Helen Schucman, jedna od autora “Kursa čuda”, je jednom rekla: “Ne vjerujem ja u sve ovo, ali znam da je istinito!”

Ho’oponopono je baš to: teško za povjerovati, ali negdje u dubinama povjerenja znamo da je istinito. Nikada nismo sumnjali u “Volim te”, zar ne? Nismo sumnjali ni u “Hvala”! Posve dobro poznajemo snagu tih riječi, veličinu i značenje. Znamo i njihov efekt, naučili smo to davno prije Ho’oponopona!

Hopsati znači slagati strune energije koje odašilju taj “Volim te, Hvala ti” u našu prošlost. To znači da kada nas je Ljubav pozvala, mi smo se morali pojaviti. Ono što je uslijedilo, kada smo se jednom pojavili, nije više u našoj moći. Zapravo jeste, ali ta moć je sada od Univerzuma i mi smo priznali da smo dio nje, oduvijek smo bili i njome ćemo se poslužiti da se vratimo u Nulu.

Svako “Volim te” je već duboko u Nuli. Ono što nas razdvaja od tog iskustva jest otpor kojeg stvara iluzija da nismo vrijedni Božanskog u nama. Čini nam se da je Ljubav nešto što treba zaslužiti, moramo teško raditi za nju, možda i patiti prije nego li dođe? Čini nam se to zato što cijelog života Ljubav očekujemo iz vani, od roditelja, prijatelja, ljubavnice, grupe, sistema… Ljubav u nama prevazilazi očekivanje, nemoguće ju je pronaći tamo… u očekivanju…baš kao da riba ide tražiti vodu u moru! 

Ljubav u nama je sve oko nas. Ako je uočimo izvan nas, onda je to naša Ljubav. Ali došlo je vrijeme da je VIDIMO u nama, jer nas je Ljubav pozvala, a mi smo se pojavili.

Vidjeti Ljubav u Sebi objedinjuje kompletan Univerzum. Ne možete ništa više očekivati, jer je dostatnost iskustva Ljubavi u Sebi, baš kao i dostatnost zraka kojeg udišemo. Očekivati još zraka je apsurd, zar ne? . I upravo ta veličina što svijetli u nama, to spoznajno iskustvo Ljubavi jest praksa Ho’oponopona .

Volim te, kazati ću sada Sebi. Zapravo, Sebe je to kazalo odavno prije mene, a ja odjekujem dolinom prepuštenosti toj divoti koju ne prestajem slušati. Ma koliko god vikao “Volim te”, sve je to tek eho iskustva Duše u meni. Utrka je to koju gubim, ali kako ovdje volim gubitiiiiiii    🙂

– Neno Lubich

Otpuštanje kontrole je čin povjerenja. Trebamo dakle povjerenje da bismo imali povjerenje! Ufff, pa tko će se ovdje snaći .

Ali ako kažemo: Otpuštanje kontrole je čin Ljubavi. E, “malo” je jasnije .

Dakle, Volim i putujem. Ne marim ni za lijevo ni za desno. Pejzaži su to krasni, sumorni i tužni što uz put se protežu u moru sjećanja i osobne povijesti. Zovu, vabe da ih gledam, da ih hranim, sa sobom ponesem.
No, ne obazirem se.

Putujem tom cestom nepokolebljivog Voljenja pravo naprijed prema Sebi. To je staza povjerenja jer vodi samo u jedan smjer – Povjerenje! Tamo gdje Jesam. To je moja staza. Izgradio sam je Sobom, nekada davno u početku života.
Sada sam se vratio na nju, čvrst, pribran, zaljubljen.
Volim te me vuče naprijed, k Meni.

Volim te. Jer imam povjerenje.

– Neno Lubich

Bilo kakvo uspoređivanje s drugima već je u startu promašeno.
Neka djeca prohodaju s 9 mjeseci, a neka s 2 i pol godine – uglavnom prije ili kasnije prohodaju sva osim ako nije u pitanju neki poremećaj u organizmu koji to sprečava (to su ipak rijetki slučajevi).
Sva djeca prije ili kasnije nauče voziti bicikl bez pomoćnih kotača ako žele i ako vježbaju…
Baš kroz druženje s djecom naučila sam kako sve ima svoj pravi trenutak – vrijeme kad se nešto novo treba desiti. To ‘novo’ iz nekog razloga se nije moglo desiti ranije, eventualno se moglo desiti kasnije, ali rijetko kad se može zaobići taj novi ‘skok’ koji se na prirodni način desi u samoj osobi, a onda sve ostalo je samo posljedica tok ‘skoka’.

Kako otpuštamo programe, kojim redom?
Otpuštamo onim redom koji je jedini mogući za nas u ovom trenutku. Jednako kao što dijete ne može naučiti trčati dok nije naučilo hodati tako i programe otpuštamo po nekom svom prirodnom redoslijedu.
Kod otpuštanja programa nema tu nekog logićnog slijeda otpuštanja – moguće je neke ‘teže i kompleksnije’ programe otpustiti prije negoli neke trivijalne. Ima to sve zajedno neku svoju dublju svrhu i smisao kad se promatra iz jedne šire perspektive – iz ove naše (sužene) svakodnevne malo je teže to razumjeti.
Otpuštamo Programe onim redoslijedom koji je jednino prihvatljiv za nas same u tom trenutku, nije naše otpuštanje programa plan strogo određen od strane Nule. Nula nije stanje proračunate bezdušnosti koja ima fiks ideje kako bi nešto trebalo izgledati već je to stanje najbrižnijeg roditelja (najbrižnijeg mogućeg) koji dobro poznaje svoje dijete i njegove mogućnosti, čineći sve, baš sve da mu olakša napredak i njegov prirodni razvoj.

– Dani Ella
  

Programi su dio nas samih, oblikuju nas. Koliko god nas pritišću i želimo ih se osloboditi, toliko ih se ustvari i grčevito držimo. Zašto? Jer iako se ne osjećamo lagodno, bezbrižno, iako se osjećamo sputano u toj vlastitoj „programiranoj“ koži, ipak sa druge strane u njoj osjećamo sigurnost. Strah nas ju je odbaciti, jer tko ćemo onda biti. Igramo se skrivača od samih sebe i onog istinskog Ja. Jel to Ja onakvo kakvo bi trebalo „biti“, zadovoljava li „norme“ nas samih, drugih…

Beskompromisno prihvaćanje sebe sa svim svojim licima i odbacivanje podsvjesnih maski otvara put lakoći i iskrenosti u prvom redu prema samom sebi. Hvala ti i volim te nisu igrice za naša očekivanja, pa ono: ovo se riješilo, ovo nije, ovo se očistilo prije, ovo kasnije… to je opet „navlakuša“ za naš Mir koji postaje ovisan o rezultatima. I postaje nemirniji i nemirniji jer traži još, traži više. Traži i pita ponovno i ponovno ono vječito Kako? I tako iz Mira u Nemir, iz Nemira u Mir. Bili bili svjesni ljepote i blaženstva Mira da nema Nemira ?

Hvala ti i volim te i strahu i nemiru i miru i ljubavi, sve su to naši osjećaji i izmjenjive emocije. Poklonimo im Ljubav pa da vidimo što će biti?

– Vanja Štrmelj

Znate kad imate malo dijete, pa ga stavite na stol ili zidić, malo se odmaknete i pružite ruke? Što dijete napravi? Baci se k vama. Ne pogleda prema dolje – je li previsoko? Predaleko? Koliko je duboko? Što ako padnem na glavu? Mogu slomiti ruku ili nogu? Što ako ispadnem mami? Što ako mama baš sad ne bude gledala? Što ako…?
A možete li zamisliti mamu koja u tom trenutku kad se dijete baca okreće glavu, gleda na sat, ili okrene leđa? Naravno da ne.

Dijete se baca s povjerenjem, smijući se, uopće ne razmišljajući, ne procjenjujući, bez imalo straha ili brige. E, tako je i s nama.
Kad se prepustimo, poput djeteta, i bacimo Bogu u naručje, što Bog može učiniti? Ima li uopće izbora? Nema. On nas raširenih ruku dočeka, i privije uza sebe nježno, i čvrsto.

I ne, nema nikakve šanse da će Bog u tom trenutku okrenuti leđa li pogledati na drugu stranu.

– Karmen Jerković Yucel

Jednoga sam dana, ili možda noći?!,  putovala starom cestom što prolazi poljanom okruženom šumom. U ovom području nekad je bilo hladno i mračno. U svakom slučaju nisam se bojala jer ni ja nisam sasvim običan putnik. Sišavši dolje u dubinu iskopala sam maleni otvor i u njega položila blago, te ga obavila ljubavlju. Blago je neko vrijeme ležalo (činilo se netaknuto) ali priroda se preobražavala. Šumsku je čistinu najprije zamijenio pašnjak a zatim obradivo polje.

Nitko od nas nije odgovoran za ono što su nam učinili, dali ili oduzeli oni uz koje smo odrastali; ali sada kao odrasla i svjesna bića jesmo odgovorni za ono što ćemo učiniti s tim i na koji ćemo način osloboditi ljubav i krenuti dalje…

Tamo gdje silazak završava, ho’oponopono počinje. Poput ekspedicije koja dođe do cilja još ne možemo slaviti, ali možemo koračati sa suncem na leđima, sanjareći… Tijela i uma očišćena ljubavlju.
Smisao su otkrića. Mjesecima samo hodaš i odjednom se nađeš na kakvom čarobnom mjestu .

Volim vas!

– Gordana Balić

Najčešće pitanje koje se ovdje pojavljuje jest KAKO! KAKO da očistim, KAKO da promijenim, KAKO da postignem, dostignem?

Iako zapravo svi materijali, audio, videa, tekstovi, objave, ne sadrže ništa drugo nego OVAKO, ipak se ne čini dovoljno. Ima se dojam kao da nešto fali, nedostaje konkretnost, nedostaje KAKO.

Eto to je um. Ako dovedete nekoga, tko nikada nije mijenjao žarulju i pokažete mu kako se ona mijenja, korak po korak, odvijete staru, zavijete novu i voila! Ovaj će bez problema ponoviti postupak, malo će imati dileme oko čvrstine stiska, ali će učiniti to. No, ako mu idete opisati: prvo pritisneš dugme gdje se gasi svjetlo, pa uzmeš stolicu i popenješ se, pa… E, to bi mogao biti problem, jer će sigurno imati pitanje KAKO da postavim stolicu? Koje visine ona mora biti? Jeli mora biti drvena ili plastična? A još nismo došli do žarulje

U duhovnosti su stvari daleko apstraktnije nego u materijalnom svijetu, a opet jako su međusobno ovisni i mora se raditi na oba sa jednakim intenzitetom. Um će insistirati da ne zna KAKO voljeti sebe, da ne zna što to znači i “KAKO to misliš da ja ne volim sebe?”. On ima grdih problema sa povjerenjem. Ne može prihvatiti da se bacimo u jednostavnost, u atom inicijative koja nam je potrebna da bismo stvorili svemir.
Um treba stotine videa, seminara, tekstova da bi pristao na jednostavno “Volim te”! Zastrašujući su to zidovi! Toliko zastrašujući da su Kinezi i sagradili jedan takav ogroooooooman, samo da ne bi rekli “Volim te”! 

Um želi odmah! Sada! A istovremeno je bio jaaako pospan i nije mu se žurilo kada smo se pretvarali u ovo što danas moramo čistiti. Zamislite koliko vremena je trebalo da bi Božanska iskra od Bezuvjetne Ljubavi došla do ovoga danas sivila, kronične zagušenosti problemima, programima, nezasitnosti, žudnje za posjedovanjem? Pa to je bila cijela vječnost! 

Ovo je igra mačke i miša (Toma i Jerry-a :D). San što se izmjenjuje drugim snom, s javom, iluzijom življenja. Jedan naganja drugog, iz dana u dan, iz godine u godinu. To je vječna bitka između volje za promjenom, tromošću, postavljanjem prioriteta u životu i snazi za preuzimanjem odgovornosti za sebe.

KAKO je najjednostavnija stvar na svijetu! KAKO je “Volim te, Hvala ti”! (u slučaju Ho’oponopono prakse naravno, postoji i milijun drugih načina).
KAKO da budem Ljubav? “Volim te” je način da Jesam Ljubav.
KAKO da očistim strah? Partnera mlatitelja? Šefa mučitelja? KAKO da preuzmem odgovornost? Ne postoji odgovor na ova pitanja kojim bi se um zadovoljio! Jer on ne poznaje “Volim te”! Um vam kaže da “Volim te” je prazna ljuštura, bez energije, ne može se s tim ništa. Za njega ono to i jeste – tek podatak! Um funkcionira pomoću slika i sjećanja. On slaže lažne ugode, emocije, reakcije – falše uzroke na koje tijelo potom reagira. Sada smo sretni, smijemo se, osjećamo se fenomenalno – padne nam iPhone na pod – odjednom katastrofa! U hipu, u trenu, u sekundi!

Mi možemo obožavati Moojia, Osha, Rumija, Budu, Isusa, možemo znati sve o njima, svaku njihovu riječ, a opet biti u totalnoj depri, sumraku života! Što um tada radi? Pa traži još Rumija! Pa onda kada Mooji kaže da je Ljubav jedina stvarnost, to drži um zadovoljnim jedva do podneva. 

“Volim te” je “fenomen” tijela. Ono je apstraktno energetsko polje što vibrira našim bićem u cjelini, pa i u umu. Kada izgovaramo te riječi, mi najobičnijim trikom omogućujemo umu da pusti, da prihvati tu bezobličnost voljenja, Božanski sjaj što titra u nama. Mi zapravo ne radimo ništa! Samo dozvoljavamo originalnom stanju našeg bića da Bude!

“Volim te” je tako jednostavna, tako divna, jako privlačna gesta. A opet, čini se da iziskuje ogromni napor kada je treba uputiti sebi! Ali KAKO kada smo mi taj “Volim te”, istinska Ljubav?

To je um. Hrđa što sabotira energetsku konstrukciju što s Ljubavlju je izgrađena. Da bismo spriječili hrđu, trebamo ukloniti “vodu”. Odustati od nje.

KAKO jest odustati. Otpustiti. KAKO jest “Volim te” pa kud puklo da puklo! To je popeti se na planinu života i urlati iz sveg glasa “Volim teeeeee”. SVE podrediti tome, svaki dah, korak, pokret. SVE što jesam, što vidim, čujem, predajem tom “Volim te, Hvala ti”.

Nema drugog OVAKO. Tisuće stranica teksta, sati i sati videa govore samo o ovome. Samo o tom “Volim te, Hvala ti”.

I strpljenju.

– Neno Lubich

Ljubav je stanje ne-opiranja, ona je prepuštenost samome sebi. Ljubav je neprestano prisutna u tebi, zapravo, ničeg drugog u tebi ni nema nego Ljubavi. Ono što misliš da ima, e to je program! Ukloni zavjese programa – i eto ti prelijepa prizora u tvoju Nutrinu , tvoj sjaj i Božansko slavlje.

Ljubav je vibracija! Kada osjećaš Ljubav onda drhtiš, treperiš nekim apstraktnim osjećajem, sve u tebi zuji od radosti i milosti i lijepo ti je. Sve što trebaš učiniti jest dopustiti da se ta vibracija razvali po tebi bez sputavanja! Ona je tu, Ljubav je tu, unutrašnja vatra žudi da te obuzme, samo je ne gasi. Priznajem nije lako! Jer nam sve govori da mi to nismo, da ne možemo, da je to netko drugi… Ali, ustraj! Imaš snage, imaš volju, imaš priliku, izrazi namjeru da se želiš prepustiti sebi, svojoj prirodi, svojoj Ljubavi!

Svakodnevno miči te zavjese, hopsaj, voli, voli, kao da ne postoji sutra!

– Neno Lubich