U prikrajku svjetla što se nazire kroz očne vjeđe, promatram kako nestajem iz svijeta strepnje i straha, uranjam u njedra povjerenja i sigurnosti. Kao da silazim niz ogromnu liticu do gnijezda na snažnom drvetu što raste tu u beskonačnosti, i u strmini svijesti pruža utočište onome što mislim da jesam, spremajući me za Istinu. Tu ću sada provesti neko vrijeme u tišini. Činim to bez napora, s gotovo nečujnim disanjem se spuštam dole, još samo malo! Ne obazirem se na beskraj što se dole rasprostire, plavičastu izmaglicu što se rastvara u nepoznato. Konačno, smještam se u toplinu totalne opuštenosti. Sada više nisam promatrač – nemam što promatrati! Sada sam sudionik u procesu samo-povjerenja, znanja kako sam svugdje istovremeno, zajedno sa sadašnjim trenutkom djelujem u Svemu. Da, znam da je sve savršeno, siguran sam u to, nedvojbeno! Grlim ovo iskustvo, sviđa mi se, ne dam ga! Ali, čim pomislih da ga zadržim, odmah doleti i strah da ću ga izgubiti! Poput plimnog vala počinje nagrizati Mir. Trebam odmah prestati. Otpustiti. Ništa nije moje, ništa ne trebam uzimati, jer oduvijek to imam. Reći da je moje je odvojenost, gotovo odmah se odvija prizor u kojemu pružam ruke da uzmem. Odustajem od mojega. Opet sam u užitku, u Miru. Sjetim se da zapamtim ovaj osjećaj, ovu savršenu sigurnost, toplinu i ponesem sa sobom barem mirise tog blaženstva. Opet odvojenost.

Što je to sumnja? Što je to strah? Dok je Mir ekstremna jednostavnost, sumnja je kompleksna tvorevina, kombinacija osjećaja, misli i sjećanja. Gore sam opisao kako izgleda prosječna meditacija u kojima uživam svakodnevno. Premda je pisano metaforički, ipak jasna je usporedba sa spuštanjem svjesnosti na područje Srca. Srce je zaista utočište, ono je Božanstvo što se reflektira iz nas prema nama. Jer, nema Božanstva izvan nas, nema Ljubavi koje mi nismo dio.

Strah ili sumnja je sve ono izvan Srca. Ovo je paradoks, praktički nemoguće, jer ako nema Božanstva izvan nas, da li je strah Božanstvo? Kako može biti i jedno i drugo u nama, u Božanstvu?

Ne može. Jedini način na koji se to može dogoditi je ako imamo dvojnika, duplikat našeg Ja, kreaturu što raste izvan naše svjesnosti, kao tumor što raste nesmetano dok ne bude prekasno kada ga konačno otkrijemo. Tumor – to je sumnja, strah! Kada izađem iz meditacije, sumnja počne preuzimati polje moje pažnje, vrlo brzo unutrašnji dijalog zahvati svojim zamašnjakom njegovo poimanje svijeta, nastavi ga stvarati, potencirati, napumpavati. Sumnja, taj dvojnik, djeluje u stomaku, tamo treperi vibracija razaranja sigurnosti u Sebe. Iako mi se čini da vodim dijalog sa samim sobom, to nije istina. Vodim ga sa dvojnikom, zakržljalom tvorevinom sazdanom od otpadnih emocija što se hrane sa tamom sjećanja, duhovima prošlosti, avetima nestvarnih svjetova. Taj dvojnik što nam šapuće i objašnjava svijet, je predatorske prirode! On je energetski trag sveg našeg sjećanja, iskustva, interakcije sa svijetom, filtrirani otpad kojeg Srce izbacuje u procesu osvještenja.
Međutim, nekim neshvatljivim načinom, ja sam se nekada davno identificirao s njim, sa dvojnikom, hranio ga kao moje luče, pazio i mazio. Kao što dijete hrani i pazi lutku, tako sam se i ja zaljubio u moga plišanoga medu, fantoma kojem sam predao svoj život u dijalogu s njim. Medo je uskoro počeo upravljati mnome, donositi odluke za mene, djelovati agresijom prema svijetu kroz mene. Nisam više bio u stanju prepoznati vapaje Srca što me zaziva u Nutrini.

Medo je sve radio za mene, sve!

Jednom, kada je medo bio zauzet svojim bitkama, čuo sam neki titraj, neki jako poznati val što me dotiče. Čuo sam Srce. Tada sam odlučio odrasti, odbaciti medu. Jedini način da ga otpustim je ako ga prestanem hraniti energijom, emocijama, ako mu se prestanem davati.

Strah je negacija Božanstva u nama, silueta, odraz prošlosti, sjena što se vuče za nama poput zombija što grize naše noge. Saplićemo se, teturamo u nesigurnosti i sumnji upravo iz ovog razloga, ove sjene. Što je sunce više na nebu to je sjena kraća. U sumraku ona je najduža. Ovo nas uči da u suncu leži sigurnost i znanje da je sve savršeno.

Odlučio sam da ću naučiti kako misliti Suncem/Srcem.

Misliti Srcem je najjednostavnija stvar na svijetu! Misliti Srcem je Ljubav. Svakodnevno razgovaram sa Ljubavlju. Ljubav mi govori: “živi na litici, utoni u utočište, u Mene. Kada imaš sumnju, prepusti se Meni. Govorim ti kako da ostaneš ovdje zauvijek, kako da živiš Ljubav. Povjerenje u sebe ti je utkano u sve pore postojanja i to istinski znaš. Sve što Jesi sam Ja! Sada možeš skočiti u taj Bezdan, u Jedan!”

Kako ovo primijeniti u praksi? Jednostavno, jer je to zaista najjednostavnija stvar na svijetu! Što je to uopće praksa? Zar postoji praksa i teorija življenja?

Započinjem prvi udah s Ljubavlju – kažem: Volim Te. Razgovaram s Ljubavlju po cijele dane, non-stop!
Kažem: Ljubavi, imam posao, imam novac, imam Ljubav.
Kažem tumoru, gripi, prehladi: Ljubavi, volim te beskrajno, volim svaki tvoj trag u meni, svaki treptaj sumnje što mi kuca iz vani. Volim sumnju, strah, uzimam ih u svoje Srce, beskrajnu vibraciju obožavanja.
Hvala ti Ljubavi što sam Ja, hvala ti što sam Ti, hvala ti za svaki udah, izdah, pogled.

Razgovaram s Ljubavi neprestano.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Davno sam čitala jednu knjigu (ne mogu sjetiti točno naziva knjige i autora) u kojoj autor u jednom poglavlju opisuje jedan vrlo zgodan slučaj iz svog vlastitog života.

Naime, na jednom testiranju za posao, dali su mu da analizira nešto što je on sam napisao (kako je taj tekst bio obavezan u sklopu tog testiranja, a nije bio potpisan autor, nitko nije uzeo u obzir mogućnosti da će ga u jednom trenutku rješavati i sam autor teksta 😀 ). Pitanje je bilo: Što je autor htio reći?

Ima li lakšeg pitanja za onoga tko je sam napisao taj tekst? Rekli bi smo da nema. Tako je autor napisao točno ono što je mislio i pogađate, njegov odgovor nije pozitivno ocijenjen. Drugim riječima, napisali su mu obrazloženje da odgovor nije točan!

Naravno on se bunio (i ja bih) pisao je pismo ljudima koji su odgovorni za sastavljanje testa s obrazloženjem da je on autor tog teksta i da kad ga je pisao nije mislio na ovo što oni nude kao točan odgovor. Mislite da su mu uvažili? I dan danas test je isti, a i točan odgovor je isti… odnosno točan odgovor je ustvari netočan.
Ljudska glupost, što drugo.

Čovjek se na sve može naviknuti i vrlo brzo sva stanja prihvaća kao prirodna i normalna. Danas je čovjeku sve živo nametnuto jer kolektivnom egu je lakše vladati i kontrolirati kroz strah. Ego su programi. Smiješni programi. U tim programima vam čak nije niti dozvoljeno da imate vlastiti program, ako ga i imate naći će se već neki program koji će vam pojasniti što vaš program ustvari znači, jer vi ste glupi i nesposobni da to razumijete. Tu ne pomaže borba, tu ne pomaže ništa osim izlaska iz tog zatvorenog kruga na način da se prozre sistem koji ne služi ničemu drugome osim da sam sebe jede… Hvala, hvala…..

♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Vječno pitanje: što čistimo kad hopsamo?

Ako imamo neki grozan problem i hopsamo punom parom čistimo li mi taj problem ili naše čišćenje “odlazi” na još nešto groznije, čega mi niti nismo svjesni iz svoje skučene perspektive?!Evo što kaže moja inspiracija na tu temu.

Ustvari je vrlo jednostavno. Problem je u našoj krivoj percepciji, a ta je da Bog odabire (našim pristankom) čistiti ono što je najvažnije za cjelinu, a ne samo za nas osobno (znam… nema nikoga osim nas samih, ali malo ćemo to sad opet staviti sa strane).
Mi to sebi pokušavamo zamisliti na način da Bog umjesto da nama pomogne oko npr. financijskih problema, naše čišćenje usmjerava na npr. onečišćeno jezero na jugu Francuske (izmišljam). Jel tako? E pa nije 😀 !!!

Bog ne funkcionira po principu dječjih bajki – zubić vila, uskrsni zec i ostala škvadra.
Pa kad mi kažemo: Bože, tri, četiri SAD!.. I onda Bog počinje nešto čistiti sa svoje liste prioriteta jer sam ja rekla VOLIM TE.

Kad hopsamo djelujemo na sve ISTOVREMENO, bez isključivanja… NA SVE !!!

Kao što sunce ne bira koga će obasjati tako i Bog čisti istovremeno sve, samo što ne može sve odjednom jer bi se raspali, pa skida sloj po sloj… sa svega. Što je sloj deblji, to je problem tvrdokorniji više vremena treba da bi se vidjeli nekakvi konkretni rezultati.

Znači svi smo zaslužili zdravlje! Ali, ako je jedna osoba trenutno zdrava, a druga poprilično bolesna i obadvije hopsaju, jasno je da ova koja je zdrava će biti još zdravija i da će taj pomak biti očigledniji, nego kod osobe koja je jako bolesna – jer njoj treba puno više vremena i čišćenja da bi se zdravlje manifestiralo.

Dakle, nema više nikakvih problema po tom pitanju što čistimo… kad hopsamo mi čistimo sve na svim razinama istovremeno!!! ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Sve je počelo s VOLIM TE !!!

Držim, danas, u ruci, malu sjemenku suncokreta. U toj maloj mrvici utkana je mogućnost nastanka cijele biljke suncokret sa tisuće novih ovakvih malih sjemenki. Sve to iz samo jednog zrna.

Znate li da je i ovaj svemir u kojem boravimo nastao na sličan način, ako je vjerovati znanosti. Prije negoli se desio “veliki prasak”, prije 20 milijardi godina (otprilike) sadržaj budućeg svemira svodio se na jednu zgusnutu točku (doslovno, sjetite se da stvarne materije ima ustvari vrlo,vrlo malo). “Velikim praskom” svemir se “rodio” i od tog trenutka on se širi, raste, buja… valjda u beskonačnost.
Kao što sjemenka suncokreta sadrži sve ono što će narasti iz nje, tako i svemir u svojoj srži sadrži sve ono što se nalazilo u toj početnoj točki.

U ruci držim sjemenku, cijeli jedan mali budući svemir. Ako joj sad kažem VOLIM TE, ona će taj VOLIM TE ponijeti sa sobom, i on će zauvijek ostati u njoj. I ne samo to, ako iz ove male sjemenke izraste biljka suncokret u središtu njenog cvijeta tisuće malih sjemenki će imati u sebi taj isti VOLIM TE.

Ako mene pitate, tako je počelo i sa svemirom. Bog je hopsao s VOLIM TE i ta mala sjemenka svemira, prije nego što se raspršila u beskonačnost, u svoju strukturu je utkala taj božji VOLIM TE. Ta mala točkica se raspršila, u bezbroj još manjih točkica, i tako je od jednog VOLIM TE nastalo bezbroj VOLIM TE.

Dovoljan je samo jedan VOLIM TE da bi nastao cijeli jedan svemir, dovoljan je samo jedan VOLIM TE da iz njega nastane bezbroj VOLIM TE. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

“Svakom mišlju, riječju i djelom svaki pojedinac utječe na svoju okolicu. I taj utjecaj nije ograničen. On se nastavlja u nedogled i dotiče sve razine kreacije. Svaki pojedinac svojom svakom mišlju, riječju i djelom trese čitav svemir.”

Ako bi moj vlastiti život ovisio samo o mojoj vlastitoj kontroli udisaja i izdisaja, ja po cijele dane ne bi mogla ništa drugo raditi, jer bi sva moja pažnja bila usmjerena samo na udisaj i izdisaj. Nema tu zezancije, bez zraka se može oko 3 minute.
Ako bi cijeli moj život ovisio o vodi koju pijem i hranu koju trebam pojesti, morala bi se pobrinuti da moje tijelo na vrijeme dobije i hranu i vodu. U ovom slučaju imam malo više vremena i za neke druge stvari, jer bez vode mogu preživjeti oko 7 dana, a bez hrane oko 40 i više. Istina ima onih koji mogu i bez hrane i bez vode, ali svi još uvijek moramo disati.
Mi svi spadamo u ovaj drugi slučaj: između “borbe” za preživljavanjem imamo i malo slobodnog vremena da svoju pažnju usmjerimo i na nešto drugo.

“Mi smo tamo gdje nas pozornost vodi.”
Nula je polje svih mogućnosti. Kvaliteta naše pozornosti je ustvari ključ materijalizacije iz Nule. Nije to ništa novo, fizičari o tome već odavno pišu i govore(subatomske čestice koje postoje samo onda kad ih promatramo). Znači vrlo je važno na što je usmjerena naša pažnja. Jer pozornost je mehanizam koji stvara prostor/vrijeme događaje u polju svih mogućnosti. Dakle, to znači da ako usmjerimo svoju pozornost na određenu kvalitetu polja, ne dovodimo je samo u našu pozornost i u naš život, nego i u njegov materijalni izraz.

Kad kažemo: HVALA ili VOLIM TE… naša je pozornost na hopsanju. Nije potrebno analizirati riječi, ni definirati, ni procjenjivati ni interpretirati… dovoljno je imati pozornost na toj zamisli i ona će se ugraditi u našu svijest. To će prouzročiti pozitivnu preobrazbu u našoj svijesti i ona će spontano promjeniti našu fiziologiju. Promjena u fiziologiji omogućuje promjene u životnom iskustvu.

“Biti uistinu bogat ili živjeti u obilju, znači biti potpuno bezbrižan u odnosu na sve u životu, uključujući novac. Prava svijest bogatstva je stoga svijest izvora materijalne zbilje.”
Mi ne možemo spoznati to polje na način da o njemu razmišljamo, jer ono je onkraj misli. Pozornost je usmjerena svijest. Svijest, je u ovom slučaju sredstvo kojom upravljamo pozornošću. Mi smo ti koji pozornost usmjeravaju. Po definiciji mi smo čista svijest. Ako usmjerimo svijest pozornošću u polje beskrajnih mogućnosti (Nulu) započeli smo materijalizaciju onoga na što nam je pozornost usmjerena.

Nula je polje svih mogućnosti, ali sama po sebi sadrži određene kvalitete(blaženstvo, sloboda, ljubav, jednostavnost, savršeni red). Uranjanjem, pozornošću u jednu od tih kvaliteta mi ustvari dobivamo i sve ostale…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo jednog mog zanimljivog iskustva koje mi se desilo u meditaciji, a vezano je i za hooponopono.
Kad meditiram (tako je godinama) ništa ne analiziram, jednostavno meditaciju odradim i to je to. “Ne vežem se” za nikakve senzacije koje mi se znaju desiti dok meditiram(vizualne, različita osjetilna stanja…)

Ovaj put je meditacija bila drugačija, ne po sadržaju nego po formi. U jednom trenutku kao da se sve promijenilo, kao da sam progledala i to je ostavilo popriličan dojam na mene. Iskustvo sam “ponijela” sa sobom i izvan meditacije i nekoliko puta sam ga u zadnjih par dana testirala. Rezultat je uvijek isti. Pa sad s tim iskustvom šećem po svijetu 😉

Evo iskustva:
Sadašnji trenutak je uvijek tu i ja mogu biti iste sekunde u njemu (nema puta), ako je moja pažnja usmjerena na ono što se dešava baš sada; ako sam svjesna svog udaha i izdaha, svega onoga što se dešava oko mene (zvukovno, vizualno, osjetilno), ako sam prisutna u tijelu.
Ako počnem razmišljati (programi) istog trenutka gubim svijest o sebi i poistovjećujem se s programom koji je prisutan, toga nisam svjesna dok god se ne vratim u sadašnji trenutak. Tek kad izađem iz programa, svjesna sam da sam bila u njemu. Dok sam u programu mene nema. Živim samo kad sam izvan programa, kad sam svjesna svoje prisutnosti. Ispada vrlo malo.
Kad sam u sadašnjosti mogu misliti, ali se ne gubim u mislima. Mogu i hopsati, bez problema (što za mene znači da hooponopono nije program). Doživljavam razno-razna osjećajna stanja (ugodna i neugodna), ali se njima ne zamaram, tu su i uredu je da su tu. Sve je tako kako je i ne može biti drugačije.
Ako mi misli odlutaju (i ja zajedno sa njima), kao da postanem stopljena sa njima i one me “bacaju” po svojoj volji, programu.

Sadašnji trenutak je iz ove pozicije spas. To je jedini trenutak kad živimo, zato se u globalu tako malo toga sjećamo. Od cijelog dana ostane nam svega par svjesnih trenutaka, sve ostalo je izgubljeno u programima.

Veliki vidioc iz Indije jednom je rekao:
Vi ste tamo gdje vas pozornost vodi, ustvari vi jeste vaša pozornost. Ako je vaša pozornost rascjepkana, vi ste rascjepkani. Ako je vaša pozornost u prošlosti, vi ste u prošlosti. Ako je vaša pozornost u sadašnjem trenutku vi ste u prisutnosti Boga, a Bog
je prisutan u vama. Jednostavno budite svjesni sadašnjosti, onoga što činite. Bog je svuda prisutan, no vi to tek trebate svjesno obuhvatiti svojom pozornošću.
♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ako smo došli na ovaj svijet savršeni, zar to ne znači da je naš proces rasta završen – možda čak nikada nije bio ni potreban? Mi smo došli ovdje kao Nule. Ono što mislimo da trebamo učiniti kako bismo rasli u svjesnosti ili Ljubavi – već je učinjeno – tako da proces zapravo ide unatrag – prema učinjenom!

Svijet nam kaže: “Vi ne znate ništa, vi imate puno toga za naučiti, pojma nemate!”

Zašto nam se čini da nas ne ide u životu, da smo zapeli, ne možemo se izvuči iz kolotečine? Zašto trebamo čistiti, ako smo savršeni? Ako nam je u automobilu savršeno čisto, sve usisano, namazano kremicama, fino miriše, zašto je toliko važno da je i izvana čist, pa ga moramo stalno čistiti? Čini se nismo u stanju percipirati savršenstvo kroz Nutrinu, nego samo iz vani. Naime, društvo će nas stalno podsjećati da nam je auto prljavo i neće nam puno pomoći ako znamo da je u kabini savršeno, jer svijet projicira svoju potrebu vanjskog sjaja na nas kao jedinu stvarnu i koju moramo neprestano čistiti/održavati. Pošto duboko u sjećanju žudimo za slobodom, imamo tada snažnu potrebu dokazati svijetu da je naš automobil savršen i ulažemo zastrašujuću količinu energije u tom neprestanom opisivanju savršenstva. Upravo je tu zakačen lanac one zatvorske kugletine što nam je svezana za noge 🙂

Da li u Ho’oponoponu čistimo automobil ili percepciju automobila? Možda da izvrnemo čarape naopako, unutrašnji dio da bude vani i da obožavamo tu Nutrinu? 🙂 Čini se dobra ideja!

Ako izlažemo Nutrinu vani – savršenstvo koje Jesmo – moći ćemo se transformirati u to savršenstvo u cijelosti na način da ćemo konačno prihvatiti da smo Nula u cijelom svom Biću. Nećemo trebati majstore da nas na to podsjećaju, a mi im baš i ne vjerujemo, jer, vidi kako su blatobran i hauba prljavi – pa zar je to savršeno? 🙂

Ako dajemo vani ono što želimo imati, recimo savršen život, i to činimo kao da ga već imamo – onda ćemo imati priliku iskusiti kako je to biti Izvorom – svijetu davanjem Sebe. Međutim, čini se kao da trebamo otići na audiciju kod Sebe da nas prihvati kao Božanstvo, jer je Sebe redatelj naše stvarnosti ako mu se prepustimo. Ipak, davanjem sebe Sebi otkriti ćemo kako nas itekako ide u životu, kako smo već u Beskonačnosti, a život je beskrajno blaženstvo. Isto ovo otkrivati ćemo i svijetu! No, ovo lijepo zvuči u pričici, ali podignemo li pogled, dočekati će nas taj nesretni blatobran, a vidim sad da je i branik malo taknut na parkingu…prokletstvo…

OK, idemo ispočetka: pogledom prelazim preko branika i haube, a pored blatobrana i ulazim Unutra! Sjedam i promatram. Vrlo brzo vidim, tu je ljepota, tu je raj, Čista Bezuvjetna Ljubav, jako uživam u savršenstvu Nule. Kada sjedim Unutra, ne vidim ništa od prethodnog, samo svijet kroz stakla Nutrine, svijet kojem se dajem i pružam mu ovu ljepotu jer žarko to želim! Ako u tome uspijemo, imaginarnu bajku o Nuli (o kojoj sam već pisao) živjeti za trenutak, barem malo se predati u potpunosti i bezuvjetno – eto savršenog blatobrana! Sve će se promijeniti – jer smo preuzeli odgovornost kroz Nulu, Sebstvo i projicirali takvu percepciju u univerzum.

Ho’oponopono je proces osvještavanja Nule u kojoj smo došli na ovaj svijet. To je kretanje svijesti unatrag – u sjećanje prije sjećanja – u jednostavnost postojanja. Biti Izvorom je ekstremno jednostavno: samo treba sjesti Unutra, u automobil i prepustiti se savršenstvu. Ako nam je problem, ajmo za početak odglumiti to davanje sebe Sebi, pa ću sada kazati:

Evo, uzmite Mene, stavite me u svoje Srce, jer tamo smo Jedno, tamo smo Početak, Nula u beskraju, savršenstvo postojanja. Uzmite ono što ne vidim, ono što ne znam, čega se ne sjećam, jer osjećam da je to cijeli univerzum, Ljubav neizreciva!

Pola posla je učinjeno, preostalo je samo disati i to je to: Sloboda.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Šećem jutros gradom hopsajući (mislim na našu tehniku, a ne na veselo poskakivanje). Prijatelj, više Jagorov nego moj napisao je jednu genijalnu, ali zbilja genijalnu knjigu koja će u jednom trenutku biti objavljena, a zove se Filozofija za dvanestogodišnjake. Knjiga je namijenjena za sve uzraste, a ne samo za dvanestogodišnjake.

I jutros si nešto razmišljam kako je on to odlično napisao i pitam se kako bi se mogla opisati hooponopono tehnika za tu dob. On je svoj djeci približio filozofiju na način da ju je “unio” u svakodnevni život. Iz svega se nešto može naučiti. Tako sam i ja o hooponoponu učila kroz najrazličitije životne situacije. Kako to izgleda znate i sami, čitali ste moje tekstove.
Ali stvarno, kako bi nekome tko ima recimo deset godina objasnila kako stvarno funkcionira hooponopono. Tom problemu se može pristupiti na razne načine, ja ću danas izabrati “šaljivi”….
Znači hopsanje bi bilo kao jedna vrsta čišćenja, vrlo neobična, ali djelotvorna. Kao da ste odlučili očistiti svoj stan i umjesto sredstva za čišćenje koristite hvala ili volim te.

Odlučili ste čistiti dok sve ne počistite. Krećete od onoga što vas najviše smeta, recimo mrlje od hrane na stolu. Ogromna mrlja, kvari opći dojam cijele prostorije. Prilazite stolu i krećete sa čišćenjem. Trljate, ribate i ništa… mrlja je i dalje tamo. Nije vam jasno, zastanete da bi se na sekundu odmorili okrećete glavu prema prozoru i vidite blistavo oprano prozorsko staklo. Što je sad ovo? Zanemarujete viđeno i bacate se dalje na posao… udri po mrlji na stolu. Opet ništa, sjedate na stolicu da se odmorite i uočavate prekrasno složene knjige na polici. Hm… nešto tu ne štima. Napuštate stol i mrlju i krenete tresti prašinu s fotelje. Koliko god tresli, lupali… ništa, prašina je i dalje tu, ali nema je više na podu. Kako to? Jasno je da se nešto čisti, ali ne onako kako ste očekivali. Pokušavate uočiti princip, ali ne ide. U jednom trenutku vam susjeda zvoni na vrata sva uzbuđena, saopćava vam da je napokon našla onaj dokument koji joj se zagubio u stanu, a hitno joj treba.

Ništa vam nije jasno, kako to da se ne čisti ono što bi ste vi voljeli očistiti? Istina, drago vam je da se nešto čisti, ali što sad? Kako da si iz te pozicije uopće organizirate život? Kako možemo bilo što planirati? A želje? Ispada da su želje uzaludne (htjeli smo očistiti prvo baš stol, a ne prozore). E, hooponopono nije obično sredstvo za čišćenje, ono je posebno, moglo bi se reći “mudro”. Nešto poput ulja crnog kumina. Mara Doljak kaže da je ulje kumina toliko odlično da u svakom organizmu liječi baš ono što je tom organizmu potrebno.

I što sad? Možemo li pristati na to da postoji netko tko bolje vidi pregled situacije od nas? Možemo li povjerovati da taj netko nas voli bar onoliko koliko mi mislimo da volimo sebe, a po mogućnosti i više. Možemo li pristati da se stvari u našem životu dešavaju malo po drugačijem rasporedu, a ne onako kako smo navikli i kako bi smo željeli.

Možemo li mi na sve to pristati ili ne? Ako je odgovor “da” onda se nemamo što buniti, sjeli smo u vozilo i vozimo se, ali ne znamo kuda. Ako je odgovor “ne” opet se vozimo, ali u ovom slučaju mi upravljamo vozilom i “mislimo” da znamo kuda “sebe” vozimo 😀 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako smo shvatili našu svrhu, Božanski plan za nas, onda je sve lagano,
lijepo, svrsishodno, smisleno. Svrha je kao kompas koji nas vodi kroz
život. Naravno, svrha ljudskog života ne mora biti jako značajna, ne
mora promijeniti svijet. Zar nije sjajna svrha života da budete najbolji
roditelj svom djetetu i izvedete ga na pravi put? Zar nije dobra svrha
imati svoj vrt i uživati u prirodi?

Les Brown je rekao da svatko ima dva
najvažnija dana u životu: prvi je dan kada smo rođeni, a drugi je kada
smo otkrili zašto smo rođeni. Kako da utvrdimo svoju svrhu u ovom
životu? Intenzivno razmišljam o tome ovih dana, analiziram svoje po-
stupke i odluke koje sam donosila, svoje ranije i sadašnje želje, ponaša-
nje mojih roditelja dok sam bila mala, utjecaj sredine.

Vjerujem da je sve što mi se do sada u životu dogodilo imalo svrhu da
me približi mom konačnom cilju. Možda su neke odluke vodile tom cilju
zaobilaznim putem, ali na kraju se sve životne prekretnice slijevaju u jed-
nu točku. Ako niste sretni i nemate jasnu viziju o tome što radite, i zbog
čega radite, onda je to znak da takve aktivnosti nisu dio vašeg života.
Kada živite za vašu svrhu, ne postoji druga mogućnost nego da budete
sretni. Osjećate sreću u sadašnjosti i imate pozitivna očekivanja za buduć-
nost. To je onaj osjećaj kada je sve u redu, sve ide svojim tokom, a vi
ste zadovoljni.
I ništa ne biste mijenjali. Kada ste u ravnoteži sa svojim višim ciljem, pre-
preke i problemi na putu nestaju sami od sebe, primjećujete čudne
koincidencije, sretne ishode i dobitke koji vam pomažu da dostignete svoj
cilj. Koja je vaša svrha? Ako je niste svjesni, duboko razmislite o tome.
Odvojite vrijeme da mislite na to i da shvatite. Šta biste najviše željeli raditi
u životu? Čime biste se bavili kada biste imali dovoljno novca da ne morate
razmišljati o njemu?

Ups..ima i treći najvažniji dan u životu. Onaj kad u
vaš život uđe Ho’oponopono :))

VOLIM VAS ♥

– Gordana Balić