Ho’oponopono je način života, to je misija, zadatak, životni stil, zapravo, najmanje je neka tehnika :). Mi nećemo imati problema raditi u firmi 8-10 sati dnevno i svu svoju pažnji posvetiti na zadatke koje tamo imamo, jer se to očekuje od nas. Moramo tako, inače je ajme, vrebaju gomile prijetnji o tome kako će nam biti ako ne poštujemo taj program. A to ne nazivamo tehnikom. I tako mi uredno provedemo 40 godina radnog vijeka, bez ikakvih problema predamo svoj život u ruke strahu od egzistencije, od toga “što će netko reći”, “kako ću ja”, “a što ako…?”.

Ho’oponopono je jednaki tip zadatka: trebamo zaraditi svoju slobodu. A opet, otpori su enormni! Možda zato što je to posao bez poslodavca, bez mirovine, karijere ili publike? Mi njime ponovno izgrađujemo osobnost, vadimo Ljubav iz jame zaborava, posežemo za nekim zavjetima koje smo sebi dali, nekad negdje. Ho je jednako nemilosrdan, baš kao i posao u firmi! Traži istrajnost, vještinu, snagu i povjerenje. Naš zadatak je ostvariti ljubavni odnos s tom praksom, pronaći ljepotu, voljeti čišćenje. Hopsanje ne smije biti borba, ne možemo govoriti “Volim te” s prstom na okidaču!

Dr.Hew Len kaže:
“Nemojte pružati otpor! Nešto se pojavi, a vi gurate! To se događa kada pokušavate razumjeti – vi tada gurate! Umjesto da kažete: “Pa to bih mogao otpustiti!”. I ako otpustite, nema ničeg u što biste gurali! I onda to odlazi. Kod čišćenja se radi o tome da tada ne pružate otpor, nego se isključite. I čim se počnete isključivati, sve se raspada. Tada ste u strujnom toku. Kad naiđe prepreka u toj struji i vi udarite u nju, što ćete učiniti? Da li ćete se angažirati ili čistiti kako biste to otpustili i opet putovali svojim tokom? To je odgovornost, baš, to, ta odluka u tom trenutku!”

Mi smo cijeloga života omalovažavali misteriju života i čudo postojanja, jednostavno zato što jako dobro poznajemo odbojnost prema njima. Naše odbijanje da živimo je duboka hipnoza, gotovo totalna zasljepljenost! Ali opet, nevjerojatno je kako smo sposobni bespogovorno prihvatiti sve na što u tom sljepilu udarimo! I to smatramo životom, i još vičemo da živimo punim plućima. 🙂

Ako radimo nešto što ne volimo, na šalteru Elektre smo, trpimo otrovne strelice nezadovoljnih korisnika ili imamo opakog šefa, jesmo li preuzeli odgovornost da je u tom trenutku to najbolje za nas? Ili svaki dan mrzovoljno i ljutito vrtimo unutrašnji dijalog netrpeljivosti, mržnje, nezadovoljstva i samovažnosti zbog te situacije? Zamislite, svakoga dana ujutro perete zube, a strah vam se iz želuca penje po tijelu, hvata vas grč nezadovoljstva dok putujete prema poslu, a svatko koga sretnete je kriv za vašu tugu? Pa to je strašno! Možete li zamisliti koliko negativne energije generira ovakav pristup svaki dan? Puta 365 dana? Zamislite koliko je to vremena dok konačno ne dođe do “ajme ti je meni”? Pa to je čudo energije!

Kad vam netko kaže da govorite “Volim te” takvom poslu, vašem tumoru, besparici, partneru nasilniku, onda je to strava za um! Kako tomu reći “Volim te”? Pa lijepo, jer smo mi ustvari itekako govorili volim te svemu tome dok smo to stvarali i ravnodušno prihvaćali u naš život. Jedina razlika između “volim te mužu dok si od ljubavnika postajao nasilnik”, “volim te cigaro što te pušim”, i ovoga sadašnjeg “Volim te” je u formi – jedan je nevidljiv, iz straha, neodgovoran i iz sjećanja, a drugi je iz odgovornosti i svjesnosti. To je jedina razlika! Zato se moramo pretvarati da volimo, jer ne znamo voljeti iz odgovornosti. Ali postoji prag, energetska granica koju možemo prijeći. Prelazimo je s predanošću i voljom da transformiramo život. Tada “Volim te” nije laž, nego stvarnost.

To je onaj udah prve vode koju moramo povući da bi kasnije sama protekla iz rezervoara u našu kanticu energetskih rezervi. Mi smo primarna pumpa, naš udah je prvi! Do tada smo puhali u crijevo i pravili mjehure tamo negdje. Sada smo preuzeli odgovornost, udahnuli svijest i crpimo energiju iz Izvora. To je preobražaj. To je Volim te!

– Neno Lubich

Nije lako ne misliti na bolest, odbaciti je i biti sretan kao mala bezbrižna beba, kad je tamna mrlja na RTG snimci jasna kao dan (npr.). Pa ta mrlja je jača od sunca, od mjeseca, od života! Pazite, to je nevjerojatan obrat koji se upleo u rutinu življenja i ozbiljno prijeti rasturiti nam ono što mi mislimo da je život. To je kao da vozimo 150km/h pa nam izleti dijete na cestu i mi udarimo po kočnici kao ludi! Kasnije nam je noga stalno na kočnici! Buđenje iz bolesti je kao galaktička rotacija u svemiru – jednako teška! Ali opet, jednako tako je i lagana. Zvijezde se vrte bez ikakva problema, vječnost je to bez premca! Inercija svijesti i Ljubavi u njima ne posustaju, oni su izrazito moćni i nepokolebljivi u svojoj žudnji da ih pokreću.

– Neno Lubich

Cijela armija predaka navija da očistimo naše podatke i sjećanja kako bi oni/mi bili slobodni, da se ne moraju vraćati po istom uzorku. Kada otpuštamo mi iscjeljujemo taj uzorak i on se više neće pojaviti. Iscjeljivanje sebe jest iscjeljivanje svih aspekata sebstva zatočenih u agoniju ponavljanja istih iskustava, ponovno i ponovno. Dok otpuštam sebi, otpuštam i njima, svim dijelovima “mene tamo” dopuštam da odu.

Kaže se da se programi nalaze u nesvjesnom. Premda mi ustvari nemamo pojma gdje je to nesvjesno, što je to uopće, ipak možemo nešto učiniti. Možemo odustati od ideje da je to u glavi, u mozgu. Iscjeljivanje je čišćenje nagomilane tamne energije koju rastvaramo otpuštanjem i vraćamo u svjetlo. Ono se događa samo onda kada smo u strpljenju sa samim sobom, kada damo vremena i dopustimo Ljubavi da se ostvari, materijalizira u san Slobodnog življenja.

Neka zahvalnost bude prisutna u svemu, u svim stvarima što život čine. Volim te

– Neno Lubich

Nemamo mi tlo pod nogama, nikada ga nismo ni imali. Pazi, kada se ono izgubi, kada nestane i mi iskliznemo – to je to, počinje buđenje!

To je uvjerenje, program, koje je tvrdilo da mi nešto držimo, neke konce, neku strukturu života koja nas određuje, kazuje što smo ostvarili u životu, mjerilo uspjeha. Zato je tobožnji pad tako grub, jer odoše konci. Ne možeš padati i držati sve to. Kamo sreće da sam izgubio tlo prije nego što jesam. Ali eto, sve u svoje vrijeme.

Dakle, gubljenje tla, to je blagoslov. Iz toga ustaješ širom otvorenih očiju, otvorena srca i pluća punih svježeg zraka. Sve je tada moguće! Ispustiti konope za koje se držimo je jako teško i ne činimo to dobrovoljno. Stoga, kada se to dogodi, onda zahvaljuj kao nikad u životu! Jer imaš jedinstvenu priliku kroz zahvalnost čuti Sebe po prvi put. Samo hrabro, sve je baš kako treba biti!

Uostalom, nema nam druge, tlo nismo imali, imamo samo Zemljicu, a nju Volimo. Pa što nam drugo treba, što? 

– Neno Lubich

Taj život je vrlo bogat. U njemu imamo mogućnost proživjeti baš sve što nam padne na pamet. Nema nikakvih ograničenja. Možemo putovati na ‘nemoguća’ mjesta, družiti se s ljudima s kojima se nikada nismo sreli, možemo biti u ljubavnom odnosu s npr. filmskom zvijezdom, možemo mijenjati svoj stil života, možemo tugovati, umirati…
MAŠTA – svemoguća, ne obuhvaća samo romantično razmišljanje o željenom. Kad se bojimo, mi također maštamo – zamišljamo kako bi nam bilo da nam se dogodi nešto što ne želimo. Na taj način je stvoren cijeli jedan umjetni svijet koji ustvari ne postoji. Odnosno postoji, ali samo u našoj glavi. Taj svijet je toliko sofisticiran da djeluje vrlo uvjerljivo i stvarno. Mi u njega vjerujemo.

Što kad se taj svijet sruši?
Taj svijet se može srušiti jedino na način da se prozre, odnosno da u jednom trenutku otkrijemo da taj unutarnji svijet ustvari nije stvaran.
O tome govori Anita Moorjani, a to je ustvari i dubinski smisao ho.
Prije par dana, dogodilo mi se nešto što objektivno spada u prvih deset ‘noćnih mora’ koje nam se mogu desiti u životu. Naravno, neću vam opisivati što se dogodilo, reći ću samo da je sve završilo kao da se nije niti dogodilo. Meni je cijela situacija bila joj jedan pokazatelj, ustvari bolje rečeno učitelj što život ustvari jest.
Neka teška životna iskušenja jednostavno nije moguće uvijek izbjeći i kad se nađemo u njima, ako uspijemo ostati prisebni (uz pomoć ho, meditacije i sl.) uviđamo da ta ‘negativna’ iskušenja uopće nisu onakva kakva je predviđala mašta. Najgore kod ‘jezivih strahova’ jesu upravo oni sami- odnosno njihova interpretacija stvarnosti, a ne stvarnost sama. Kad smo konkretno suočeni s nečim ‘negativnim’ taj stres nije iste kvalitete kao svakodnevni stres u našoj mašti.Ova prva vrsta stresa koliko god je teška nije patološka za razliku od ove druge vrste, umjetno stvorene.

Izbjegavanje ‘negativnih stresova’ u glavi također je stres. To je ono o čemu govori Anita Moorjani kad kaže da postoje ljudi koji se trude cijelo vrijeme biti pozitivni. To je ustvari samo drugačiji oblik stresa unutar sistema koji bez obzira čim se bavi i na koji način nije prirodan i zdrav. I najsavršenija umjetna jabuka nema nikakve veze s pravom jabukom.
Moguće je da nam cijeli život prođe u unutrašnjoj drami ili nalaženja načina da savladamo tu dramu u svojoj glavi. Moguće je da se nadamo upravo kroz taj sistem mašte (programa) oblikovati vlastiti život po načelima vlastitih želja. Ova vrsta života je vrlo naporna. To je stalna borba, strah da nećemo uspjeti spriječiti neželjeno.
Nedavno mi je netko spomenuo kako su zadnja istraživanja pokazala da su kancerogene stanice normalne, zdrave stanice koje odbijaju umrijeti – jednostavno ne žele ustupiti mjesto novim stanicama.Tako je i s našim uvjerenjima, programima – to je ono što naš život čini nezdravim. Uvjerenja se jednostavno ne daju, odbijaju otići i na taj način stvaraju jednu vrlo bolesnu životnu situaciju u našem životu.

Tko je glavni?
Da li znate da je um rasprostranjen svugdje? Ima ga i u npr. nozi. Kad nas boli noga dio uma koji se nalazi u nozi nije u ravnoteži. Taj dio uma se na neki način separirao kao i spomenute stanice. Separacija znači odvajanje od cjeline. Kad se odvajamo od Cjeline nastaju problemi jer ne dobivamo hranu s Izvora.
Anita Moorjani: ‘Ako ne volim sebe sprečavam Svemir da se izrazi kroz mene.’
Prepuštanje Svemiru (Bogu, Nuli) s povjerenjem je iscjeljujuće. Prepuštanje nije moguće, ako smo separirani, ako teramo nekakav ‘svoj’ životni film u glavi ne zato što nemamo pravo na njega već zato jer to nema nikakve veze s Istinom niti s onim što mi uistinu Jesmo.

U nedavnoj stresnoj situaciji jednostavno nisam dozvolila tom unutarnjem filmu da se izrazi. Nisu me zanimale prognoze, strahovi, a bogme ni nadanja. Potpuno sam se ispraznila, onako do Nule. U tom stanju sam bila samo svjesna onoga što jest iz trenutka u trenutak.
Sve ostalo sam jednostavno prekrila s Hvala i Volim te.

– Dani Ella

Dragi prijatelji, kako riječima dočarati bogatstvo hopsanja, kako ga ja doživljavam…? Hvala, hvala, hvala.

Taj mir, kojeg sam tako dugo ‘tražila’ je tu.
Na poslu, s teško bolesnim ljudima, medu djecom, gdje volontiram, i ono najvažnije, kod kuće, s dva meni najdivnija bića, sinovima. Tada kada sam skoro pokleknula, pod nelijepim situacijama, imala sam samo jednu želju. A ta je bila, u obliku molitve, samo da dobijem tu mrvicu snage za dalje.

Ni sama nisam bila svjesna da će se dogoditi lavina sreće, hvala, hvala, hvala, zvana HO i to na kao pero lagan način.
Bio je to meni najveći poklon, i hvala Mu. Moj vječni optimizam, osmijeh, toplina i dobrota dobili su novu dimenziju. Kroz sreću i ljubav ljudi koje volim mojoj sreći nema kraja.

Bogatstvo života je tu… u oblacima, na cvijetu, kraj poljskog puta, na licima djece ,u toplom zagrljaju, skriveno u slikovnici ili u šetnji sumom, svugdje…. Zato volim, zahvaljujem svim srcem. Hvala, hvala, hvala

– Kristina Novak

Često je pitanje komu govorimo Volim te, Hvala ti? Da li to govorimo sebi, univerzumu, Bogu, osobi ispred nas, kome? Zapravo, pravo pitanje je tko govori, radije nego komu govorimo. Ako kažemo da govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer je sebe sve to, i Božanstvo i univerzum, sva stvarnost koju živimo jer se ona projicira iz nas. Ne možemo pobjeći od te veličine! To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, da li sam ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene 🙂 Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim irelevantna, jer je krajnji rezultat toga moje postojanje sada i ovdje, što je neka druga istina. Temeljno je pitanje tko udiše i kako udiše?

– Neno Lubich