Kada bi samo na tren ugledala to što tražim, možda bi se i sjetila što to točno tražim :-). Ovako me bose noge nose putovima koji se sami
izabiru, a torba na mojim leđima puni se i prazni po nekoj svojoj logici, ja sa svim tim nemam ništa, baš kao što i priliči takvom putniku, bez početka i cilja.

Daljine su nekako uvijek bile tu. Izazivale su me svojom zagonetnošću i pojavljivale kada se najmanje nadam. Nisam znala jesu li mi saveznici ili me u stvari plaše. Javljale bi se i kao radost, ali i kao strah, bijes, tuga..
Moje vlastite daljine. Udaljenost od sebe same, od svoje istine i esencije mog vlastigog bića.

Otpuštam stara uvjerenja, čistim programe, a Božanstvo će to riješiti, u svoje vrijeme, i na svoj način 🙂  Hvala ti, volim te!

Dišem, volim i radujem se svakom novom osjećaju koji me vodi na prekrasnom putu spoznaje vlastite nutrine.
Otvorenog srca, uz pomoć i podršku prekrasnih ljudi, idem naprijed s ljubavlju u životu kojeg imam i za koji sam samo ja odgovorna.
Svrha tog puta je – konačan povratak kući! U sigurnost i toplinu doma, smještenog na najljepšem proplanku naše duše, duboko u Srcu…

“Najbolje i najljepše stvari ne mogu se vidjeti ili dodirnuti.
One se moraju osjetiti.”

Volim vas ♥ ♥ ♥

–  Gordana Balić

Jutros udišem more, a mora nigdje.
Kupam se u kiši, a sve je suho.
Hodam po travi iako je nema.
Pijem sok od limete, ali limete nema.
Puše jak vjetar, a sve je mirno.
Gledam u zvijezde, a ne vidim ni jednu.
Ponavljam Volim te, ali kome?

Gdje je i što je stvarnost? Pitanje je sad.
Mogu li udisati more kojega nema? Kako je moguće udisati nešto čega nema? Ako udišem nešto čega nema znači da nije istina da toga nema. Ili možda treba postaviti pitanje: gdje nema?
Ako osjetim Ljubav, a ne vidim je – znači da je u meni. Ako vidim Ljubav, a ne osjećam je kako znam da je to Ljubav – kako sam je prepoznala kao Ljubav?
Mogu li vjerovati Sebi?
Mogu li definirati Sebe? Mogu li jasno i sa sigurnošću odrediti granice svog vlastitog Sebstva?
Ne mogu, jer to jednostavno nije moguće.
Ali…:
Mogu udisati more iako ga nema jer je tu.
Mogu se kupati u kiši i kad je sve suho.
Hodati po travi i istovremeno hodati po šljunku.
Piti sok od limete bez limete.
Gledati u zvijezde bez ijedne na nebu.
I ponavljati Volim te Svemu i u Svemu,
jer SVE je tu iako ga Nema.
♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Stari Rimljani su za pisanje koristili voštane pločice i drvene štapiće. Štapići su s jedne strane bili zašiljeni, kako bi se njima moglo pisati, a s druge strane su bili plosnati – kako bi se mogle obrisati greške. Ti su se štapići zvali „Stilus“.

Kada bi pisač puno griješio, često je morao okretati svoj stilus i brisati. Ako je puno brisao i puno gladio po pločici, gradio je svoj prepoznatljiv stil. Riječ stil dolazi upravo od latinske riječi stillus, a ono što je nama manje poznato – stil je pojam koji se veže uz jako puno brisanja (i puno pogrešaka). 🙂

Ujedno, pojam „tabula rasa“ dolazi od ovog načina pisanja i brisanja. Tabula rasa je prazna voštana pločica.

Ovo me tako podsjeća na Ho oponopono. Stalnim čišćenjem i brisanjem uvjerenja i mi dolazimo do naše prepoznatljivosti, kako uklanjamo sve što nam zaklanja pogled na nas same, sve je više vidljiva naša autentičnost, ono što mi zbilja jesmo.

Što god nam se desi u životu, na nama je samo da okrenemo naš stilus i zbrku pretvorimo u praznu voštanu pločicu. Ako je više brišemo, više do izražaja dolazi naš stil, a pločica se ispunjava našom autentičnošću.
Hopsići, imate dobar stil!

– Petra Varšić

Svaki put kad život krene drugačijim smjerom, postavljam si
pitanja, tražim odgovore. S jedne strane grčevito držim staro,
s druge, dopuštam istražiti postoji li neki novi smisao života.
Dok sam uvjetovana postojećom realnošću, ne mogu biti u stanju
aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijem
utišati um.

Udah, izdah, udah, izdah… Time započinje putovanje…

Osjećam poznati nemir. Praznina odzvanja. Udara misli.
Stojim pred Tobom otvorenih dlanova ispod cijelog svemira.
Hvala, volim te, hvala, volim te, hvala, volim te…
Odjednom se iz plavičaste izmaglice počinje nazirati prekrasna
široka cesta koja mnogo obećava. I Mir. Kroz mene se provlači
tajanstvena toplina.

Možda ne znaš kako sanjam hodati bosa na putu do Srca.

– Gordana Balić

Hopsam jer mi “treba” najbolje moguće i ništa manje od toga!
(Najbolje moguće se odnosi na kvalitetu, a ne na kvantitetu.)

Ako točno definiram što mi nedostaje u životu, automatski sam definirala deficit onoga što mi fali. Mogla bih tako nabrojati nekoliko stvari koje mi trenutno nedostaju i koje bi voljela imati. Mogla bih sada krenuti smišljati razno razne planove i sve moguće načine realizacije da bih podmirila “deficite” koji me trenutno muče. Moje dosadašnje iskustvo i znanje bi mi bili glavni putokazi. Sve bi ovisilo o meni: mom trudu, znanju i sposobnostima. Kad bih uspjela riješiti jedan od “problema” mogla bih ponosno krenuti na rješavanje drugoga, pa trećega i tako redom. Život bi mi se mogao sastojati od iskušavanja vlastitih mogućnosti kroz rješavanje razno raznih problema i prevladavanje kojekakvih životnih prepreka. Mogla bih napraviti plan, tako da mogu prati svoje uspjehe i neuspjehe. Mogla bih učiti od drugih, koji su na istom putu kao i ja. Mogla bih se čak i udružiti s istomišljenicima pa da zajedničkim snagama pokušamo razriješiti ono što nas sve zajedno muči. Kroz cijeli taj proces sigurno bih nešto naučila o sebi i drugima, a ponešto i o životu. U tom kontinuiranom procesu samo bi me SMRT mogla zaustaviti i ja bih možda malo prije negoli odem s ovog svijeta mogla podvući računicu i napraviti bilancu stanja. Točno bih znala što sam uspjela riješiti, a što ne. To što je ostalo neriješeno moglo bi se prenijeti dalje (recimo u drugi život) sve dok sve ne riješim…. ILI dok ne uvidim da je cijeli postupak BESMISLEN.

A što ako odustanem od svega – SAD odmah? Pa odbacim: sve planove, želje, analize, procjene i sl. Što ako sam odlučila da više ne želim plivati u životu nego plutati? U prvoj opciji moram odrediti smjer, potrebno mi je znanje plivača i snaga da bih plivala. U drugoj ne moram raditi ništa i nije mi potrebno ništa – kuda ide more idem i ja, zajedno s njim.

Kad hopsamo izabrali smo najbolje moguće u svakom pogledu. I ne samo to – izabrali smo lakoću postojanja… ustvari nismo izabrali ništa jer sve ono što smo “dobili” nije dodatak već sama srž onoga što mi uistinu jesmo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo malo poticaja za hopsanje ako slučajno nekome treba 😉 ♥
Kad ponavljamo jednu ili više izjava ho’oponopona, to su tzv. alati HO. Naše ponavljanje izjava proizvodi određene zvukove, a zvukovi su vibracije. Kad hopsamo, mi ustvari vibriramo vibracijom kojom vibrira izjava koju koristimo kao HO alat. To nije ništa novo… ali evo nešto što je zanimljivo i što se događa u tijelu kad slušamo ili ponavljamo “pozitivne” vibracije poput Hvala i Volim te:

Već 3 minute hopsanja pozitivno utjeće na naše elektromagnetsko polje, cirkulaciju i stabilnost u krvi.
Oko 7 minute povećava se snaga magnetskog polja, a oko 11minute balansira se živčani sustav i endokrini sustav.
Već u 22 minuti konstantnog hopsanja događaju se promjene u podsvjesnom umu.Oko 31 minute povećava se koncentracija i usklađuju se sve stanice i ritmovi u tijelu, a endokrini sustav postaje uravnotežen.

U 62 minuti potaknut je rad u frontalnom djelu mozga, hipofize i pinealne žljezde, javlja se komunikacija s aspektom božanstva unutar sebe – mijenjamo se.
Nakon 2 i pol sata hopsanja dolazi do promjena i u podsvjesnom umu, mijenja se psiha i pojačava inspiracija – stvari se počnu ispoljavati po univerzalnom umu a ne ograničenom egoističnom umu…

To su samo neke od dobrobiti hopsanja, objektivno ih ima puno više.
Malo gornji opis podsjeća na prijenos utakmice, ali to je u svakom slučaju igra koju se isplati odigrati i po nekoliko puta dnevno. Dovoljno sjetiti se dr. Lena i njegove izjave: “Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti ne biste nikada prestali s čišćenjem…” pa da se spomenuta igra hopsanjem pretvori u beskonačnu igru. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako na primjer krenem sada kuhati čaj mogu ga početi piti za od prilike 5 minuta. Ako kojim slučajem nemam doma čaja, onda prvo moram do dućana u nabavku i za to će mi trebati otprilike 20 minuta.
Znači, ako želim sada popiti čaj, u najboljem slučaju trebat će mi 5 minuta, a u najgorem 30 minuta (pod pretpostavkom da čaja ima u meni najbližoj trgovini). U svakom slučaju za popiti čaj treba vremena.

Za čaj je lako, a što ako želim sagraditi kuću? Za to će mi trebati puno više vremena nego za kuhanje čaja – teško uopće da mogu procijeniti koliko je to vremena jer gradnja kuće je ipak znatno složeniji proces nego kuhanje čaja.

Ipak, bez obzira za koju opciju sam se odlučila (čaj ili kuću) potrebno mi je vrijeme. Znači vrijeme postoji, ali gdje? Postoji u budućnosti (ono što dolazi) i u prošlosti (ono što je prošlo).
Recimo da me vrijeme ne zanima. To bi ujedno značilo da me ne zanimaju ni budućnost ni prošlost – zanima me vječnost.
U vječnosti nema vremena, ono jednostavno ne postoji. Postoji samo sadašnjost, a sadašnjost nije dio vremena nego dio bez vremena tj. vječnosti. Znači, ako želim biti dio vječnosti trebala bi boraviti u sadašnjosti.

Što boravi u sadašnjosti? Za što nije potrebno vrijeme?
Ako sam odlučila voljeti – sada, mogu li voljeti jučer? Ne mogu, jer jučer je prošlo.
A mogu li voljeti sutra? Ni to ne mogu, jer sutra još nije došlo.
Ako volim mogu voljeti jedino SADA!
Pa što se onda dešava SADA? – LJUBAV, naravno 🙂 – SADA i VJEČNO!
Volim te, Volim te, Volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella