Kaže meni kći neki dan da bi voljela pomicati predmete mislima i pita me kako se to radi? Kao, ja ću sigurno znati 🙂
I sad, kažem ja njoj da sam ja imala istu želju kad sam bila mala, ali da mi nije uspjelo i pitam je zašto to uopće želi. ‘Pa da ne moram ići u kuhinju po sok dok gledam omiljenu seriju’. Aha, a da li znaš da ljudi koji imaju te sposobnosti troše jako puno energije i nakon što malo uspiju umom pomaknuti neki lagani predmet jako su umorni – tako da je puno jednostavnije otići po sok ili zamoliti roditelja da ti donese – komentiram ja. ‘Ali to bi bilo tako cool, voljela bih imati neke moći’, uporno će ona. Pa svi bi htjeli imati moći i uglavnom ih imamo puno samo što ih nismo definirali kao moći.
Ona, po prirodi uporna, na mene tvrdoglava ipak ne odustaje i vidim je kako žmiri i pokušava nešto pomaknuti u sobi. Nakon nekog vremena otvara oči i govori razočarano: eh ništa, nisam uspjela.

Prvo što vas nauče kada vam čitaju Bajke je da želite biti princeza ili onaj najbolji lik… Da, baš onaj koji pobjedi sve i živi sretno do kraja života.

Drugi su za osudu i njih vas uče mrziti. Ni slučajno da ih shvatite, a ni najmanje da ih zavolite…

A vi volite Bajke, uživate dok vam ih čitaju. One vam oboje djetinjstvo, razvijaju vam maštu i želite život iz bajke… Ali negdje na pola  života shvatite da su vas lagali, i da prinčevi  i princeze ne postoje, kao ni sretan kraj…

Ali znate što?!  Bajku savršenom čine svi likovi…

Zamislite kakva bi Bajka bila da u njoj postoji samo Pepeljuga, ili samo Snjeguljica ili samo Crvenkapica… To bi onda bila obična priča….

Oduvijek sam više voljela Bajke, one imaju sretan kraj…

A negdje na pragu tridesete sam ustvari shvatila;

Ja sam i Maćeha i Snjeguljica…

Ja sam i Grdana i Uspavana ljepotica….

Ja sam i Princeza i Zmaj…..

Ja sam Ljepotica i Zvijer….

Ja sam Pepeljuga i  njene sestre….

Ja sam i Lisica i Mali princ….

Ja  sam Crvenkapica i ja sam Vuk…

Ja ustvari vjerujem da su braća Grimm htjela da Vam kažu vi niste jedan lik…VI STE USTVARI BAJKA….

Volite sve što nosite u sebi, jer samo tako smo kompletni i savršeni .

 I ono dobro i ono što vam se čini da je loše.

 Jer pravi balans između crnog i bijelog čini Bajku savršenom i tek se onda možete nadati sretnom kraju..

Mi ustvari već  živimo svoju Bajku…

Ako ste danas Zmaj, to je u redu, jer bez  Zmaja ne bi bilo ni Princeze ni Bajke!

– Nevena Ristić

Nema uputa kako otpustiti. Jednako kao što ih nije bilo kada smo stiskali ono što sada želimo otpustiti. Zapravo je vrlo jednostavno: ako zagrabimo šakom pijesak, jedini način da otpustimo je da otvorimo šaku.
Život se otvara Ljubavlju prema sebi. Ipak, nešto kao da nas u tome sprečava, nešto u što ne možemo uprijeti prstom, a opet je stalno prisutno i stišće, stišće… Paradoksalno je da, iako u svakom od nas bukti plamen Ljubavi – vulkan je to, samo čeka da zaurla – ipak, tutnji samo onaj od straha.
Ljubav prema sebi je ustvari samo meta prema kojoj izbacujemo strelice “Volim te”, čisto da znamo gdje pucati, kako bismo malo potaknuli taj vulkančić, ništa više

Ove sam godine naučila, da što god htjeli i mislili da moramo imati, doći će samo ako nam je zaista potrebno u životu.

Naučila sam da ljudi nisu zli, samo nesretni i da treba gledati malo dublje od površine.

Naučila sam da u meni kao i svakome od nas ima puno više od onoga što se vidi i što vjerujemo i da su naši potencijali beskonačni, a naše srce nema granica.

Naučila sam da sve što si stvarao i sve za što si živio može nestati u jednom trenutku, a da svijet neće propasti. Naučila sam da si u jednom trenutku na vrhu planine, već u drugom možeš biti na samom dnu – ali sve dok se penješ i stremiš visinama nećeš nikada izgubiti.

Naučila sam da je lako voljeti – ako voliš sebe. Da je lako gubiti – ako znaš da nisi istinski ni posjedovao. Vidjela sam svijet jednim drugim očima i otputovala sam na mjesta koja prije nisam poznavala, negdje malo dublje u duši – otkrila sam jedno novo svjetlo iza svih strahova i jednu novu radost iza tamnih zastora.

Naučila sam da je voljeti sebe isto kao i voljeti svijet, jer u ovom smo svijetu svi na neki način povezani. Naučila sam da je život tek prolazna avantura na ovom planetu i da ga ne smijemo shvaćati preozbiljno, u suprotnom bi ga mogli potratiti. Još manje smijemo sebe shvaćati preozbiljno.

Naučila sam da sam hrabrija nego što sam mislila.

Naučila sam biti u miru sa sobom i drugima čak i onda kada je svuda oko mene kaos – i tad je sve baš onako kako treba biti.

Naučila sam da ni jedna situacija u životu nije kazna nego prilika da porasteš još malo i da drugi puta budeš pametniji.

Naučila sam biti zahvalna na svemu što me okružuje i živjeti tu zahvalnost u svakom danu i trenutku.

Sve što zavolite pretvara se u Boga….

Jer sve jeste Bog, jer Bog jeste ljubav… ali ima preko sebe prebačen plašt iluzije koji smo dobili sa onom jabukom sa drveta poznanja dobra i zla….

Skinite taj plašt ljubavlju, samo je toliko potrebno, da se transformiše sve što nam se čini da je zlo….

Volite i zahvalite se strahu, bolu, tuzi, ljutnji, sramoti, smotanost ,uvrijeđenosti i svemu onome što mislite da je ‘loše’…

Volite i znajte da je to jedino što vam treba… to je alhemija života….

Pretvorite ljubavlju sve u ljubav….

– Nevena Ristić

Draga Karmen,

uvijek sam se smatrala iznimno razumnom i intelektualnom osobom i sad sam shvatila da u biti ništa ne znam, a to znači i da je sve moguće. Sve ono što mi se dogodilo u životu vodilo me do onog trenutka tamo sa svim onim ljudima, sve lijepo i sve ružno dobilo je smisao. Moje unutrašnje dijete dobilo je lik, ime i alat, a ja sam dobila priliku da ispravim sve one godine u kojima sam ga zanemarivala. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sad osjećam i onaj osjećaj kad sam shvatila da je moje tijelo samo djelić onoga što sam ja.

Čitav život bila sam drugačija, a sad znam i zašto, moja duša našla je svoj dom… hvala, hvala, hvala, ovo je moralo van iz mene, vidimo se dogodine.

– Ivana Vuletić

Često brkamo ulogu uma u HO i nismo na čistu da li nam u cijeloj priči smeta time što nas stalno dekoncentrira svojim upadicama i crvom sumnje.
Um je taj koji odabire koja duhovna tehnika nam odgovara, jednako tako smo se njegovim posredstvom odlučili za hopsanje. No, tu priča nije gotova ma koliko mislimo da nam on u daljnjim koracima smeta.
Njegova vrlo važna zadaća je upravo ta koju želimo izbjeći, ali je neophodna kako bismo otpuštali. Mi smo projektori, a život nam se ogleda na platnu po kojem se vrte programi što se nalaze u nama. Živimo situacije koje su naša sjećanja i podaci obojali, složili u filmić i zakotrljali u projektoru.
A um? E, on je taj urednik koji odabire. On je taj koji nam uporno dokazuje da imamo materijala za čišćenje upravo tako što nam stalno kopa po skladištu podataka, izvlači ovo i ono te brže-bolje trpa u projektor.

Probajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo. Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkoga, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju, jer im mi uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, dodatno se tako identificirajući s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u fanatičnu vjeru (drugi oblik ovisnosti). No to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje. Jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je temeljni program ljudske vrste uopće.

Hopsanje je jako apstraktna praksa (trebala bi biti, IMO). “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kada odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam prilike zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio. Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kada sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja .

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Po meni, “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.
Zašto je teže hopsati kada je sve savršeno i lijepo, a kada je frka onda hopsamo kao ludi? Zato jer se identificiramo sa frkom, uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti. Kada je sve lijepo, onda se “sunčamo na plaži” i dišemo . To nam je više nego dovoljno, pa nam se ne da hopsati, čini se kao višak.

Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika? .
Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.

– Neno Lubich

U ovom vrlo teškom periodu života, zakrčena programima, shvatila sam da ovakav život nema smisla i vodi u bolest.
Želim li ja to?
Ne, naravno da ne zelim. Ceka me toliko toga u zivotu a ja padam vec na pocetku. Da bi sacuvala sebe krenula sam u potragu. Put me doveo hoponoponu .
Po prvi puta u životu zaista sam se trebala suočiti sa sobom i svojim strahovima, preuzeti potpunu odgovornost za sadašnji trenutak i čistiti, čistiti, čistiti sve nevaljale programe koji su oblikovali moje razmišljanje i moj dosadašnji život. Bilo je i više nego jasno da nema nikoga drugoga koji to može učinit za mene, a biti jaka bio je moj jedini preostali izbor. Ovog puta ostala sam sama sa sobom, doslovno gurnuta u transformator, jer više jednostavno nije bilo vremena za izvlačenja, bježanja, skrivanja.
To je to – ovo sad ce odrediti moj karakter i moj budući zživot.
Čišćenja su trajala neko vrijeme dok ne bi očistila određeni program. Kad god bi mi se pojavile misli koje bi se opetovano ponavljale u mom umu i stvarale problem, zamjenila bi ih božanskim mislima- riječima koje zvuče, vibriraju i zaista jesu čista božanska ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti, volim te.
Te riječi postale su moj štit. Štit od same sebe i vlastita nerealnog straha. Štit od toga da se ne uništim pred crnilom. Strah je tama. Strah je nedostatat božanske ljubavi. Odvaja te od Izvora.
Dok bi se čistila, vibracije mog bića bi se podizale. Uz to sam i meditirala i svakodnevno se otvarala božanskoj ljubavi.

Kad brišeš sve te programe, ono što nakon njih ostaje je ogroman prostor koji žudi za tim da bude ispunjen ljubavlju, kreativnom snagom, mirnoćom i potpunom svjesnošću. Zaista, kad jednom krenes čistiti sebe, postaješ mnogo svjesniji svega. Bez pomagala, bez drugih ljudi, bez alkohola, bez tabletica…čista svijest trenutka bez zamagljivanja.
Odjednom dobivaš snagu. Odjednom nisi više malodušan, ne patiš, ne bojiš se. Epizode nevaljalih misli ponekad opet počnu navirati, jer su snažne. Njihovi programi su duboko, duboko unutar nas. Međutim, mi imamo oružje koje je jače od njih. Čišćenje i samo čišćenje. Čisti u tisini i nikome ne govori o svojim patnjama. One su iluzorne, ali onog trena kad ih izgovoriš i podijeliš s drugima, one postaju stvarne, multipliciraju se i postaju težina kolektivnoj svijesti.
Zato, čišćenjem sebe čistimo i okoliš. Zaista je tako! I to nema nikakve veze s tim da te nitko drugi ne može razumjeti, shvatiti ili da smo ‘Pale sam na svijetu’. Ne. To je jednostavno preuzimanje odgovornosti za svoju težinu. To je napokon put kojim trebaš ići.
Zato, neka bude prekid programa! Neka počne transformacija!
Hvala i volim te!

– Kristina Jelavić Šako