Došli smo ovdje, na najljepše moguće dječije igralište jer smo veoma voljeni.
Dobili smo brdo igračaka i svoje puzzle. Svatko ima na pretek sličica lijepih i ružnih od kojih slaže svoju veliku sliku. A ona tvori našu priču.
Zaista nam je na raspolaganju sva mašta i kreativnost. Na nama je da sami odaberemo kako će naša velika slika izgledati i koju će priču ispričati.

Ima tu i dijelova slagalice koji nam ne trebaju, a koje je najbolje jednostavno odmaknuti. To su mahom tmurne sličice koje ne želimo u svojoj priči. Zašto naša slagalica ne bi bila sastavljena samo od lijepih i toplih boja?!
Ali, počesto zapinjemo, upravo u tim trenucima izvlačimo jednu za drugom baš te, neželjene komadiće i tužni smo, ljuti, nesretni, uplašeni.

Sjetimo se tada da imamo mogućnost stati i opustiti se. I vjerovati da će ipak za našu priču biti dovoljno lijepih sličica. Samo ih trebamo potražiti.
Tako na kraju i biva. Mi smo kreacija Ljubavi i ona nas svugdje prati kao pravi Roditelj-tu je kad ju trebamo, pomaže nam, samo joj trebamo uputiti poziv!

Igrajmo se, uživajmo, učimo! Ionako kad se zasitimo, naše ćemo igračke ostaviti, nećamo ih više trebati jer nam, u krilu Božanske Ljubavi kamo se vraćamo, baš ništa nije potrebno!

– Ksenija Križaj

Sve što nam se dešava i ne dešava zapravo je čista milost Božija. Bez njega ne bi bilo ničega, pa ni nas, a bez milosti život bi nam bio mnogo teži, naravno. Znate već da mi nikada ne znamo šta čistimo i šta se to sa svakim hvala ti i volim te briše iz nas. To što ne znamo je vrhunska milost, jer jednostavno ne bismo mogli da podnesemo sve te spoznaje.

A kada u nekom trenutku postanemo svesni nekog postojećeg ili upravo očišćenog programa koji nas je mučio godinama – to je takođe milost, koja želi da nam pokaže šta je sve moguće ako joj se obratimo. Dr Len je rekao da hvala ti i volim te uvek upućujemo svm Unutrašnjem detetu, ali ono ih (ja tako razumem) dalje šalje Bogu. Za mene su hvala ti i volim te najčistije molitve upućene Bogu (ili Izvoru Univerzalne Ljubavi). Jednostavne su, kroz njih se ispoljava deo nas koji ponizno kaže: hvala ti za sve, jer ja ionako ništa ne znam…ni šta je za mene dobro… niti kako da dođem do toga…hvala ti što me vodiš…volim te i prepuštam ti se s ljubavlju, jer sam deo tebe, a deo tebe oduvek i zauvek živi u meni.

Kroz ,,volim te ,, sebe podsećamo da mi jesmo Ljubav i da nas samo programi ograničavaju da to spoznajemo i osećamo svakog trenutka svog života.

– Suzana Vemić

Znate li koja je zajednička značajka svih ustrajnih hopsića?

Danas sam shvatila da je to ODVAŽNOST, ta divna odvažnost koja proizlazi iz POVJERENJA. Povjerenja u sebe, u činjenicu da će sve biti dobro i baš onako kako treba. Povjerenje i vjera da se nešto može… Ali i opuštenost – nema grčevitog držanja uz ideje i straha i nervoze ako stvari ne ispadnu kako smo zamislili jer i onda znamo da ima razloga tome. Ta divna odvažnost o kojoj pričam tu je u svakodnevnom životu: odvažnost da se prijaviš na natječaj na koji prije nikad ne bi, da se prijaviš na posao na koji prije nikad ne bi, da napišeš knjigu i pokažeš je svijetu, da iscrtaš platno, povedeš nekoga za ruku, uključiš se u nešto što prije (iz nekoga razloga) ne bi ili izgovoriš nekome riječi koje prije ipak ne bi.

To je kao neko divno otvaranje Bogu. Kao da staviš jedan ljevak na vrh glave i kažeš: ajde, uspi unutra što god želiš, znam da je dobro i veselim se. Jer mi smo ljudi neprestano žedni, ali dok pijemo kriva pića nikako utažiti tu žeđ. Pa malo Cole, pa malo soka, pa malo kave, pa malo čaja, a žeđ je i dalje tu (uz malo boje, šećera i aditiva). A onda jednostavno otpustiš. Kao da vjeruješ da ama baš sve što ti treba je tu negdje i doći će samo ako si spremno postavio taj ljevak i pustio da slobodno teče kroz njega sve što treba…

A prije toga povučeš čep na dnu “boce” i izbaciš svu onu prljavu i ustajalu tekućinu da bi bilo mjesta za ovu novu koja stiže “od gore” i koja te nevjerojatno okrepljuje i daje ti svakodnevno životni elan i veselje. 

– Tanja Terlević

Da bismo mogli vjerovati sebi morali bismo prvo znati točno tko smo – a to je nemoguće!
Kako razlučiti u sebi ono što sam Ja od onoga što nisam? To ustvari nije niti moguće samim razlučivanjem.
Problem? Pa u stvari to i ne mora biti problem, ukoliko postoji Povjerenje. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim, hvala,…

Kako nastaje Povjerenje?
Prvo treba spoznati da ne znamo tko smo, da ne znamo jasno razlučiti Programe od Inspiracije i da osim samog doživljaja da JESMO sve ostalo je pod upitnikom. Zbilja jest, jer osim naše same svjesnosti da postojimo (koja je cjelovita) sve ostalo je relativno (promjenjivo).
Jasno je da smo Mi onaj dio nas koji je apsolutan (da, to je Ljubav, ali ne govorim sad o tome), a postoji i ovaj drugi relativni dio koji se konstantno mijenja čiji smo svjedoci svakodnevno. S drugim, tim relativnim djelom funkcioniramo u svom svakodnevnom životu – donosimo odluke, biramo, odlučujemo…
Kad donesemo neku odluku koja nam se čini kao ‘baš naša odluka’ velika je vjerojatnost (90%) da to uopće nije naša odluka. Kad kažem ‘naša odluka’ mislim na ono što bismo odlučili kada bismo bili u NULI. Otežavajuća okolnost jest ta što se odluke iz Programa čine jednako stvarne i vjerodostojne kao ove iz Nule. Pa tako nam se može činiti da smo zbilja objektivno s pravom ljuti na nekoga, da zbilja imamo pravo nekoga kazniti i sl.
Moguće je imati takve reakcije i iz Nule, ali onda su one uglavnom automatske – recimo neko vas napadne i vi se automatski branite (prirodna reakcija) ili hodate cestom i neoprezan vozač vas skoro pokupi sa svojim autom da niste u zadnji tren odskočili u stranu.

Programi žive od smislene Drame, ustvari Drama jest sačinjena od Programa. Programi su građevni materijal Drame i to vrlo kvalitetan i uvjerljiv – toliko da tvore jedan posve zaseban ‘stvaran’ svijet kojega je vrlo teško prozreti… gotovo nemoguće. Taman kad ste mislite da ste istupili iz tog dramskog cirkusa, uočite da ste i dalje u njemu, samo što se scenografija malo promijenila.
Uočavanjem – sviješću, unosimo svjetlo u mrak. Osvješćivanje da sam npr. svjesna svoje obuzetosti i vezanosti za određeni Program – unosi svjetlo i razotkrivanjem se događa jedna vrsta raspuštanja Iluzije. A Programi jesu Iluzija.

Hopsamo i Programi prirodno otpadaju… to je proces koji traje…
Manje Programa = više Inspiracije
Inspiracija je mnogo uzbudljivija od Programa… otkriva nam se na bezbroj načina i uvijek je autentična.
Za nju se vrijedi ‘boriti’ do posljednjeg Hvala i Volim te.   

– Dani Ella

Za Ho oponopono me”zapalila” upravo odgovornost. I to ne bilo kakva odgovornost, nego HOdgovornost. Jer… postoje 2 vrste odgovornosti – naučena, prividna odgovornost i istinska odgovornost = HOdgovornost. Razlika je oooogromna.

– Program “odgovornost” je selektivan i uvjetovan. Kaže “Nisi odgovorna, ako… npr ne gledaš tv niti čitaš novine”, a kriterije postavljaju mama (vječna inspiracija  ), tata, učitelj, susjed, zakon ili Pero.
– HOdgovornost je bezuvjetna, bez kriterija. Ne isključuje ništa i obuhvaća Sve.
– Program “odgovornost” kažnjava neposlušne.  Ako ne “izvana”, onda vlastitom krivnjom.
– HOdgovornost ne poznaje kaznu. Nema veze s krivnjom. Uči me prihvaćanju i ispravljanju “greške”.
– Program “odgovornost” daje umu privid kontrole.
– HOdgovornost rastvara kontrolu. Uči me prepuštanju.
– Program “odgovornost” je teži od slona. Koliko energije treba za nositi taj teret!
– HOdgovornost me uči otpuštanju. S njom letim kao perce.
– Program “odgovornost” je naporan. Izaziva grč.
– HOdgovornost je laka. Izaziva radost.
– Program “odgovornost” daje moć nekom, nečem “vani”.
– HOdgovornost mi vraća osobnu moć. Vraća me Doma.
– Program “odgovornost” je totalna nesvjesnost.
– HOdgovornost budi svjesnost.
– Program “odgovornost” djeluje iz straha.
– HOdgovornost djeluje iz Ljubavi.

I zato Hvala ti, Volim te….. na en-tu  Pusa!

– Ariana Crvenka

Ako naslikate samo jednu dobru sliku onda imate: Jednu Dobru Sliku, ali nemate Slikarstvo. Imati Slikarstvo bi bilo nešto što je konstantno, univerzalno i višestruko svakodnevno primjenjivo.
Tako je i sa svim ostalim stvarima u životu – bitno nam je da imamo neki vlastiti učinkoviti Princip pomoću kojega možemo uspješno funkcionirati. Nekome je to joga, nekome meditacija, nekome HO. Kako biramo sami vlastitu odjeću, mjesto stanovanja i sl. tako nekako sami odabiremo ono što nam najviše odgovara.
Ako stavimo sa strane osobni ukus – vanjsku fasadu onoga što smo odabrali ostaje nam Sredstvo, Princip po kojemu funkcioniramo – mogli bi smo reći jedna vrsta ‘armature’ koja osobu drži ‘na okupu’ i čini putovanje kroz Život lakšim i smislenijim.
HO je način života i nije sam sebi svrha. Što to ustvari znači?
Znači da je HO primjenjiv, da nije mrtvo slovo na papiru, da se ne dešava samo u jednom trenu i nikada više, već konstantno.
HO je sredstvo, vrlo moćno sredstvo, ako je u rukama Inspiracije jer onda cjelokupni život postaje jedna vrsta neograničenog potencijala kreativnosti. Kroz tu kreativnost pomiču se granice – širi se svemir i mi spoznajemo nešto o Sebi i Životu za što nismo niti slutili da postoji.
Živimo u uzbudljivom vremenu, na uzbudljivom mjestu, a tako malo znamo o Sebi samima. Tu smo valjda radi milijun razloga, a jedan od njih je sigurno i taj da otkrijemo barem djelić onoga što zovemo JA.
Uz HO to otkrivanje je svakodnevno i konstantno, a očituje se na bezbroj kreativnih načina, samo ih treba znati uočiti, pročitati, vidjeti.
Mudrost ne dolazi uvijek tamo gdje je očekujemo. Valjda ne zbog toga što je nepristojna već zbog principa preko kojega je najjednostavnije Učiti. Učenje nije ono učenje iz škole (bubanje na pamet) – to je ustvari Igra u kojoj bez obzira koliko trajala nema gubitnika, samo Pobjednik.

Neki dan gledam jedan kratki video i razgovor teče od prilike ovako:
-Tko ustvari donosi odluku?
Evo primjera: Ako vas netko upita: Hoćete li čaj ili kavu?, odgovarate automatski, birajući jedno od tog dvoje. Tko je tu donio odluku o izboru?
Odgovor na to pitanje potpuno nebitno – izbor je donešen i on se jednostavno dogodio, kao što se sve u životu jednostavno događa…
Ali kad u slijedećoj sekundi pomislite: Ja sam odabrao npr. čaj, a ne kavu, izdvojili ste se – stvorili ste Ja koji ima slobodnu volju i izbor.

Ovo je odličan primjer o razlici između Programa i Inspiracije gledajući iz malo dublje razine. Kad smo pod Inspiracijom onda se Život dešava i mi smo u njegovoj ‘struji’ (sjećate se: ne znam ja ništa, ne znam što je dobro za mene i sl.), a kad kažem Ja sam odabrala to i to – automatski sam se izdvojila, napravila vlastiti izbor i ustvari izabrala Program.
Zbog toga HO toliko inzistira o odustajanju od svega – prestanku razmišljanja, prosuđivanja i sl. jer Život se ustvari dešava pod vodstvom Inspiracije, Život je kreativnost same Nule i mi smo sastavni dio tog savršenog procesa uvijek, osim ako ne odlučimo suprotno i kažemo: ja odabirem….

– Dani Ella

Ako sam nešto spoznala kroz sve ove godine duhovnog života, onda je to činjenica da je upravo Duhovnost najvažnija komponenta u Životu. I sami znate da Duhovnost nije određeni stil života niti trend, već sam Izvor našeg postojanja. Ako nismo u kontaktu sa Samim Sobom – nismo u kontaktu ni sa čim.

Duhovni put za razliku od nekih drugih puteva ne krije u sebi tajnu uspjeha niti postoji određeni recept koji vrijedi apsolutno za sve. Iako udišemo ‘isti’ zrak, primjenjujemo istu tehniku, životi su nam različiti i događaju nam se različite stvari. Pa kako onda? U tomu i jest tajna života – svatko od nas je Svemir za sebe, autentičan i neponovljiv, u svojoj biti Cjelovit i Savršen. Na svakome od nas je da uočimo tu Činjenicu kroz vlastitu spoznaju Sebstva.

Jedno od pitanja koje se postavilo u grupi na samim njenim počecima jest: Jesmo li mi odabrali HO ili je HO odabralo nas?
Unutar svakoga od nas postoji onaj apsolutni dio nas koji zna Sve. U jednom životnom trenutku Mi prestajemo gledati i tražiti prema van; okrećemo se spram Nutrine, prema tom Apsolutnom Savršenom dijelu Nas Samih. Dijelu koji je oduvijek i zauvijek prisutan, tu i ovdje, okrenut samo prema nama samima, i tu je isključivo samo radi Nas.

S hopsanjem kreće Putovanje koje to ustvari nije, a pokreće ga silna želja prema povratku Kući – Domu bez kojega ne možemo i bez kojega Ništa nema smisla.

Na trenutak smo se ‘ugledali’: Ja je ugledalo Ja i desila se Ljubav na prvi pogled, fatalna, vječna… i sada sve teži tomu da se Ja stopi s Ja.
Hvala i Volim te (hopsanje) čini da se ta ‘udaljenost’ smanji, da Ja može biti s JA… da LJUBAV može biti Sama sa Sobom.   

– Dani Ella

Stvar je zapravo vrlo jednostavna ako želimo biti iskreni sa sobom. Ili smo u stanju zahvalnosti i ljubavi ili to nismo. Čim se pitamo, pa zašto takvo ponašanje određene osobe prema nama a ne kako bih ja htjela, a zašto takve okolnosti i taj događaj u mom životu, a ja bih htjela otputovati, ja bih htjela malo više novaca za ovo ili ono, pa bih možda htjela muža, dijete ili još jedno dijete, pa vidi kako je njemu ili njoj bolje, kako je trava zelenija u tuđem vrtu…. sve su nam to pokazatelji da nismo prihvatili, nismo rekli HVALA trenutnom stanju, trenutnom dobitku od Tate. A On zna najbolje, je li tako ?

Sve što mi daje za moje je najveće dobro, za moj rast, makar to što mi daje mi i nije po volji. Ali zemlja je bila okrugla i kada se mislilo da je ravna ploča i kada se doznalo da je okrugla. Tako postoji neosporiva istina o nama, o našoj divnoj putanji, o našem savršenom životu. Kažem savršenom jer sve što Bog stvori ne može biti drugo nego savršeno. Samo nam naši programi i naša očekivanja kakve stvari trebaju biti, zamagljuju vid.

Kome ćemo se odlučiti vjerovati, programima ili Bogu ? Ja sam se odlučila, mada nije uvijek jednostavno, a vi?

– Dena Žuvan

Ako patiš, zapitaj se: što dobivam iz patnje? Što je to što me drži stisnutim, svezanim u grop samosažaljenja?
Gle, Ti si savršen! Da, savršen! Koliko god tvoj um može predočiti savršenstvo, to je ništa! Ništa!
Pa reci onda, zašto patiš? Je li zato što nisi sretan?
Ali, što je to u tebi zbog čega nisi sretan? Ajde, probaj saznati, pitaj: što je to u meni…
Tragaj za savršenstvom u tebi. Neka ti ono odgovori tko pati! Može li ono to? Pa ne može, naravno! Savršenstvo ne razumije patnju. Ono samo….Jeste.

-Kako onda da razumijem zašto patim? Tko uopće pati, kako da se oslobodim patnje?

-Pa jednako kao što je i nastajala – polako, na silu i odlučno! Na isti način je se i oslobodi: polako i odlučno.
Slušaj, odustani! Nemoj pokušavati razumjeti, jer onaj tko ide razumjeti je isti onaj tko pati!

-Ali… patnja je tako uvjerljiva….ta bol, tjelesna bol, vatra u želucu, tmina u pogledu, iscrpljenost…

-Gle pitam te, ima li tu Ljubavi….u toj tvojoj patnji? Možda je patnja Ljubav na kojoj se nalazi ogroman kontejner pun smeća? A da podigneš malo tu kantu? Što je ispod?
Opet ponavljam, jednako kao što si stvarao patnju u sebi, na isti način razotkrivaj i Ljubav….polako i odlučno…
Kažem ti, tvoja patnja je savršena, baš kao i tvoja Ljubav!

-Ali…kako…kako patnja može biti savršena?

-Ne vjeruješ? Pa vidi, toliko je dobro maskirana i moćna…toliko te dobro zaokupirala! Sam si rekao da je tako uvjerljiva…savršeno uvjerljiva. Njena dominacija nad tobom je besprijekorna…

Moraš odabrati: Da li želiš savršenu patnju ili savršenu Ljubav? Što želiš?

-Kažem, odabirem “Volim te”!

– Neno Lubich