Postoji bojazan oko tzv.dobrih sjećanja, oko toga zašto njih treba čistiti, što su nam oni učinili?

Ho’oponopono ne dijeli sjećanja na dobre i loše, on se bavi otpuštanjem svega što nas sprječava da budemo u Nuli. Dakle, SVI programi, podaci, rutine i slično. Međutim, mi nećemo zaboraviti svoja druženja s pokojnim ocem iz djetinjstva! Nećemo zaboraviti ni prve poljupce s dragim ili dragom. Ho’oponopono čisti našu ovisnost o tim sjećanjima, uzorke i energetske tragove koji su ostali iza svih naših interakcija s drugim ljudima. Znači ostaju nam ta sjećanja, ostaju nam i lijepi osjećaji koje oni provociraju, ali nas oslobađaju tuge što je otac umro, što je cura sada s drugim, jer znamo da je to njihov put i preuzeli smo odgovornost za to. Drugim riječima, mi smo slobodni. Problem je što kod tzv.dobrih sjećanja ne želimo otpustiti takozvanu ugodu, žudimo za njom i želimo je ponovno imati sada i ovdje, istu takvu, jer nam nedostaje. Želimo s njome zamijeniti nešto što se sada događa i ne sviđa nam se! Sve je to poput bacanja mreže u more i pokušaji da s njom uhvatimo vodu. Dok stojimo nad golemim oceanom te vode možemo otpustiti žudnju za njom i poletjeti u neke druge razine i imati nova iskustva.

Izgleda da je nemoguće biti sasvim bez problema u životu grin emoticon. Iako bi se mi voljeli izležavati negdje na plaži, na nekom bijelom pijesku uz fini koktel, ipak i tamo ćemo nailaziti na probleme (ne stigne prtljaga, provalilo nam u sobu, pojeli lošu hranu pa nam je muka i slično). Treba imati na umu da su oni dodirna točka svih ljudi u našem okolišu, kao i okoliš sam, te konačno cijeli planet. Problemi ga dođu kao maleni kamenčić u cipeli i pomalo nas iritira, drži budnim i u volji da ih rješavamo.
Nuspojava problema su strahovi. Oni ga opet dođu kao, recimo, ispušni plinovi od automobila, pa nevidljivo zagađuju okoliš i polako ulaze u sve pore našeg tijela. Mislim da je važno ovo shvatiti, najvažnije ikad, zapravo! Dakle, problemi su neumitni i to je činjenica. Što smo prije u miru s tim, to će nam ih biti lakše prihvatiti! Stvoriti će se neka vrst pomirenja sa našom primarnom misijom ili zadatkom ovdje na Zemlji iako nemamo pojma o čemu se radi.

Prakse kao Ho’oponopono pomažu kod rješavanja problema. One ne sprječavaju njihovo pojavljivanje na nekom globalnom nivou, radije nama osobno filtriraju njihovu žestinu, jednako kao što filtriraju i one ispušne plinove. Pa tako, koliko god ja bio “pun” Ljubavi i u “savršenom” miru, pojaviti će se “sonda” koja mjeri moju privrženost strahu i brizi. “Sonda” doleti u obliku problema, odjednom iza ugla, iza računa elektre, iza telefonskog poziva, iza sjećanja. Zašto će se pojaviti? Zato jer sam je ja i naručio! Rekao sam: “Čuj, aj ti meni svako malo dolazi, bockaj me i štipaj, ne daj mi mira, dokle god te ne budem više vidio!”

Ako sam išta naučio otkad hopsam, onda je to važnost prestanka žaljenja, bune i jadikovanja. Kada se žalimo, stvaramo otpor. Ako prihvatimo, otpor nestaje i problemi se rješavaju. Samosažaljenje je najveći energetski proždrljivac! To je opaki niz poražavajućeg unutrašnjeg dijaloga što nam srozava snagu i energetsku vitalnost. Ako mi poštar nije donio na vrata “važnu” pošiljku, nego samo lijeno ubacio obavijest, i ja moram otići u poštanski ured to preuzeti, nervoza i bunt oko toga će me potpuno iscrpiti dok dođem do ureda. Siguran sam, sasvim sam siguran da će poštar i sutra samo ubaciti obavijest! Zašto? Zato jer sam odbijanjem te situacije rekao “sondi”: “Čuj, nisam naučio lekciju prihvaćanja, aj ti mene opet malo isprovociraj, sve dok ne naučim!” Potrebno je puno snage za jednostavno, bez ikakva otpora sjesti u auto i otići po taj paket. Nije to fizička snaga, nego energija volje! Moram se probijati kroz puste slojeve unutrašnjeg dijaloga što prepričava nepravdu, nezadovoljstvo i strah od gubitka nečega tobože važnog.

Zapravo cijeli naš život je mnoštvo dogovora, ugovora sa samim sobom! Tako je ova uvjetovana stvarnost ipak naš scenarij u kojem se učimo lekcije preuzimanja odgovornosti za Ljubav koja je u nama. Zamislite apsurda, tu su Ljubav – koja je Izvor, sve zna, kreator je svega i koja je u nama, te mi – koji nemamo pojma i koji trebamo preuzeti odgovornost za Nju!?
To je tajna onog “Volim te”: jedan konačno prihvaća i priznaje da voli drugog i kroz taj čin drugi preuzima prvog, dakle naše Dijete čisti za nas.

Eto to je smisao dualnosti: kroz dva – ja i Ja (mene i Sebe) – učim o Jednom. Za ovo mi je potrebno iskustvo, a njega stičem kroz probleme, prihvaćanje i razrjeđivanje samovažnosti.

E pa, hvala vam Problemi, hvala najljepša, Volim vas, jer bez vas nema ni Mene 🙂

– Neno Lubich

Rijetki su oni koji su u svom samopouzdanju postojani, uz to sigurni i mirni, istodobno lišeni arogancije ili prenapuhanog ega. Pogotovo kad su suočeni s ogromnim autoritetom s druge strane. Ne govorim o tvrdoglavosti, nego o onom kad znamo da nešto silno želimo postići, da smo dobri u tom što radimo i kad smo zakoračili na svoj put popločen žutom ciglom žudeći za afirmacijom.
U doba adolescentnosti, nerazvijena i nježna smopouzdanja, mnogima se dogodila posramljenost kritikom osobe do koje nam je neobično bilo stalo i čije mišljenje nam je predstavljalo autoritet. To je pljuska i ostaje u programskom depou doživotno, ima snagu potpuno promijeniti smjer kojim smo krenuli, a istovremeno instalirati čvor u želudac i uvelike srušiti sliku koju smo dotad gradili o sebi. Devastirajuće…
O ljubavi prvenstveno prema sebi nas nisu učili ni roditelji, ni škola. Usađivan nam je obrazac kako treba zadovoljiti neke tuđe kriterije vrednovanja, pritom potpuno zanemarujući glas svojih želja i potreba.
To se zvalo samokritičnost. To se zvalo požrtvovnost!
To se zove bedastoća!
Uloga žrtve nikom ne donosi lijep život. Kad se staviš na tu poziciju, aktiviraš sjećanja, ništa drugo ne možeš očekivati do žrtvu praćenu ogorčenošću. Zar to može biti nečiji životni odabir?
Ne dozvolimo reprogamiranje Ljubavi! Svi smo ju dobili pri rođenju i svima nam je dostupna u svakom trenutku. Onaj tko njeguje Ljubav, može ju dijeliti, umnožavati, manifestirati…može sve. Volite sebe, učite djecu da vole sebe. I izbrišite riječ žrtva! Ovog trenutka! Molim vas!

Volim vas!

– Ksenija Križaj

Kad ti se čini da stvari idu krivo ili se uopće ne miču s mjesta sjeti se da je sve baš onako kako treba biti u ovom trenutku. Sjeti se da Ti vidiš samo omot poklona i niti ne možeš naslutiti koji dar te čeka unutra, samo ako mu dozvoliš da se rastvori. Sjeti se reći Hvala svemu što ne vidiš.

Kad te razljute roditelji, partner, prijatelj, susjed, šef ili sam sebe, sjeti se da si ih sve Ti odabrao i da se upravo kroz njih ukazuje ono što trebaš čistiti. Sjeti se da onome tko je u tebi pobudio najveću reakciju kažeš najveće Hvala.

O čemu ćemo danas?
O Programima. Jer ako nam je zbilja jasno što Programi jesu napravit ćemo apsolutno sve da ISPRAVIMO POGREŠKU.

Što je i kad pošlo po zlu? To zbilja ne znam, ali recimo da sam svjesna što Programi jesu.

Hajdemo od početka iz Nule. U Nuli je sve savršeno. Nula je polje čiste svijesti. Nula je polje svih mogućnosti, Nula je jedina koja ima savršeno rješenje za sve. Jednom riječju – ako djelujemo iz Nule – djelujemo najsavršenije moguće – što god to značilo. Djelovanje iz Nule u HO zovemo Inspiracija, a to nije ništa drugo nego Čista svijest. Čista svijest je stanje – temeljno stanje onoga što Jest. To znači da prije negoli smo ‘postali’ bilo što drugo, prvo smo bili Čista svijest. Čista svijest smo ustvari i ostali cijelo vrijeme, samo što eto nismo toga baš svi uvijek svjesni.

Kako to objasniti? Pa recimo evo ovako – dok npr. pišem ovaj tekst ja uopće nisam svjesna svoje noge ispod stola niti kose na glavi. I noga i kosa su cijelo vrijeme tu i dio su mene. Nisam ih svjesna jer mi je fokus na drugom mjestu – recimo na rukama koje tipkaju tekst.
Dakle, jasno je da nismo svjesni nekih očiglednih dijelova sebstva iako oni zbilja postoje. E, pa tako nismo niti svjesni Nule, a ona je cijelo vrijeme tu.
Nismo je svjesni jer nam je pažnja negdje drugdje, uglavnom na Programima.
Kako nastaju Programi? Programi su ‘iskrivljena manifestacija Nule’. Šta to sad opet znači? To znači da sve što izađe iz Nule jest savršeno, ali može biti krivo tumačeno na razini naše svjesnosti. To je ono o čemu govori Len kad daje primjer prljavog stakla. Slika ili prizor koju gledamo kroz prljavo staklo izgleda prljavo. Nije problem u prizoru ili slici već u mediju kroz koji promatramo promatrano. Kad misao prirodno otplovi iz Nule prema površini Svjesnosti (to je stanje u kojemu mi doživljavamo svjesno stanje naše zbilje i na osnovu nje tumačimo sebe i svijet oko sebe ) ona na samu površinu naše svjesnosti dolazi izmijenjena i to je Program. Program je Greška. Ako je nešto Greška onda je to problem. A ako mi smatramo i živimo na način da grešku doživljavamo kao istinu – onda je to veliki problem.
Ne samo da imamo na taj način problema, već ti problemi će se samo množiti i množiti, te će biti sve teže i teže živjeti i normalno funkcionirati.

Vremena je u stvari vrlo malo. U trenutku kad postanete svjesni da je uz Programe sve lažno, jasno vam je da i za samo to osvješćivanje bilo potrebno puno vremena te da naprosto više ne smijete izgubiti niti trena na život temeljen na Greškama.
Kako će se Greške ispraviti? HO je jedan on načina kako ispraviti grešku. Nije jedini. Moguće je da vas baš HO dovede kroz Inspiraciju do nekih prosvijetljujućih saznanja. Po meni je najbitnije da, kao prvo, postanemo Promatrači sebe, jer upravo nas ta radnja lišava automatizma. Programi su vezani baš za nas same, utoliko je bitno da smo svjesni da sav posao ispravljanja pogreške isključivo kreće upravo od nas, a sve ostalo će biti samo prirodna posljedica tog svjesnog čina.

– Dani Ella

Kaže meni kći neki dan da bi voljela pomicati predmete mislima i pita me kako se to radi? Kao, ja ću sigurno znati 🙂
I sad, kažem ja njoj da sam ja imala istu želju kad sam bila mala, ali da mi nije uspjelo i pitam je zašto to uopće želi. ‘Pa da ne moram ići u kuhinju po sok dok gledam omiljenu seriju’. Aha, a da li znaš da ljudi koji imaju te sposobnosti troše jako puno energije i nakon što malo uspiju umom pomaknuti neki lagani predmet jako su umorni – tako da je puno jednostavnije otići po sok ili zamoliti roditelja da ti donese – komentiram ja. ‘Ali to bi bilo tako cool, voljela bih imati neke moći’, uporno će ona. Pa svi bi htjeli imati moći i uglavnom ih imamo puno samo što ih nismo definirali kao moći.
Ona, po prirodi uporna, na mene tvrdoglava ipak ne odustaje i vidim je kako žmiri i pokušava nešto pomaknuti u sobi. Nakon nekog vremena otvara oči i govori razočarano: eh ništa, nisam uspjela.