Između 1.1.2013. i 1.1.2014. je oko 365 dana.
Ako ste hopsali svaki dan tih 365 dana bez obzira na sve, godina je bila Uspješna. Hopsanjem smo dali maksimum od Sebe Sebi.
Ponavljajući Hvala i Volim te pružili smo Sebi i Svijetu najviše: Ljubav i Zahvalnost na samom Izvoru jer svakoj konkretnoj akciji prethodi prvo misaoni koncept.
Mnogo je Hvala i Volim te protutnjalo Svemirom iz nas samih i barem možemo biti sigurni da ako možda i nismo napravili ‘puno’ nismo prouzročili nikakvu štetu, a to je vrlo važno i značajno i nikako nije malo.
Hopsanjem mi odustajemo od svega onoga što mi sami smatramo da je dobro i na taj način se prepuštamo Onome tko zna Sve i to Savršeno.
Odustati od Sebe s povjerenjem da ne znamo i da nismo sve ono za što smo mislili da jesmo je čin Mudrosti.
Ne hopsaju svi, jer iako se radi o ‘najlakšoj tehnici na svijetu’ postoje neke predispozicije da bi nas HO uopće privukao.
Osobno ne volim slavlja i doček nove godine mi ne znači mnogo, ali ako tih godinu dana promatram kao period od 365 dana u kojem sam se držala nekih vlastitih odluka kao što je to npr. odluka da ću hopsati – onda se radujem i ponosna sam na vlastitu upornost i dosljednost kroz ovaj vremenski period od 365 dana.
U 2014. ulazim sa Hvala i Volim te, što i vama od srca želim, a za sve ostalo tu je Inspiracija – više nije važno u koju godinu ‘ulazimo’ jer to su samo relativne brojke u odnosu na apsolutnu NULU   

– Dani Ella

Da li ho’oponopono doživljavam kao tehniku za rješavanje problema, ispunjenje želja, očekivanja? Ne. Takvim pogledom opet stvaram nova očekivanja, programe, vezanost. Prepuštanje, davanje dopuštenja božanstvu, univerzumu, bez očekivanja. Čistim, što čistim ne znam, ali uz hvala i volim te spoznajem ono istinsko zaboravljeno „ja“, ono božansko u meni koje je čista Ljubav. Da li sumnjam? Kako sumnjati u hvala i volim te?

Ljubav na prvom mjestu, a ostalo je samo odgovor na istu.

– Vanja Štrmelj

Cijeli dan buljim u tu divotu od plavetnila. Istina, oblačno je i pada kiša, puše vjetar i prevrće more u mnoštvo različitih valova. Nigdje nikoga. Divota čista… Boje mora nevjerojatne: sve nijanse plave i tirkizne – samo od te ljepote mogla bih živjeti danima – ništa više mi ne treba.

Izlazim van iz kuće… južina je i nije hladno. Kiša pada, ali nema smisla nositi kišobran ako ne planirate poletjeti. Ulazim u jednu od rijetkih trgovina koje rade i usput pitam prodavačicu: “Kako vam se čini ovo vrijeme?” U stvari, u sebi sam je pitala: “Jeste li svjesni ove divote?” Žena mi odgovara nešto tipa: “A nije nešto…”
Izlazim van iz trgovine; na trgu nigdje nikoga. Ma nije moguće da samo ja uživam u toj divoti… Je li je moguće da čovjek otupi i navikne se na nju? Kako to da se nisu prosvijetlili?

Kad bi izvanjska ljepota bila dovoljna, onda bi svi do jednoga građanina ovog mjesta morala biti prosvijetljeni. Svi do jednoga, a nisu. Zašto nisu? Što ih sprječava? Što nas inače sprječava da uživamo u punini Života? Ako npr, živite u betonskoj armiranoj konstrukciji na 9 katu u centru grada, onda je nekako razumljivo da situacija nije baš idealna, jer ste poprilično udaljeni od prirode; ali ovdje… ovdje je zrak takav da se 24 sata inhalirate najfinijim biljnim mirisima…

Bit će da je problem u onome tko doživljava. Eto nas opet kod Programa i ‘musavog prozorskog stakla’. Da bismo doživljavali Nulu treba ukloniti Programe. Programi su smetnja – oni su tampon zona između nas i Nule, između Ja jesam i Divote (Nule).
Nije važno gdje smo, ako ne znamo tko smo. Možemo biti uronjeni u samu esenciju Lijepoga, a da toga nismo svjesni.

Hopsanje je kao ‘hvatanje’ odgovarajuće frekvencije koja uspostavlja direktnu vezu sa Nulom. Kad kažem Volim te direktno se povezujem sa plavetnilom na nebu i na zemlji. Kad kad kažem Hvala udišem sam nektar sveg stvorenoga. Jer, kad sam u Hvala i Volim te, onda sam u Sve, stvorenom iz Ljubavi i Zahvalnosti.   

– Dani Ella

Prije neki dan šećem nevjerojatnom prirodom. Dan je savršen: sunce, ljepota prirode oko mene, mirisi morskog bilja, lagani vjetrić i nigdje nikoga – fizička manifestacija NULE. Sve je naprosto savršeno i ja tomu svjedočim. Nema se ništa dodati, a niti oduzeti – sve je na svom mjestu.

I što sad?
Vrijeme je blagdana – Božić, Nova godina… Pripreme za njih počinju, čini mi se, svake godine sve ranije i ranije. Postoje tradicionalni obiteljski rituali koje treba slijediti i koji se prenose u duhu tradicije na svaku slijedeću generaciju.
Ove godine kao eksperiment ja sam odlučila ‘pobjeći’ od svega toga. Ne zato jer ne poštujem spomenute blagdane, već da bih možda spoznala njihovu vrijednost iz jedne druge pozicije.
U gradskoj vrevi postoje uglavnom dva slučaja: oni koji su fokusirani na sebe i oni koji su fokusirani na druge. Ovi prvi za vrijeme blagdana udovoljavaju sebi ispunjavajući si želje na razno-razne načine, dok ovi drugi rade to isto, ali njihova misija je orijentirana na druge (uglavnom članove obitelji i drage prijatelje ili pak materijalno siromašne i nemoćne).
A što ako ništa od toga nije dostupno na, recimo, sam Badnjak ili Božić?
Što ako se nemate čime baviti, pa čak ni sa samim sobom, jer je to naprosto suvišno? Onda samo Jeste i stvarnost doživljavate na potpuno drugačiji način. Možda je danas Božić, a možda i nije. Uostalom nekome jest, a nekome nije, a nekome će tek biti.

Da bi se doživio Božić treba prvo doživjeti onoga tko bi taj Božić trebao doživjeti. Onda Božić nije Program koji se ponavlja iz jedne godine u drugu. Onda to nije šablona po kojoj npr. svi krećemo sa kuhanjem u 6 ujutro da bi smo dočekali obitelj s gotovim tradicionalnim menuom u, recimo, točno 16 sati.
Nije bitno što slavimo i kad slavimo – bitno je da smo svjesni da Programi postoje i tamo gdje su najljepše upakirani.
Stojim pored mora i gledam ni sama ne znam gdje. Uklapam li se u ovu divotu svojim prisustvom? Jer u ovoj divoti samo jedna osoba može biti s ‘greškom’ – a to sam Ja. Samo ja ovdje mogu biti nositelj Programa – sve ovo ostalo je čista Nula. I ja sam u Nuli – kad nisam u Programima. Programe treba otpusti… sve redom, i slaviti blagdane u Inspiraciji s Hvala i Volim te.

Svima sve najbolje!

– Dani Ella 

Čitam sada u Mabelinoj knjizi kako čim kažemo “Žao mi je, oprosti mi za što god je u meni što je ovo stvorilo”, istog trenutka spušta se Božanska Energija i čisti to sjećanje.

I onda se prisjetim jučerašnje “scene”. Bilo smo kod prijatelja na večeri, i u jedno trenutku otvorila se tema o posvajanju djece u gay zajednicama,… bla bla… I tu su bile dvije “suprotstavljene” strane – moj muž i naš kum, i povuci, potegni, isčupati ne mogu… traje i traje ta rasprava jedno pola sata, argumentirana, baš lijepo vođena rasprava, ja sa strane pratim i nije mi jasno od kuda sad ta tema, referendum iza nas, više nije ni aktualna… Ma… Ja onako u sebi kažem: “Žao mi je, oprosti mi za što god je u meni što je ovo stvorilo, Hvala, Volim te”. Nije prošla jedna minuta, ova se tema napustila i razgovor se usmjerio na nešto sasvim deseto. O Moj Bože, rekoh ja u sebi… koja je to brzina… još kad bi i naše administrativne firme tako brzo rješavale naše predmete gdje bi nam bio kraj…

Eto, htjela sam s Vama podijeliti kako rezultati su doista vidljivi i oni se događaju odmah nakon što preuzmemo odgovornost. Možda ponekad žmirimo na jedno oko pa ih odmah ne uočimo, barem je to kod mene slučaj.

– Marijeta Matijaš