Nevjerojatno je što Stvoritelj može

sNevjerojatno je što Stvoritelj može!  Uglavnom na neobičan način daje znak na što bi trebalo obratiti pozornost , što bi trebalo čistiti.

Priroda koja nas okružuje malo toga dobije zauzvrat za ljubav i obilje koje nam daje. Kako možemo zahvaliti za brigu o nama? Možemo joj poslati ljubav!
Nakon što je ho’oponopono ušao u naše živote počeli smo više primjećivati Božansku ljepotu oko nas, uglavnom se osjećamo kao da je neki dio oživio. More, šuma, rijeka, cvijeće – sve je ispunjeno dahom života.
Sve nam govori – da trebamo ljubav, da dajemo ljubav, obilje ljubavi …

Svoju ljubav danas želim podijeliti s vama. Nije važno da li vi mene volite ili ne, nije važno gdje ste sada. Volim vas svim srcem, jer nas je Stvoritelj spojio. Dišite ljubav, mislite ljubav, dijelite ljubav!

Volim vas! 

– Gordana Balić

Komunikacija s Djetetom

sSvjesno i podsvjesno – ni ovdje ti termini nisu iznimka, dakle otac (nadsvijest), majka (svijest) i dijete (podsvijest). Svaki član obitelji ima svoju ulogu. Otac ima vezu s božanstvom i bdije nad majkom. Funkcija majke je naučiti dijete.

Majka je majka, bez obzira na spol . Unutrašnje dijete čuva sve uspomene…

Tko vjeruje u reinkarnaciju može zamisliti koliko je puta svatko od nas živio i koliko smo puta učili naše dijete svojevoljno ili prisilno, loše ili dobro. I lijepe i ružne uspomene ipak su samo programi. Zadatak majke je naučiti dijete čistiti.

Što ako samo majka čisti, ne razgovara ili ne uči dijete da učini isto? Dijete će vas samo promatrati. Majka može obaviti čišćenja koliko želi, ali se neće pomaknuti sve dok ne počne komunicirati i raditi s djetetom. Dijete će se zadržati na “razmišljanu “, da je sve u redu i imati doživljaj da može funkcionirati s tim sjećanjima. Majka ne može bez djeteta ako želi eliminirati toksična sjećanja iz prošlih života .

Komunikacija s djetetom je važna, budući da je teško postići cjelovitost ako su na suprotnim stranama.

Volim te !

 

 

Jednostavna praksa

sHo’oponopono je jako jednostavna praksa, ali opet vrlo duboka. No, ona postaje duboka tek sa predanim prakticiranjem i iskustvom voljenja sebe, nikako kada je se umom pokušava shvatiti.

“Volim te” razoružava um, ali da bi ovaj barem okrenuo svoje pucaljke prema tlu, potrebno je otpustiti njegov stisak da kontrolira i pokušava shvatiti. Kako otpustiti stisak, pitaš? Pa opet – hopsanjem . Vidiš, to je petlja, vječna petlja koja nema smisla, jer nije u sferi smisla i takozvanog “reda” kojeg um sebi zamišlja.

“Volim te” je zapravo kaos, nered, metež i ima zadatak razbucati sve što mislimo da je stvarnost. Stoga se poneki ljudi žale da im je u početku gore, da se sve raspada i slično.

Ljubav to je premetačina duše, svijet naopako. Kada volimo, spremni smo na sve! Ali kada volimo bezuvjetno i beskrajno onda je sve spremno na nas!

– Neno Lubich

 

Istinsko čudo

s

Dok govorim “Volim te”, događa se jedna neobična transformacija u meni, neka zavodljiva raznježenost, toplina i ljubaznost. Na primjer, dok razgovaram sa svojim strankama na poslu, imam neodoljivi poriv da učinim sve što mogu kako bi oni i bili sretni. Ta sreća je u meni, neko čudno unutrašnje drhtanje i zadovoljstvo koje vibrira mojim bićem i želim je nekom neobjašnjivom voljom pobuditi kod drugih. To je jače od mene! Kao da postajem prijenosnik određene vibracije i šaljem “bolest” dalje da se širi .

Kada hopsam, sve se mijenja, jer ja se mijenjam! Iz mene struje osjećaji unutrašnje sreće i ozarenosti, šire se poput valova u prostor, pa mi se čini da se svi tako osjećaju. To je stanje sadašnjeg trenutka: kada imate samo pažnju na unutrašnji svijet koji se reproducira na takozvani vanjski i osjećate svoju Nutrinu u svemu što vas okružuje.
Um, naravno, neprestano pokušava povratiti staro, jako brzim blicevima misli na neki problem, šalje lažnu zebnju jer trebam negdje ići, ali odmahujem nevidljivom ljubavnom rukom i kažem zebnji: Volim te!

Kada hopsam, imam svjesnost te igre uma. Nekako vam ta pažnja stvori sliku crtića Toma i Jerry-a . Tom je um i mi imamo percepciju njega kao većeg, jačeg, dominantnog i zapravo nam se čini kao prividni vlasnik cijele kuće. Ali usprkos svojoj “veličini”, ipak nikada ne uspije poraziti malog Jerry-a . Svjedočiti ovom crtiću nam omogućuje pažnja na hopsanje. Ova praksa je fenomenalni “uređaj” za praćenje sebe, svog unutrašnjeg dijaloga, odnosa prema svijetu i kamo odlazi naša pažnja. Imamo priliku uočiti cijelo to polje u kojemu se događamo i živimo, pa tako i intervenirati, zaustaviti i konačno, promijeniti uzorke što nas drže u zatočeništvu straha.

Toplina i milost što vas obuzima dok hopsate zaista je zarazna i na taj način, osvjedočio sam se, mijenjate svijet oko sebe. Događaju vam se “čuda”! Zapravo, čuda su ništa drugo nego događaji vaše Nutrine, ogledalo vaše uzbuđenosti i zaljubljenosti u sasvim “novu” moć koju odjednom imate – potpuno voljenje! Čuda su potvrde sa pečatom Božanstva i s njima izlazite iz robije samovažnosti.

Istinsko čudo je to “Volim te”, zaista! Sve ostalo je samo jeka 
Volim te onda, pa neka odjekujeeeeee!

– Neno Lubich

Maske straha

s“Kad životom upravlja lažno Ja (prikriveno programima), tuđe reakcije i ono što nam govore smatramo većom istinom od osobnih osjećaja i svega što možemo naučiti sami od sebe. Tuđe misli smatramo istinom, a u svoje osjećaje i reakcije sumnjamo. Na taj način gubimo vezu s autentičnim i važnim te postajemo laka meta straha. Koliko smo dugo u stanju živjeti stvarnost koju nam nameću drugi (tj. koju sami sebi namećemo radi programa) ? Možemo li uopće dobiti dovoljno veliko priznanje od drugih? Strah nas upozorava da se moramo prilagoditi drugima jer ćemo u protivnom biti izloženi na stupu srama i odbačeni. Naravno, istina je upravo suprotna. Što se više oslobađamo nametnute stvarnosti i izvanjskih zahtjeva i što se snažnije povezujemo sa sobom i živimo u skladu sa svojom autentičnom prirodom, to postajemo snažniji. A strah gubi dominaciju.

Duboko u sebi svi žudimo biti istinski svoji, upoznati svoju pravu prirodu i živjeti ispunjeno. Ali maske nije uvijek lako skinuti.
Ponekad se u tolikoj mjeri naviknemo na njih da ih počinjemo smatrati vlastitom kožom. Iako nas pritišću, grčevito se borimo da ih zadržimo na licu. Hvatamo se za maske i uloge na isti način kao što se utopljenik hvata za čamac za spašavanje (svjesno i nesvjesno). Ako netko masku pokuša razotkriti ili uvrijedi, strah koji se krije ispod nje će pobjesnjeti. Pa čak kad su jako bolesni, neki su ljudi i dalje najviše zabrinuti zbog dojma koji ostavljaju pred drugima. Žive zatočeni ispod svojih maski do samog kraja. Ali promjene s kojima se suočavamo u životu na kraju izbrišu sve obmane i maske i zaustavljaju igre koje igramo.”

„ Veliki učitelj Soen Nakagawa Roshi rekao je da obično kad želimo pronaći ljepotu u prostoriji, onda u nju donosimo brojne skupe stvari, slike, namještaj, sagove i druge ukrase. No želimo li pronaći ono što tražimo, najbolje bi bilo da sve iznesemo iz sobe. Kad je prazna njena izvorna ljepota izlazi na vidjelo. Kad sve iznesemo iz sobe, kažemo „ne“ svemu što se u njoj nalazi, a što zapravo ne želimo. Cijelu ćemo sobu isprazniti samo kako bismo joj vratili izvorni izgled.”

 – dr B.Shoshann, iz knige „Bez Straha“

Programi koje brišemo dok hopsamo kreirali su naše maske. Bilo da smo svjesni svojih maski ili da ih nismo svjesni i da ih smatramo našim istinskim Ja, postavlja se pitanje, znam li uopće tko sam uistinu ili mislim da znam stvarajući svoju vlastitu predođžbu o sebi na temelju pretpostavki na temelju projiciranih slika, na temelju tuđih viđenja. Te maske postepeno počnu upravljati našim Ja koje vapi za slobodom i izvornošću stalno tražeći izlaz.
Sjećam se kao dijete nisam voljela i svaki puta bi me dirnulo kad bih bliske, poznate ljude vidjela previše našminkane, ušminkane (Svjesna sam da je i to jedan moj program koji je se s vremenom malo izgubio)
Imala sam osjećaj da su mi onda daleki, da glume, da stavljaju neke“ bespotrebne maske“, a ja ih volim i doživljavam upravo onakvima kakvi jesu bez tih maski i dodataka. Sjećam se osjećaja straha i nelagode, žaljenja i pitanja u dječjoj glavi zar se u životu treba glumiti, prilagođavati biti netko tko nisi ?

Naša iskonska potreba je da jedni druge vidimo onakvima kakvi jesmo , a to je moguće kad dopustimo sebi da skinemo velove straha koji su kreirali maske i s istinskim Ja koračamo životom .

Volim vas

– Vanja Štrmelj

Tragovi Ljubavi

sKako gledamo na svoj život? Kao pozitivan, negativan? Promatramo li ga kao teškog, sumornog, lijepog ili ljubavnog?
Kako vježbati odabir ljubavnog pogleda na život? Kako uopće izgleda Ljubav?

Ako tragamo u svemu samo za onim što je lijepo, naučiti ćemo gledati Srcem. Ujutro kada se probudimo, odaberimo gledati samo Ljubav, divotu, ljepotu.

“Gle, divan TV! Krasna dugmad! Dok je ugašen, njegova tmina upija sve negativno iz mene. Dok radi, uživam u igri svjetla i sjene na zidovima.”
“Gledam u svoje ruke. Kakva ljepota! One su divna priča mojega života. Svaka brazda Volim te mi kazuje. Volim svoje ruke.”

Krenimo u dan odabirom Ljubavi. Krenimo također i u noć! Kažimo danu Volim te, Hvala ti! U svemu gledajmo Ljubav. Neka nam to bude izazov… pronaći Sebe u svemu, svoju Ljubav u svemu.
Izazov je to traganja Srcem. Pažnjom Srca promatrati svijet. Sobom ga upijati.
Gledajmo sve dok ne vidimo! U jednom trenutku svijet će se prelomiti i dopustiti ćemo sebi da vidimo Ljubav, kako Ona izgleda – kako Sebstvo izgleda.

Kada razgovaramo s ljudima, pokušajmo pronaći tragove Ljubavi što zraći iz njih. Pomno promatrajmo sugovornike, vrebajmo najsvjetlija mjesta na njima; dok ih slušamo, dok im pričamo, gdje su ta mjesta, vidimo li ih? “Volim te” će nam pomoći u zadatku, jer ono filtrira Ljubav od programa.

Kada kažemo Hvala ti, Volim te, onda dopuštamo Srcu da za nas donosi odluke, da osijeća Istinu! Dopuštamo mu da preuzme odgovornost, da za nas voli, za nas ljubi. Da za nas obožava.

Učimo se promatrati svijet iz Srca, iz Ljubavi.

Volim te.

– Neno Lubich 

 

 

Kad sam zavoljela sebe, više nisam mogla biti žrtva

sU trgovini dok čekamo kruh, na ulici dok zamišljeno hodamo ili dok pravimo večeru za goste jedna misao se provuče među stotinama drugih sivih misli: Nešto nije u redu s ovim svijetom.Tad se zapravo osjećamo ovako: umoran sam za ovaj svijet. Kad razmišljam na hoponopono način ta izjava se mjenja: Nešto nije u redu sa mnom. U tom trenutku sam izašla kao čvrst duh iz Aladinove lampe. Otkrila sam novi svijet kad sam izašla iz čahure, lampe. Dopustila sam potencijalima da se razvijaju, manje sam oklijevala, a više radila na sebi. Možda ne mogu reći kako da radite na sebi jer svatko kao posebni trofej prirode ima svoj čarobni put. Zato vam mogu prenijeti ono što sam naučila.

Bila sam i Crvenkapica koja je stala pred vuka. Čvrsto sam odlučila ismijati svoje strahove, sa svakim OPROSTI postajali su sve plahiji, a na kraju su podvili rep. Svaka negativno nabijena misao koja vuče prema dnu kao teret postala je lagana kao perce. ” Loša sudbina, ja nisam stvorena za to, nisam dovoljno dobra, snovi se ne ostvaruju” nestalo je.
Ne, snovi se ne ostvaruju. Na njima se radi. Sa svakim HVALA sam sretna što sam tu, pod nebom s toliko koliko mi treba. Ni više ni manje. U detaljima koji su prije bili nevažni sad pronalazim nove prilike, a nova vrata kao da su oduvijek bila tu ali od puste crnine ih nisam primjetila. Novi ljudi, nova dešavanja, nove promjene brzo se odmotavaju. Klupko više nije tako čvrsto zapetljano. Hvala na prijateljima. Na novom danu koji donosi nova iznenađenja. Tim poklonima se dijete u nama veseli. Naravno, ubace se tu nove sumnje, hrpa pitanja koja sve češće utihnu na malo VOLIM TE.
Volim te me jednog umornog dana natjeralo da nađem nekoga kome mogu pomoći. Dok sam se pitala kako bih ja mogla nekome pomoći nisam bila ni svjesna da sam u dugačkom redu u bolnici, ništa posebno,rutinski pregled. Ispred sam pustila sve majke s djecom. Vidjela sam na njihovim licima zahvalu, osjećala sam se kao pobjednik. Mala sitnica ostala je urezana u meni. Uvijek ima netko kome možeš pomoći. Kad pomažemo a manje čekamo pomoć izlazimo iz programa žrtve. Volimo biti žrtve.
Kad sam zavoljela sebe više nisam mogla biti žrtva. I ljudi oko mene postali su drukčiji. Kad si pobjednik više te nitko ne gleda kao žrtvu. Pobjednik sam postala čekajući u tom redu, kad sam pobijedila samu sebe.
– Senka Staniševski

Noćas sam sanjao Ljubav

sNoćas sam sanjao Ljubav, sanjao sam da volim…. svim svojim bićem, neizrecivo… I jutros kada sam se probudio, bio je neki drugi san! Ali, Ljubav je ostala, Ona je tu i dalje. Što dakle?

Ljubav je stalna, onda je jedina Istina. Sni se izmijenjuju, njima kročim životom svojim, ali…Ljubavlju sam opčinjen, optočen… Ona me čvrsto stšiće za ruku, tjera me da joj dopustim da me budnim drži…ohrabrenim…
Tjera me da kažem Volim te! Da govorim njenim jezikom, pažnjom njenom da živim.

Sanjao sam… još sanjam… živim san, ovaj, onaj, tamo, ovdje, ali Ljubavi se držim, tu sam siguran.
Volim te!

– NenoLubich

Dva viđenja

s“Ja ne dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim čuvam unutar sebe. Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a ne između mene i tebe! Tebe otpuštam. I volim te bez obzira na sve.
Moj izbor da te volim ne ovisi o tome da me ti voliš natrag; ovisi samo o tome što sam odabrao da volim!

Univerzum ima svoj nastavni plan za mene, kao što ga ima i za tebe, i ja sam uvijek prisutan u učionici. Dokle god sam svjestan ovoga, u trajnoj sam razmjeni sa Univerzumom.

Voljenje sebe omogućuje mi da slobodno izražavam ljubav. Ovo me postavlja u tok Univerzalne Energije, jer je ljubav univerzalni jezik za sve nas.”

– David Elliott

 “Ja dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim ne držim unutar sebe.
Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a to znači i između mene i tebe! Tebe ne otpuštam jer to niti nije moguće.
Moj izbor da te volim ne ovisi o ničemu određenom.

Univerzum ima svoj plan za sve. I kad nisam toga svjesna to tako jest. Voljenjem sebe ja volim Sve. Ovo je stanje u kojemu sam oduvijek i iz kojega je nemoguće izaći.”

– Dani Ella

Kad bih mogla…

sKad bih mogla…
Kad bih mogla birati da mi se ispuni samo jedna želja svaku večer bila bi to želja da sa svakim novim danom mogu sve oko sebe vidjeti kao da vidim prvi puta.

Ne radi se tu o želji o zasićenju postojećim već potreba da otpustim sve ono što me sprečava da vidim svijet oko sebe baš onakav kakav jest. To se odnosi apsolutno na sve: ljude, stvari, pojave…
Sjećanja, ta glupa sjećanja oko svega stvaraju vlastiti identitet, uokviruju sliku na svoj način dajući mu neko svoje vlastito značenje.
Uspomene nisu isto što i sjećanja. Uspomene ne nose teret sa sobom, a sjećanja da.

Kad bih mogla samo na 5 minuta vidjeti svijet oko sebe lišen svih mogućih etiketa, značenja… i ostalih programa bila bih barem na tih 5 minuta potpuno Slobodna.

– Dani Ella