Kao prvo bih odmah u startu naglasila, i zamolila, da se nitko ne nađe povrijeđen ili prozvan s moje strane, jer zaista vas sve volim i cijenim. Evo zašto to pišem: s obzirom da sam nakon svoje zadnje objave o depresiji i anksioznosti ( https://hooponoponotehnika.com/2013/07/20/anksioznost-i-depresija/ ) dobila u inbox strašno puno pitanja, ali isto tako i prepričavanja svojih bolesti, analiziranja tih  bolesti i stanja, evo odgovorit ću vam svima, ovako putem objave.

1. Uočila sam da neki moju objavu nisu niti dobro pročitali pa su postavljali pitanja koja su već bila u objavi…. što znači po mom mišljenju da je bio bitan samo naslov… hvala, hvala… ali čim je ta objava ušla u vaš fokus i zaintrigirala vas, nije bez razloga došla. To vam je isto kao kad čitate neku knjigu pa na kraju te knjige shvatite – pa ja nisam nigdje pročitao/la to i to – niste bili u sadašnjem trenutku kada ste čitali.

2. Neki ne prepoznaju odgovornost, već traže krivce za svoje probleme (moji roditelji ovo, moja susjeda ovo, moj brat ovo itd)… Ne, to nije odgovornost! Za svoje probleme, brige, bolesti smo mi odgovorni (ne krivi!), jer smo svoj život tako kreirali, jer smo puni programa koje trebamo čistiti. A Bog nam je dao tako krasne i jednostavne alate kojima čistimo i oslobađamo se programa, stavlja nam na tacnu prilike za čišćenje – ljude, mjesta, događaje, situacije, a ništa nam ne naplaćuje… pa zar to nije divno? Zar je tako teško ponavljati  Hvala, Hvala, Volim te, Volim te? Ali ne, kako neki kažu: “pa čistim kad se sjetim… ujutro 15 min… navečer 15 min”… A ne, tako hooponopono ne funkcionira! Čišćenje je potrebno non-stop, a ne određivati danas ću toliko i toliko, pa kad se opet sjetim. TO NIJE ČIŠĆENJE – TAKO NE MOŽETE NIŠTA RIJEŠITI. Puno dnevnog čišćenja, zaspati s Hvala ti, Volim te…. buditi se s Hvala ti, Volim te…. Tako funkcionira hopo i to savršeno, a ne razmišljati o problemu, živcirati se, brinuti se, analizirati, kako, zašto, kada… Mi u stvari time Bogu kažemo: pusti mene da sama rješavam problem jer ja znam najbolje. I Bog će ti ostaviti da ih rješavaš sam.

Promijenite percepciju – umjesto da se usredočite na bolest, probleme, ponavljajte hvala, hvala, volim te, volim te, i počet ćete ubrzo primjećivati male, ali sigurne pomake u svom životu. Netko mi kaže “ali ja ništa ne osjećam kad kažem hvala ti”…. Pa niti ne moraš, ali s vremenom ćete dopustiti da vas obuzmu topli osjećaji zahvalnosti. Neki kažu “ne mogu se riješiti straha”… možeš, imaš hooponopono…. Hvala ti, Volim te…

Znate li što je strah? Strah je lažov, nema značenje, strah je samo osjećaj, a dok imate strah, život će vam donositi samo patnju.
Čistite strah, a kada čistite taj strah očisti se i puno drugih manjih programa koji su se kao pijavice priljepile uz tog lažova.

Znam… hvala… hvala… hvala… neki će možda reći: “lijepo je sad to ovako reći kad je riješila neke svoje probleme”…..Ne, nije tako, jer još uvijek i ja imam problema, znam biti tužna, jer i ruža ima trnje, ali isto tako znam i da ruža ima prekrasan mirisni cvijet.
Kada na nečemu zapnem u čišćenju, uđem u ovu divnu grupu, otvorim vrata, uđem u predvorje grupe, a ono gle čuda divnoga…. pred mene počnu padati datoteke,video snimke, objave, knjige… Hvala ti Bože što si mi pokazao gdje su moji učitelji, hvala ti, hvala ti…

Toliko od mene, sve vas iskreno jako, jako puno volim od ♥
Tko je shvatio, shvatio je, a tko nije neka čisti puno.

Hvala, hvala, jer sam stvarno pokušala na tzv. školski način objasniti.

– V.M.

Želim podijeliti još jedno iskustvo s vama:
Radim s ljudima i to kao što znate nije uvijek lak posao, ali mene nimalo ne smeta.
Prihvaćam ljude kakvi su, ne sudim im niti ih ne prosuđujem.
Ali ima nekad neki trenutak kad pomislim nešto, ne mogu reći da je negativno, ali ipak je na neki način tako. Omakne mi se nekad i takva misao.

Od kad hopsam, istog trena pomislim hvala ti volim te i ne stvorim nikakav nemir kao posljedicu takve misli.
Nemir se u nama stvori čim pomislimo nešto negativno, a da toga uopće nismo svjesni.
Hopsam već duže vrijeme, a tek danas sam postala svjesna mira koji imam nakon posla od kad sam HO malo pojačala. Nekad sam dolazila doma malo „potrošena“.
HO odmah anulira svu negativnost i daje nam uvid u naše stanje.
Što god da se desi dešava se s razlogom, a jedino što mi trebamo je to pročitati. Ne koristim često „trebamo“ jer u stvari ništa ne trebamo, ali da kažem: samo čitaj, što je zapravo točno, ne znam bi li se shvatilo što mislim.

Svaki dan mi HO otkrije nešto novo i tako se veselim svakom novom danu s HO.
Tu unutarnju sreću nam nitko ne može oduzeti jer sve što se stvori u nama je ljubav koju i tako dijelimo.
Hvala hvala hvala, volim te volim te volim te.
♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Branka Plevnik Krivokuća

Dragi moji hopsići… Odavno se nisam javljala, ali znajte da Vas nisam zaboravila…:) Tu sam negdje, i zavirujem u Vaše objave. Odlučila sam se malo ”sakriti” i hopsati, hopsati, hopsati, bez ”velikih” riječi… Odlučila sam biti kao splav na moru… bez kormila, bez jedra, bez sidra… prepustila sam se Božanskom vjetru nek’ me nosi tamo gdje mi je mjesto, gdje mi je luka, gdje mi je dom…

Na mnoštvo mojih pitanja, ne znam odgovor, još uvijek se puzzle moga života slažu, i ja sada s punim srcem vjere promatram tu sliku koja je sve potpunija i potpunija… Plovim morem života, ali sada bez straha, bez sumnje, s radošću dočekam svaki val, svaku oluju, sa zahvalnošću udišem miris pelina kada se javi. Prihvaćam lekcije, zahvaljujem za njih, učim, i jedva čekam svaki novi dan, i svaki zadatak koji mi je poslat s neba da ga riješim. Divna je ova škola života, i ja više ne ”štrajkam”, ne ”izvlačim” se sa satova, ne bježim sakrivajući se u kut, već raširenih ruku prihvaćam sve. Ja sam odgovorna, ja sam ta koja je “kriva” za sve ono što se događa u meni i oko mene. Ja sam ta koja mogu dobro umnožiti, loše ublažiti, ja sam ta koja bira osmijeh, briše suze, ja sam ona koja želi biti Ljubav, širiti Ljubav, voljeti svih, zagrliti čitav Svijet.

Hvala, Volim Te, Hvala, Volim te, Hvala, Volim Te, te čarobne riječi promijenile su mi život.
U šest mjeseci prakticiranja Hooponopona, ja ne mogu prepoznati sebe. Gledam se u ogledalo: Da, to sam ja, ali ono iznutra se promijenilo, i mijenja se iz dana u dan.Ne znam kako bih to riječima opisala. Možda ovako: Mir, Sreća, Zadovoljstvo, Povjerenje, Vjera, Zahvalnost, beskrajna Radost postojanja… Sve to izviruje kroz moje oči koje se sjaje i promatraju jedan posve drukčiji Svijet….

Što se je promijenilo? Kao da sam se ponovno rodila i počela iz početka. Ne znam jesam li se dobro izrazila, ali tako se sada osjećam.
Od samoga početka hopsanja, znala sam da je HO nešto posebno, mada je bilo jako teških trenutaka, tjelesna bol koja se javljala bila je na momente teško podnošljiva, drugima nerazumljiva. Stiskala sam zube, zahvaljivala za ta iskustva i prihvaćala iz bez opiranja. Dešavalo se nešto ”veliko”. Bilo je i suza. Toliko je toga moralo izaći iz mene, i još uvijek izlazi, dok u mislima neprestano odzvanjaju riječi: Hvala, Volim te…

Znam da Hooponopono nije kao katapult, na kojega ćemo sjesti i za čas biti na vrhu brda, nadomak oblaka… Nije jednostavan put od dna do vrha. Vlastitim ga koracima moramo prijeći, preskakivati prepreke, nema prečaca kojim ćemo zaobići ono što nam je zapisano u Knjizi Sudbine. Ja to sada činim s veseljem i razigranošću djeteta. Kao što je maleno djetešce koje je tek prohodalo sigurno u svoju majku koja ga vodi za ruku, tako i ja imam povjerenje u nevidljivu Božju ruku koja me vodi. Hvala, Volim te… I to je sve što mi je potrebno dok hodam stazom života. Ne pitam previše, ne filozofiram, prepustim se i uživam. Ionako ne možemo sve shvatiti. Sa zadovoljstvom gledam kako ljudi oko mene riješavaju svoje probleme, kako su osobe u mojoj blizini nekako drukčije, kako sam vođena, i kako dolazim tamo kamo moram ići… Život je igra, i zaista jest! A šta je sa problemima? Naravno da ih ima, ali zašto na njih previše obraćati pažnju? Dođu i odu. A iz čega bi učili da ne postoje? Ako sami biramo kako ćemo se osjećati, zašto da plačem ako se mogu smijati?

Hvala, Volim te, Hvala, Volim te! Volim te Hooponopono, jer sam uz Tebe skoro u potpunosti riješila jedan problem kojeg nosim uz sebe pune 34. godine.
Pa kako neću biti sretna i pjevati na sav glas?

Hvala, Volim te!

S Ljubavlju,

Senka Laginja

Zamoljena sam da nešto samo ukratko napišem o aniksioznosti i čišćenju jer ima dosta slučajeva koji baš i ne vjeruju da to mogu riješiti hopsanjem. Ovaj divan život ide dalje… pa ću vam samo ukratko opisati čišćenje sebe (dugogodišnju anksioznost svog sina).

Dakle, dugogodišnji napadi panike su trajali godinama, depresija i sve moguće što se veže uz tu bolest, a uslijed svega toga dolaze bračni problemi, sportski  problemi (sportaš je) i naravno problemi na poslu. Nakon puno pretraga po internetu o toj bolesti, Bog me vodi do ho’oponopona… gdje počinjem što više i bolje upoznavati sve o čišćenju i tako krećem na svoj put za koji ne znam kuda će me odvesti.

Čistim… hvala ti…volim te… ništa posebno što vi ostali ne radite. Neću vam lagati i reći da je bilo lako… ne, dapače, bilo je jako teško… ali isplati se, vjerujte mi na riječ. Nakon neka dva-tri mjeseca stanje se pogoršava… dolazi do problema s gutanjem krute hrane (samo tekuća moguća za konzumiranje). Jasno, kao svaka majka kad joj je u pitanju dijete uhvati je panika… poznato? Ali ne, čekaj, pa to moj ego radi paniku… to nisam ja…. spoznaja…. jer neki tihi i meki glasić u meni šapće – čisti i dalje… hvala ti…. volim te. I dalje čistim, jezik se zapliće od čišćenja, situacija sve lošija, napadi panike se utrustručuju, ali čistim dalje.

U međuvremenu se rješavaju jedan za drugim moj zdravstveni problemi….. a znate zašto? Jer nisam imala očekivanja i prihvatila sam svoje zdravstvene probleme, a ovaj sam smatrala kao prioritet, imala velika očekivanja i nisam ga mogla otpustiti. Sada sam to sve potpuno shvatila… ali kako da nemam očekivanja, pa zar ne hopsamo da riješimo neki problem, kako da prihvatim da se to mom djetetu dešava??

Nastavljam s čišćenjem….. borba ega i mene se nastavlja. I tako sjedim sama u svojoj sobi u tišini (to radim svaki dan po dva puta po 40-50 min) razgovaram s Bogom… i ups… odgovor? OČEKIVANJA, PRIHVAĆANJA, OTPUSTITI.

Naime u toj tišini dođe odgovor… pa Mabel je rekla kad čistimo da mi ne znamo što čistimo, pa zašto onda ja mislim da ću očistiti baš to, i kad ja mislim da treba očistiti? A ne, to tako nejde, ne funkcionira, da ja čistim baš to što sam si ja zacrtala.
Oh, konačno! Prihvaćam… nema očekivanja… bit će što mora biti i kad mora biti. S tom spoznajom nastavljam opet dalje čišćenje. Čega – nemam pojma.

I nakon nekog vremena prvi znakovi smirivanja anksioznosti, tu mislim prvo da se napadi panike razređuju… polako se počinju gutati manji komadići  krute hrane. Nemojte me pitati koliko tjedana, mjeseci je prošlo… jer svatko je individua za sebe, a najvažnije da Onaj gore zna najbolje.

Evo danas kad vam ovo pišem moj sin nema više napada panike, jede sve, u svim segmentima života napredak ne dobar nego fenomenalan. Brak koji nije funkcionirao pukao (znači nije bilo dovoljno ljubavi), nova kvalitetnija veza je došla, novi bolji posao trostruko bolje plaćen, na sportskom terenima proglašen u ovom kolu sezone 2013 za najboljeg trenera…

Eto, to vam je moja ne baš kratka objava kako sam najavljivala, ali kad sam god mislila da možda nešto ne treba napisati da bih skratila, osjećala sam da bih možda bili uskraćeni za nešto što bih baš nekom pomoglo. Tko misli da je predugačka neka čisti (šalim se). Svi vi koji imate takav problem pročitajte ako treba više puta, možda  tek nakon par puta shvatite bit ovog čišćenja, jer na koncu svi smo mi učitelji jedni drugima koje nam Bog šalje kao blagoslov.

Na kraju svega, molim vas ne pričajte o svojim problemima jer ih umnožavate. Ja sam svoje ukućane zamolila da ne pričaju o tome, a kad bi me netko od poznatih pitao za zdravlje sina, samo bih kratko rekla: da, svaki dan je bolje i bolje, i s time bih zapravo prekinula daljnju diskusiju.

Sve vas puno volim… i vjerujte da će sve biti dobro… jer na koncu i vjera isto puno znači (moje iskustvo).

Sretna majka♥ ♥ ♥ puna ljubavi.
♥ ♥ ♥ ♥

– V.M.

Čistim…hvala ti, volim te… bez neke namjere i očekivanja.

Ponavljam, onako, mehanički. I ne registrujem svako hvala ti, volim te. I odjednom mi sine: šta ja to treba da otpustim, za šta sam spremna, šta me najvise koči? Kao bljesak – pa ja ne vjerujem u sebe. U svoju istrajnost. Ne baš u svoju istrajnost, nego u djelotvornost mojih poduhvata. Tek sad mi je jasno da vjerujem da ja malo šta mogu uspješno privesti kraju, bas onako s punim i potrebnim rezultatom. Nije da se ne trudim, ali u pozadini uvijek neki glas mi govori “nećeš uspjeti, nije to baš kako treba, možda to nije pravi način…”

Otkud taj glas u meni? Nije da krivim ikoga (odavno sam shvatila da je sve moja odgovornost), ali dok sam bila dijete imala sam brižne roditelje koji su svaki moj rad komentarisali s “čuvaj se, neka ja ću, ovako je trebalo, daj da ja završim, samo da si ovako bilo bi bolje…”, nisu mislili da će taj glas ostati u mojoj podsvijesti. I ja sam tek sad postala svjesna da su uglavnom svi ishodi mojih poduhvata nekako polovični, nedovršeni, neuspješni.

Vjerovatno sam sad spremna to da otpustim. Hvala ti, volim te.
P.S. I volim što mogu pred vama da se ovako iskreno “ogolim”.

– Zorica Đukić

I tako… Došli mi konačno na more. A od mora ni traga ni glasa, mada je u oglasu pisalo da je udaljeno samo 300 m. Prva plaža koju smo našli (udaljena 3 km) me se opće nije dojmila i činilo se da ce nas vjetar otpuhati. Posljednju večer smo imali udes, Njemac nam je kamperom zakacio zadnji dio, zbusio gumu i odvukao branik. Ma katastrofa…

 Neka stara Petra bi psovala, svađala se sa svima, ludjela, živcirala sve oko sebe… ja sam čistila. Kada mi se činilo da su stvari sve gore i gore tek bih onda zdušno udarila po Hvala i Volim te. Sve skupa je pratio osjećaj mira i spoznaja da je sve kako treba biti.
I ispostavilo se da je onih 300 m greška, a ljudi koji su nam iznajmili apartman krasni i dragi – toliko da smo se s guštom družili s njima, i dogovorili da se vidimo sljedeće godine. Našli smo ljepše plaže od one prve, ali smo se njoj konstantno vraćali jer je tamo Lana izronila najdivnije školjke. Nijemci koji su nas udarili kamperom su bili jedni od najtoplijih ljudi koje sam srela u životu. Mi nismo radili nikakvu frku oko toga, a oni se nisu prestali ispričavati. Žena je na kraju plakala dok smo se grlile na parkiralištu i dogovorili smo da ćemo se još vidjeti.. Zanimljivo, ja sam bas imala predrasudu kako su Nijemci hladni…

Eto, hopsići moji, sve ima svoje razloge, ponekad je nužno napraviti par koraka kroz trnje da bismo u ubrali najmirisnije ruže. Zbilja, sve se uvijek dobro završi, a ako sada nije dobro – znači da se nije još završilo.
Ljubim vas… pusama slanim od mora.. ♥ ♥ ♥

– Petra Varšić

Danas sam bila poprilično neurozis jer sam išla na provjeru dioptrije pa sam morala cijeli dan škiljiti i ćorkati bez leća … Iako sam samoinicijativno zaključila da je i to samo program (da se ne smiju nositi leće prije provjere), ali ipak sam odlučila izdržati uz hopsanje….

Hodam tako po prodajnom centru gdje sam išla na provjeru vida i onako škiljeći kroz maglu ugledam na podu 50 kn…. Podignem ih sa poda i počnem se osvrtati okolo, ali naravno nije bilo „niđe nikog“ pa sam ih hopsajući i čisteći grižnju savjesti jer ih uzimam, a netko ih je izgubio, spremila u novčanik….

Onda sam dečkiću koji kontrolira vid, a pokušavao mi je prodati program uz priču da preko određenog broja godina vid dodatno slabi pa je potrebno kupiti još ovoga i onoga, ja prodala priču da imam 25 godina (mislim da mu je bilo jasno da muljam), ali važno da sam ja čistila u startu pokušaj nametanja dodatnih programa, jer mi je tako šapnula inspiracija…. I dobila sam još jedan paket leća gratis, a taman sam se pitala šta je to, ja toliko hopsam a ne vidim da se išta događa ! ! !

HVALA , HVALA, HVALA ….

– Maja Štulić

Prije dvadesetak dana sam se probudila i po prvi put, nakon mjeseci i mjeseci umora i obeshrabrenja u potrazi za poslom, osjetila sam radost i želju da dograbim papir i olovku i pišem (u međuvremenu sam hopsala, mada ne baš uvijek i redovito).
Na momente mi se činilo da mi neko šapuće… nisam pitala, nisam komentarisala, samo sam zapisivala.  Tako je nastala ova:

Mala HO priča

Jednoga jutra stvari su došle do dna. Činilo mi se da će mi se i um i tijelo rasprsnuti od problema i bezizlazne situacije. Ne znajući više šta da radim, posegnula sam za hrpom papira koji su godinama kupili prašinu na polici. Natjerala sam samu sebe da počnem čitati. Nakon par stranica, činilo mi se da znam šta trebam raditi.

„Volim te“, rekla sam glasno.
Moja podsvijest je zastala i pogledala me kao da sam sišla s uma.
„Znaš, ovo mi se nikako ne sviđa“, nastavila sam.
„Aha, ni meni“, slegnula je ramenima okrenuvši mi leđa u namjeri da ode.
„Slušaj, mislim, stvarno sam zabrljala. Žao mi je.“
„Šta ti je žao?“
„Ma onako, uopšteno mi je žao. Mislim, što sam stvorila čitavu ovu glupost. Zbilja mi je žao. Je’l možeš ti to zbrisati?“
„Zašto bih?“
„A zašto nebi? I ti si nas lijepo uvalila u ovo. Ja sam htijela da nam bude bolje, davala sam ti sve one lijepe sličice i afirmacije, a vidi u šta si nas ti uvalila.“
„Da, da. Tebi je uvijek neko drugi kriv. Čitaj dalje.“
„Slušaj, stvarno mi je žao. Molim te oprosti mi. Znam to o 100% odgovornosti. Ne moram dalje čitati. Zabrljala sam i žao mi je i molim te da mi oprostiš.“
„Šta tačno želiš da ti oprostim“, smijuljila se moja podsvijest.
E pa neće me ovaj put preveslati, pomislila sam. Tačno sam znala šemu koju sprema. Počeće vrtjeti jednu scenu za drugom, jedan događaj za drugim. Ja se obično na to navučem i počnem racionalisati. I eto ti ga, u tren oka počnem tražiti rješenja, stvarati scenarije i određivati strategiju, ciljeve i afirmacije. Ali ne i ovoga puta.
„Ovaj put ćeš mi oprostiti sve. Ja dižem ruke. Nije me briga. Od sada ti preuzimaš komandu. Radi šta znaš.“
Podsvijest me je sada gledala u potpunoj nevjerici.
„A šta ćeš ti raditi“, upitala je.
„Kako šta ću ja raditi? Pa ja ću se lijepo izmaknuti da ti ne smetam. Evo, recimo, gledaću TV.“
„Ti nikada ne gledaš TV.“
„Eto sad hoću. Lijepo ću se namjestiti u onu fotelju. Evo vidi, daljinski, kafica… neću da te ometam dok čistiš.“
Moja podsvijst je nešto promrmljala, okrenula se i počela da čisti.
„Hvala ti“, rekla sam sa osmijehom.
„Da, baš. Mogla si tražiti čišćenje i ranije. Ovdje se baš nakupilo. Ima da se naradim i naradim dok sve ne dovedem u red. Bar donekle. Znaš da se ne može sve počistiti samo jednom pa da traje za sva vremena. Čistiti se mora neprestano.“
„Da, to mi je jasno“, slegnula sam ramenima i pogledala na sloj prašine na komodi. „Čim dva dana ne uzmem krpu u ruke počne se taložiti. Hvala ti što sve to čistiš za mene.“
„To si već rekla.“
„Volim te.“
„I to si već rekla“, obrecnula se mada sam po njenom glasu jasno osjetila da joj je drago.

Par dana nakon zapisivanja ove priče dobila sam poziv iz firme u koju sam mjesecima ranije poslala jednu molbu… i u međuvremenu na nju potpuno zaboravila.

– Lidija Djujić

Evo najsvježiji primjer toga kako, kad hopsamo – dakle čistimo, i ne tretiramo Boga kao Djeda Mraza, slugu ili Kasicu prasicu bez dna – dobijemo i više nego bismo mogli i sanjati.

S mužem privremeno živim u stanu njegove firme. Prije dvije godine kupili smo stan za sebe; još je u gradnji, pa se nismo preselili. Taj novi stan je prekrasan, ali je mužu daleko od posla i stoga bi na put trošio puno vremena. Ovaj stan je pak blizu njegovog posla, blizu je centra i ima svojih prednosti.

Dugim riječima, stambeno pitanje nas nije mučilo i ne predstavlja nam problem.  Opušteni smo po tom pitanju potpuno.

Prije par mjeseci njegova firma je završila gradnju jedne zgrade koja se jako sviđa mom mužu, valjda profesionalna deformacija – netko gleda izloge, on zgrade i stanove – lokacija je savršena, zgrada s bazenom, u zelenilu… Stanovi su prekrasni  – 130 m2, tri balkona, garderoba, dvije dnevne sobe… i naravno, cijena od koje se zavrti u glavi… Iz radoznalosti je pitao za cijenu najma, tu već ne samo da se zavrti, nego i koljena klecnu… Lijepi stanovi, sjetili se mi češće tijekom ovih vrućina ona tri balkona (u ovom stanu je balkon toliko uzak da ga ne koristimo), i to je bilo to…

No, sad nastupa Deus ex machina, odnosno Inspiracija! Odobreno je da nekoliko zaposlenika dobije te nove stanove!
Ono što mogu reći je – hvala hvala hvala hvala… i nastaviti s čišćenjem, bez planiranja, ciljeva, htijenja… Tada se događaju čuda, čuda koja nadilaze našu maštu.

P.S. Kad je tek počeo raditi u ovoj firmi, muž je dobio na privremeno korištenje lijepi, veliki stan, ali su mu ubrzo, kako je bio samac, dodijelili ovaj, puno manji i stariji. Bilo mi je jako žao tada, naravno. Međutim, da je ostao u tom stanu, sada ne bi dobio ovaj, koji je fantastičan… Još jednom se, po ne znam koji put, pokazalo da mi nemamo pojma što je najbolje za nas, i da samo treba imati strpljenja i povjerenja. I naravno, čistiti 🙂

– Karmen

Ho’oponopono uspavljivanje 

Prije nekoliko dana moje cure (3,5 i skoro 5 godina) bi se poslije čitanja priče prije spavanja jako raspričale, imale su bezbroj pitanja i nisam ih umjela umiriti dok mi nije palo na pamet da to probam hopsanjem. Rekla sam im: hajde da sada zajedno kažemo “hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te”. Oduševljeno su me pogledale, cijela soba je bila na drugoj frekvenciji istog trenutka. Ponovile smo nekoliko puta, a one su dodale “poljubac, poljubac, poljubac”, okrenule se i zaspale.

To je sada neizostavan ritual kojeg se same sjete. ♥ ♥ ♥

– Kornelia Vidović