HO kaže da se u svakom od nas nalazi prava jedna mala obitelj: Otac, Majka i Dijete.
Oni čine neraskidivu cjelinu svakoga od nas. Svi troje su međusobno povezani, svatko od njih ispunjava svoju funkciju, a zajedno čine Jedno. Ako unutar ove male obitelji nešto ne štima to nije dobro za Cjelinu, odnosno ritam je poremećen što rezultira različitim poremećajima (bolest, stres, nesreće i sl.)
Iz ovoga je jasno da je važnost skladnog funkcioniranja ova tri identiteta vrlo bitna.

OTAC (Nadsvijest)
MAJKA (Svjesni um)
DIJETE (Podsvjesni um)

OTAC unutar nas je naša direktna poveznica s Bogom.
MAJKA, svjesni um je tu da bi smo mogli izabrati (npr. hoćemo li čistiti ili ne)
DIJETE ILI UNUTRAŠNJE DIJETE, podsvijest – tu se nalaze svi programi.

PODSVIJEST je skladište svih programa. Tu je smještena kompletna memorija – svi prošli životi, sva sjećanja, svi strahovi, traume… čitavo naše postojanje kroz mnoge živote. Sve što nam se događa nije došlo izvana već iz naše podsvijesti. To je toliko velika količina podataka da nema nikakve šanse da na bilo koji logičan način možemo pohvatati smisao tih podataka, njihov uzrok i posljedicu. Programi gube svoj utjecaj na naš život jedino kad su izbrisani.
Proces brisanja počinje svjesnom odlukom da preuzimamo Odgovornost (svaka MAJKA je odgovorna za svoje DIJETE) i hopsanjem (briga Majke za Dijete).

UNUTRAŠNJE DIJETE ne donosi odluke, jednostavno to nije u stanju. Mogli bismo reći da se UNUTRAŠNJE DIJETE vrlo slično ponaša kao pravo DIJETE – ne donosi odluke za sebe, ali uči od svojih roditelja (u ovom slučaju od MAJKE). Odnos MAJKE I DJETETA je KLJUČAN, ako on funkcionira – dobar odnos s OCEM je samo posljedica tog prethodnog dobrog odnosa.
Kad nas je strah to je program koji dolazi iz podsvijesti – podsvjesne memorije. Sve što se nalazi u podsvjesnoj memoriji se već na neki način dogodilo i može se ponoviti na neki način te manifestirati u našem životu.
Sad je već jasno koliko je važno da naš svjesni um (Majka) odabere Čišćenje (hopsanje) i da ima dobar odnos s podsvjesnim umom (Unutrašnjim djetetom).

UNUTRAŠNJEM DJETETU je potrebna Ljubav, Brižnost, Vodstvo … sve ono što je potrebno Svakom djetetu.
Naš odnos prema UNUTRAŠNJEM DJETETU je odnos MAJKE PREMA DJETETU. UNUTRAŠNJE DIJETE nije krivo za ništa… ono nije odgovorno. Svaku bol, frustraciju, tugu… doživljavamo preko UNUTRAŠNJEG DJETETA. Ogromna količina tereta (programa) čine da je UNUTRAŠNJE DIJETE u vrlo lošem stanju (često potpuno traumatizirano) i jedini način da se oporavi je da mu MAJKA pomogne svojom Ljubavlju i Brigom, te vlastitim primjerom Dobrog ponašanja (Čišćenjem).
Zato je vrlo važno da svom UNUTRAŠNJEM DJETETU pristupite svjesno vrlo oprezno i nježno (postoji video sa dr. Lenom koji detaljno vodi kroz taj proces, sam proces se obavezno uspostavlja i na seminaru HO ).
Dakle, djetetu prilazimo s Ljubavlju – BEZUVJETNOM. Nije potrebno vizualizirati dijete, važno je jedino da znate da postoji (a znate jer ste upravo obaviješteni ili imate iskustvo od ranije). Kako god doživljavate UNUTRAŠNJE DIJETE u sebi – dobro je.
Sad kad znate koliko je dijete osjetljivo pristupit ćete mu vrlo polako i oprezno… imat ćete svo strpljenje ovog svijeta za njega (ono je to u potpunosti zaslužilo), nježno ćete uspostaviti s njim odnos prepun Razumijevanja i Ljubavi.
Oprezno ćete mu objasniti da znate koji je uzrok njegovih patnji (a i vaših… vi zajedno činite Jednu cjelinu) i kako možete zajedno riješiti sve probleme koje vas muče – korak po korak. Svojim primjerom (konstantnim hopsanjem) bit će te mu primjer i učitelj od kojeg će Dijete učiti sa punim povjerenjem. Dobar odnos Majke i U. Djeteta zatvorit će i idealan odnos s Ocem – te je KRUG JE ZATVOREN.
UNUTRAŠNJE DIJETE zbrinuto Majčinom Ljubavlju i Pažnjom postepeno se uključuje i samo u Proces Čišćenja ( hopsa za nas 0-24, pomaže nam da lakše otpustimo neke Programe i sl.)
UNUTRAŠNJE DIJETE NIKADA NE NAPUŠTAMO, ono predstavlja neraskidivu cjelinu našeg JEDINSTVA. Moguće je da se to JEDINSTVO unutar sebe mijenja i transformira, ali nikada se ne gubi niti jedan njegov dio. I zato UNUTRAŠNJEM DJETETU slobodno recite da ga nikada nećete napustiti i da nikada i niste bili odvojeni. Ispričajte mu da jednostavno niste znali kako stoje stvari i da sada kada znate da ste JEDNO ZAUVIJEK.

Po HO MAJKA I UNUTRAŠNJE DIJETE predstavljaju našu DUŠU.   

– Dani Ella

Kad god nam se čini da smo zapeli, ne napredujemo na bilo kojoj razini, najveći razlog tomu je što smo zamijenili iskustvo sa vjerovanjem. Ako vlastito iskustvo zamijenimo sa zurenjem u tuđe priče, živote, uspjehe i čuda, zaglavit ćemo bez sumnje! Osobnost je pogonsko gorivo za (r)evoluciju svijesti i istinska energija za ulijevati u rezervoar života.
100% prihvaćanje odgovornosti za svoje odluke znači 100% prihvatiti vlastito iskustvo življenja! Međutim, potrebno je odustati od uniformiranih kalupa kako iskustvo treba izgledati, što su zapravo – očekivanja.

Očekivanja su ništa drugo do odjeci našeg unutrašnjeg dijaloga, filmske vrpce što se neprestano vrti i reproducira tuđe projekcije kako bi trebalo živjeti. Očekivanja su stvarne naredbe koje zadajemo sebi kako bismo mogli pratiti korak svijeta. To je temeljni program što nas “opsjedne” u najranijoj dobi, praktički prvi! Tada zapravo postajemo smrtno ozbiljni u nastojanjima da sustignemo okolinu u idejama, govoru, slici i mislima, a sve se to projicira kao fantomski scenario u umu prije djelovanja. Razmjeri ovakvog življenja su zastrašujući i vrlo destruktivni, što je vidljivo tek pukim pogledom na svijet oko nas!

Da bismo mogli nastaviti sa napredovanjem, potrebno je načini odmak od fiksiranosti na unutrašnji dijalog, od neprestana trkeljanja uma. Ne ga pokušavati borbom zaustavljati, jer je to njegovo polje djelovanja i tako nepobjediv u lukavstvu! Ono što možemo učiniti jest razbiti našu zadrtost da mu pridajemo veliku pažnju, što je potprogram (subroutine) istog programa. To je najlakše učiniti ako počnemo dolijevati apstraktnu notu u naše živote, malo po malo. Kada hopsamo sa “Hvala ti, Volim te”, imamo priliku prekidati vrpcu sa posve drugom vibracijom od one pod kojom vrpca radi. To je kao da smo ubacili špijuna ili napravili softwerski virus koji će se ubacivati u zadana platna uma, pa početi hakirati energetsku lijenost, zatočeništvo. I kao što um ponavlja kao eho sve što vidi i čuje, tako će i virusić za njim podmetati “Volim te”, pa to onda ovako izgleda:

Svijet: “Ti si muško, trebaš biti ovo, trebaš učiniti ono”
Um: “Ja sam muško, moram biti ovo, moram…učiniti ono…”
Virus: Ja sam muško, volim te, moram biti…volim te..ono..moram učiniti…volim te…ovo…”

Ovo je istinsko hakiranje uma/života, jer u smrtnu ozbiljnost dodaje doze humora i zainteresiranosti za Sebstvo – pravog kreatora promjene. Omogućiti će nam taj neprocjenjivi odmak od zatočenosti u zadanost, pa tako i uvid u Slobodu vlastitog iskustva kao jedinog vodiča i gurua življenja. Kako bismo uspješnije obavili hakerski posao, pokušajmo i djelovati kao hakeri, pa mijenjati strategije svako malo pažnjom na tijelo, osjećaje, emocije ili raspoloženja. Odjednom ćemo imati veće polje za baviti se dnevno, umjesto slijepo služiti unutrašnjem dijalogu.

Neka nam “Volim te” i “Hvala ti” budu izazov i taktička vještina življenja, put ka dekodiranju naše Božanske prirode i proširene svijesti.

Hvala ti, Volim te 

– Neno Lubich

U zadnjih par dana konstantno nailazim na jednu te istu poruku i to na najrazličitijim mjestima (predavanje Mare Doljak, članci na netu o raznim temama i sl.). Smisao poruke je slijedeći: NAJVAŽNIJE JE NE ODUSTATI!!!

Sve što vrijedi u ovoj dimenziji stvoreno je kontinuiranim kvalitetnim radom. Upornost je ključna, upornost bez obzira na sve. Uvijek postoje krizna razdoblja, gdje ne teče sve baš glatko i lako, ali i to će proći… normalno je da se izmjenjuju različita razdoblja: lakša i teža.

Put uspjeha nije kružan, on je spiralan. Može nam se činiti da smo taman došli u ‘sigurnu zonu’ i onda ‘pljus dolje koliko smo dugi i široki’. Kad ‘padnemo’ to ustvari nije onaj početni pad, ako smo konstantno radili na sebi – to su samo početna spoticanja na novom nivou (kao kod kompjuterskih igrica).

Bitno je ne voditi ‘trku’ sa drugima – nego sa samim sobom (sad ide ona Mirkina: ‘nigdje nikoga’). Ako se već uspoređujemo to bi se trebalo isključivo odnositi na nas same (najbrže trči onaj koji se ne osvrće i gleda gdje su drugi trkači). S druge strane uspjesi drugih bi trebali biti isključivo poticaj da se uspjeti može, a ne mjera po kojoj ćemo se ravnati mi sami prema sebi (npr. evo vidiš: da si hopsala kao ona sad ne bi imala ovih problema… i sl. programi koji dolaze iz uma a ne iz Nule).

Kontinuirani rad, upornost i dosljednost… to je dobar put za sve pa i za hopsanje.
Dakle, hopsamo kontinuirano, koliko možemo i puštamo da nas Inspiracija vodi na sigurnom putu prema Uspjehu. Ne trebam naglasiti da je već sam put Uspjeh, a sve ono što se konkretno dogodi na tom putu je samo posljedica svih onih kvaliteta kojih smo se odlučili držati bez obzira na sve.   

– Dani Ella

Svi smo do Hoponopona došli nekim svojim putem. Nekom svojom žilom. I svi su putevi točni i ispravni. Ponekad nam se čini kako nisu fer količine i veličine kamenja po našem putu, ali to zapravo više nije važno kada osvijestimo kako je to naša percepcija. I doista ne treba o svojim ranama pričati, nego treba u tišini Hopsati ako smo već došli tu. Onda kada osjećaj tereta nestane i kada se očisti gorčina i muka koju smo osjećali, tada je lijepo podijeliti svoj uspjeh i pobjedu nad izazovom kao oblik svjedočenja iscjeljenju od te muke. Ne treba pisati niti jedno iskustvo dok god nam pri pisanju objave i samima naviru tužne suze, ili bijes, ili panika… Onda kada mognemo pisati u miru i kao promatrači nenavezani za to iskustvo, tada je vrijeme za podjelu…

Bit ću direktna…. Nisam li uvijek? 

U početku stalno hopsanje ide teško. Fokusi nam lete na sve osim na “hvala” i “volim”. Misli o problemima…. točnije, načini razmišljanja o problemima, izranjaju iz naše podsvijesti i potreban je svjestan napor za stalno vraćanje na hopsanje.
Ono što vam iz vlastitog iskustva mogu reći: lakše je ako ne prilazite tehnici s teretom moranja, nego ako sebi nađete ritam pjesme i zamijenite riječi s “hvala i volim” i pjevušite… Djeluje jednako, a pitkije i lakše postaje dio vas!

Je li isplativo potruditi se?
O ovome ćemo ovako: Meni, a i svima koji su doista preuzeli odgovornost nad sobom, isplatilo se na sve načine. Šutimo i hopsamo.
Onima koji ne žele preuzeti odgovornost za sebe i svoj život njima nije isplativa nijedna tehnika. Njima zapravo nije isplativ ni sami Bog.
Kako?
Ovako: Ako tražite od drugih da odrađuju stvari za vas i umjesto vas, i naravno, očekujete da to i djeluje i da imate ishod po želji, znači da želite imati potencijalnog krivca za eventualan neuspjeh. Ovo se ne odnosi samo na hopsanje, nego na život! Prebačaj odgovornosti na druge je postao stil življenja ljudstva i vrijeme je da to promijenimo.

Kako mijenjati to?
Tako što ću raditi sve za sebe sam. Nitko, pa niti sam Bog neće i ne treba preuzeti odgovornost za naš život i ono što se u njemu događa! Ta zašto bi??! Imamo svu slobodnu volju, a odgovornost bismo prebacili na druge?!
Biste li vi sami preuzeli odgovornost za živote i djela drugih ljudi? (prije nego sebi odgovorite na ovo, sjetite se da i danas ima onih koji su potencijalni Hitleri )

Ova grupa je divna. Pozitivna. Puna podrške. No to je SAMO FB grupa. Virtualni dnevni boravak, koji pršti dobrom ružičastom vibrom, i koji ima mnogo informacija o samoj tehnici. Ova grupa nije život i život se neće srediti u ovoj grupi. Nitko iz ove grupe nije tu da bi čistio naše probleme i da bi slušao naše žalopojke… Ni na zidu, a ni u inboxu! Admini su tu da nam olaksaju sa točnim informacijama o HO tehnici i hvala im na tome. No odgovornost za naš problem preuzimamo sami i čistimo ga sami!

Zašto ovo pišem?
Zato što znam kako je kada si na početku hopsanja. Znam kako je nositi svakojake životne terete. Znam kako može plašiti preuzimanje odgovornosti za svoj život.
Ali znam i kako izgleda kada očistiš svoj život. Kada uđeš u mir! Kada se veliki izazovi otope i pretvore u minorne … Kada pobijediš izazov i samog sebe! Kada si BAŠ TI sam zaslužan za tu pobjedu….

I zato jer znam da svatko od vas tu, koji se doista odlučite preuzeti odgovornost i hopsati, to razriješenje zaista možete i postići….

– Anita Barišić

Volim vas. I navijam za vas svim srcem! 

Mnogo toga je rečeno o Ljubavi, opjevano, oslikano, izraženo na sve moguće načine. Štogod mi još kazali o Ljubavi – ima mjesta, jer ona je beskrajno polje svijesti, uvijek korak ispred naših opisa, nastojanja da je shvatimo i prigrabimo k sebi. Pa kako ćemo onda iscjeljivati njome, ako nam je neshvatljiva, apstraktna, neuhvatljiva! Pa lijepo, odustati ćemo od svih ovih nastojanja!
Jer Ljubav je poput zraka, poput ptičjeg pera što plovi njime, prepušta se strujanju i u potpunosti je predan svom postojanju, svojoj pripadnosti tom zraku. Perce je zrak, a zrak je perce – oni su jedno upravo zbog toga što je taj komad pera potpun …on nema nikakvih otpora prema sebi, niti prema zraku…ne pokušava shvatiti kuda plovi, gdje ga nosi niti zašto…
Bezuvjetna Ljubav je sveukupnost, ona je ta igra perca i zraka i odnos između to dvoje – potpuna prepuštenost, strastveni ples, apsorpcija jednog u drugi, ona je sve to! Ali ona je i promatrač toga – nas koji pokušavamo pojasniti Ljubav tom slikom odnosa dvaju medija i njihove povezanosti, međuovisnosti.
No, kako trenutno postojimo u odvojenosti, onda možemo reći da je Bezuvjetna Ljubav kao nekakav apstraktni otvor, procijep u drugu stvarnost ili jasnoću u nama samima…

Privremeno smo “zalijepljeni” u fantomske projekcije osobnih svjetova koje smo pažnjom sami kreirali (bolesti, problemi). Ako uspijemo izolirati tračak Bezuvjetne Ljubavi makar i tanku vlat ili zraku svjetla ili bilo što drugo – to će biti dovoljno da se izvučemo iz te kreacije i povedemo u stvarnost Sebstva.

Problem bolesti pojedinih organa, kao i bilo kakav drugi problem koji se može pojaviti, tretira se kultivacijom Bezuvjetne Ljubavi. Ona djeluje kao medij koji će stupiti u komunikaciju sa određenom bolešću/problemom, biti će “veza” koja će omogućiti intelektu ili umu iscjelitelja da ostvari “kontakt” sa problemom. Poteškoća je u odnosu kojeg iscjelitelj ima prema pojmu bolest – on će se prvenstveno pokušavati hvatati u
koštac sa njome – kao nekakvim objektom izvan njega kao iscjelitelja. Bezuvjetna Ljubav razbija taj, nazovimo dualizam i dovodi do ponovnog stapanja u Jedinstvo. I baš kao što nekoliko mlazova vode juri strminom u susret Jedinstvu u bari, tako će Ljubav iscjelitelja kao jednoga i bolest koju tretira kao nešto drugo stopiti u Jedinstvo poput vode u posudi.
Ljubav skupljena u pažnji posude razara nasljednu namjeru bolesti/problema da se pogoršava. Svi poremećaji/problemi zapravo su vrlo precizni pokazatelji koji ukazuju kako se tom nasljednom namjerom hrane! Upravo se tim iluzornim nasljeđem fizikalnih osobina i percepcije intelekt koristi, pa sa isukanim mačem urla: “ja tu nemogu ništa, nije do mene, to je nasljedno!”

Kultivacijom Ljubavi, bolest/problem će izgubiti takvu hranu i kao voda u posudi transformirati se u nešto drugo – u drugu namjeru, prirodno stanje koje je namjeravano nekada davno u samom početku, prije vremena!
Idealan način za kultivaciju Bezuvjetne Ljubavi, odnosno njenom prepuštanju je u kontemplaciji prizora igre pera i zraka, promatranju, meditaciji, postajanjem vjetrom, postajanjem perom.

Meditirajmo sa Volim te, Hvala ti! Te riječi objedinjuju stvarnost u Jedno, skupljaju razdvojene tokove vode (svijesti/razumijevanja) u Jednu posudu – Bezuvjetnu Ljubav!

Volim te je svjetlosna zraka, procijep, nit koju će, netko zatočen u suludoj hipnozi programa i podataka – razabrati, postati opčinjen njome, te zadivljen i fasciniran promijeniti svoj fokus pažnje i biti izvučen iz zamke u kojoj se nalazi. Pružiti će mu se prilika da i sam razotkrije Bezuvjetnu Ljubav u sebi i resetira svemir filmskog platna u kojeg je zurio cijeloga života.

Nema ni jednog dijela mene koji nije Ljubav.
Volim te.

– Neno Lubich