Posljedica ili cilj?

Posted by Admin in Vaš blog
sNemojmo uvjetovati Ho’oponopono uspjehom “koliko se šta …”, jer je to strah. Ho’oponopono (ali i bilo koja duhovna praksa), jest putovanje, radije nego intervencija. Imajte na umu da smo jako slojeviti! Nivo uma jest priča, nivo Duše jest energija. Kada hopsamo mi radimo na nivou Duše, odnosno energije, a tu ne može biti uvjetovanosti. Ono što se događa u ho praksi (tzv. rješavanje problema) jest posljedica, a ne cilj. Zamislite maleno sjeme koje zalijevate s “Volim te, Hvala ti”. Ono će početi rasti i postati divna biljka, prekrasni cvijet, osebujna ljubavna energija što se identificirala sa Božanskom prirodom u Sebi. Sve je to putovanje u kojem se naš identitet na ovo ili ono rasipa na nivou Duše. Tako će djelovati i na okolinu – e to djelovanje je posljedica!
Priča (nivo uma) je neprestano gladna informacija o posljedici, o uspješnosti metode, traži garancije da će se iscijeliti kroz svjedočanstva drugih. Ako procjenjujemo uspjeh čišćenja sa “pronalaženjem super posla”, onda postoji opasnost da zapnemo u toj priči i odustanemo od temelja ove prakse, a to je povratak Nuli. Uvijek ćemo tada naganjati rezultate. No, moj tumor nije isti kao i tvoj! Moj raspad braka je drugačiji od tvoga. Što je drugačije? Ne priča, nego energija, jer iz priče nastaje kaos, a on me je i doveo dovde. Sjetite se samo, stotine priča, sve sama čuda, puste knjige, videa, svjedočanstava na pretek! Ipak, kada ugasimo kompjuter, kada trebamo preuzeti odgovornost, um opet nije zadovoljan, traži nove priče. No, to je u redu, jer je to njegov nivo. Kada preuzmemo odgovornost, onda iscjeljenje činimo iz druge perspektive, na način energije – čišćenja Duše.
Nije nam potreban nivo uma (priča) da najavi Božanstvo u cvatu iz nas. Nemojte se zabrinjavati oko posljedica, to je apsurd! Radije djelujte na način energije, jer je tu iscjeljenje. Loše imovinsko stanje, bolesti, loši bračni odnosi su indikator nivoa Duše, zatrovanog programima. Kada čistimo to, onda nestaju uvjeti za loše poslove, okrutne šefove, bolesti. Nastaje iscjeljenje, a to je opet indikator dobrog čišćenja, predanosti. Zato moj super posao kojeg sam jučer dobio nije isti kao tvoj kojeg tražiš! Ne može biti, jer je njegova realizacija krenula iz slojeva otvorenosti, izostanka straha, nestanka programa koji me uvjeravao da ja to nisam mogao i sl. dakle, opet iz čišćenja.
– Neno Ljubić

Božanstveni Ho’oponopono

Posted by Admin in Vaš blog

sHvala i Volim te…

Ho’oponopono je zaista božanstven. Iz svog životnog iskustva i svih božanstvenih stvari i tehnika koje mi se dogodile, odgovorno tvrdim: HO je prst Božanstva!
Tehnika je jednostavna no dovoljno jaka i savršena da čisti sve one nečistoće što su se nakupile i nakupljaju svakog momenta i svakog dana oko nas… Jača našu svjesnost da bolje vidimo i osjetimo kad nam programi prođu kroz um i glavu. Trebamo samo čistiti, čistiti…
Ne treba se plašiti kad iz nas izađu nečistoće, ili ako postanemo depresivni, jer strah izlazi sa strahom, tuga s tugom, bol s bolom, nervoza s nervozom. Ne možemo ocekivati da nešto čistimo u nama a da izađe sasvim drugo. Kad čistimo smeće ne možemo isčistiti vani ništa drugo osim smeća.To sve je naše i naš program. Ne treba se plašiti i odustati.

Ništa nije slučajno pa ni ho’oponopono. Kako da smo baš mi zapazili HO?
Kako baš mi da budemo u ovoj grupi gdje se osjeća veliki mir, harmonija i ljubav? Pa to je Odgovost naša, da čistimo i budemo čista ljubav.

Hvala Božanstvu, zaista Veliko Hvala…. Božanstvo budi uvijek s nama!
Volim te i Hvala ti

 

 

– Snežana Panovska

Nemamo pojma

Posted by Admin in Vaš blog

 

s“Zapamtite, trauma nije nešto što vam se zaista dogodilo, nego radije način na koji se vi sjećate onog što vam se dogodilo, priče koje žive u vama.

Na primjer, imao sam jednu svoju studenticu koja je patila od depresije i patološkog straha da će biti napuštena. Išla je na regresiju i tamo otkrila da su je jednom roditelji napustili kada je imala 18 mjeseci. U međuvremenu, otac je umro, a majka završila u staračkom domu. Nakon regresije suočila je majku sa tim i pitala je: “Kako si to mogla učiniti?” Majka je rekla da je ona bila jako zahtjevno dijete i oboje su bili vrlo umorni od poslova u firmama, kućnim obavezama i htjeli su otići na odmor tjedan dana. Prepustili su njenoj majci da se brine o njoj za to vrijeme. “Baka je brinula o tebi vrlo brižno, hranila te, čistila, spavala s tobom, vodila u šetnje, igrala se po cijeli dan, ali ti si neprestano plakala za nama.”

Um ove osamnaesto-mjesečne bebe je vidio i interpretirao njenu mamu i tatu kako je ostavljaju s namjerom da se više nikada ne vrate, dok im je u stvarnosti trebalo samo malo odmora. Dakle, trauma nije ono što nam se zaista dogodilo, nego ono čega se mi sjećamo, način na koji percipiramo i interpretiramo taj događaj iz sjećanja, i koji živi i neovisno raste u nama kao takvo.”

Alberto Villoldo

Potrebno je imati stalno na umu da mi nemamo pojma što se događa. “Ne znam” je toliko duboka filozofija življenja, da je nužan rad na osvještavanju ove činjenice. Kada prihvatimo da ne znamo, tada smo preuzeli odgovornost. Rekli smo: “Želim odstraniti ove sjene što mi šapuću tko sam, što mi usađuju patnju i bol, mržnju i bijes u dušu ulijevaju. Želim biti slobodan/na i udariti u korijen prvog iskustva koje me ugušilo u doživljaj traume.”

Hopsanje radi baš to! Ono nas oslobađa povijesti tog avetinjskog bića što je odrastalo na našim sjećanjima o traumi iz djetinjstva, braka, prošlih života. Ono udara u izvorni događaj, u našu interpretaciju i odmah je odašilje u beskonačnost ka Božanstvu da je očisti. Primjerice, ja imam sjećanje iz vrtića, kada sam doživio traumu gotove sigurne smrti uslijed pada velike daske na mene (dio od klupe za sjedenje što je bio naslonjen na zid). Zapravo, samo me okrznula po glavi i tako sam preživio (pažnja – evo interpretacije!). No drugi dječak koji je “gurnuo” tu dasku i prouzročio pad, ostao mi je u sjećanju više nego sami događaj: naime, od tada sam ga zamrzio i time pečatirao svoj odnos prema njemu u nekakvu fantomsku formu sjećanja koji se uopće nije dogodio! Zamišljao sam da je on imao plan sa tom daskom, da me htio jako povrijediti, nanijeti mi zlo. U stvarnosti, nisam siguran da je ta daska uopće bila pomaknuta od njega ili sam ju možda i sam slučajno gurnuo! No sjećanje njegove tobožnje krivnje se duboko integriralo u moje nesvjesno i tamo raslo poput stabla što ga zalijevamo sa unutrašnjim dijalogom interpretiranja svog viđenja događaja.

Ho’oponopono se bavi sa tim prvim izvorom, sa padom daske i moje prve interpretacije uslijed šoka koji se dogodio. Kada čistimo, mi onda dopuštamo tom prvom iskonskom iskustvu da ode i tako uklanjamo uzroke svih kasnijih “dolijevanja” gotovo pa demonske energije u naše nesvjesno kroz lažna sjećanja. Sprječavamo dodavanje vatre na već sprženi trag što se urezao duboko u našu energetsku auru. Zato, odustanimo od ideja da mi znamo nešto, da poznajemo savršeno što se dogodilo i kada. To nas vodi u kompleksne umne petlje koje kasnije psiholozi pokušavaju razmrsiti sa novim petljama.
Jednostavni “Volim te, Hvala ti” su poput odašiljanja moćne strelice otpuštanja u sve te kreacije, kule od karata koje kasnije itekako postanu betonske, kada ih se hrani razgovorima sa samim sobom. Odjednom danas imamo zamkove, dvorce, utvrde, goleme kućerde od betona koje vučemo za sobom i životi su nam teeškiiiiiiii…

No, srećom, ne trebamo dovesti bager da mlati te građevine otpadnute svijesti, nego ih “napadamo” dok su od karata načinjene, dok su u stvaranju! “Volim te” odmah gađa tamo, u sjećanje “traume” i prepušta je Božanstvu da je rastavi, demistificira i otpuše u beskraj.

– Neno Lubich

Mali ozdravljenici

Posted by Admin in lskustva

sVjerovali ili ne… prije deset mjeseci svoj životni put sam počela krčiti sa zahvaljivanjem iako nisam znala za Hooponopono …ali to” HVALA za sve u mom životu” je donio zaštitu i pomoć sa svih strana!

Počelo je s rekonektivnim seansama, medicina nam je dala sve što je mogla, a alternativni ljekovi su našli puteve da dodu do moje obitelji… čisto kome je što trebalo i to skoro pa besplatno, znači opet sve je došlo iz ljubavi!

I tako je HO da kažem blagim čudom došao u naše živote, upleo svoje božanske prstiće i pokrenuo proces obnavljanja i prije nego smo to i znali… ustvari mi niti ne znamo!!! Ne znamo kad dolazi iscijeljenje, ne znamo kada dolaze čuda… ona dođu nepozvana ali uvijek dobrodošla! A znam da čistim i ne odustajem, da i dalje netko briše stare memorije, bol i patnju… znam da imam mir i da ga širim dalje!… Znam da zaista dok hopsate, sve je moguće i ono sto mislite da nećete podnijeti… da podnesete… i ono što mislite… ah tko zna hoće li biti iscijeljeno… bude… Moja djeca su ozdravljenici… astma bez smetnji i s minimalnim ljekovima s obzirom kako je bilo nekad… čistimo dalje bez ikakvog očekivanja.

U svijetlu ljubavi… hvala hvala hvala… i ima toga još jer prilike za čišćenje u prošlom periodu stvarno su navrle, pa dižemo tepihe i čistimo kutove života koji je nekad bio u kaosu. Sada dolazi ljepota…Volim te !!!

 

– Armina Zović

Kako zavoljeti sebe?

Posted by Admin in Vaš blog

s“Oprostiti” sebi nema uputa, jednako kao što ih nije bilo ni kada smo se “naljutili” na sebe. Sigurno nismo nikoga pitali kako da se zamrzim, da se ne volim, odustanem od sebe? Pa opet, vrlo vješto smo to “izveli” .

Mi smo samo kopirali ono što je bilo oko nas. Sve smo savršeno kopirali! Danas kad smo Kopija kopijine kopije, želimo znati kako zavoljeti sebe, oprostiti na zapuštenosti i “nemaru” nad Dušom. Ali tko to pita? Jasno je da Kopija tobože želi znati tko je ona, ta replika otuđene svijesti, vječito nezadovoljno ružno pače što od pogleda se skriva, “Kako?” urliče. Zar zaista mislite da je ono što mislite o sebi istina? Na sebe smo nabacali vreće tuđih istina, vučemo tu željezariju poput vojnika iz srednjeg vijeka i teturamo teška koraka, jer eto, ne volimo sebe, zaboravili smo kako je to biti lagan .

Neka Sebe misli o sebi i onda je sve u redu! Početak Samoljublja kreće iz samodostatnosti. To je ono kada zaspemo uvečer i otplovimo u Sebe, lagani kao pero, ne preispitujemo ništa, samo se hitnemo s punim povjerenjem u san i istinski ga živimo. Toliko dobro smo uvaljani u Sebe, da ujutro nemamo pojma gdje smo bili ni što smo radili. To je zato što Kopija nema pojma o “originalu”, ne zna ga, niti ima ambicije ga upoznati. Stoga, nemojte da Kopija pita kako voljeti sebe! Neka Sebe pita!

Sjećate se Sebe?
To je ono što viče juhuuuu i urrraaaaa kad smo sretni. Ono nije unutra, nije ni izvana, a opet je sve to. Sebe je ondje gdje Kopija nije. To su koraci u Tišini, pogled na daleku obalu po rubovima mora, vjetar na licu, voda na koži. Sebe je sve ono što ne vidimo, ne prosuđujemo, a opet oblikuje naše biće, daje nam pažnju na naše postojanje, omogućuje nam užitak, svrhu. I baš kao u snu, dok Sobom putujemo ne marimo za oblik, izgled, detalje, ne pitamo kako voljeti sebe, kako oprostiti?

Nikada Sebe nije bilo ništa drugo nego Ljubav! To je naša Istina, Kopiji nedokučiva. Potražite u Tišini svoj “original”! Nema kako, nego Volim! To je jedino djelovanje, jedina akcija. Pitajući kako, udaljavate se od svoje nutrine, svog unutrašnjeg djeteta. “Kako ću” je put zaborava, straha i nepovjerenja. To je izraz sumnje: “ne, ti ne postojiš!” Kopija zna. Sebe znanje ne zanima, ono Jest.
Vjerujte, vi ste majstori voljenja!

Razgovarajte sa Sobom. Dopustite Sebi da čini ono što je oduvijek činilo: da Voli.

– Neno Lubich

 

ISKUSTVO „ČIŠĆENJA“ NA BALKANSKOJ TURNEJI :)

Posted by Admin in lskustva

volim_te_hvala_tiTURNEJA 10 DANA – 7 GRADOVA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Krenuli. Tim Inspiracije. U meni radost i lagani nemir, kako će sve proći?! Čistim ( hvala hvala hvala) non stop. Čisti i moj tim. I kad to ne činim svjesno, tihi se glasić vrti u pozadini. Osjećam ogromnu ZAHVALNOST. Srce i lice ozareni OSMIJEHOM, a HVALA HVALA HVALA me konstantno „vraća“ u sadašnji trenutak. Često i svjesno usmjerim pažnju na disanje, te u trenutku shvatim da cijelo putovanje koristim tri alata za povratak u Sadašnji trenutak, koje Mabel Katz opisuje u svojoj knjizi
„ Živjeti na najlakši način“, a to su:
Disanje
Smijeh
Zahvalnost
Turneja započela u Beogradu. Nastavlja se u Novom Sadu, Sarajevu, Osijeku , Rijeci, Puli i završava u Ljubljani.
Blagoslovljena sam fenomenalnim inspirativnim timom koji je dio mojeg putovanja, blagoslovljena predivnim ljudima u svakom gradu koji su činili sveukupnu organizacijsku strukturu, a blagoslovljena i sa mnogobrojnim sudionicima predavanja „Uvod u Ho’oponopono”, onih koji prvi put čuju za tu tehniku, ili se već odavno služe njenim blagodatima.
Sve je bilo tako JEDNOSTAVNO. ŽIVIM SEBE, ai vi mi u tome pomažete.
HVALA Romina Ružić, Dejan Ferinac, Sabrina Bektić, Karmen Jerković, Siniša Ubović, Aleksandra Ubović, Tanja Drakulić, Nermana Topčagić, Gorana i Siniša iz Centra osobne moći Osijek, Gordana i Alenka iz udruge Auris Rijeka, Zoran iz Umki Rijeka, direktoru Doma hrv. Branitelja Pula i svim ljudima koje sam imala prilike sresti na ( za mene) veoma značajnom Ho’oponopono putovanju.
Ljudi moji, koji su sve Programi izašli na površinu, koji su sve Programi jedva „čekali“ da ih prepoznamo i očistimo, otpustimo. A tek oni, za koje ne znamo ni da su postojali. Divota!!!
Već nakon prvog predavanja osjećala sam se „lakše“, kao da sam skinula terete koji su težili nekoliko kilograma. A onaj se nemir sa početka priče pretvorio u beskrajan mir.

Ho’oponopono prakticiram 22 mjeseca. Na svom 1. seminaru koji je Mabel Katz održala u Zagrebu, na jednoj od vježbi postavljeno je pitanje: Što je to što biste voljeli raditi i kada vam za to ne bi platili, tj. kada biste imali riješeno financijsko pitanje?. Moj je odgovor glasio: „PUTOVATI SVIJETOM I ODRŽAVATI RADIONICE, DIJELEĆI VLASTITA ISKUSTVA LJUDIMA KOJA MOGU I NJIH MOTIVIRATI, INSPIRIRATI DA PRONAĐU SEBE“. BITI SRETNA!!! Ujedno sam to i definirala kao svoju Misiju, Svrhu dolaska na Zemlju. U istom je trenu započela ( ili možda nastavljena) transformacija i kao da se cijeli Univerzum „ urotio „ da se to i dogodi. Na različite načine ( koje moj um nije mogao ni zamisliti), od izlaska moje knjige „10 DANA….putovanje koje mijenja život“, do osnivanja organizacije, imena Inspiracija, potpisanog ugovora sa Mabel o izdavanju njenih vrhunskih knjiga na hrvatskom jeziku, koje kupuju svi, i veliki i mali ( odrasli i djeca). Mnogo se toga u ova 22 mjeseca mog hopsanja ( sa hvala i volim te i još nekoliko alata) dogodilo,a ova je turneja nastavak započetog Putovanja.
Hvala Hvala Hvala.

Nakon intenzivnih i izrazito emotivnih 10 dana balkanske turneje, evo nas kući. Osjećaj radosti i beskrajnog mira. Osjećaj lakoće, slobode, jednostavnosti i odgovora na gotovo svim životnim poljima.

A ono što me i na fizičkom planu dočekalo, jest da su oni „tereti“ koje spominjem na početku, zaista i u kg otišli. Tako iz znatiželje stanem na vagu i stvarno pokazuje 5 kg manje. Stanem na drugu ( možda prva ne radi, hehehe), ali i druga kaže 5 kg manje. A ja već 10 godina vodim „ borbu „ sa kg, razne dijete, prehrana, ( ne)vježbanje, i naravno fokus na kilažu raste, a rezultati isti u najboljem obliku ili gori. Sada o kg tijekom putovanja nisam pomislila,al sam čistila bez očekivanja. I eto „rezultata“. Hvala hvala hvala Volim te Volim te Volim te
Danas ( dva dana nakon turneje ) dok pišem ovaj tekst je za mene veoma izazovan dan, izlazi takav bijes, ljutnja, nervoza, jedem sve što mi se nadje na stolu i frižideru, i naravno logičnog umnog objašnjenja nema, nema posebnog razloga, a ipak izlazi.. iz onog mira do takvog kaosa. Hvala hvala hvala. Promatram što se događa i samo čistim. I naravno, kako i to obično biva u Ho’oponoponu ,u jednom trenu samo prihvatim da je to Program koji mora da se očisti i da je moja reakcija na njega, moja odgovornost. U tom trenu nastupa mir i olakšanje.

Ovaj sam zadnji pasus dragi moji podijelila s vama, samo iz razloga da prihvatite sve što vam dolazi i da to što prakticirate Ho’oponopono nije garancija da će uvijek sve biti sjajno i bajno. Dapače. I u tome jest ljepota. To je proces, to je Putovanje, koje kad mu se prepustimo donosi nam upravo ono za što smo sada spremni.
Prihvaćam odgovornost. Čistim.Čistim. Čistim. Bez očekivanja.
U svakom trenutku odabirem radost i zahvalnost!!!!!!
Hvala Hvala Hvala

Zagrljaj

S radošću,

Kristina Bulešić, Inspiracija

Moj svijet brine o meni

Posted by Admin in lskustva

sEvo kako stvari djeluju sa nekim odmakom… recimo, dok sam studirao, želio sam uvijek biti uspješan, i onak, odmah zasjesti na neku visoku poziciju, potom sam pisao diplomski i master, i onda sam si zabrijao kako bih bio super life coach naravno da ja to mogu, pa pročitao sam 3 knjige i imao dobre kolegije na faksu o ciljevima i vremenu i sad, naravno, završio faks, radio nekih 4 dana, nije mi se svidjelo, otišao… došao kući, što ću, dobijem pripravnički u turističkoj zajednici, ok, šta sad, mala lova, ali ajde… i nakon toga, hop, bum, upravljačka pozicija – dali mi se svidjelo? Ne! Ok, prvi dio riješen.. što s coachingom…

Dakle, sasvim slučajNO naletim na te projekte EU, i tako, mrd vamo mrd tamo, osnujem odrugu, bla bla bla – i eto me, danas idem za Zagreb održavati prvi trening – bit će nekih 30-ak ljudi iz cijele europe i o čemu ću im pričati: o komunikaciji i o stress managamentu gledam neki dan prijevode za ono čim se bavim (kako je to naša agencija prevela) i kaže da sam sociopedagoški radnik.  Uglavnom, neke stvari u životu dolaze u drugačijim pakiranjima – možda ne onakve kakve mi želimo, nego onakve kakve nama trebaju i naravno, čovječe, u životu nisam mogao vjerovati da ću putovati ovoliko koliko putujem sada – sad imam Rumunjsku i Cipar za obići – prezakon eto, neki tijek misli – da li sam zadovoljan sa svime, naravno da ne – lako je nešto lijepo napisati, ali nekad nije lako to i slijediti – negdje duboko sam svjestan da se MOJ SVIJET BRINE O MENI, ali kad bih ga bar nekako mogao kontrolirati ali i bolje da ne 😉

– Ivan Tomasić

“Hopsanje” čisti

Posted by Admin in lskustva
sČir i gastritis… 3. Čakra, u dnu zeludca. Identitet.
Onaj koji se gradi iz malena, a onda se učvršćuje ili razmrdava u pubertetu.
Tu nam mame puno pomažu. Ili odmažu dok smo djeca.
Ne iz loše namjere. Nego iz vlastite nevjere u naše Više Dobro.
Tu stoje i strahovi na temu “Tko sam Ja?”.
Lijepe se ko čičak na čičak. I rastu kao gruda koja priječi prirodni tijek energije.
I onda zabole kao gastritis. Ili samo peku.
Migrena… 6.čakra. Pogled ispred sebe, odnosno, prihvaćanje ponekad sadašnjosti, a uvijek i svakako budućnosti. I slike nas u skladu s našim Višim Dobrom.
 Zaboli kad se upinjemo vidjeti. Ili ne vidjeti.
Kad nas život dovede u situacije koje podsjećaju na već uskladištene nam strahove, zalijepi se još po koji čičak.
A to fizičko mjesto u nama zaboli.
Hopsanje čisti. Ispire zastoje. Strahove. Odljepljuje čičke.
Na kraju ih odplavi, posadi, pa iz bockavog ljepljivog sjemena čička, izraste predivni cvijet.
Čovjek tada ne može biti drugo nego zahvalan.
– Vedrana Grgić

Tko se hrani nevoljom?

Posted by Admin in Vaš blog

s“…Hopsam, ali počelo mi se dešavati sve negativno, sve je krenulo nizbrdo. Moje raspoloženje, situacije svakog dana, da o financijskoj situaciji i ne govorim …tako je došlo do toga, da sam jednostavno digla ruke od svega govoreći sebi, kako je to sve bez veze…”

Jako smo brzi kada treba dići ruke, kao munja! Pitanje je samo tko želi odustati, komu je stalo do toga da ovo što je sada traje? Razmislimo malo, tko je ovisan i hrani se nevoljom? Ovo je ključno jer će nam otkriti našu duboku vezanost za negativnosti, energetsko iscrpljivanje i osjećaj krivice. Koliko lica zapravo imamo, identiteta, tko od njih što želi i za čim žudi? Pa čak i da se sad odjednom pojavi Bog i sve nam izbriše gumicom, sve naše probleme, nevolje, bolesti i kaže, “evo počni ispočetka”, jesmo li sigurni da ne bi opet završili gdje ste sada? Znamo li uopće završiti ikako drugačije? Jesmo li sposobni preuzeti odgovornost?

Pokušajte se sjetiti kako ste došli do ovdje, gdje ste danas. Kako se to dogodilo? Tko je donio sve te odluke, odustao od prilika, insistirao na samosažaljenju, ignorirao svoj unutrašnji glas?
Programi su toliko kompleksa struktura da imaju vlastitu svijest, mogu djelovati neovisno o nama. Oni su poput duha koji nas je zaposjeo i sve radi umjesto nas; donosi odluke, manipulira osjećajima, traži teret kaosa i meteža, hrani se njime. To uopće nije šala! Baš kao neki demon, vrlo lukavi, alienski demon, instalirao se tu u nas i vlada!

Tko smo mi? Ali zaista, tko smo mi? Ljubav, kažete. Ali gdje je ta Ljubav, kako je sada nema? Zašto je ne vidim, ne osjećam, samo me jad obuzeo!

Ako programi traže Ljubav, neće je pronaći. On ne bi prepoznali Ljubav sve i da im na lice sjedne . Programi znaju samo za nevolju, depresiju, očaj, to je njihov medij u kojem postoje. Jedini način da se sjetimo Ljubavi (koja Jesmo), jest da izađemo iz tog kruga. Ali, pazite – mi idemo zakoračiti vani, kad ono kamion što odvozi smeće se odmah parkira i istrese sve na nas! To je njegov obrambeni mehanizam, on želi da mi ostanemo unutra, u krugu ne-voljenja, neznanja i lokvice svjesnosti. Bitka je to, vječnost protiv vječnosti! Trebamo biti lukavi, malim koracima izlaziti vani, voljenjem ići ka voljenju. Zato je svaki “Volim te” bitan. On je taj mali korak vani, malena puzlica koja Sebe slaže. Sve izvan “Volim te ili Hvala ti” (kako, zašto, ne ide, ne mogu, nemam, itd) je smećarski kamion! Identificirajte se s tim “Volim te, Hvala ti”, meditirajte o njima, prožmite sve što jeste, svaku mrvicu svijesti s njima.

Caka je da se dođe do faze kada vam svaki programski grč, njegovi trikovi da vas natjera da odustanete i uvjeri vas da je to sve glupost, bude kao ljetna olujna kiša za koju znate da nije stvarna, trajna, da je nebo iznad tamnih oblaka vedro, sunce sja, baš kao što se svemu tome smije astronaut dok gleda Zemlju iz svemira i vidi nešto sitno bijelo, smiješne oblake što plešu i lijepe slike mu stvaraju. Promijenite perspektivu, izađite iz fokusa da je sve koma i tražite Ljubavni smisao u Sebi.

Postoje dva univerzuma, zar ne? Onaj kojem smo svjedoci putem uma, buljimo u njega, sve nam je zaokupirao i jedini mu je prioritet posjedovati; a ako ne, onda odustati. I onaj drugi, kojeg smo u nekom kutku svijesti namirisali, ali ne marimo za njega, ignoriramo ga, a on jauče, zove, viče “tu sam, tu sam”.

Gle, ako vam se odustaje – odustanite! Nije nikakav problem, naravno. Sve je to igra svjesnog i nesvjesnog, natezanje oko mrvica svijesti i Slobode. ‘Ko bi gore, sad je dole, kaže stara narodna. Samo… imamo li mi vremena, snage i energije za to?

Ja ne odustajem. Hoćete li sa mnom ili se vidimo nekom drugom prilikom?

– Neno Lubich

Nikad ne odustajte!

Posted by Admin in lskustva
s“Gospođo, nemojte plakati, ali vaš dječak nije prošao test sluha”, rekla mi je medicinska sestra, koja je to jutro provjeravala njegov sluh.
Svaka njena riječ punila je oči suzama.
“Hvala ti, volim te…”, pokreće se u meni.
Još ne teku niz lice. Drže se na rubu oka.
Ona me gleda. Čeka reakciju.
Šutim.
 Njena ruka utješno kreće prema mom ramenu.
“Hvala ti, volim te…”, vrtim i dalje.
“Znate…”, vidjela sam da joj se usta otvaraju, ali unutrašnji glas je bio glasniji:
 “… ti, volim te…”
Tada mi sine spasonosno objašnjenje:
“A-ha, pokvario vam se aparat za testiranje sluha?”, prisjetim se da je to bio problem kada sam prije tri godine sa starijim djetetom bila na ovom odjelu”
“Ne, neeee”,odlučna je ona da me rasplače do kraja. “Aparat je u najboljem redu. Vaš mališan…”
“Hvala”, izgovorila sam na glas, izgurujući je pogledom iz sobe.
Ušetala sam u rodilište par dana prije toga, noseći u sebi svoje treće zdravo, živahno djetešce.
Porod ko porod- prošao je relativno brzo. Teta Sigurnih ruku nas je vodila kroz proces.
Grlila sam svoju toplu bublicu i uživala u daru koji mi je Bog spustio u naručje.
Baš smo dobro započeli prvi zajednički rođeni dan. Odmah je jeo, svi su prstići na broju, gleda. Ja sam smirena. Sretna.
“Mirno spavaj, Drago moje, ovdje si siguran.”
“Teška hipotonija mišića”, bile su riječi koje su me udarile sljedeće jutro.
“Ššššššt….?”, ostala sam bez zraka.
“Izraziti hiperelasticitet zglobova!”, slijedilo je odmah.
Ovo traži jaču artiljeriju: ” Žao mi je, hvala ti, volim te…”, krenulo je u meni.
“Rupice na srcu”, donijela je teta Kardiologica.
” Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te, žao mi je…”.
Sljedeća noć mu je odnijela glas.
Spavao je uz mene, umotan i sit. Zaspala sam i ja.
Prenem se, negdje oko tri sata i pogledam ga. A on … ljubičast od plača. Slika vrišti, ali tona nigdje.
Glas je jednostavno nestao. “O, mišu mali…”
Molila sam sestre da ga čuvaju dok spavam.  “Volim te, volim te…”
 “Ajme, kakva stopala”, poslali su nas hitno stricu Ortopedu. “Žao mi je, molim te….”. Ortoped nas uputio teti Fizijatrici.
 “Kakvo strašno iskrivljenje kralješnice.”
“… Oprosti mi…”
“Otkad ima ovu kvrgu u vratu?”
“Hvala ti, voli…. Koju kvrgu?!”
Došli smo vrlo brzo u ruke fizioterapeutici. Teti Najboljoj. “Volimo je, volimo je, volimo je”.
Naučila nas vježbe.
Hvala ti, hvala ti, hvala ti.
…
Što se zapravo dogodilo?
Dok sam u rodilištu bila zasuta kišom informacija, u glavi se vrtio sasvim drugi film.
Kao paralelna stvarnost. Oni o problemima, a on ispred mene svijetli.
Jesam li skrenula?! Umišljam?!
“Hvala ti, volim te…”
Gledam ga opet. On je Svjetlost.
Ma nisam skrenula!  U rukama držim savršeni Božji dar.
“Hvala ti, hvala ti…”
Sedam mjeseci kasnije
Vježbamo redovito i uporno. Kad položim ruke na njega, radim sa “Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te”.
Čistim gotovo cijelo svoje budno vrijeme. Samo se vrti.
Čistim i dok spavam. Sanjam to.
Kvrga u vratu je odavno nestala, jako iskrivljenje kralješnice se poprilično smanjilo. Jedna rupica na srcu zatvorila, drugu srce kompenzira, sluh je proradio, stopala se ravnaju, okreće se sam s leđa na bok, simetrično hvata visoko iznad sebe… Ah, popis postignuća je dugačak. Raste naočigled.
A, da. Glas mu se aktivirao… Ooo, kako ga se čuje.
Nedavno je izgovorio: “Maaaa-maaaa”. Promeketao više, pa smo se oboje smijali.
Ja njemu od sreće, a on meni od čuđenja jer sam se smijala i plakala, grlila ga i ljubila sve u isti tren.
…
Dragi moji, čak i kada ne vidite uzrok, put, rješenje, razlog, kad bezglavo srljate ili ukopani ne mrdate, kada ne možete udahnuti od tereta i straha… Ne odustajte!
Nikada ne odustajte! Samo čistite. I rasplest će se. Vidjet ćete.
Samo mirno čistite.
Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala….
– Vedrana Grgić