Jedna od najzanimljivijih priča koju sam pročitala iz dvije različite knjige, kroz dva različita iskustva već neko vrijeme mi se vrzma po glavi kao tema vrijedna razmatranja.
Iako sam sigurna da te knjige imam doma, iz nekog razloga ne mogu naći niti jednu priču pa sad ili ćemo čekati dok ne nađem ili ću improvizirati.
Ako ste ovo upravo pročitali jasno vam je da sam izabrala ovo drugo. 🙂

U Indiji postoji mjesto na koje kad dođete ne samo da nisu iznenađeni vašim dolaskom, nego znaju i pitanje koje ćete im postaviti tako da imaju već pripremljene odgovore za taj dan. Koliko se sjećam radi se o zapisima svih koji će posjetiti to mjesto ikada.
Znači, ako kojim slučajem vam puhne i sasvim iznenada naletite tamo uz put, nikoga nećete iznenaditi, jer ne samo da vas tamo očekuju nego znaju i pitanje koje ćete im postaviti, pa makar vi to pitanje smislili u zadnjoj sekundi svog dolaska.
Neobično, zar ne? I pomalo “scary” 😀
Dobro, kako je to moguće?
Mogu odmah reći da ne znam, ali to me neće spriječiti da malo pretumbam svoje vlastito poimanje stvarnosti. Čak nemam ni ideju o čemu bi se uopće moglo raditi i zato je važno pisati – nikad ne znate što će izletjeti iz vas.

Što je stvarnost u koju smo uronjeni i je li nečija sudbina čvrsto određena ili samo neki njeni dijelovi? Jesam li se ja slučajno rodila baš u gradu u kojem sam se rodila ili ne? Naravno da ne.

Stvarnost doživljavamo kao mjesto u koje smo uronjeni i kao individue poimamo senzacije te stvarnosti. Drugim riječima mi smo putnici, a naš život putovanje. A mjesto na kojem se odigrava putovanje je objektivno i njega dijelimo s drugim putnicima. Pa tako posjedujemo doživljaj mjesta i vremena – u jednom trenutku smo stigli, pa sad boravimo i onda ćemo otići. Dakle mi smo ti koji se kreću u određenom mediju zajedno s drugim suputnicima i s njima dijelimo razno razne senzacije tog istog medija.

A što ako nije tako? Što ako je točna ona tvrdnja od dr. Lena: “Nema nikoga vani osim vas samih!” Što bi to onda značilo?
To bi značilo da objektivna stvarnost ustvari ne postoji. Što ako je Bog toliko moćan da je za svakoga od nas stvorio po jedan vlastiti Svemir. I što ako sam u tom svemiru jedino Ja stvarna, a svi ostali likovi predstavljaju samo vrlo, vrlo uvjerljivu scenografiju. Onda zbilja niti nema nikoga osim mene, a cijela “pozornica” je tu iluzorno postavljena da bih ja mogla kroz igru nešto spoznati o sebi. U tom slučaju nema stvarno povrijeđenih, a moje greške su samo moje i o njima ovisi moj slijedeći angažman u “kazalištu”.

Iskreno, ništa drugo ni ne bi bilo u redu – zašto bi netko ispaštao (nevin) zbog mojih gluposti. Ali ako sam sve Ja onda nema problema, samo izazovi sa samom sobom na igralištu zvanom Život. ♥ ♥

– Dani Ella

Bila jednom jedna situacija, a to je jedna od onih ‘stvarčica’ koja svojom ljepotom i ljubavnošću dodatno iz temelja oboji cijeli vaš život…

I neobjašnjivo, kako to već nekada biva, cijela ta prekrasna ‘tvorevina’ počela mi je kliziti kroz prste…vrlo neugodan osjećaj, sigurna sam da ga svi znate… ali šta ćeš, tako je kako je…. eeeee tako bi to i ostalo da nije došao HOOPONOPONO… jesam li ja intenzivnije počela zahvaljivati, izgovarati riječi oprosta i izražavati ljubav, eee sve se počelo mijenjati… ono što sam mislila da nepovratno odlazi, počelo se nekako vraćati u moje dlanove, malo pomalo i ponovno zasjati kako je sjalo… e ljudi ČUDO je to… kako i zašto se to desilo, ne znam, ali znam da mi je sam Bog šapnuo kako da djelujem, kako da proizvodim te ljekovite vibracije ljubavi i zahvalnosti… i onda je ono što ostane u mom životu zaista to što i treba ostati…

Volim Vas, budite mi puni ljubavi i zahvalnosti ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Mladenka Ž.

Znate ono kad te deprivacija (nedostatak) sna, hrane ili bilo čega drugoga što si do sada navikao primati, pritisne, uznervozi, ‘izbaci iz takta’?…

Paaaaaa, ako samo malo počekaš, tvoja svijest ulazi u onaj dio istinskog Bića, gdje je mir, ljubav, zahvalnost, jednostavnost.
I iako možeš malo imati konfuzan um, ili ti tijelo može biti umorno, onaj osjećaj mirne radosti ispuni te od glave do pete. Zato je recimo dobro postiti. Ili ponekad naporno raditi i izmoriti tijelo fizičkom aktivnošću. Svako to guranje tijela i uma u nekakvu krajnost nas zapravo lakše ubacuje u to prirodno prostranstvo unutar nas, mjesto ljubavi i sklada. Vjerujem da se i alpinisti iz tog razloga izlažu onim ekstremnim uvjetima.
Tako ako nas Bog stavlja u nelagodnosti za naš um ili tijelo, budimo ZAHVALNI jer od naše pobune zbog gubitka ugodnosti samo je jedan mali koračić do BLAŽENSTVA.
Čudan je to osjećaj kad si umoran i psihički i fizički, a Duh stoji uspravan i snažan u svoj svojoj punini.

Zar Duh nije lijep? Zar nije vječan, besmrtan i cjelovit? Zar Duh nije Bog u meni? Čega se onda bojim? Što to može biti jače od Njega? Apsolutno ništa.

– Mladenka Ž.

Ne treba omalovažavati
ništa što nas rastužuje:
po vječnim zakonima razmjera
kad dijete izgubi lutku
isto je
kao i kad kralj izgubi krunu.
– Mark Twain

Zašto smo toliko vezani za programe?
Da bih odgovorila na ovo pitanje, mogla bih prvo pokušati odgovoriti na slično pitanje: Zašto je tako teško otpustiti prošlost?
Sa stajališta hooponopona, život možemo definirati i kao čin otpuštanja svog zemaljskog ja. Naš zemaljski Ja nastao je kontinuirano i povezuje mnoštvo osobnosti koje trenutno nastanjuju naše promjenjivo tijelo.

Sva naša Ja pružaju nam osjećaj neke vrste predvidljivosti, služe nam kao jedna vrsta utočišta koji nam daje “stabilnost”.
Da bi objasnili svoje sadašnje stanje – poziciju, obično se služimo svojim prošlim iskustvima kao nekom vrstom naše vlastite dokumentacije. Preko te osobne dokumentacije lako definiramo svoje sadašnje stanje. Ako potražimo savjet psihologa ili psihijatra njega će prvenstveno zanimati upravo ta naša osobna dokumentacija. Osobna dokumentacija ustvari ne govori ništa o nama samima, ali govori puno o programima koje smo usvojili i pomoću kojih gradimo svoj vlastiti život.

Problem sa životom u programima je u tome što programi sprečavaju promjene. Pa umjesto da živimo, mi se cijeli život bavimo nus-produktima tih programa.
Mogla bih od cigli sagraditi svoju vlastitu siluetu. Svaka cigla bi mogla predstavljati po jedan program. Hopsanje je jedna vrsta izvlačenja cigli iz tog “zida”. Pa tako se može desiti da hopsanjem iz sebe izvučem veću količinu cigli (programa), a da se niti jedan dio “mene” ne sruši. A onda jednog dana jedno “slabašno” Volim te odlomi trećinu programa koji su samo trenutak prije izgledali tako postojano i čvrsto vezani za cjelinu. Vjerojatno, moguće je izvući i par ključnih cigli iz temelja pa da se odjednom sruši cijeli zid (Mooji). Alati pomoću kojih “gađamo” zid su brojni, samo u Ho ih ima dovoljno da se igramo cijeli dan. Ili kao što bi Rumi rekao:

“Sad zaustavi riječi.
Otvori prozor u sredini grudiju
i dopusti da duhovi uzlijeću i izlijeću.”

– Dani Ella

Što je to taj famozni sadašnji trenutak? Je li to neka zamrznutost života u jedan tren i naše svjedočenje tom bljesku? Dakle, sada zastanem, sve stopiram i vidim sadašnji trenutak?
A što ako odustanem od svega toga i kažem da je sadašnjost zapravo tijek, žustro kretanje, vrlo buran događaj, protok energije iz Namjere u ostvarenje? I baš taj protok, to putovanje, uranjanje u proces svjesnosti o njemu je sadašnji trenutak?

Ako u tom aspektu imamo svjesnost o sadašnjem trenutku, što ćemo dalje s tim, čega ima tamo za nas? Kako nam sadašnji trenutak može promijeniti život?

Jedina tajna koja se krije u Sada jest misterija života. Ono što trebamo učiniti kada primijetimo da se dogodio sadašnji trenutak jest zapitati se: Gdje je Ljubav? Upravo to pitanje može biti okidač življenja i razrješenje od zatočenosti u učmalost!
“Gdje je Ljubav” jest “Tko sam Ja” i znači zastati i prihvatiti čudesnost trenutka, osjetiti svježinu tog prekida i primijetiti zapanjujuću Istinu:

JA SAM ŽIV. JA SAM LJUBAV.

U mirakulu ovog trenutka možemo pronaći Ljubav. Ona nam treba da bismo se pomaknuli s mjesta gdje smo sada na mjesto gdje možemo svjedočiti o oba svijeta – mizeriji i razrješenju! Ako smo u stanju promotriti iz Ljubavi ove dvije perspektive života, onda možemo i djelovati na pravilan način, donositi kvalitetne odluke i steći snagu za odgovornost.

Spoznaja o Slobodi zapravo ne leži u vječnoj borbi s egom ili ne-privrženosti (attachment-u) nečemu! Ona počiva na misteriji nadahnuća nad životom samim – spoznaji Ljubavnika u nama. Biti u sadašnjem trenutku znači biti u misteriji spontanosti i divljenju nad čudom udaha, izdaha, promatranja i percepcije. Jer sve se to događa Sada! To je putovanje, proces, osvještenje Ljubavnika Života.

Legenda kaže da je Buda pred kraj života pokazao svojim učenicima ružu i rekao im: kada biste mogli vidjeti kakva ova ruža zaista jest – sve bi se odjednom promijenilo zauvijek!
Zaista, kada bismo mogli iskusiti sadašnji trenutak kakav je uistinu – ništa više ne bi bilo isto, nikada!
Ako mu kažem Volim te, Hvala ti – tijek energije je promijenjen zauvijek. To je početak zaljubljivanja u život što buja u nama.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Jedno od zlatnih pravila hooponopona je: hopsamo bez očekivanja.
Ne hopsamo bez očekivanja zato jer je to zabranjena stavka u HO nego jednostavno zato jer postoji velika vjerojatnost da nam se ta očekivanja ne ispune onako kako smo mi to sebi zamislili.

Znači, ako hopsamo i imamo problem, prirodno je očekivati da će se taj problem riješiti, ali neprirodno je očekivati (kad je u pitanju hooponopono) da će se taj problem riješiti onako kako smo mi to sebi zamislili.
Ustvari, da nemamo očekivanja od hooponoponona ne bismo ni počeli s hopsanjem, jel tako? Stvar je samo u tome da ne možemo reći da hopsanje ne djeluje jer se nešto ne rješava prema našim rokovima i očekivanjima.
Prije jedno godinu dana mi smo se u grupi na neki način bavili tim problemom.
Mene je zanimalo kako to Mabel čisti hotel, autobus, avion… i sve ostalo unaprijed, ako ne zna što konkretno čisti. Isto radi i dr. Len. Kad Mabel čisti hotel u kojem se treba održati seminar onda ona i očekuje da će se hotel očistiti – zna da ne čisti bezveze. Ako se nakon čišćenja i desi nešto nepredviđeno u hotelu Mabel se neće time zamarati – neće misliti da HO ne djeluje nego će jednostavno nastaviti s čišćenjem.

Besmisleno je biti u grču. Hooponopono je proces koji se dobro brine sam za sebe.
Ako netko misli da HO ne djeluje može jednostavno prestati prakticirati tehniku i probati nešto drugo. HO nije tehnika koja se jučer rodila i sad radi svoje prve korake u svijetu, a mi smo dobrovoljci koji će je testirati, nego proces koji funkcionira, a na svakome je izbor hoće li ga primjenjivati ili ne. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Zadivljujuća je jednostavnost hooponopono tehnike. U svega nekoliko jednostavnih koraka ukalkulirana je kompletna mudrost postojanja.

Što će se dogoditi ako stanem pred potpuno prazan zid?
U prvi tren činit će mi se da stojim ispred čisto bijele plohe. Ako ostanem promatrati to bjelilo zida uočit ću da zid i nije baš toliko bijel kako mi se činilo u prvi mah.
Ako izdržim još malo buljiti u zid uočit ću osim boje zida i teksturu zida, pa i oblike u toj teksturi. Um će se buniti da je dosadno stajati ispred “bijelog” zida i moguće je da će se moja pažnja s zida prebaciti na promatranje sadržaja koji dolaze iz uma. To će se dogoditi jako brzo, toliko da neću niti primijetiti da više ne promatram zid nego verbalno naklapanje uma – iako ću i dalje buljiti u zid.

Um će pričati svoju priču – na taj način pokušat će sam sebe zabaviti – sve samo da ne mora svjedočiti promatranju “ničega”. Odlutat će u prošlost i kreirati budućnost – sve samo da ne boravi u sadašnjosti. Javit će se i neki osjećaji na koje me neće asocirati zid nego um, a moguće je da ću “ja” to povezati sa zidom jer ispred njega stojim i gledam ga cijelo vrijeme.

Jasno je što se tu dešava – sami zid s osjećajima i mislima nema ustvari nikakve veze – sve se dešava u meni, a ne na zidu.
Ako sam toga svjesna, onda neću optužiti “dosadu” bijelog zida, nego ću se pitati: Što je to u meni da sad doživljavam ovu različitost emocija i sadržaja, kad pouzdano znam da to nema nikakve veze sa zidom ispred kojeg stojim. Čim sam izgovorila tu rečenicu ja sam ustvari preuzela odgovornost – priznala sam si da se cijeli spektakl odigrava unutar mene, a ne izvan mene. I to je dovoljno – ne moram specijalno niti sebi niti bilo kome drugome naglašavati da “preuzimam odgovornost” jer riječi u ovom slučaju ne znače ništa, a spoznaja je dokaz da je tome uistinu tako.

Dok svjedočim blebetanju uma počinjem hopsati. I što se sad dešava na svjesnoj razini? Um je zbunjen, jer mu nije jasno od kuda sad taj sadržaj koji se baš i ne uklapa u njegovu konverzaciju. Pita se: Kakav hvala? Što volim te? Kakve su to nebuloze koje uopće ne pašu na ovo o čemu ja pričam cijelo vrijeme?

Hopsanje je zbunjivanje uma – prekidanje filma programa. Moguće je da um postane zabrinut upadicama Hvala i Volim te pa pokuša zaustaviti hopsanje malo jačim programima.
Ako ostanem dosljedna u ponavljanju Volim te, um će (kakav već je praktičan) zaključiti da je neuvjerljiv pa će sam eliminirati neke programe (proglasivši ih neučinkovite), kao što je eliminirao na primjer i promatranje u bijeli zid (u jednom trenutku).

Um voli dominirati i vrlo brzo će se prešaltati na profitabilnu djelatnost ako je to potrebno. Pa tako može postati pravi fan hopsanja. Ne samo da će hopsati po cijeli dan nego će i maltetirati sve ostale s važnošću hopsanja. Svi koji hopsaju će mu biti super, a oni koji ne hopsaju činit će mu se nepodobnim.

S stajališta uma to je jednostavno tako. Nije to neki problem, ako smo toga svjesni – jer je i um onda svjestan da smo ga razotkrili, a onda slijedi neminovno raspetljavanje cijele te zavrzlame.

Hooponopono nije elitna tehnika koja nas vraća u Nulu, jer iz Nule se nismo niti pomaknuli. Hooponopono je sredstvo pomoću kojeg rastačemo zbilju uvjetovanu programima koji ustvari ne postoje… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella