniti ikad nego nikad!

Definicija je glasila: Ho`oponopono je disciplina dekonstrukcije mahnizma borbe. Ali što to znači? Ženama najvjerojatnije ništa, jer to „znaju“ cijelim svojim bićem. Ali meni (i ostalim muškarcima) taj goli kostur bez mišića i ostalog tkiva ne znači puno u pragmatičnom smislu. Što je borba, kao genetski program koji trebamo izbrisati?

Borba je prvenstveno suprostavljanje, davanje suda, odvajanje, pozicioniranje u odnosu na nešto drugo. To se ne čini kao neki prijestup, ali kad pogledamo u dubinu, u samu srž, borba je neprihvaćanje. Postavivši to u kontekst (moje) definicije ljubavi kao bezuvjetnog prihvaćanja, sve postaje jednostavno i shvatljivo.

Misli i njima rezultirajuće emocije su također borba, jer misao podrazumijeva interpretacijski sistem sa svojim sistemom vrijednosti. Misao osuđuje, polarizira, vrednuje i tako automatski uključuje sistem samovažnosti. Na samom kraju misao kao instinkt borbe implicira siromaštvo. Borimo se da bi nešto dobili što nemamo. Pogledavši u cijelosti cijeli princip „misaone borbe“, razumski zaključujem da se on bazira na iluziji, tj. da nema osnove – potvrde u prirodi kao energetskom svijetu i da je stoga neka vrsta lukave prijevare.

Na drugoj strani nalazimo princip mira, prihvaćanja (ljubavi), unutrašnje tišine i bogatstva kao nečeg što ima energetsko uporište u prirodi i prema tome je istinito.

Htio bi se još kratko osvrnuti na „mit o kreaciji“ (geneza), pošto on na podsvjesnom nivou moćno upravlja našim životima. Što znači kušanje legendarne jabuke s „Drva znanja“ (da`ath) umjesto s Drva života? Po meni je to odluka ulaska u svijet interpretacije okoline, razlikovanja i odvajanja, koji nas automatski postavlja iznad – ispod nečega. Ako je jabuka slatka, osjećamo se dobro jer smo sami sebi dali potvrdu da smo bolji od nečega drugoga i to nam da je pravo da u krajnjem slučaju odlučujemo o sudbini tog jadnog, bezvrijednog nesretnika. Povijest je taj mehanizam potvrdila nebrojeno puta na najokrutniji način. Ipak, jednom će doći i trenutak kada ćemo morati oprobati i gorku jabuku, kad nas životne okolnosti prisile na to, i tada ćemo morati iskusiti patnju „bivanja manje vrijednim od nečega“.

Na kraju slijedi praktični korak kao zaključak ovog filozofskog diskursa: odluka. Odluka koju donosim ja, sada i ovdje, pred vama kao svjedocima, kao čin bacanja sjemena iz kojeg će možda izrasti neki novi svijet, neko novo drvo života.

„Iz sekunde u sekundu
biram mir
biram bezuvjetno prihvaćanje
biram bivanje kao čisto promatranje
biram unutrašnju tišinu
biram drvo života.“

Hvala ♥

– Dado F.

Postoji nešto što nas pogoni, gura na istraživanje sebe i svijeta, a to je znatiželja.

Cvijet je isto “znatiželjan”, mora biti jer bi odumro, nestao kao vrsta, to je Namjera postojanja. Radoznalost je ubila mačku, kaže uzrečica, no ubila je i nas, jer nas je izmijenila! Nećemo “umrijeti u promjeni” ako se ne progonimo radoznalošću, pa tako hopsamo da bismo spoznali tko smo.

Hopsam, dakle tragam. Dođem do neke razine, pa mi se čini da je to to, a onda otkrijem da baš i nije, pa hopsam i dalje. To je kao da bagerom kopam do istine o Sebi i svijetu, pa izbacujem gomilu zemlje vani. Kada promatramo iskopanu zemlju, uvijek nam se čini da je nemoguće da je to moglo stati u tu rupu. Količina smeća koja se čisti hopsanjem je “volumenski” praktički beskonačna, ali je beskonačan i prostor u kojem se taloži oko Sebstva. Zato sa hopsanjem stvarajmo i link sa Suštinom, umjesto da kopanjem dolazimo do nje mic po mic.

Kako stvaramo link do Suštine? Možemo plivati do sredine jezera, a možemo isprovocirati sredinu jezera da dođe do nas, pa ćemo baciti kamen u nju i samo dočekati vibraciju, što je njena Suština. Ako bacimo kamen Ljubavi u sebe, svoj svijet, sve što mislimo da jesmo – odmah ćemo isprovocirati val Ljubavi iz Sebe i osjetiti njegovu bliskost, veličanstvenost. Na taj način sinkroniziramo našu prirodu sa samim Sobom, Radoznalošću u Nuli koja je sve ovo i pokrenula, nekada davno.

Ljubavlju dozivamo Ljubav, brzinom munje prolazimo sve smeće što se nagomilalo i dobivamo golemo Samopuzdanje – ključ Mira – znanja da je sve u redu, najbolje kako može biti!

– Neno Lubich