Jako je teško otpustiti strah! On je toliko duboko integriran u programiranu ideju našeg bića – baš kao neki zlokobni moćni demon što čuva sva četiri kuta svjesnosti . Jedini način “oslobođenja” je zasićenje s Ljubavlju!

Radije nego li se upuštati u razotkrivanje straha, njegova porijekla ili skidanja maski (terapije) – to je Sizifov posao. Međutim, preplaviti se s Ljubavlju je razgradnja straha, mijenjanje njegove vibracijske strukture u nešto posve drugo – polje svijesti gdje strah kao vibracija ne može postojati. To je povjerenje u Božanstvo, odnosno prema Sebi i time se bavi Ho’oponopono! Ono je natkrivanje Ljubavlju u suštinu i pojavnost našeg shvaćanja Sebe – što smo mi i kolika je naša moć kao Božanskog Bića. Da bismo mogli prepustiti i otpustiti potrebno je ući u stanje svijesti gdje je to moguće učiniti! Recimo, kao da idemo plivati u mulju/živom blatu, ili u bazenu sa vodom – tolika je razlika! Strah je mulj, Ljubav je voda, ili Svjetlo! Kada hopsamo, upadamo u ta stanja, to jest, počinjemo se prisjećati prirodnosti te vibracije iz koje smo i došli: Čiste Bezuvjetne Ljubavi. U tom domaćem okruženju strah neće imati šanse, povjerenje je 100%tno i možemo otpustiti problem.

“Volim te”, “Hvala ti” su načini koji vrše transformaciju straha u povjerenje, sa simple as that .

– Neno Lubich

Jutros u Zagrebu pada snijeg. Iako baš nisam neki ljubitelj snijega, pahulje su mi lijepe same po sebi pa ih gledam kroz prozor stana. Ispred zgrade u kojoj živim je jedna malo veća zelena površina prekrivena travom i stablima (tu i tamo po koje). Uz tu površinu nalazi se živica i tu se često muvaju mačke koje ustvari nemaju vlasnika – odnosno one same su sebi vlasnik.

Svakodnevno ih posjećuje jedna žena starije dobi. Vrlo je predana u svojoj brizi za njih. Uopće nije važno koje je godišnje doba, kakvi su vremenski uvjeti…ona je uvijek tu, sa hranom i vodom. Znalo se desiti da dežura na velikom parkiralištu ispred zgrade pazeći nebi li itko nehotice s autom slučajno zgazio mačku koja se podvukla ispod samog vozila.
Gledam je i jutros, tu je opet na svojoj poziciji – pune ruke su joj vrećica, vadi iz njih nešto i daje mačkama koje čim ju vide u času se okupe oko nje. Nije ovo jedino mjesto koje će ona obići, bogme trebat će joj dosta vremena da prođe sve punktove u kvartu sa ovim zanimljivim životinjama.

Radi li ona to sve radi sebe ili radi mačaka? Da li je u igri Program ili Inspiracija?
Postoje područja u svačijem životu gdje se dajemo maksimalno, bezuvjetno kao da nam o tome ovisi sam život. Jesu li ta područja vezana za našu životnu svrhu ili su to samo Programi za koje samo jako vezani?
Teška su to pitanja i teško je na njih odgovoriti… Da li baš takva područja (teme) govore najviše o nama samima i našem punom potencijalu?

U prirodi sve stvoreno je nastalo sa puno pažnje. Bog nije dodijelio drvetu ‘više’ negoli na primjer ribi u moru. Božja pažnja i ljubav nisu selektivni, jer niti ne mogu biti, ako se čini da jesu onda se ne radi o bogu.
Neobično je koliko ovakvih misli protutnji između dva Volim te. Iako ne znam odgovor na njih barem znam da sam ih ušuškala u najljepše moguće.   

– Dani Ella

Iz vlastitog primjera odgovorno mogu tvrditi da je potreba za raščlanjivanjem, traženjem skrivenih značenja, spoznajom putem logike, izvlačenjem zaključaka koji su nam prihvatljivi,vrlo uporan program koji je, uvjerena sam, rezultat potrebe da dominiramo i imamo sve pod kontrolom, a da bismo osjetili sigurnost i zadovoljstvo!
Zaista vrlo opterećujuće, stresno i na kraju, podloga za umnažanje ionako već nagomilanih podataka.

Zašto se opterećujemo potrebom da sve razumjemo? Zašto si moramo sve logično objasniti da bismo prihvatili kao ispravno? Zato jer nama vlada strah, ego traži još dokaza da neće doći do neželjenih obrata, a koji se na kraju upravo i događaju.Time se još više plašimo, imamo potrebu još žešće kontrolirati i još više doživljavamo fijasko.

Ne možemo kontrolirat ništa i nikog, osim sebe!

Prepustimo se i vjerujmo! Dajmo otkaz umu!

Imajmo puno povjerenje u Božansku Ljubav čija smo zraka utjelovljena u ovom tijelu i to će nas osloboditi do neslućenih razmjera! Sjetimo se da ni u jednom trenutku nismo sami i napušteni, prepušteni propasti!

Potreba za analiziranjem nas najčešće udaljava od sreće, oduzima snagu duhovnom biću, a ojačava sumnju.
I osjećamo se iscijeđenima, slabima, bezvoljnima, a znamo što to onda znači, hranimo i umnažamo podatke , aktiviramo ih i njima oslikavamo svoj život- sadašnji trenutak.

“Hvala” i “Volim te” pružaju nam upravo to povjerenje, skidaju kamen s prsa! Tako jednostavno, a djelotvorno! No jedini uvjet je da im to dopustimo!!!

Dopustimo si sigurnost i Ljubav!

Još jedna potvrda izrečenog: Ja ne moram ništa i mogu sve!
Ja sam Ja!
Hvala, hvala, hvala!
Volim vas sve!

– Ksenija Križaj

‘Počnite slušati tišinu. Ubrzo ćete naučiti da značenja zapravo ne prenose zvukovi ili riječi već baš tišina. Tišina je vrlo dragocjena. Za razliku od zvukova, tišina je područje stvaralaštva. Zvuk je val, a tišina je more. Kad su vam potrebni mali valići, oni će nastati u moru vaše tišine. Kad vam je potrebna oluja, i nju ćete stvoriti, samo ako poznajete tišinu.’

Iskustvo tišine mijenja naše poimanje tišine. Tišina je smirujuća, ljekovita, inspirativna i oslobađajuća. Jednostavnost i lakoća njene su odlike.
Odsustvo zvukova zovemo Tišinom, kao što odsustvo bilo čega zovemo Prazninom. Ako spojimo Tišinu i Prazninu imamo Prostor ispunjen Tišinom i pozornost onoga tko je toga svjestan. Mogli bi smo reći da imamo Svijest u Tišini i Prostoru. Ako nema različitih Prostora onda je sve Jedan prostor – pa kao takav ukida pojam prostora. I Tišina je svugdje ista, njene karakteristike su jednoznačne na svim njenim ‘mjestima’ što ukida svaki oblik različitosti.
Nema Prostora, a nema ni Tišine… nema ničega što bi se dalo usporediti sa bilo čime. Ostaje Promatrač, svjestan Sebe i njegova Ljubav prema Sebi. Nema nikoga osim Njega pa Ljubav ne može biti upućena nikome drugome nego prema Sebi.

Svijest je sve prisutna i sve prožimajuća – i voli, bezuvjetno – drugačije ne zna. U Tišini.
Za nju je sve njeno – sve je Ona – od nje sve polazi i njoj se sve vraća.

– Dani Ella
  

Davno sam si postavila to pitanje, još na Likovnoj akademiji. Ako ste slikar i to je vaše zanimanje ili se bavite bilo kojim drugim kreativnim poslom to je pitanje koje si morate postaviti prije ili kasnije, jer ako vaša produktivnost i uspješnost ovisi o naletu nepredvidive Inspiracije onda postoji mali (veliki) problem. Onda moram svaki dan iščekivati hoće li se Inspiracija pojaviti ili ne, ako ne – ništa od posla. Jel tako?
Naravno da nije!!!

Inspiraciju ne prizivamo, ona je uvijek tu kao što smo i Mi sami uvijek prisutni.
Danas kad idem slikati ili pisati ja sam automatski u stanju Inspiracije, u to uopće ne sumnjam.
E sad samo još da definiram što Inspiracija uopće jest? Je li to stanje duhovnog transa predviđenog samo za odabrane i to ponekad? Je li to stanje koje se zaslužuje milošću božjom? Ili je to možda svako stanje koje u sebi sadrži kreativnost? Moguće, ali ne u punoj mjeri.
Bez obzira što radili: slikali, pisali, kuhali, štrikali, plesali, komponirali, dizajnirali… u Inspiraciji smo ako je to kreativni čin u kojemu mi sami nismo Kreatori nego smo u službi kreativnosti – Inspiracije.
To je moguće jedino ako se možemo ‘maknuti’ od sebe – od svega onoga što nas uvjetuje. Da bi se napravilo nešto kreativno ne treba promišljati, u stvari, vrlo je poželjno da se uopće ne misli.
Dobro je isključiti misli, dozvoliti si prazninu – što smo ‘prazniji’ to smo kreativniji, inspirativniji.

Kad hopsamo mi prekidamo uobičajeni tok misli koji se vrti u krug neprekidno i konstantno. Izlazimo iz polja Programa i ono što ostane nije ništa drugo nego li Inspiracija.
Inspiraciju krasi nepredvidivost, autentičnost, orginalnost… sve ono što Programi nemaju. Programi su u odnosu na Inspiraciju kao plastično cvijeće u odnosu na živo.
Programi su neprirodni, teški i komplicirani – Inspiracija je prirodna, jednostavna u svojoj biti, laka i protočna.
U Inspiraciji smo Doma, a u Programima nas nema.
Hvala, hvala, hvala….  

– Dani Ella

Došli smo ovdje, na najljepše moguće dječije igralište jer smo veoma voljeni.
Dobili smo brdo igračaka i svoje puzzle. Svatko ima na pretek sličica lijepih i ružnih od kojih slaže svoju veliku sliku. A ona tvori našu priču.
Zaista nam je na raspolaganju sva mašta i kreativnost. Na nama je da sami odaberemo kako će naša velika slika izgledati i koju će priču ispričati.

Ima tu i dijelova slagalice koji nam ne trebaju, a koje je najbolje jednostavno odmaknuti. To su mahom tmurne sličice koje ne želimo u svojoj priči. Zašto naša slagalica ne bi bila sastavljena samo od lijepih i toplih boja?!
Ali, počesto zapinjemo, upravo u tim trenucima izvlačimo jednu za drugom baš te, neželjene komadiće i tužni smo, ljuti, nesretni, uplašeni.

Sjetimo se tada da imamo mogućnost stati i opustiti se. I vjerovati da će ipak za našu priču biti dovoljno lijepih sličica. Samo ih trebamo potražiti.
Tako na kraju i biva. Mi smo kreacija Ljubavi i ona nas svugdje prati kao pravi Roditelj-tu je kad ju trebamo, pomaže nam, samo joj trebamo uputiti poziv!

Igrajmo se, uživajmo, učimo! Ionako kad se zasitimo, naše ćemo igračke ostaviti, nećamo ih više trebati jer nam, u krilu Božanske Ljubavi kamo se vraćamo, baš ništa nije potrebno!

– Ksenija Križaj

Sve što nam se dešava i ne dešava zapravo je čista milost Božija. Bez njega ne bi bilo ničega, pa ni nas, a bez milosti život bi nam bio mnogo teži, naravno. Znate već da mi nikada ne znamo šta čistimo i šta se to sa svakim hvala ti i volim te briše iz nas. To što ne znamo je vrhunska milost, jer jednostavno ne bismo mogli da podnesemo sve te spoznaje.

A kada u nekom trenutku postanemo svesni nekog postojećeg ili upravo očišćenog programa koji nas je mučio godinama – to je takođe milost, koja želi da nam pokaže šta je sve moguće ako joj se obratimo. Dr Len je rekao da hvala ti i volim te uvek upućujemo svm Unutrašnjem detetu, ali ono ih (ja tako razumem) dalje šalje Bogu. Za mene su hvala ti i volim te najčistije molitve upućene Bogu (ili Izvoru Univerzalne Ljubavi). Jednostavne su, kroz njih se ispoljava deo nas koji ponizno kaže: hvala ti za sve, jer ja ionako ništa ne znam…ni šta je za mene dobro… niti kako da dođem do toga…hvala ti što me vodiš…volim te i prepuštam ti se s ljubavlju, jer sam deo tebe, a deo tebe oduvek i zauvek živi u meni.

Kroz ,,volim te ,, sebe podsećamo da mi jesmo Ljubav i da nas samo programi ograničavaju da to spoznajemo i osećamo svakog trenutka svog života.

– Suzana Vemić

Znate li koja je zajednička značajka svih ustrajnih hopsića?

Danas sam shvatila da je to ODVAŽNOST, ta divna odvažnost koja proizlazi iz POVJERENJA. Povjerenja u sebe, u činjenicu da će sve biti dobro i baš onako kako treba. Povjerenje i vjera da se nešto može… Ali i opuštenost – nema grčevitog držanja uz ideje i straha i nervoze ako stvari ne ispadnu kako smo zamislili jer i onda znamo da ima razloga tome. Ta divna odvažnost o kojoj pričam tu je u svakodnevnom životu: odvažnost da se prijaviš na natječaj na koji prije nikad ne bi, da se prijaviš na posao na koji prije nikad ne bi, da napišeš knjigu i pokažeš je svijetu, da iscrtaš platno, povedeš nekoga za ruku, uključiš se u nešto što prije (iz nekoga razloga) ne bi ili izgovoriš nekome riječi koje prije ipak ne bi.

To je kao neko divno otvaranje Bogu. Kao da staviš jedan ljevak na vrh glave i kažeš: ajde, uspi unutra što god želiš, znam da je dobro i veselim se. Jer mi smo ljudi neprestano žedni, ali dok pijemo kriva pića nikako utažiti tu žeđ. Pa malo Cole, pa malo soka, pa malo kave, pa malo čaja, a žeđ je i dalje tu (uz malo boje, šećera i aditiva). A onda jednostavno otpustiš. Kao da vjeruješ da ama baš sve što ti treba je tu negdje i doći će samo ako si spremno postavio taj ljevak i pustio da slobodno teče kroz njega sve što treba…

A prije toga povučeš čep na dnu “boce” i izbaciš svu onu prljavu i ustajalu tekućinu da bi bilo mjesta za ovu novu koja stiže “od gore” i koja te nevjerojatno okrepljuje i daje ti svakodnevno životni elan i veselje. 

– Tanja Terlević