To i jest paradoks, sve je jednostavno, sve znamo, a opet kao da guramo kamenu kuglu od 10 tona uzbrdo. Problem je što naše misli, zapravo i nisu naše. One su recirkulacija tuđih misli, projekcija i ideja o svijetu, o tome kako što izgleda i što se sve može, odnosno najviše o tome što se ne može. Naše misli su u neprestanoj negaciji, prvo izlete one kako se to nešto ne može, jadni mi, kako smo nemoćni i slično. Onda moramo ulagati dodatni napor kako bismo se uvjerili da se možda to ipak može, i to ako imamo snage i volje za taj napor! To je kao kompjuter, on neće dozvoliti nikakve operacije ako već nisu usađene u njega programiranjem! Nama je zadatak pisati nove kodove kojima ćemo hakirati nemoć, uvjetovanost o svemu i opise svijeta. Ho’oponopono je jedan takav čin “deprogramiranja”, odnosno urušavanja tih programa, podataka i sjećanja. Prednost hopsanja je što ne dopušta programu da se oporavi i stvara neke zaobilaznice, nego tuče direktno kod programera, onoga koji je to sve napisao.

Ne mogu objasniti zašto je to “teško” iz čistog razloga jer to nije u domeni objašnjenja nego djelovanja! Nama trebaju dokazi, a ne nove riječi, jer u riječima je sve jasno, sve znamo, a opet… Dakle, najviše volim svjedočiti tom “Volim te, Hvala ti”, a to je najbolje moguće (za mene) u izmijenjenim stanjima svijesti, u dubokim meditacijama, pokretima tijela ili u snu. To su, dakle, moja osobna iskustva. Ipak, preporučujem svakome tko ima volje, da pronađe način da promijeni svoje stanje svijesti i svjedoči što “Volim te” jest, kako vas preplavljuje, obuzima, zamjenjuje stanice od “ne mogu ja to”, u stanice od “Volim te”. Ako ne možete meditirati, ima i drugih načina, recimo neposredno prije sna ili u nekim nesvakidašnjim pokretima tijela, poput Tai Chi-a! Popijte čašu vina i dajte tom činu misiju, zadatak da želite osjetiti “Volim te” u blago izmijenjenom stanju svijesti (jednom ili dva puta su dosta :D). Važno je smiriti um, kognitivni sustav koji poput kompjutera insistira samo na onome što već ima u sebi kao program. Kada se osvjedočite na tjelesnom i energetskom nivou – osjetite na način energije što taj “Volim te” zapravo radi i kako se stapate s njim, onda više neće biti teško. Hopsanje tada ostavlja energetski pečat kao neki trajni zapis i tada mi više nemamo izbora nego dopustiti da se “Volim te” odvija u nama. Najbolji dokaz ovomu jest kada imamo neki stres, pa hopsamo kao ludi! Tada “Volim te” drugačije izgleda nego kada smo opušteni, zar ne? Ali ovo je hopsanje iz straha, a ne voljni čin predanosti i to je osnovna razlika.

E sad, to je kao da smo zapalili fitilj neke ljubavne bombe, jer nam je sasvim svejedno što će se desiti kada eksplodira. Mi ćemo uredno fitilj zapaliti i čekati, jer sada “znamo”, imamo iskustvo Voljenja. Kada to pukne onda se energija rasipa u povjerenje, Ljubav, unutrašnju snagu, u neku vrstu nezasitnosti ka voljenju sebe i svega ono u što se sebe projicira, znači svijeta oko nas. Na jednaki način kako su nas programi i sjećanja učinili da nešto jako jednostavno pretvorimo u u kamenu kuglu od 10 tona, tako ćemo i degradirati taj golemi otpor – polako, ali odlučno!

Dakle, ako su nas naučili da oslikavamo život s uvijek istom bojom, recimo sivom, onda ćemo mijenjati to sivilo dodavanjem drugih boja, ali ćemo to raditi odlučno i nepokolebljivo! Dat ćemo sve od sebe, jer ne želimo ništa ostavljati za sjeme…

– Neno Lubich 

Ako promeškoljimo život Dušom, potapšemo ga vjetrom strasti za Slobodom, onda je Red tek u obrisima sjećanja, a Kaos u vidokrugu obnovljene svijesti da Volimo.

Ljubav ne podržava kolotečinu! Ona se mora kretati, jer u strunama svijesti galopira svježina Božanskog zagrljaja, njime se Ljubav obnavlja. Razigranost je to Duše što kroz vječnost putuje i ne može bez vlastita traga zvjezdane prašine kojom Sebe sa Beskrajem veže.
Pokretom dakle stvaramo Ljubav! Jer to je putovanje od Nule do Nule, od kraja do početka.
Istina je, da – Vječnost je iznutra! Putovanje je to zapravo, od sebe k Sebi, kratko, a opet otkad je svijeta.

Obratite pažnju: sve u jednom dahu je rečeno! Taman koliko “Volim te” traje!
Pa nema straha onda! Sve što jest, sva prtljaga života na našim plećima Ljubavlju se nosi. Eto rješenja!  Jer “Volim te” je svemirska dizalica što će sve ponijeti, baš, sve! Ona nosi Univerzum na malom prstu, a naše probleme?
Gdje su oni u svoj toj prašini svijeta? Zrnce maleno, sitni žulj što Mira nam ne da? Pa otpuhnimo ga sa “Volim te”! 
Konačno, i prašina putuje, zar ne? Sve je to jedan kovitlac, jedan jedini što ka Jednom se vijori.

– Neno Lubich

Zamislite da jedno jutro se probudite i zaključite da imate uljeza u kući. Ne samo da je uljez nego je i krajnje odvratan – tako odvratan, da odvratniji ne može biti. Prestravljeni uočavate da ste uletjeli u najgoru moru i ne samo to – pojma nemate kako iz nje izaći. Uljeza jednostavno ne možete izbaciti van i da hoćete jer on naime kao da je povezan s vama samima – kuda vi tamo i on. Kako ga dosad niste primijetili, nije vam nikako jasno. 

I što sad?
Uljez ne samo da je odvratan sam po sebi već je sad neminovni dio vašeg života.
Zaključujete da je s vašim dosadašnjim životom gotovo – kako ćete živjeti uz ovakvo čudovište i to cijelo vrijeme? Uz to vas je jezivo strah, imate napade panike, sve zajedno se pretvorilo u moru uživo.
Pokušali ste sve da se riješite utvare, ali ništa. Da je barem ništa – još je gore. Više ništa niti ne možete činiti tokom dana sad je čitavo težište na nerješivom problemu. Sve zajedno je nevjerojatno tim više jer uviđate da je uljez oduvijek tu samo ga vi niste primjećivali. Sad ne samo da ga primjećujete već vam i vidno smeta svake sekunde.
Što sad?
Š T O S A D ???
Ništa.
Borba ne pomaže.
Ljutnja ne pomaže.

Jasno je da nitko problem ne može riješiti osim nas samih. na žalost u ovoj situaciji niti nema nikoga tko bi nam mogao pomoći.
Pogledajmo utvaru, što ona radi?… Plaši nas samim svojim prisustvom. Izaziva u nama gađenje, strah i užas. Sama po sebi je dovoljno strašna – čak nas ni ne treba ganjati po kući niti plašiti na posebne načine – jednostavno je strašna sama po sebi .
Zanimljivo je da smo do sada živjeli s njom i to sasvim normalno. Sad znamo da ona postoji i zašto ne bismo i dalje živjeli normalno? Ali kako kad je ona tu? Pa, što ima veze što je tu… tu je iz nekog razloga i neka bude i dalje.

Ako se moj život temelji na Miru, Ljubavi i Dobroti nešto od tih kvaliteta obuhvatiti će i nemilu neman – u okružju ljubavi ili će se i ona pretvoriti u Ljubav ili će naprosto otići. Ne moram ništa raditi u međuvremenu – trebam biti samo ono što oduvijek Jesam-

– Dani Ella    

Jeste li ikad pokušali definirati sebe iz pozicije onog dijela Sebe bez kojega ne možete, onog djela bez kojega ako ostanete ne možete više definirati sebe? Jer naprosto nema više nikoga tko bi svjedočio tom činu.

“Voliš li ti sebe?”

Ne može se odgovoriti na pitanje voli li netko sebe. Ako pokušamo – opisivat ćemo samo samovažnost! Voljeti sebe je u onom neopisivom dijelu, onom kojeg krajičkom oka hvatamo, a direktnim pogledom ne vidimo. Poput Sunca u kojeg ne možemo direktno gledati, ali ga osjećamo, znamo da je tu. To je apstraktno. Sve što mi mislimo da voljeti sebe jest – nije! To je tek sedmi eho u planinama Bezuvjetne Ljubavi prema sebi, jer je uvjetovano ovim ili onim.

Voljenje sebe se kultivira jednako kao što se cvijet njeguje da bi nevidljivo, ali sigurno rastao. Jednom kada je dovoljno velik i lijep, tada postajemo svjesni da se tu odvija Ljubav. Oduvijek.
To je Ljubav prema sebi.

– Neno Lubich

____________________________________________________________________