Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo 🙂
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.

Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? 🙂 Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? 🙂

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.

• Neno Lubich

Dragi hopsici i oni koji to nisu vec duze vrijeme nisam nista pisala…kao da je sve receno, sve napisano, kao da sve “znamo” .Ali ipak svo “znanje” poklekne pod teretom nesvjesnog autopilota koji vozi po svom, po svojim ustaljenim obrascima, dok nasa svjesnost vapi da preuzme upravljac, da budemo istinski svoji bez maski na autopilotu. Hooponopono je jedan od nacina koji nam kaze prepusti se, prihvati zivot iz trenutka u trenutak. Prihvacanje trenutka otvara vrata za promjene. Otpor, strah, sumnje, pitanja sto ako i bezbroj negativnih filmova crpe energiju, kradu zivotne nesvjesno prozivljene trenutke.
Hooponopono je jedan od nacina stavljanja fokusa na povjerenje iz trenutak u trenutak…rezultati su samo nadogradnja, poticaj, ali bit su trenuci zivljenja s povjerenjem unatoc svemu. Imamo pravo na to, imamo pravo teret nepovjerenja, straha, strepnje otpustiti i pokloniti sebi predah, pokloniti sebi zivot iz trenutka u trenutak …a svaki trenutak put je do nasih snova.

• Vanja Štrmelj

U divnom desetogodišnjem društvu odgledala sam još jednu epizodu odličnog crtića Kun Fu Pande.
Kun Fu Panda je simpatičan Kun Fu borac koji u društvu svojih prijatelja prolazi kroz čitav niz životnih dogodovština. Panda je naivan, pomalo djetinjast, često smotan – ne ostavlja na prvu dojam ‘odabranog’ borca protiv zla.
Pa ipak, nema greške, Panda jest Odabran i njegova životna uloga je vrlo jasna i precizna.
U epizodi Izgubljeno pamćenje, Panda prilikom jednog ‘obračuna’ gubi pamćenje što njegovi neprijatelji iskorištavaju da ga pridobiju na svoju stranu. Pojašnjavaju mu da je on jedan od njih, preciznije, govore mu da je on njihov vođa i da oni zajedno s njim harače, pljačkaju i uništavaju sve pred sobom.. ‘Ti si zao i opasan!’ – govore mu. Panda im u potpunosti vjeruje i spreman je krenuti u borbu protiv svih svojih prijatelja i bližnjih, potpuno uživljen u novu ulogu.
U prvoj banditskoj akciji Panda se zbilja ponaša kao da nikada nije bio borac za Dobro – agresivan je i nemilosrdan. Ne prepoznaje svog duhovnog učitelja, prijatelje, pa čak ni oca. Spreman ih je sve pokoriti i uništiti.

Jer je izgubio pamćenje.
Jer se uživio u negativnu ulogu.
Jer ustvari ne zna tko je, drugi su ga obilježili, odredili – drugi su mu objasnili tko je, odnosno tko nije.

Od dobrog i simpatičnog Pande nije ostalo ništa. Novi Panda je potpuna suprotnost prijašnjem.
Da bi ga osvijestili prijatelji i duhovni učitelj pokušavaju mu povratiti pamćenje. Na kraju ništa nije pomoglo, pa čak ni priznanje samog bandita o prevari Pande. Panda se sjetio tko je nakon što je otvorio kutiju s vlastitim predmetima koji su mu bile izrazito drage i bliske. To je povratilo njegovo sjećanje.

Kako je dobar i plemeniti Panda postao zao i nemilosrdan?
Ako je netko po prirodi dobar kako odjednom postaje zao?
Da li je ‘biti dobar’ uloga isto kao i ‘biti zao’?

Glumci dobivaju različite uloge. To im je zanimanje. Za glumu su plaćeni. Njima je u konačnici potpuno svejedno koju ulogu igraju u filmu ili predstavi. Zato jer znaju da je to samo uloga, jedna u nizu i da je važno da je odglume najbolje moguće, neovisno dali je uloga koju glume pozitivna ili negativna.
Glumac koji se u potpunosti poistovjeti s ulogom koju glumi nije pri sebi. Uopće nije važno je li uloga pozitivna ili negativna, osoba naprosto nije pri Sebi. Svakako je za okolinu poželjno da je osoba ipak ako nema druge poistovjećena s ulogom koja donosi najmanje štete njegovoj okolini.
Iako nisu svi danas glumci, puno ljudi je u različitim ulogama i sve su te uloge više manje opasne i štetne.
Jedino osobe koje su spoznale Sebe u cijelosti ne rade ništa negativno ni sebi ni drugima.

U HO sjećanja su programi – uloge, Nula je Sebstvo.
Kako se sjetiti onoga što uistinu Jesmo?
Uklanjanjem uloga?
Kad preuzmemo ulogu dobročinitelja, a unutar sebe osjećamo agresiju, bijes i sl. mi na neki način uočavamo otklon od onoga što bi smo željeli biti. Niti jedna Prosvijetljena osoba nije agresivna.
Kad smo pod Ulogom ispoljavanje agresije je stanje izbora.
Kad smo Prosvijetljeni (konstantno u stanju Nule) agresije naprosto nema, ona nije prisutna čak ni kao mogućnost, ne postoji niti kao jedna od mogućih opcija.
Stanja koja svakodnevno doživljavamo daju nam jasan uvid u postojeće stanje. Tugu, agresiju, nezadovoljstvo, brigu, nemir i sl. nije moguće ukloniti negiranjem, potiskivanjem upotrebom bilo kakve ‘akcije’. Sva stanja koja nam se dešavaju trebaju biti Uočena i Prihvaćena bez svrstavanja u određene kategorije.

Neovisno čemu osobno težimo sva ljudska bića teže ostvarenju triju ciljeva:
1. VJEČNO BLAŽENSTVO (savršena sreća uvijek i u svim okolnostima)
2. BESMRTNOST (ne umiranje, vječnost)
3. UVIJEK ZNATI APSOLUTNO SVE

Ostvarenjem svih triju ciljeva nestaju svi problemi i nedoumice

jer sve navedeno pripada prirodi Boga.

• Dani Ella

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?
Jesmo li na mjestu na kojem jesmo zato jer se tu osjećamo najbolje ili zato jer se bojimo pomaknuti s njega i otisnuti se u nepoznato?

Dok ne skupimo dovoljno hrabrosti da si damo odgovor na ta pitanja – i u skladu sa tim odgovorom i postupimo, nikakva tehnika neće nam donijeti čuda u život. Ali nam može pomoći da lakše spoznamo neke stvari i da se sa svojim odlukama lakše nosimo u najvećoj vjeri da je sve upravo onako kako treba biti.

Hopsajući protekle tri godine svjedočila sam mnogim krasnim stvarima, ljudima se život okretao naglavačke, nove veze, novi poslovi, novi stanovi. Moj je život zahvaljujući hopsanju bio lakši – jer sam se ja lakše nosila sa njime, ali nekako se nije mrdao sa jedne točke. Nije se mrdao – jer se ja nisam bila spremna pomaknuti se. Imala sam osjećaj da što god radila i koliko se god trudila, da usprkos svim seminarima i svemu, da sam nekako zapela, ali nisam mogla naći razlog tome. Kao i mnogi, nadala sam se da će radi mojeg hopsanja moja veza procvasti, da će se financije popraviti, da će se svakodnevnica na ne znam koji način obogatiti… ali stalno sam se vraćala na isto. Zapravo sam hopsala, ali ne istinski – jer nisam bila otvorena za SVE, bila sam otvorena da prihvatim scenarije koje sam si zamislila da bi se mogli odviti poradi mojeg hopsanja, na neki sam način dirigirala Bogu što bi on trebao napraviti sa mojim “hvala”, ali on me nije slušao. Hvala mu na tome. Zaredalo se puno toga – i smrti i bolesti i svakakvih situacija, tu mi je HO pomogao više od svega jer sam u svakom trenu bila sigurna da je sve baš onako kako treba biti pa kako god izgledalo. Pomogao mi je jer je slažući neke negativne stvari kroz moj život istovremeno ga čistio i otvarao nove prilike i vidike. Ali mi je trebalo tri godine da shvatim da se ništa, ama baš ništa neće dogoditi ako vi sami ne smognete dovoljno hrabrosti (ja bih rekla prvenstveno vjere) maknuti se sa sigurnosti obale i skočiti sa visoke stijene ravno u ocean. Prvo vam strah dok gledate s visine oduzme noge, potom i dah. Ali bacite se, puni vjere da će sve biti u redu. A onda ostajete bez daha neko vrijeme, okrećete se pod vodom, ali znate da ćete opet izroniti i da tamo gore iznad površine grije sunce i ljeskaju se valovi i da je puno neotkrivenih obala na kojima vas čeka nešto predivno. Ja sam se predugo sunčala na svojoj obali. Pa sam odlučila skočiti…

Biti u poznatom – to je najjednostavnije. Biti u onome što smo si namjenili prije nego smo uopće počeli živjeti po Inspiraciji – to je ono čega se grčevito držimo. Ali da li je to ono što nam treba? Sada kada se vraćamo sebi i znamo da će nam doći sve što nam treba u životu, sada kada nismo više iste osobe, sada kad se više ne bojimo svoje budućnosti, da li ostajući pod svaku cijenu u istom svijetu zatvaramo vrata onom drugom koji nas čeka, ali nema prostora da dođe? Sve se svodi na izlazak iz zone komfora. Čini mi se da je to na kraju ključno u svakom duhovnom radu, tehnici, nazovite to kako god želite. Dok se god stišćemo i skupljamo tamo gdje nam je već ugodno, poznato, zatvaramo se u svoje sigurne čahure – ne možemo krenuti naprijed. Ne možemo primiti sve prekrasne darove koje nam sprema Bog, naše više ja, Univerzum… jer za njih moramo napraviti mjesta. Rekla sam da nam je u tim čahurama ugodno – nije nam čak ni ugodno. Čak i to smo se uvjerili. Ili smo barem zaboravili koliko bi nam ugodno moglo biti samo kada bi se usudili potražiti više. Jedino što nam jest, to je da nam je ugodnije nego suočiti se sa svijetom koji nas čeka, jer on može biti i zastrašujuć, ali i jednako tako divan.

Ho mi je pomogao da dođem do te točke da shvatim da ne mogu dalje – jer si to ne dozvoljavam. Da je sve isto – zato jer se ja grčevito držim nekih stvari. Pomogao mi je da smognem hrabrosti priznati samoj sebi da nisam sretna – samo “sigurna”. Da sam se zatvorila u jedan odnos, život, svijet u kojem se mogu sakriti bilo kada od svih i svega – ali ne i od sebe. Ho mi je pomogao da si priznam da me strah krenuti dalje, da je jednostavnije ostaviti sve kako jest, da sam postala rob navike, ali da u toj navici nisam sretna. I tek onda sam shvatila zašto sam neprestano imala osjećaj da sam zapela usprkos svom trudu – zato jer jesam. Doslovno i fizički na jednom mjestu, psihički još više, vezana uz ideju svog života kakav sam živjela, a kakav i nije najbolji za mene. Vežemo se previše za stvari, za ljude, za ideje, za prošlost, za neke svoje stvorene ili dodijeljenje identitete i upravo je od toga najteže se odvojiti. Štošta smo spremni otpustiti, ali to ne, toga se grčevito držimo, to smo mi, to je sve što znamo i što nas definira. Ako pobjegnemo od toga, ako to otpustimo, ostajemo ogoljeni na pučini, goli pred sobom i pred Bogom. Ali to nismo mi – mi nismo ti identiteti – onako kako se sami vidimo i kako nas drugi vide. Štoviše, nekad smo toliko daleko od “sebe”, zalutali jednom davno i nastavili živjeti život kakav nam nije namjenjen.

Najteža odluka u životu jest napraviti rez – barem je meni bila. Cijelo moje Ho putovanje vodilo je do toga. Jer taj rez nije jednostavan, on boli, ostavlja bez daha, ostavlja uplakano lice. Ali upravo vas taj rez u životu vraća na NULU – doslovno. I ne bih imala hrabrosti za njega da nisam spoznala neke stvari, da nemam vjere da je sve baš onako kako treba biti i da može biti samo bolje. Jer krećete iz početka, prazni i otvoreni za sve divne stvari koje su vam namjenjene. I kad je taj rez jedina ispravna stvar za vas, onaj teži dio, ona bol (jer nije se lako odvojiti od “sebe”, jedine kakvu ste poznavali neko vrijeme) prestaje nevjerojatno brzo i svakim ste danom sve svjesniji da ste uradili ispravnu stvari i da tek sad kreće život. I sve se kockice počnu savršeno slagati, sve što vam treba vam polako dolazi baš onda kada vam to treba, sve krene nekim novim divnim tokom. Tek tada imate osjećaj da ste otvoreni čaroliji, čudima, da ćete tek sad živjeti život po Inspiraciji. A ono najbitnije: HO mi je dozvolio da krenem dalje prepuna zahvalnosti za sve dane u mom životu do sada, da krenem dalje bez gorčine i negativnosti, bez nekih zamjerki, uz jedno vječito prijateljstvo i prepuno iskustva i uspomena iz “prošlosti”.

Iz ove pozicije gledam oko sebe puno i previše preloših veza, prelažnih života, previše kompromisa i previše nezadovoljstva, previše forsiranja i previše tuge. Imam osjećaj da ljudi nose neke maske neprestano radi kojih ne vide prst pred nosom, kao da hodaju u nekom snu i nikako da se probude. Svakim sam danom sve sretnija da sam odlučila iskočiti iz tog sna i dozvoliti si da živim iskreno prema sebi, ali i drugima. Zato je HO nešto sa čim dišem i što me vodi u svakodnevnici jer me do sad nije iznevjerio.

T.T.
(Autorica poznata uredništvu)