Sve što vidim u drugima to su ustvari Programi koje vidim u SEBI. MI NISMO PROGRAMI! Ali smo odgovorni jer su se baš ti programi ‘utaborili’ kod nas.

Da nema HO mi bi smo možda mislili da samo mi sami hrpetina Programa, ali srećom nismo. Programi su ‘teret’ koji nepotrebno nosimo i kojega treba otpustiti.

Dakle kad ‘pročitamo’ kod drugoga sebičnost – prepoznali smo kod sebe Program zvan Sebičnost i on nije sastavni dio niti nas niti dotične osobe koja nas je podsjetila da taj Program postoji.
ALI smo ODGOVORNI jer se taj Program (uljez) nalazi u ‘našem dvorištu’… pa ćemo ga kao izgubljenog kućnog ljubimca vratiti s ‘Hvala i Volim te’ njegovom vlasniku natrag u Nulu.
Nismo Krivi nego Odgovorni. Onda Čišćenje nije Kazna nego PLEMENITA MISIJA – PREMA SAMOM SEBI.

– Dani Ella
  

Dani je napisala odličnu objavu o prepoznavanju programa, nakon čitanja koje sam na netu slučaj-NO naletjela na jedan od intervjua s dr. Hew Lenom.
Nije mi bilo poznato da je prije posla u ludnici radio s djecom sa specijalnim potrebama. Dvadeset godina kasnije, spoznao je da njegov posao nije bio pomoći toj djeci, već pomoći sebi da otpusti svoju percepciju te djece. Djeca, baš kao i ostatak svijeta su stvorenja Božja i kao takva, savršena su.

Zanimljiva je njegova spoznaja o doživljaju svijeta – mi ne spoznajemo svijet onakav kakav je, već spoznajemo našu vlastitu reakciju na taj svijet.
Točno je da ne vidimo dalje od nosa.  A kako pred nosom imamo rasprostrtu koprenu satkanu od štetnih podsvjesnih uvjerenja, zbog nje ne vidimo svijet u njegovoj savršenoj pojavnosti.

Zamislite da ste izašli van na lijep, sunčan, proljetni dan. A onda ste stavili crnu plahtu na glavu. Nestalo je sunca, visibabe izgledaju poput korova, nebo je tamno… A sada zamislite da s tom plahtom hodate cijeli svoj život i da ne znate da je samo trebate skinuti, jer vas izvan nje čeka čaroban, sunčan i pitom svijet. (Kaže dr. Hew Len, ono što ne znamo – ne znamo ;))

Svaki put kada sretnete nekog bolesnog, neuglednog, neugodnog, sjetite se da je pred vama božansko, savršeno biće kojem ne treba iscjeljivanje ili poljepšavanje. Ono što ga čini nesavršenim je vaša percepcija, odnosno gledanje kroz crnu plahtu. Da bi vidjeli biće onakvo kakvo stvarno je – trebate shvatiti da imate plahtu na glavi, prihvatiti to, prestati prokazivati ljude, preuzeti odgovornost za to i maknuti plahtu. Otpustiti.
Plahta je uvijek, baš uvijek isključivo i samo na našoj glavi i to je jedino mjesto na ovom svijetu koje mi trebamo i možemo čistiti.

To je čišćenje. Svijet ne trebamo čistiti, niti popravljati, niti iscjeljivati. Kada čistimo sebe i mičemo naše vlastite prizme i distraktore, vidimo svijet i ljude onakvima kakvi jesu. Savršene i čarobne božanske iskre.

Iskrice moje savršene, dobro vam jutro.

– Petra Varšić

Što je Život ?
Ali stvarno.

Je li život mješavina svega i svačega kao što je to na primjer prezentirano u medijima poput TV, pa imamo: red akcije, red drame, red komedije, red znanstveno obrazovnog programa, pa onda horor, pa opet akcija, pa malo vijesti, pa na rubu znanosti, zabavni program, kultura… i tako sve dok se TV ne pokvari ili ne nestane struje… ILI dok nam ne ‘pukne film’ i odlučimo sami dobrovoljno ‘ugasiti’ TV – odustati kompletno od svih programa.
Ok… nije to neki veliki problem, ali što onda, nakon toga – kako dalje?

Nedavno sam razgovarala s prijateljem na tu temu i kaže on: ‘Znaš, kad sam napustio sve programe pao sam u tešku depresiju… više mi život nije izgledao smisleno, pa sam se polako postepeno vratio u život i sve ono što on donosi sa sobom.’
Zanimljivo, zar ne?
Ja se nisam vratila Programima jer su mi odbojni – svi do jednoga, pa čak i oni najljepši…

Često znam raditi sama sa sobom jednu vježbu, tek toliko da ne zaboravim što sami Život jest. Vježba je vrlo ‘okrutna’ ne sama po sebi nego po tomu što me trenutno ‘otrijezni’ onako do srži.
Izgleda ovako: sjednem na krevet ili stolicu tako da mi bude udobno. Bitno mi je da sam sama i da nema nikakve buke oko mene – da je tišina (noć je idealna). I onda prvo zatvorim oči i poklopim ih rukama tako da je totalni mrak. Pa se pitam: jesam li tu iako ništa ne vidim? Odgovor je: Jesam. Zatim pokušavam čuti nešto, ali naravno ne čujem ništa jer je totalni mir u sobi i tišina je. Opet se pitam: Jesam li tu iako ne čujem baš ništa? U stvari nije to klasično pitanje… više je to konstatacija: da, gle tu sam i kad ne vidim i ne čujem ništa.
U toj udobnoj sjedećoj poziciji u mraku i tišini ustvari niti ne osjećam jasne granice svoga tijela – znači ustvari ne znam pouzdano ni gdje počinjem ni gdje završavam (zbilja ne znam) i bez obzira na to saznanje još uvijek JESAM.
Znači, iako ništa ne vidim, ne čujem i ne znam gdje sam i koliko (ne mogu se jasno definirati) sa sigurnošću mogu potvrditi svoju svjesnost da Postojim.

Eto to je stvarni Život, a sve ostalo su u stvari Programi.

Svijest o tomu (kad nakon svake takve vježbe prostruji kao spoznaja mojim bićem) direktno me stavlja u poziciju STVARNOSTI. To je gotovo isto kao da ste upravo umrli i napustili sve ono što ste smatrali svojim Životom i onda spoznate da to nije bio vaš Život, da je ovo ogoljeno Sebstvo do korijena jedina Živa ‘tvar’ koja postoji.
Nije to Prosvjetljenje (ili je, ali kao da je to važno – i Prosvjetljenje je program), ali nakon toga se promjeni kompletna Percepcija svijesti i definicija onoga što Život jest. Odjedanput sve izgleda drugačije, a ustvari se ništa konkretno nije promijenilo – osim što se promijenio kut gledanja samog Promatrača.

Život sam jest u stvari ta stabilna točka u nama.. taj famozni Ja Jesam. Ostalo nije Život već varijacije na različite teme – kojih ima na milijarde.. sve su to programi od kojih je teško pobjeći (barem dok smo još u ovom tijelu), ali pomaže (zbilja pomaže) svjesnost da nismo sve ono za što smo mislili (greškom) da ustvari Jesmo.

– Dani Ella

‘Da Vam je kuća u plamenu, ne biste nikoga pitali kako da izađete. Ne biste se konzultirali sa Enciklopedijom, ne biste čekali da se pojavi neki mudrac i da Vam ponudi odgovor. Ne biste razmišljali dali je prikladno da iskočite kroz prozor ili ne, Ništa od ovoga Vas ne bi mučilo.’

Ako nas nešto zbilja mući onda ćemo to otpustiti – nećemo postavljati pitanja, analizirati zašto je to tako i sl.
Svijet je Ogledalo – ono je ‘naše’ Pravo lice. Tek u interakciji sa svijetom razotkrivamo onaj dio sebe za koji nismo niti znali da postoji. ‘Ovdje’ na površinu izlaze podsvjesni Programi koji nam otežavaju cjelokupni život, ali ih nismo ustvari svjesni. To je otprilike kao da nosimo 20 kg više i to konstantno. Na taj višak smo navikli i vrlo rijetko ga doživljavamo kao problem (obično su to krizne situacije npr. trčanje, penjanje uz stube i sl.) Na isti način isplivavaju Programi u različitim životnim situacijama, a tu su samo zato da bi ih Otpustili od sebe.
Najlakše otpuštamo kad smo svjesni da više dalje ovako ne možemo – kad ‘sve gori’ i čini nam se da je otpuštanje pitanje života ili smrti.
Nikada ne znamo što nas sve čeka na životnom putu, ali sa HO možemo ‘brisati’ i ‘otpuštati’ Programe bez tih ‘kriznih situacija’. Neke su neizbježne, ali i te neizbježne uz Hvala i Volim te se puno lakše podnose.   

Kako biti u NULI?
Na brojevnom pravcu NULA se nalazi u Sredini. Lijevo od nje su brojevi u ‘-‘, a desno brojevi u ‘+’. Ovako otprilike … -3, -2, -1, 0, 1, 2, 3… brojevi se s obje strane nižu dalje u beskonačnost, a 0 je njihovo središte.
Zašto je dobro biti u ‘0’ , a ne na primjer u ’56’ ili nekom drugom broju s predznakom ‘+’ ?
Evo jedan svakodnevni primjer. Jedino ako ste u NULI onda ste Stabilni i Objektivni, sve ostalo je u stvari NEravnoteža.

Ako ‘jako’ zastupate jedno stajalište za koje vi smatrate da je ispravno, ustvari se postavljate suprotno od tog istog stajališta samo sa druge strane. Pa tako se automatski stvara iluzija: ‘Mi i Oni’.
To se lijepo uočava na portalima koji se bave istom Temom samo iz različitih pozicija. Pa tako i jedna i druga strana kao argument da je u pravu koristi ‘krivost’ ove druge strane.
Možemo li reći svoje mišljenje, a da pri tomu ne povrijedimo ‘drugoga’?
MOŽEMO i to je stav iz NULE.

Ako mi se npr. ne sviđa što moja susjeda baca smeće kroz prozor (izmišljam sad) onda ja svoj stav mogu oblikovati na način koji se uopće ne tiče moje susjede direktno – već isključivo mene. Dakle, neću reći: Gle nekulturne, bahate, nemarne i ekološki neosviještene osobe – jer sam se time fokusirala na ono što je Loše (i time otklizala u minus) već će mi to biti poticaj da ja sama to ne radim. To ne znači da ću organizirati radne skupine koje će ‘pokazati’ ovim neosviještenim da su u krivu. Neću ni mobilizirati svoje istomišljenike pa da zajedno naučimo ‘reda’ sve one koji ne znaju Osnove ljudskog ponašanja, jer iako se na prvu čini da je to akcija koja me vodi u debeli Plus – ustvari nije – isto je isto ne ravnoteža – samo s drugim predznakom.
Ako sam u NULI – onda NEMAM PROBLEMA S NIKIM (iako ih imam) jer samim svojim boravkom u Središtu direktno utječem na Ravnotežu i Lijeve i Desne strane – i Plusa i Minusa. 

– Dani Ella  

Po Ho mi smo odgovorni za SVE što nam se dešava – za SVE što mi doživljavamo u SEBI (na svjesnoj i podsvjesnoj razini).

E sad, ako vas netko maltretira (na bilo koji način – fizički, psihički..), To je Tu jer nekim Programom ste to privukli u svoj Život.
Znači odgovorni ste, ALI NE MORATE TRPJETI. Drugim riječima, ako vas netko s kim živite na primjer tuče – preuzimate odgovornost da se to dešava baš vama i odlazite od te osobe, ako želite. Čistiti taj Program možete i bez da vas netko fizički ‘podsjeća’ na njega!!!

Niste osuđeni na Nikoga i Ništa što vam ne odgovara, ali ako se želite riješiti onoga što vas Muči – morate Otpustiti, a to možete potpuno sami sa sobom, bez ičijeg prisustva, jer sjetite se SVE je u NAMA SAMIMA.
Ako smo Program ‘obrisali’ on se neće više ponavljati u našem životu, ako nismo opet ćemo naići na osobu koja će nas ‘podsjetiti’ svojim ponašanjem da je taj Program još uvijek tu i da će biti i dalje do god ga ne otpustimo i vratimo u Nulu.

– Dani Ella
  

Dakle, dostupan nam je samo jedan mali segment stvarnosti – na žalost ili na našu sreću. Tko bi ga znao 🙂
Sama činjenica da ne raspolažemo sa svim ‘podacima’ može nam učiniti život znatno kompliciranim i teškim.
Vrlo je teško uočiti i neka striktna pravila koja vrijede baš za sve u svim situacijama. Tako da ispada da smo ovdje došli vrlo nepripremljeni i da ustvari cijelo vrijeme učimo iz vlastitog Iskustva po principu Pogreške i Pogotka.
Nešto što vrijedi u jednoj situaciji kao dobro u drugoj se može to isto pokazati ‘lošim’.
Život često sliči hodanju po uskoj gredi. Hodaču u jednom trenutku postaje jasno da održavanje i balansiranje na gredi ovisi najviše o njemu i njegovim sposobnostima, a ne o samoj građi grede. Tu ne mislim na stečeno znanje već na kombinaciju Intuicije i Znanja proizašlog iz nje.
Ta vrsta Življenja zahtjeva konstantnu Prazninu i Svježinu…

Tu HO jakooo pomaže, ako se primjenjuje i ako se ‘ispravno’ promatra njegova bit. Kako je vrlo često teško procijeniti jesmo li u Inspiraciji ili ne, dobro je ne držati se nekakvih ‘zabetoniranih’ principa tipa – to je tako i nikako drugačije.
Bolje je zauzeti stav ‘ne znam’ i hopsati – pa što bude, nego donositi zaključke koji ponekad često ‘otežavaju’ cijeli proces.
Ipak u cijeloj toj priči neke općenite Zakonitosti se daju naslutiti i o njima se može bezazleno raspravljati – ne moramo cijelo vrijeme glumiti biljke.
Kao što svatko od nas sam za sebe bi trebao znati što mu odgovara za jutarnji obrok, tako bi svatko od hopsića trebao imati i nekakav svoj filing za HO Alate i sve ostalo vezano uz HO.
Da bismo naučili pisati i čitati prvo moramo naučiti abecedu. Da bismo mogli računati – trebamo znati brojeve i neke osnovne računske operacije.
Ho isto tako ima neke svoje Osnove koje ne bi bilo loše usvojiti, pa onda kasnije s vježbom svatko ‘svira’ onako kako mu je volja .

– Dani Ella