Sjedni u tišini i kontempliraj malo o tome ako ti odmah ne dolazi odgovor. Je li ono u obliku vizije Savršenog Bića što te posjetilo ili u obliku snažnog osjeta blaženstva koje si osjetio u prirodi, u prisustvu neke osobe ili dok si radio stvari koje voliš raditi, ili pak dok si meditirao ?

Svi koji vole pročitati ovakve tekstove, su više ili manje, osjetili taj miris Onostranog .

Kad znaš koje je tvoje najljepše iskustvo Boga, drži u Svijesti svoj doživljaj i sliku Boga što duže možeš i kad god možeš. Sve druge stvari koje ti kao oblaci prolazi tvojim unutarnjim i vanjskim prostorom , nevažne su, naspram te savršene vibracije koju što češće učiš zadržati u svijesti. Nema važnije stvari nego održavati tu najsavršeniju frekvenciju koju poznaš, jer onda zakonom rezonancije najprije mijenjaš i sve ostalo.

Zatim kaži tom Bogu u tebi: ‘OPROSTI’. Štogod da ti se dešava, štogod da osjećaš, štogod da vidiš oko sebe… samo kaži ‘OPROSTI ZBOG ONOG ŠTO JE U MENI A DA JE OVO DOVELO U MOJ ŽIVOT’.
To je najsigurniji način da ostaneš u svojoj najvišoj vibraciji… jer kad kažeš Bogu u sebi ‘oprosti’, ti zapravo svom egu stavljaš riječi u usta. Tvoj ego tvom Bogu kaže oprosti.

A reci mi, je li ego onda više ego ako se ponizuje i traži oprost? Ne, jer čim je izgovorio te riječi prestao je postojati. Dakle najbrži način da tvoj, ponekad oku vidljiv a ponekad vrlo prepredeno skriven, ego nestane jest da mu ‘utrpaš’ ove riječi u usta: ‘Savršeno i Svevremeno Biće u meni OPROSTI’, a zatim dodaš ‘HVALA TI na svim blagoslovima kojima me obasipaš svaki dan’ (pa i nabrojiš što sve imaš, a shvaćaš zdravo za gotovo) i na kraju iz sveg srca uzvikneš VOOOOOOLLLIIIIIIM TEEEEEEEEEEEE !!!!! ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Mladenka Ž.

Naš odnos s drugima utemeljen je pamćenjem. Pamćenjem različitih slika, događaja, donesenih zaključaka o drugoj osobi i njenih zaključaka o nama. Ako postoji različitost u našem poimanju stvarnosti, tada u njemu postoji i podjela. A tamo gdje su podjele uvijek su i sukobi.

Cijela ljudska povijest temelji se na toj činjenici.

Tako nas dijele različiti odgoji, religije, navike i običaji, kulturno nasljeđe – najrazličitiji programi koje smo naslijedili ili na neki način preuzeli. Kad smo se rodili i kad smo bili mali, roditelji su bili naši učitelji, kasnije je tu ulogu preuzelo školstvo i strogo definirani obrazovni sustav, pa predstavnici autoriteta iz najrazličitijih područja.
Tu ostaje vrlo malo prostora za samoistraživanje. Konstantno oslanjanje na vanjske autroritete stavlja nas ustvari u poziciju nedorasle, nezrele djece kojima se konstantno mora nešto pojašnjavati. Zatrpani gomilom raznoraznih programa teško ćemo uvidjeti da je manji problem u kvaliteti tih programa, a veći u tome što nam ti isti programi oduzimaju toliko energije da nam ne ostaje niti malo prostora putem kojeg bi smo mogli spoznati našu autentičnu prirodi.
Vodstvo nam ustvari nije potrebno. Ali nije loše ako nam se na neki način ukaže da su nam autoriteti ustvari nepotrebni.

Vrijeme je da odrastemo. To znači preuzeti odgovornost za svoj život. Kako mogu išta spoznati o sebi, ako sam pretrpana programima? Nikako, prvo moram otpustiti programe, i to apsolutno sve, pa čak i one najljepše kojima se divimo valjda od početka svijeta. Svaka nadolazeća generacija preuzima obrasce življenja od prethodne i svijet izgleda tako kako izgleda – loše. Ako bi se u jednoj generaciji nešto promijenilo, to bi svakako bila kvaliteta i za buduće generacije. Preuzeti odgovornost znači izaći iz zone ugode, zaštićenosti, pripadnosti… znači suočiti se s onim što ostaje. Ako uklonim sve ono što nisam ja, onda ono što ostane mora biti povezano sa mnom.

Jutros meditiram i glavom mi prolaze najrazličitije misli, baš kao valovi na površini mora. Svaka ta misao ima svoj korijen u Tišini i kad je tamo, ne izaziva toliku uzburkanost kao ovdje na površini. Kad sam u Tišini ništa ne remeti tu Tišinu, taj Mir. Kad sam na površini svjedočim najrazličitijim vrstama valova. Kako nešto može istovremeno biti i mirno i nemirno. Nemir nastaje kao posljedica odvojenosti, sukoba, nerazumijevanja prirode stvari. Otpuštanjem programa, otpuštamo krute površinske spone. Pažnja nam je sve više usmjerena na dubinu, privlači nas Tišina i Mir, njih prepoznajemo kao Prostor koji nam je blizak, prepoznatljiv, u kojemu osjećamo ugodu i punoću svojeg vlastitog bića. ♥ ♥ ♥

–  Dani Ella

 Svrha života je istraživanje. Avantura. Učenje. Još jedan korak prema domu…

Kažu da ne postoji ništa što se ne može iscijeliti. (Međutim, kad bismo bili dovoljno mudri, smatrali bismo i smrt izliječenjem.)
Događa se, da su ljudi zdravi poput atlete, a ipak im srce stane. Ako duša nije spremna otići, tijelo će se izliječiti. „Moraš ozdraviti!“ – česta je poruka koja prati liječenje. Moje je mišljenje da se ne mora (uvijek se poštuje slobodna volja – mora, samo ukoliko to želimo).

Poklonimo si Ljubav. Duša će je ugradi tamo gdje je najbolje za nas. Postoje i duše koje ne žele biti izliječene. (O ovome sam razgovarala s jednim dragim frendom prije otprilike pola godine – njegovo iskustvo s bolesnom majkom ) .

Cjelokupni život je ogledalo koje nam u svakom pojedinom trenutku pokazuje tko smo, koliko smo blizu ili koliko daleko od Ljubavi, zrcali nam naše stanje i omogućuje nam dublje razumijevanje nas samih, naših postupaka, naših radnji.

Život je veličanstven! On omogućuje sva ta iskustva, i “pozitivna”
i “negativna”, postavlja ih pred nas, i onda se jednostavno povlači i tiho promatra, kakvu ćemo mi pouku izvući iz svega toga, i hoćemo li uopće.

Trenuci tišine su oni koji nam omogućuju istinske uvide. Jesmo li postali svjesni svojih postupaka, jesmo li sagledali bit te situacije koju nazivamo negativnom ili koju smo površinski doživjeli kao lošu i osudili?

Ako nismo, drugom prilikom (ili možda slijedeći život – tko prihvaća ovaj koncept) dolazi opet slična situacija i tako se ti obrasci ciklički ponavljaju sve dok ih ne razriješimo, dok ne shvatimo i usvojimo lekcije koje je Ljubav/Život pripremio za nas, odnosno, one koje smo mi sami odabrali razumjeti (dogovor prije rođenja) i shvatiti.
Ako smo shvatili i prepoznali tu određenu situaciju, spremni smo krenuti dalje (na novu razinu) i tako svakim novim iskustvom dodajemo još jedan komadić toj vječnoj i rastućoj slagalici našeg autoportreta.

– Gordana Balić

Evo me u osnovnoj školi, sjedim na satu Prirode i društva i slušam profesora. Njegova predavanja su mi uvijek zanimljiva. Sad govori o kvaliteti pojedinih namirnica i ja ga slušam sa punom pažnjom, a imam 12 godina – kao da predosjećam da će mi ta njegova mala pričica koju upravo priča upotpuniti tekst koji sad pišem vama.

Ja inače nisam mogla prisustvovati tom predavanju, ako nisam imala 12 godina, pa sam zahvalna tom djelu svog iskustva – jastvu prerušenom u dvanaestogodišnjakinju.

Podbočena na klupu, slušam profesora koji kaže:” Znate, u nekim plemenima smrtna kazna je da se osuđenik smjesti u jednu izoliranu nastambu i onda ga se pita što želi jesti? Ono što odabere, to mu se donosi svaki dan za jelo do kraja života… E vidite, obično u takvim situacijama čovjek izabere ono što najviše voli jesti, pa se najčešće dešava da osuđenici jako brzo odu s ovog svijeta. Međutim, kad bi netko od osuđenika postupio mudro u izboru hrane, pitanje je bi li ovako koncipirana kazna bila uopće djelotvorna u njegovom slučaju. Npr. kad bi jedan od izbora bio kvalitetno mlijeko – teško da bi se osuđenik razbolio u skorije vrijeme, a kamoli umro.”
Dok moj profesor nabraja namirnice koje su toliko kvalitetne da sadrže gotovo sve potrebno da bi se sačuvalo zdravlje ja ću se malo vratiti na hooponopono.

Kad bi smo bili osuđeni da do kraja života konzumiramo samo jednu vrstu misli (kao jednu vrstu hrane ) onda najuspješnija i najdjelotvornija misao bi sigurno bila Hvala ili Volim te. Ne samo da od posljedica tih misli ne bismo bili kažnjeni, nego bismo se vjerojatno nekim čudom i oslobodili same kazne.

Srećom da nismo osuđeni na tako okrutnu kaznu, zar ne? Ili ustvari jesmo, a da toga niti nismo svjesni. Što ako samo sami sebe “lošim izborom” osudili i sada ustvari ono što predstavlja “kaznu” je ustvari oslobođenje od nje same 😉 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jedna od najzanimljivijih priča koju sam pročitala iz dvije različite knjige, kroz dva različita iskustva već neko vrijeme mi se vrzma po glavi kao tema vrijedna razmatranja.
Iako sam sigurna da te knjige imam doma, iz nekog razloga ne mogu naći niti jednu priču pa sad ili ćemo čekati dok ne nađem ili ću improvizirati.
Ako ste ovo upravo pročitali jasno vam je da sam izabrala ovo drugo. 🙂

U Indiji postoji mjesto na koje kad dođete ne samo da nisu iznenađeni vašim dolaskom, nego znaju i pitanje koje ćete im postaviti tako da imaju već pripremljene odgovore za taj dan. Koliko se sjećam radi se o zapisima svih koji će posjetiti to mjesto ikada.
Znači, ako kojim slučajem vam puhne i sasvim iznenada naletite tamo uz put, nikoga nećete iznenaditi, jer ne samo da vas tamo očekuju nego znaju i pitanje koje ćete im postaviti, pa makar vi to pitanje smislili u zadnjoj sekundi svog dolaska.
Neobično, zar ne? I pomalo “scary” 😀
Dobro, kako je to moguće?
Mogu odmah reći da ne znam, ali to me neće spriječiti da malo pretumbam svoje vlastito poimanje stvarnosti. Čak nemam ni ideju o čemu bi se uopće moglo raditi i zato je važno pisati – nikad ne znate što će izletjeti iz vas.

Što je stvarnost u koju smo uronjeni i je li nečija sudbina čvrsto određena ili samo neki njeni dijelovi? Jesam li se ja slučajno rodila baš u gradu u kojem sam se rodila ili ne? Naravno da ne.

Stvarnost doživljavamo kao mjesto u koje smo uronjeni i kao individue poimamo senzacije te stvarnosti. Drugim riječima mi smo putnici, a naš život putovanje. A mjesto na kojem se odigrava putovanje je objektivno i njega dijelimo s drugim putnicima. Pa tako posjedujemo doživljaj mjesta i vremena – u jednom trenutku smo stigli, pa sad boravimo i onda ćemo otići. Dakle mi smo ti koji se kreću u određenom mediju zajedno s drugim suputnicima i s njima dijelimo razno razne senzacije tog istog medija.

A što ako nije tako? Što ako je točna ona tvrdnja od dr. Lena: “Nema nikoga vani osim vas samih!” Što bi to onda značilo?
To bi značilo da objektivna stvarnost ustvari ne postoji. Što ako je Bog toliko moćan da je za svakoga od nas stvorio po jedan vlastiti Svemir. I što ako sam u tom svemiru jedino Ja stvarna, a svi ostali likovi predstavljaju samo vrlo, vrlo uvjerljivu scenografiju. Onda zbilja niti nema nikoga osim mene, a cijela “pozornica” je tu iluzorno postavljena da bih ja mogla kroz igru nešto spoznati o sebi. U tom slučaju nema stvarno povrijeđenih, a moje greške su samo moje i o njima ovisi moj slijedeći angažman u “kazalištu”.

Iskreno, ništa drugo ni ne bi bilo u redu – zašto bi netko ispaštao (nevin) zbog mojih gluposti. Ali ako sam sve Ja onda nema problema, samo izazovi sa samom sobom na igralištu zvanom Život. ♥ ♥

– Dani Ella

Bila jednom jedna situacija, a to je jedna od onih ‘stvarčica’ koja svojom ljepotom i ljubavnošću dodatno iz temelja oboji cijeli vaš život…

I neobjašnjivo, kako to već nekada biva, cijela ta prekrasna ‘tvorevina’ počela mi je kliziti kroz prste…vrlo neugodan osjećaj, sigurna sam da ga svi znate… ali šta ćeš, tako je kako je…. eeeee tako bi to i ostalo da nije došao HOOPONOPONO… jesam li ja intenzivnije počela zahvaljivati, izgovarati riječi oprosta i izražavati ljubav, eee sve se počelo mijenjati… ono što sam mislila da nepovratno odlazi, počelo se nekako vraćati u moje dlanove, malo pomalo i ponovno zasjati kako je sjalo… e ljudi ČUDO je to… kako i zašto se to desilo, ne znam, ali znam da mi je sam Bog šapnuo kako da djelujem, kako da proizvodim te ljekovite vibracije ljubavi i zahvalnosti… i onda je ono što ostane u mom životu zaista to što i treba ostati…

Volim Vas, budite mi puni ljubavi i zahvalnosti ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Mladenka Ž.

Znate ono kad te deprivacija (nedostatak) sna, hrane ili bilo čega drugoga što si do sada navikao primati, pritisne, uznervozi, ‘izbaci iz takta’?…

Paaaaaa, ako samo malo počekaš, tvoja svijest ulazi u onaj dio istinskog Bića, gdje je mir, ljubav, zahvalnost, jednostavnost.
I iako možeš malo imati konfuzan um, ili ti tijelo može biti umorno, onaj osjećaj mirne radosti ispuni te od glave do pete. Zato je recimo dobro postiti. Ili ponekad naporno raditi i izmoriti tijelo fizičkom aktivnošću. Svako to guranje tijela i uma u nekakvu krajnost nas zapravo lakše ubacuje u to prirodno prostranstvo unutar nas, mjesto ljubavi i sklada. Vjerujem da se i alpinisti iz tog razloga izlažu onim ekstremnim uvjetima.
Tako ako nas Bog stavlja u nelagodnosti za naš um ili tijelo, budimo ZAHVALNI jer od naše pobune zbog gubitka ugodnosti samo je jedan mali koračić do BLAŽENSTVA.
Čudan je to osjećaj kad si umoran i psihički i fizički, a Duh stoji uspravan i snažan u svoj svojoj punini.

Zar Duh nije lijep? Zar nije vječan, besmrtan i cjelovit? Zar Duh nije Bog u meni? Čega se onda bojim? Što to može biti jače od Njega? Apsolutno ništa.

– Mladenka Ž.

Ne treba omalovažavati
ništa što nas rastužuje:
po vječnim zakonima razmjera
kad dijete izgubi lutku
isto je
kao i kad kralj izgubi krunu.
– Mark Twain

Zašto smo toliko vezani za programe?
Da bih odgovorila na ovo pitanje, mogla bih prvo pokušati odgovoriti na slično pitanje: Zašto je tako teško otpustiti prošlost?
Sa stajališta hooponopona, život možemo definirati i kao čin otpuštanja svog zemaljskog ja. Naš zemaljski Ja nastao je kontinuirano i povezuje mnoštvo osobnosti koje trenutno nastanjuju naše promjenjivo tijelo.

Sva naša Ja pružaju nam osjećaj neke vrste predvidljivosti, služe nam kao jedna vrsta utočišta koji nam daje “stabilnost”.
Da bi objasnili svoje sadašnje stanje – poziciju, obično se služimo svojim prošlim iskustvima kao nekom vrstom naše vlastite dokumentacije. Preko te osobne dokumentacije lako definiramo svoje sadašnje stanje. Ako potražimo savjet psihologa ili psihijatra njega će prvenstveno zanimati upravo ta naša osobna dokumentacija. Osobna dokumentacija ustvari ne govori ništa o nama samima, ali govori puno o programima koje smo usvojili i pomoću kojih gradimo svoj vlastiti život.

Problem sa životom u programima je u tome što programi sprečavaju promjene. Pa umjesto da živimo, mi se cijeli život bavimo nus-produktima tih programa.
Mogla bih od cigli sagraditi svoju vlastitu siluetu. Svaka cigla bi mogla predstavljati po jedan program. Hopsanje je jedna vrsta izvlačenja cigli iz tog “zida”. Pa tako se može desiti da hopsanjem iz sebe izvučem veću količinu cigli (programa), a da se niti jedan dio “mene” ne sruši. A onda jednog dana jedno “slabašno” Volim te odlomi trećinu programa koji su samo trenutak prije izgledali tako postojano i čvrsto vezani za cjelinu. Vjerojatno, moguće je izvući i par ključnih cigli iz temelja pa da se odjednom sruši cijeli zid (Mooji). Alati pomoću kojih “gađamo” zid su brojni, samo u Ho ih ima dovoljno da se igramo cijeli dan. Ili kao što bi Rumi rekao:

“Sad zaustavi riječi.
Otvori prozor u sredini grudiju
i dopusti da duhovi uzlijeću i izlijeću.”

– Dani Ella

Što je to taj famozni sadašnji trenutak? Je li to neka zamrznutost života u jedan tren i naše svjedočenje tom bljesku? Dakle, sada zastanem, sve stopiram i vidim sadašnji trenutak?
A što ako odustanem od svega toga i kažem da je sadašnjost zapravo tijek, žustro kretanje, vrlo buran događaj, protok energije iz Namjere u ostvarenje? I baš taj protok, to putovanje, uranjanje u proces svjesnosti o njemu je sadašnji trenutak?

Ako u tom aspektu imamo svjesnost o sadašnjem trenutku, što ćemo dalje s tim, čega ima tamo za nas? Kako nam sadašnji trenutak može promijeniti život?

Jedina tajna koja se krije u Sada jest misterija života. Ono što trebamo učiniti kada primijetimo da se dogodio sadašnji trenutak jest zapitati se: Gdje je Ljubav? Upravo to pitanje može biti okidač življenja i razrješenje od zatočenosti u učmalost!
“Gdje je Ljubav” jest “Tko sam Ja” i znači zastati i prihvatiti čudesnost trenutka, osjetiti svježinu tog prekida i primijetiti zapanjujuću Istinu:

JA SAM ŽIV. JA SAM LJUBAV.

U mirakulu ovog trenutka možemo pronaći Ljubav. Ona nam treba da bismo se pomaknuli s mjesta gdje smo sada na mjesto gdje možemo svjedočiti o oba svijeta – mizeriji i razrješenju! Ako smo u stanju promotriti iz Ljubavi ove dvije perspektive života, onda možemo i djelovati na pravilan način, donositi kvalitetne odluke i steći snagu za odgovornost.

Spoznaja o Slobodi zapravo ne leži u vječnoj borbi s egom ili ne-privrženosti (attachment-u) nečemu! Ona počiva na misteriji nadahnuća nad životom samim – spoznaji Ljubavnika u nama. Biti u sadašnjem trenutku znači biti u misteriji spontanosti i divljenju nad čudom udaha, izdaha, promatranja i percepcije. Jer sve se to događa Sada! To je putovanje, proces, osvještenje Ljubavnika Života.

Legenda kaže da je Buda pred kraj života pokazao svojim učenicima ružu i rekao im: kada biste mogli vidjeti kakva ova ruža zaista jest – sve bi se odjednom promijenilo zauvijek!
Zaista, kada bismo mogli iskusiti sadašnji trenutak kakav je uistinu – ništa više ne bi bilo isto, nikada!
Ako mu kažem Volim te, Hvala ti – tijek energije je promijenjen zauvijek. To je početak zaljubljivanja u život što buja u nama.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Jedno od zlatnih pravila hooponopona je: hopsamo bez očekivanja.
Ne hopsamo bez očekivanja zato jer je to zabranjena stavka u HO nego jednostavno zato jer postoji velika vjerojatnost da nam se ta očekivanja ne ispune onako kako smo mi to sebi zamislili.

Znači, ako hopsamo i imamo problem, prirodno je očekivati da će se taj problem riješiti, ali neprirodno je očekivati (kad je u pitanju hooponopono) da će se taj problem riješiti onako kako smo mi to sebi zamislili.
Ustvari, da nemamo očekivanja od hooponoponona ne bismo ni počeli s hopsanjem, jel tako? Stvar je samo u tome da ne možemo reći da hopsanje ne djeluje jer se nešto ne rješava prema našim rokovima i očekivanjima.
Prije jedno godinu dana mi smo se u grupi na neki način bavili tim problemom.
Mene je zanimalo kako to Mabel čisti hotel, autobus, avion… i sve ostalo unaprijed, ako ne zna što konkretno čisti. Isto radi i dr. Len. Kad Mabel čisti hotel u kojem se treba održati seminar onda ona i očekuje da će se hotel očistiti – zna da ne čisti bezveze. Ako se nakon čišćenja i desi nešto nepredviđeno u hotelu Mabel se neće time zamarati – neće misliti da HO ne djeluje nego će jednostavno nastaviti s čišćenjem.

Besmisleno je biti u grču. Hooponopono je proces koji se dobro brine sam za sebe.
Ako netko misli da HO ne djeluje može jednostavno prestati prakticirati tehniku i probati nešto drugo. HO nije tehnika koja se jučer rodila i sad radi svoje prve korake u svijetu, a mi smo dobrovoljci koji će je testirati, nego proces koji funkcionira, a na svakome je izbor hoće li ga primjenjivati ili ne. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella