“Jesi ti uvijek ovako smirena ?” – često me pitaju.
“Nisam, naravno… u većini jesam, ali ne uvijek.” 😉

Kad sam živjela sama znalo se desiti da me nešto razljuti (na faksu, gradu i sl.) pa sam jedva čekala da se vratim doma u svoje utočište. Unutar svoja četiri zida brzo bih se riješila ljutnje, bijesa i sl. – nekada je bilo dovoljno samo se ‘maknuti’, a nekad bi meditacija, vježbe disanja i samopromatranje ekspresno riješile ‘problem’. U takvim situacijama – oslobođena stresa smiješila bih se svojoj do maloprije nemoći.

Onda u jednom trenutku više nisam živjela sama. I tu bi se tu i tamo javila ljutnja (hvala bogu ne često) i ja se ne bih upuštala u svađu i iskaljivanje bijesa nego bih se povukla u drugu prostoriju i tamo bih opet svoj bijes riješila sama sa sobom.
A onda sam ostala trudna. I znala sam da sve što ja osjećam osjeća i moje dijete. Iako sam imala tu mogućnost da cijelu trudnoću provedem idilično, ponekad bi uletjelo nešto bijesa i ljutnje. I u takvim trenucima sam se pitala: što sad? Kuda sad da pobjegnem? Nemam kuda…
No dobro, važno je da sad kad je bijes već ovdje, da ga pustim da ode. Da ga ne zadržavam u sebi i ne hranim novim bijesom i ljutnjom, da ga otpustim.

I danas se slično ponašam u ‘kriznim’ situacijama. Jednostavno se maknem… povučem u sebe. Na taj način ponovo uspostavljam narušenu ravnotežu vraćajući se Izvoru iz kojega sam potekla.
Za mene to nije slabost nego snaga. Praksa one izjava da se svi problemi mogu riješiti samo s višeg stanja svijesti od onog na kojem su nastali.
Inspiracija uvijek dolazi iz Izvora, a ne programa. Dakle, ako znamo da je Inspiracija sve što nam treba, onda znamo i gdje ćemo je “naći” – ne u svađi, gužvi, prepirci i sl. nego tamo gdje ona jest, u Izvoru (Nuli).

Nije pitanje jesam li ljuta? Pravo pitanje je – što radim sa svojom ljutnjom?
Mogu je jednostavno otpustiti – s Hvala i Volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kad je moja kćer bila mala, nije baš bila neki ljubitelj društvenih igara. Nije joj se sviđalo ni da pobjeđuje ni da gubi, pa jednostavno nije htjela sudjelovati u igri. Na rođendanima i razno raznim druženjima ona bi odabrala ulogu promatrača.
Meni se neko činilo da više uživa u promatranju nego što bi u samom igranju pa mi nije padalo na pamet da je nagovaram ili na bilo koji način prisiljavam na igru.

Imala je 4 godine kad sam je vodila u jednu knjižnicu igraonicu. Ni tamo baš nije pokazivala neki interes za društvene igre sve dok jednog dana voditeljica nije izvadila igru Gavran. Ta društvena igra joj se toliko svidjela da sam je kupila isti dan. Danas (nakon 4 godine) i dalje voli tu igru, pa je uglavnom nosimo sa sobom i na odmor.

Po čemu je ova igra toliko posebna i drugačija od ostalih igara?
Igru može igrati 1-4 igraća. Postoji ploča na kojoj je u sredini slika gavrana koja se prekrije s 9 kartica. Okolo gavrana su slike drveća s raznim voćem. Na mjesto gdje je nacrtano voće stave se drvene figurice tog istog voća (trešnje, jabuke, kruške i šljive). Svaki igrač dobije jednu pravu malu (minijaturnu) košaricu u koju će spremati voće. Baca se kocka na čijim se stranicama nalaze crteži pojedinog voća, košarica i gavran. Igrači redom bacaju kocku i ono što dobiju kupe s drveta u košaricu. Ako dobiju “košaricu” onda mogu birati bilo koje voće, a ako se dobije gavran onda se na ploči okreće kartica koja otkriva jedan dio slike gavrana.
Cilj svih igrača (baš svih) je da se skupi svo voće prije negoli se okretanjem kartica otkrije cijela slika gavrana, jer u tom slučaju gavran je pobjednik, a svi igrači su gubitnici.
Znači, kad igramo ovu igru ne igramo protiv svojih suigrača nego protiv gavrana.
Ili svi pobjeđujemo ili svi gubimo.

Poznato? Pa tako je i s HO. Kad dobije jedan – dobiju svi. Kad jedan gubi – gube svi.
U HO mi nemamo gavrana, ali imamo programe koje dijelimo. Da bi igra bila uspješna bitno je samo da se znaju pravila igre i svijest da je zajedništvo važno – da ne igramo jedni protiv drugih… jer ne postoji moja pobjeda nego samo naša, jer u ovom slučaju množina je u stvari jednina. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Što je to što Ho’oponopono tehniku čini djelotvornom i izvornom? Čine li je takvom osobna svjedočanstava i tradicijsko naslijeđe? Drugim riječima, čine li ga takvim pojave koje ga kontekstualiziraju kulturološki i iskustveno, u vremenu i prostoru? Osobna iskustva i kulturno zaleđe zacijelo mu pružaju legitimitet potvrde, no one nisu izvorišne već ishodišne legitimacije, sekundarne pojave.

Općenito govoreći, sve su pojave manifestacije (pojavnosti) neke temeljne zbilje koja ih uvjetuje, na podlozi koje se očituju kao takve. Tu zbilju možemo zamisliti ili je imenovati kao transcedentalnu, metafizičku ili pak fizičku, u smislu naravna ustroja same prirode. Kako je nazivamo i doživljavamo uglavnom ovisi o točki gledišta, odnosno o dostupnim kategorijama koje oblikuju naš zor.

Znanstvene, filozofske religijske, mističke, okultne i druge paradigme tumače zbilju kao naravnu ili pak nadnaravnu, pridajući joj atribute koji se nadalje granaju na kategorije, svojstva, karakteristike, na čitavu pojmovnu paletu koja – u sprezi s unaprijed ustoličenim idejama – oblikuje tijelo nekog svjetonazora, odnosno ideologije. Što je više takvih posredničkih modela u razumijevanju zbilje, čini se kao da postoje više različitih zbilja, odnosno stvarnosti. Taj pluralizam navodi na daljnju pomisao: ili postoje različite razine ili ustroji zbilje, ili je ona (zbilja) jedinstvena, a mnogolikom je čine naša nepotpuna, ograničena tumačenja. Oba izvoda uvode kategoriju relativizma na ‘mala vrata’.

Ili je: a) zbilja relativna budući da je mnogostruka, pa nam se tako očituje u mijenama kao nestalna – relativna; ili je b) relativna budući da je takvom čine naši nedostatni misaoni (znanstveni) modeli, jedini koji su nam na dohvatu ruke kao koliko-toliko pouzdani instrumenti provjere. Ukoliko je naša spoznaja relativna, nije to zapravo izravna potvrda o relativnosti zbilje kao takve? U tome slučaju zbilju relativizira spoznajna mnogostrukost i nepodudarnost, a nije li spoznaja (bila ona intuitivnom ili racionalnom) jedini organ kojime uistinu možemo pojmiti zbilju u njenoj izvjesnosti?

Čini se, međutim, kako u Ho’oponoponu nema ničega neizvjesnog, iako nam način na koji ta tehnika djeluje ostaje nepoznanicom? Što, dakle, Ho’ čini izvjesnim, utemeljenim i izvornim? Po svoj prilici, takvom je čini podloga zbilje na kojoj se očituje, no u pravilu ne one zbilje koja bi bila relativna, mnogostruka i neizvjesna, već upravo apsolutna, jedinstvena i izvjesna stvarnost.

Ukoliko tome jest tako, što nam je početi s tim uvidom? Za početak, trebali bi smo prihvatiti mnogostrukost pojava u pristupu zbilji i prihvatiti da Ho’ nije jedini niti povlašteni pristup načinu na koji se zbilja u koju smo uronjeni odražava na naša iskustva, naše živote. Takvih pristupa, jednako djelotvornih i izvornih, ima mnogo, i tek površnome pogledu može se učiniti da činjenica pluraliteta razvlašćuje njihov legitimitet, ili pak relativizira zbilju na podlozi koje se oni manifestiraju.

Zatim, trebali bi smo prihvatiti temelju zbilju u kojoj se sustječu različiti pristupi. Prihvatiti je ne poradi ‘zakona’ ili pak autoriteta određene privilegirane skupine, već zbog nagona koji izvorno posjedujemo i koji prirodno priliježe samoj zbilji – nagona povjerenja. Nagon povjerenja, ukoliko ga osjećamo kao naš intuitivni poticaj, odnosno “skok povjerenja”, ukoliko ga razumijevamo kao razumni, razboriti uvid intelekta.

U oba slučaja, povjerenje pružamo predajući se zbilji s vjerom – ne u njenu sudbinsku neumitnost, kobnu determiniranost – već u njenu zbiljnost, istinitost, kojoj se predajemo sa sviješću da joj time ujedno odgovorno predajemo i sve one programe koji nas sprječavaju upravo u mogućnosti da zbilju-kao-takvu uistinu i spoznamo u njenoj punini.

Osvajam vrh jedne „planine“ zajedno s više od tisuću ljudi i svi znamo u što se upuštamo 🙂 . Zamišljala sam raskrčen i otvoren put ka vrhu. Dočekala me je priroda. U vidu kamenog i pomaloteško prohodnog puta, drenjina, ali i borovnica, sočnih jagoda, plave vode …

Nije to bila najlakša stvar koju sam učinila do sada, ali je svakako jedna od ljepših. Toliko je lijepo da mi, bez obzira na sve, ni u jednom trenutku nije palo na pamet da odustanem.

Sreća u trenutku životnih visina pripada samo onome tko tamo kroči.
Isto je i s dnom, bez obzira na sve one koji te razumiju, vole i žele ti dobro, dno uvijek dotičeš sam, i zbog vlastitog učenja. I nema tu ništa loše i zastrašujuće, svakom svoje. A meni ovo iskustvo sa dragim ljudima u ovojh grupi ima samo jedan značaj – izuzetnost!

HVALA VAM, VOLIM VAS…

– Gordana Balić

Nemoć koja nas obuzme kada smo u nevolji proizvod je nepovjerenja u Sebe, vjerovanja da smo slabi i bespomoćni. To je jedan od najopakijih programa, nastao poodavno od različitih klika, sila ili vladajućih struktura, kako bi nas pokorili u “jadne i bijedne”.

Praktički, cijela ova fama oko buđenja se zasniva na razotkrivanju iluzije da smo nesposobni preuzeti odgovornost za svoje živote, te da su odgovorni drugi. Imati potpuno povjerenje u Sebe se čini najtežom stvari na svijetu i nešto što se događa drugima, nikada nama! To je zato što snagu koju drugi pronađu u Sebi doživljavamo intelektom, interpretacijom uma da je taj netko poseban, odabrani, prorok, avatar, učen i jak, a mi obični i malešni. Čak se i u modernim predstavama tzv. buđenja što nam se nude kroz filmove govori “He is the One” (Matrix, Harry Potter), pa se ide na to kako moć oslobođenja dolazi odjednom, ne treba ništa raditi, samo staviš kazetu i znaš karate 😀 . To je jako nezgodna doktrina lijenosti, verbalni opisi slobode koji hipnotiziraju idejama lakog razrješenja iz ropstva putem bunta uz smisao za pravednost (oni protiv nas) i pozivi na takozvane revolucije svijesti, a raspada se netom po izlasku iz kina ili dvorane gdje je bilo predavanje. U najboljem slučaju, euforija traje dok ne dođemo doma i žena nas pita gdje smo ostavili prljave čarape od sinoć 😀 .

Ne pomaže ni kada ti isti učitelji govore da nema razlike, da smo Božanstvo u suštini i moć stvaranja je jednaka! Dakle, problem je u verbalnom opisu nečeg sasvim apstraktnog, nečeg što se temelji jedino na iskustvu i samo odatle se može razvijati u znanje. Trebamo vježbati samopovjerenje svakodnevno, eksperimentirati u prepuštanju Sebi i učiti se živjeti iz tog Izvora. A to je proces! Ustati  ujutro iz kreveta i zamijeniti unutrašnji dijalog o vlastitoj nemoći tišinom nepokolebljiva samopouzdanja je činjenica stvarne promjene, nikako opisa. To je rezultat niza energetskih djelovanja ka Sebi što se odvijaju u praksama preuzimanja odgovornosti za Ljubav unutar nas.

Najdjelotvorniji metod, po mom iskustvu je svakako self-love! Valja nam predano raditi na osvještavanju, prvo Ljubavi prema Sebi, pa onda Ljubavi u Sebi, te konačno samo Ljubavi jer tu je Božanska snaga, Onaj koji Jesam!

Kada govorimo “Volim te” – potrudimo se osvijestiti da se ne obraćamo nikome tamo vani, nego nama! Kada nas netko maltretira, netko blizak nam je bolestan, nešto neugodno se dogodilo našoj supruzi/mužu – “Volim te” je uvijek upućeno Sebi, Onome što zna i razumije i koji ima rješenje! Na taj način dajemo dopuštenje Nutrini da nam riješi problem (Inspiracija).
Makar stajali ispred ogledala i govorili “Volim te” – to je dobar početak! No u jednom trenutku, trebat ćemo napustiti ogledalo (formu, oblik – projekcije dualnosti, nekog koji je tamo) i početi se obraćati apstrakciji, Svjetlu, Čistoj Bezuvjetnoj Ljubavi, našoj istinskoj prirodi – Stvoritelju. Pomoći će ako i svako malo ubacimo pitanja: Koga Volim? Kome se zahvaljujem? Odmah odgovorimo na ova pitanja, bez i trenutka razmišljanja!

Tragajmo za Izvorom u nama izjavama Ljubavi i povjerenja, kroz predanost i djelovanje! To neka nam bude misija, plan, projekt, izazov i avantura!

There is no the One! There is only I.

– Neno Lubich

I još malo osobnog iskustva 🙂

Dok sam studirala jedno vrijeme sam živjela s bakom. Lijepo smo se slagale nas dvije… Baki su u goste često dolazile prijateljice na druženje. Zajedno su pile kavu/čaj i lagano čavrljale. Ne sjećam se više po kojoj liniji, a nije niti važno, na druženje je vrlo često dolazila i jedna starija gospođa koja je dosta svog slobodnog vremena provodila u crkvi – moleći se (koja crkva – ne znam).

I tako jedno popodne ja učim, a spomenuta gospođa proviri kroz vrata moje sobe.
“Imaš ispit sutra?” kaže mi. “Da imam” odgovaram joj. “Budi bez brige, sutra će cijela crkava moliti za tebe!” ponosno će ona. “Lijepo je što će sutra biti molitva u crkvi, ali meni sutra ne može pomoći ni Isus Bog”, sa smiješkom ću ja – vrlo dobro upućena u svoje znanje (preciznije neznanje). ” Ma nemoj tako govoriti” – uporno će ona. “Hvala Vam u svakom slučaju” dodajem ja i mislim si kako mi je žao što ću rastužiti svojim padom na ispitu ovu dobronamjernu gospođu.
Na ispitu sam pala – naravno. Nisam ni mogla proći kad nisam imala pojma. Na ispit sam izašla samo da bi vidjela kakva su pitanja. To jutro cijela jedna crkva je molila za mene – ne bih htjela biti nezahvalna, ali bilo bi bolje da su molili za bolesne. U svakom slučaju – Hvala im!
Evo me opet spremam neki ispit – i to dan prije. Opet pojma nemam – idem da vidim kako je. Nisam ništa učila, cijeli vikend sam provela u pjevanju bađana. Odlazim na ispit (vrlo težak i zahtjevan) i prolazim – ni sam ne znam kako.

Dakle, za oba spomenuta ispita nisam ništa učila. U jednom slučaju je jako puno ljudi molilo za mene, a u drugom ja sama (pjevajući). U prvom nisam prošla, u drugom jesam. Zašto?
Zato jer JA moram preuzeti odgovornost za svoj život – isključivo JA, a ne netko drugi.
JA moram raditi na sebi, a ne trebaju drugi raditi na meni.
Čuda su moguća kad nam je jasno da Ja Jesam nije množina – nego Jednina. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kad sam išla u OŠ na TV se vrtila svako jutro jedna serija koja se zvala… (ne znam kako, zaboravila sam). Uglavnom, tema je bila prikaz rješavanja hitnih slučajeva iz stvarnog života. Taj tip serija strahovito je – sam po sebi – dramatičan i stresan, još ako je napravljen u američkom stilu… tko zna koliko je hopsanja potrebno da se to očisti.

Ego gledajući ovakve emisije naprosto uživa. Sve je tu što mu treba: drame kao u priči. Obično počne normalno: lijep, sunčan dan, nigdje naznake da nešto nije uredu… i tada kreće: akcija – drama, tragedija, jedna od bezbroj mogućih nesreća. To se sve na kraju nekako riješi – netko prođe bolje, netko lošije, ali u svakom slučaju ako ste odgledali ikada i jednu epizodu takve serije jasno vam je o čemu pričam. Ne samo da ste od takvog sadržaja pod stresom bar do kraja dana, nego je vaš um memorirao “taj slučaj” (jer to mu je zadaća). Kada se otvori bilo koji segment u vašem životu koji bi se mogao povezati s nečim iz “tog slučaja”, um će odmah servirati cijelu priču – sa svim mogućim i nemogućim varijacijama na istu temu. Tako nam se zna desiti da je lijep i sunčan dan, a nama um radi sto na sat: “Ovo je sumnjivo… možda će se sad nešto desiti i pokvariti ovu divotu… treba biti oprezan, ne treba se previše opuštati, itd.”

Kad prepričavamo i dijelimo s drugima svoje probleme onda se oni samo množe i time se ništa ne rješava.
Kad u grupi panično molimo da nam se šalje pozitivna energija ili da se hopsa za nešto ili nekoga, ne samo da se ništa ne rješava nego je moguće da se postigne i suprotni učinak.
Sada ću to malo pojasniti.
Kada netko u grupi napiše “molim vas pomozite mi… šaljite mi pozitivnu energiju ili hopsajte”… a ja ne znam o kojem problemu se radi (i dobro je da ne znam) onda prvo što se desi je da se u meni stvara slika osobe koja je u panici i njenog problema. To je u mom slučaju najteža moguća opcija – jer ja si niti ne mogu zamisliti da netko traži pomoć ako nije ugrožen nečiji život. Znači, moguće je da imate puno blaži problem i molite za pomoć, a ja vas vidim u puno težoj situaciji nego što jeste.
To naravno nije dobro…
Iako je to samo početni impuls od kojega krećem, jasno je da nije dobro nekoga vidjeti u puno gorem stanju nego što stvarno jest, zar ne?
Da li to onda pomaže? Ne! – naravno da ne.

Slanje pozitivne energije pomaže – to je dokazano, ali hajde neka je šalje netko tko zna o čemu se točno radi i tko je upoznat sa situacijom (član obitelji i sl). Ovako mi se čini da ne samo da od toga nema koristi nego to jednostavno nije dobro, niti je u skladu sa HO.
S druge strane, nemojmo se zavaravati – neće nitko za nas hopsati duže od par sekundi.
Ono što pomaže u ovakvim situacijama jest u stvari naša vlastita vizija da nam jako puno ljudi šalje pozitivnu energiju.

Ako nekome ne možemo pomoći trebali bismo voditi računa da mu ne odmažemo. Istinska pomoć prema sebi i drugome bila bi konstantno hopsanje i rad na SEBI – sve ostalo je improvizacija čije stvarne posljedice ne možemo znati.

“Put u pakao je popločen dobrim namjerama”
Jednom sam u jednom dućanu prisustvovala nevjerojatnom događaju (ako se to može uopće tako nazvati). Dijete od 3 godine je ubacivalo loptu u jedan mali koš (igračka za djecu). Koš se zalelujao i baka koja je čuvala dijete uplašila se da će koš pasti pa je srušila i koš i dijete… nekoliko stvari sa strane, te je u konačnici i ona završila na podu – sve u dobroj namjeri da “spasi” dijete od plastične igračke visoke 1,5 metar.

Kako ne bih napravila “štetu”, u grupi više neću niti čitati objave tipa: “molim vas…”, ali ću hopsati što više mogu. Na taj način sam sigurna da nikome nisam naštetila, a pozitivu vam preventivno šaljem i ovako i onako. 🙂 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

-Dobar dan!
-Dobar dan!
-Molim vas imate li neko univerzalno sredstvo za uklanjenje mrlja?
-Imamo, naravno – evo izvolite, ovo sredstvo je zbilja odlično.
-Aha…, a imate li možda nešto drugo? Znate, naime, moj problem je…
-Razumijem vas, ali za to o čemu pričate ovo što sam vam ponudila je najdjelotvornije…
-Hm, ali ja bih rado pogledao i druga sredstva koja imate.
-U redu, izvolite.
-Hvala. Ma iskreno, ne znam koji bih uzeo… vi mislite da je ovaj koji ste mi prvi pokazali najbolji?
-Da, mislim… za ovo što vama treba ovo sredstvo se pokazalo najbolje moguće…
-Hvala vam, još bih malo razmislio…
-Kako želite.
-Onda se vidimo u svakom slučaju… do viđenja!

-Oprostite gospodine, niste li vi već bili nekoliko puta kod nas? Nekako ste mi poznati.
-Jesam, bio sam nekoliko puta ove godine i jednom prošle…
-Aha… Jeste zadovoljni s našim proizvodima?
-Pa znate, još nisam kupio niti jedan… ne mogu se nikako odlučiti.

Malo sam improvizirala. Zna se desiti da često vodim ovakav razgovor s osobama koje nešto muči, ali si iz nekog razloga ne žele si pomoći.
Jutros se javila jedan osoba s istim problemom koji je imala i prošle godine. Kad je priupitana je li možda pogledala video materijale o HO, rekla je da nije i pokušala se prisjetiti o čemu se tu uopće radi. Rečeno joj je (nisam joj ja rekla) da ćemo joj opet poslati iste, pa neka pogleda, na što je ona nešto promrljala. Naravno, javit će se ona i druge godine s istim problemom… a možda i one slijedeće, tko bi to znao. Hvala, hvala, hvala…

Pokazalo se, do sada, da Svemir ima strpljenja s našom neodlučnošću i da poštuje našu slobodnu volju. Pa gdje je onda problem? Bit će da je u nama. Mi smo ti koji odlučujemo kad ćemo nešto otpustiti i to je lakši dio posla… onaj teži (na koji način) nas ne treba brinuti – njega će riješiti onaj koji to može i zna na najbolji mogući način.
♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Što je živo a što nije?

Kad sam imala 5 godina pitala sam tatu kako nastaje crtani film. Rekao je: “Sad ću ti pokazati”. Uzeo je malo podeblji blok i na svakoj strani nacrtao istu figuru, ali uvijek s malenim pomakom. Zatim je primio blok u ruke i malo ga savinuo te palcem brzo otpustio strane da se listaju.
” Vidiš, tako nastaje crtić – nacrtaš puno sličica i onda se one snime jedna po jedna na jednu dugačku traku i kad se ta traka brzo pokreće te sličice kao da ožive” – lijepo je objasnio tata dok sam ga ja gledala u čudu.
Što likovi u crtiću ustvari nisu živi? Pa kako to? Izgledaju življe nego većina ljudi koje znam…. sjećam se, čudila sam se sa svojih pet godina (ili manje).
Pa dobro, nisu stvarni, nema veze – to ne znači da ja neću i dalje uživati u gledanju crtića, zar ne?
Iako su crtani filmovi uglavnom veselog sadržaja, ima svega – pa se zna desiti da dragi lik nastrada…
Nakon otkrivanja kako crtić nastaje u “teškim” situacijama ne bih više patila nego bih pomislila: E, mogao je striček to nacrtati drugačije, pa sad ne bi bilo tuge, mogao je nacrtati da se “nesreća” nije dogodila ili nešto sl.
To saznanje me je uvijek smirivalo – da stvari nisu zabetonirane, nego nečiji izbor.
Lakše je promatrati dramu, ako znamo kako ta drama nastaje.

Ni programi nisu stvarni, i oni su na snimani na “traci” koja se vrti, a mi joj svjedočimo. Ako želimo, možemo se potpuno uživjeti u taj film, ali i ne moramo – to je stvar našeg izbora.
Hooponopono nam pomaže da jasnije vidimo zbilju u kojoj jesmo. Da uočimo da programi (bez obzira kakvi bili) nisu i ne mogu biti stvarnost. Stvarnost je ono što ostane kad se programi uklone.

Daleko smo još od potpunog uklanjanja programa (to bi bio potpuni raspad sistema) ali smo u drugačijoj poziciji ako znamo kako stvari funkcioniraju. Ako znamo što su programi, kao utječu na naš život i koje su nam mogućnosti.
Ako već nije jasno što je živo, bar da nam je u potpunosti jasno što nije. Programi nisu stvarni, nisu čak ni živi… mogu biti oživljeni jedino ako im mi sami damo život. Hvala, hvala, hvala… volim te, volim te, volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Odgovornost o kojoj je riječ u Ho’oponoponu je vrlo duboka, nisu postulati baš površni kao što se na prvi pogled čini. A najvažniji je “nemamo mi pojma”, i zato čistimo, da Onaj koji ima pojma djeluje kroz nas. Sve ostalo – to do čega mi dođemo razmišljajući, su programi. Hooponopono nije: pročitala/o sam knjigu, par tekstova, da, sviđa mi se, tu i tamo ponovim hvala, hvala…

HO je način življenja. Ili ga živiš ili ne. Ako da, onda nisam ja ta koja sve zna, koja odlučuje što je za nju najbolje, a onda to kreira i manifestira, bavi se namjerama i željama, ciljevima i planovima. Ja činim ono što je moj posao – čistim. Čistim, čistim, čistim, dajem dopuštenje da se brišu programi, otvaram se bez očekivanja za ono što je najbolje za mene. Ne za moj ego. Za mene, MENE, koja sam puno više od trenutka tjelesnog postojanja. I nije mi važno hoće li to “najbolje za mene” biti uspjeh (i što je uspjeh uopće?), bogatstvo, novac, slava, … znam da će ono što treba i koliko treba i kako treba doći, i da ću ja biti U MIRU i SRETNA.

Želje ega – za uspjesima i bogatstvom – i čežnja duše, su uvijek toliko različiti… Ali ja ne znam što je čežnja moje duše – Bog zna. I zato čistim.

– Matea Mešin