Željela bih podijeliti sa svima vama moje upoznavanje s HO… Prije cca.godinu i po dana imala sam priliku dobiti u ruke par stranica koje su objašnjavale što je to u stvari HO… Naravno da sam u jednom dahu pročitala svih 14 stranica, koje mi bas u to vrijeme i nisu puno predstavljale. Zašto? Zato jer je tako trebalo biti…. U to vrijeme sam bila bez posla, bez novaca, bez mira, ostala bez stana (pa sam živjela kod sestre), pa su me više zaokupljale misli kako ponovno doći do svega toga što sam smatrala da mi je potrebno.

Naravno kako u svemu postoji balans, tako se i kod mene to nakon nekog vremena izbalansiralo… Prvo sam se potrudila prihvatiti bilo kakav posao, pa je naknadno stigao i stan… Radila sam godinu dana na poslu kojeg ne da nisam voljela, već me je i jako živcirao. Kada sam se uselila u SVOJ stan nakon cca. pola godine sjetila sam se da sam dobila knjižicu HO… Ponovno sam je uzela u ruke i pomislila sam: Bože, gdje je ovo bilo do sad???…. I dalje sam radila posao koji nisam voljela, ali nešto se mora raditi zar ne?Tako su nas učili. Ah, ti programi, koliko vas samo ima? Međutim, zadnja 4 mjeseca nisam ni plaću dobila, ponovno za taj isti posao koji nisam voljela… Ali ovaj sam si put rekla: Jasna, ostavi se toga i okreni se HO. Već ce nešto doći što je za tebe dobro. Hopsam par mjeseci i u tih par mjeseci isto sam se dobro namučila, ne pretjerujem kad kazem dobro sam se namučila! Međutim nisam se predavala, nisam odustajala. Nisam postavljala nikakve rokove, a jos manje pitanja…

Sad, ovog trena zelim Vam reći da se HO pobrinuo za mene. Danas sam dobila posao koji nisam ni sanjala već sam ga u kontekstu prije 2,5 tjedna spomenula (kako bi lijepo bilo raditi u uredu pored mora)…. Danas sam dobila posao u uredu koji je metar od mora! I to jos lijepšem i većem uredu nego onom kraj kojeg sam prolazila kada sam to izjavila… Zaista, nisam očekivala ništa kad sam prakticirala HO… Samo sam ponavljala HVALA Ti,VOLIM TE… Želim Vam svima reći da je HO tehnika nešto najbolje što se svima nama moglo desiti, nesto najljepše što možemo svakog trena prakticirati bez napora. Moji svaki HVALA TI i VOLIM TE… pokazali su mi da je to tehnika koja stvara čuda… čuda u smislu kad ništa ne očekujes, već samo neumorno ponavljas mantru, pa što bude. Hvala,hvala,hvala. Ne odustajte i prepustite se HO bez obzira koliko situacija loše izgledala.

Želim se od srca zahvaliti svim ovim dobrim ljudima čije postove čitam, gutam, ponekad i po par puta samo da što bolje shvatim, želim se zahvaliti svima koji su doprinijeli da imam mir u životu…. a ponajviše se zahvaljujem mojoj kumi koja mi je donijela ovu tehniku, a ja sam je tada blijedo gledala kao da je vanzemaljac kad mi je objašnjavala što par rijeci može učiniti!
Hvala i Volim Vas… hvala, hvala, hvala!

– Jasna Takač

Želim se kratko zahvaliti na prijem u grupu i podijeliti s vama svoje iskustvo.

Hooponopono prakticiram godinu dana, za tehniku sam čula od nekadašnje suradnice, a danas drage prijteljice. Počelo je tako da smo svi na poslu bili nervozni zbog stroge šefovice osim nje, jedino na nju nije vikala ma što ona učinila. Kad sam je upitala kako to postiže, otkud joj veselja i u najteže radne dane – sa smiješkom na licu je odgovorila: “Jednostavno je, ma što radila uvijek pjevam u sebi hvala ti i volim te.” Nisam puno proučavala tehniku, znam samo osnove, svaki dan u sebi pjevam ove dvije kratke rečenice.

Na početku sam bila zbunjena jer prvo što mi se dogodilo je gubitak posla, danas znam da je to bilo najbolje što mi se dogodilo. Položila sam obuku za animatora, radim drugu sezonu na moru u Italiji s djecom i divnim ljudima. Za samo 4 ljetna mjeseca zaradim koliko sam prije rintala cijele godine. Vjerujem da mi je Hooponopono donio pregršt radosti, smijeha i novih prijatelja. Djeca su tako divna i sama sam podjetinjila s njima.
Ovdje sam da učim od vas i da se razvijam. Hvala svima! Volim vas sve!

– Sara  Kovač

Vidim mnogi “svježi” hopsači pitaju zašto su razni problemi još tu, a oni vrijedno hopsaju. Prema svom iskustvu, ja bih to opisala ovako: Doista volim putovati, no kamo god bih PRIJE krenula, nisam uživala u putovanjima jer su me pratili strahovi (hoće li kiša padati, a ja nisam ponijela kišobran, hoće li puknuti guma na autobusu…. i tako u nedogled).

Sada kad putujem “čista” i uvijek sa sobom nosim kofer prepun LJUBAVI, kiše i dalje padaju, gume i dalje pucaju, a putovanja su ljepša nego ikad, jer mene prati mir u srcu, više ne bojim. Mandela je to lijepo rekao “Nama koji volimo letjeti, nije problem padati”.
Hoću reći…problemi će i dalje biti tu jer Život nije hodanje po ružinim laticama, nego balansiranje na žici koja je ponekad glatka, a ponekad bodljikava – ono što se promijenilo barem kod mene, jest da se lakše nosim s bodljikama na putu kada eventualno iskrsnu (moram reći da ih je jako malo u zadnje vrijeme ili ih ja više i ne osjetim).

  Napunite dakle dragi moji kofer pun LJUBAVI, srce puno povjerenja u sebe i putovanje u budućnost…. bit će Vam vjerujte čista radost!
Hvala vam! Volim Vas!    

– Jasmina Boni

Dragi moji hopsaći i hopsačice, tek odnedavno sam član ove divne grupe, do danas sam smo čitala Vaše objave, a evo sada… u ovom trenu osjećam silnu potrebu da vam i sama kratko opišem svoje HO iskustvo.

Prije tri godine sam se srela s knjigom dr. Vitalea prvi puta i ovom prekrasnom tehnikom i od tada se moj život preokrenuo u smjeru čuda. Prvo sam skinula 35 suvišnih kilograma sa savršenom lakoćom, onda odjednom počela slikati i otkrila svoju kretivnu stranu… još uvijek mi je nevjerojatno da moje ruke stvaraju tako divna čuda (osikavam sve što stignem… od kamenčića do boca – izrađujem prekrsne ikebane od prirodnih materijala). Većinu svojih uradaka blagoslovim ljubavlju i poklanjam ljudima oko sebe vjerujući da im tako donosim ljubav i mir u dom.
Moje skidanje kilograma je pokrenulo rekreaciju za žene u našem malom Baranjskom mjestu i mom sinu studentu koji vodi vježbe osiguralo dobar džeparac, a ženama koje dolaze svekoliku dobrobit. Sve negativno iz moje prošlosti sam prihvatila i očistila… danas hrabro kročim u budućnost naoružana znanjem koje bi svi na ovoj našoj divnoj plavo-zelenoj planeti trebali rabiti.

Vjerujem da ništa nije slučajno pa ni moj dolazak u ovu grupu… zajedno smo jači… zajedno možemo pomoći onima koji to još nisu shvatili da je Sve što trebamo u životu LJUBAV!… sve vas toplo pozdravljam!
Hvala vam! Volim Vas! 
“…..draga PROŠLOSTI hvala ti na svim lekcijama – draga BUDUĆNOSTI evo me stižem spremna sam!….”

– Jasmina Boni

Evo i mene, nakon nekog vremena. Samo želim da znate da vas volim, i da sam tu u HO i HO je u meni. Prošlo je izvjesno vrijeme od mog prvog susreta s HO, nemam pojma koliko, niti da li je to puno, malo ili dovoljno vremena, ono sto je meni važno je, da je HO dio mene.

Što mi se desilo za ovo vrijeme hopsanja? E to je dragi moji, jedna velika priča, koju vjerujte mi niti znam, niti pokušavam pričati, ali postoji nesto što znam sigurno – radujem se svakom novom danu, jer znam da je taj dan poslan za moje najviše dobro. Neki oko mene bi rekli: “kako uopšte mogu da se smijem”, jer toliko je turbulencija i preokreta, mislim, kad ovo kažem, to je više iz perspektive drugih, koji vide neke stvari koje izgledaju u pojavnom svijetu kao manje dobre… Bez zabune, ima tu, o itekako ima više nego dobrih stvari (sve ovo što kažem mislim na vanjsku manifestaciju, prvenstveno, gledajući očima posmatrača). Sve to za mene nije toliko bitno, jer eto uvijek, ama baš uvijek se sve posloži, baš kako treba, a moje malo biće je sretno i sretnije svakog dana, i rastem, da, svaki dan rastem u ljubavi prema sebi, prema svijetu, i volim, ama ljudi volim!,volim cijeli svemir, a opet nikog posebno.

A koliko sam spoznala sebe, e, to je tek priča!, i sve što mi se izdešavalo, bilo je tu da bih spoznala sebe, i ljudi moji, uspjela sam da zavolim ovu moju malenkost, i istovremeno da se osjetim toliko velika, čini mi se, do zvijezda.

Zato dragi moji, nikad ne posustajte, hopsajte s vjerom, s pjesmom ljubavi, jer sve tu za naše dobro!! Kako, zašto, pa pokazat će se samo. Pričekajte u miru i ljubavi, i vidjet ćete!
Postanite stanovnik mira, i neka mir postane dio vas.Voli vas vaša hopsica!!!  

– Merdana Nukić 

Dragi moji virtualni prijatelji, pozdravljam vas od srca i zahvaljujem se što postojite.
Kao što ništa nije slučajno u životu, tako ni moje upoznavanje s Ho`oponoponom nije slučajno. Kupujući novogodišnje dekoracije, trgovkinja je u moju vrećicu ubacila i neočekivan poklon, malu ukrasnu metlicu. Pomislila sam “baš je simpa, ali zašto metlica”? Samo par sati kasnije postala sam član ove grupe i ja sam dobila odgovor na moje pitanje, a moja metlica je dobila počasno mjesto.

Od prvog dana puno čitam, gledam, svesrdno hopsam. Znam da je ovo samo početak i razumljivo je da se čuda ne događaju oko mene, ali sigurno mogu reći da se čudo dogodilo u meni. Predivni Ho me je doveo do mene, do moje spoznaje mene, do ovog blaženstva mira u meni. Prezadovoljna sam, ne nerviram se više za svaku sitnicu, nestale su konstantne glavobolje i bolovi u leđima.
Veselim se svakom novom danu, radosna ustajem ujutro.

Prije sam znala satima slušati tuđe jadikovke i osjećat se smoždeno poslije toga. Toga više nema, jer ja samo čistim, čistim, čistim, kako je to lijep osjećaj, nema više masiranja.
Sjećam se da sam govorila, ma ja brišem sve negativno iz mog života, ali nije tako bilo, već sam sve to tako lijepo pohranila u moja leđa. Ništa nisam obrisala, jer tek sad se vraćaju događaji za koje sam mislila da su davno otišli, sad znam da su uvijek bili tu i tek sad brišem, zahvalna sam duboko i radim to s punim povjerenjem. Sve što iskoči pred mene ja ga dočekam s ljubavlju i zahvaljujem se.

Hvala, hvala, hvala, baš je prekrasno postojati sada i ovdje u ovom jednom jedinstvenom trenutku, opet hvala, hvala, hvala i zauvijek hvala, hvala, hvala….

– Milena Stojkovski
  

Volim vas

Otkad sam se prvi susrela s tehnikom samopomoći “HO..” skoro neprestano ponavljam one jednostavne rečenice koje su vam svima poznate. Ništa ne očekujem, ništa ne želim, samo se svakog dana, dok se tuširam ujutru, zahvalim za sve… život, porodicu, cvet, jutro, disanje… i drugo… i nećete mi verovati – mnogo toga lepog mi se dešava. Toliko lepog da se pitam po nekad da li sam budna – sanjam li možda. Prelepih skoro dva meseca života kao da sam prava princeza – sve ti neko spremi, posluži, donese – odnese – doveze te – odveze – kao da imaš ličnog šofera. Život mi je svakim danom sve lepši i lepši. One suze od nedavno – tuga – bol – nema ih – otišli su daleko negde – ko znaaa.  A ja i dalje molim da mi se oprosti, zahvaljujem se i volim. Pomognem kome god mogu bez ikakve očekivane nagrade . Ma prosto je sve bajka.

HVALA TI.
VOLIM TE – VOLIM VAS.
Svakom želim isto što i meni.  

– Petra  Popović

Kad pogledam malo unazad od kada sam postala dio ove predivne Hopsilend grupe, mogu vam iskreno reći da sam ja najviše dobila od svega, ali nisam ništa očekivala. Čitajući, polako sam učila i usvajala sve – naravno opet bez očekivanja. Nisam znala što čistim, ali znam da se čisti sve što je za mene dobro.

Uvijek sam molila, ne onako klasično – već u hodu – hopsajući. Sada se osjećam predivno – kao da mi se odvalilo neko teško breme sa srca. To je učinilo povjerenje, otpuštanje – to je apsolutno povjerenje da je sve u redu, da sve mora biti baš tako kako je. To je predivna spoznaja – tako umirujuća i tako iscjeljujuća. I kao da se i drugi oko mene mijenjaju jer svima šaljem beskrajnu ljubav, ponajprije onima koji su me nekada povrijedili ili mi učinili nažao. Najviše sam osjetila kako lagano dišem, oko srca kao da se sve otvorilo, a ja kao da lebdim. I moje bolesno stanje kao da nestaje – inače sam na 8 tableta dnevno – zaista više puta na to i zaboravim, a mnogi mi kažu da sam se duhovno pomladila.

Ljubav prema svemu čini čuda, naravno i molitava, a što je molitva ako nije ljubav. Sve se mijenja oko mene, ljudi i neke okolnosti. Nešto napreduje, a nešto nestaje, tj. neki se odnosi prekidaju. A ja znam da tako mora biti, imam apsolutno povjerenje i uživam u svome miru – u nuli.

HVALA VOLIM TE 

– Katarina Kos-Velić

Volim čitati iskustva, to me održava… stoga svoje iskustvo evo dijelim s Vama.

Hvala, volim te, bez očekivanja… i eto, ponekad se čuda dese. Kontrola vida nakon dvije godine, moram priznati nisam očekivala ništa, čak možda ono najgore. Inače, moje dijete je rođeno sa strabizmom i astigmatizmom koji su prekasno otkriveni.
Lijevi očni živac gubio je funkciju, bio na odumiranju… prognoze svih specijalista su bile – u pubertetu prestanak funkcije do kraja… mozak je odbijao sliku iz lijevog oka, a samim time živac pje restajao raditi, otkazivao.
Da pojasnim: očni živac se razvije do jedanaeste godine i to je to. Moje dijete ima 13 godina, i danas, večeras dijagnoza… loša vijest  je da dioptrija porasla, ali to se rješava cilindričnim staklima (kao do sada), ali ima i dobra vijest… lijevo oko 80 % u funkciji, moje dijete je bez ograničenjaaa!!  Kako se živac regenerirao, vratio u funkciju, čak razvio naknadno – ne zna se.

Hvala, volim te, nešto drugo… nije bitno, ja idem dalje bez očekivanja, možda sam istinski prihvatila situaciju koja nije bila nimalo blistava, ali danas sam ubrala dio ploda po drugi put u dva mjeseca.

Hvala,volim Vas sve, vjerujte u čuda, čuda postoje. Samo vjerujte i ništa ne očekujte. 

– Ivana Tuškan