Ja nisam hopsić

hop

Nisam mislila da ću ikad staviti status ovakvog sadržaja u ovu grupu. Jer – ja nisam hopsić. Ja sam u duši yogini i već godinama radim upravo to što radi HO, ali na malo drugačiji način. Zahvaljujem se na koječemu konstantno. Moji su dani prepuni zahvalnosti na sitnicama. A na velikim stvarima poput toga da imam oči kojima vidim, ruke koje me služe, noge kojima hodam, zdravu djecu… na tim velikim stvarima mojoj zahvalnosti nema kraja. Ljubav prema svemu i svačemu mi se također, nekako sama uzdiže. Osjećam to svim svojim bićem pa mislih, ja ne trebam tehnike. Ja HO živim na svoj način. Osim toga, baš kao i Joe Vitale u svojm „Nultim granicama“ nisam na čisto sa imenom tehnike. J A pogotvo se ne mogu pomiriti s tim da se nazivam „hopsićem“ i da ponavljanje te lijepe i ozbiljne mantre nazivam „hopsanjem“. J Kao da mi za takvu radnju treba neko uzvišeno ime. Uglavnom, ja nisam hopsić.

Ali!!!! Tehniku ne prestajem hvaliti, preporučivati. Doista ju smatram moćnom i korisnom u svakom pogledu. Um je brbljav i uporan. Skače sa misli na misao kao majmunče i naravno nikad nije u trenutku u kojem je jedino potrebno da bude – sadašnjem trenutku. Zabrinut je za budućnost koje još nema i upitno je i hoće li je biti, tužan je zbog prošlosti koje više nema, drži se za traume pa i minule ljepote,  veseo je, ljut, ogorčen sad na ovo, sad na ono. Dosadan je!!! Uvijek vrtimo po glavi silne misli i ono što nas zapravo umara smo mi sami, naš vlastiti um, umovanje – razmišljanje. Ponavljanje mantre sve te silne misli sabire. To nije nikakva magija nego običan „težački“ rad na svojoj vlastitoj osobnosti. Ho sabire misli u dvije – jednu u hvala i jednu u volim te. Za čovjeka ne postoji uzvišeniji osjećaj od osjećaja zahvalnosti i osjećaja ljubavi. Zato ne prestajem hvaliti HO. Jer, to je doista najlakši način za kultivaciju svoga duševnog stanja.

U nekim situacijama znam – hopsati (ah ta neozbiljna riječ!!!) 😀 Npr. kada bih najradije vrištala na djecu „hvala ti, volim te“ mi naprosto okrene energiju. Oslabi negativan naboj pa ne vrisnem nego uz hvala i volim te i taj milion i prvi put objasnim lijepo ono što sam im željela vrisnuti. J Ima još situacija u kojima uz hvala ti, volim te osjetim doslovno mehanički okret u naboju nekog mog osjećaja, ali i dalje – ja nisam hopsić.

Danas ja i moja cijela obitelj od 5 članova sadimo vrt na terasi i nekako mi upadne zemlje u oko.  Ali nekako uspijem žmirkajući to nešto potjerat nekamo iz oka i ubrzo me ne smeta više.

Dolazi večer, pola 10, perem zube, umivam se i opet osjetim ono čudo u oku. I osjećam ga sve snažnije. I više se ne pomjera. Stalno je na jednom mjestu i užasno me boli i kad zatvorim i kad otvorim oko. Djeca skaču, tutnje, vrište, a trebali su već leći. A ne mogu im obaviti večernju higijenu jer vadim pijesak iz oka kojeg ne mogu izvaditi. Muž dolazi jer vidi da su svi troje ko pušteni s lanca, a mene nit čut ni vidjet. J Pokušavamo izvaditi zajedno sa štapićem za uho. Muž tvrdi da je to kvarcni pijesak kojeg stavljaju u treset i da je to zapravo kao majušni komadić stakla kojeg mi netko mora pincetom izvaditi jer mi se baš zabio u oko. Ja, očajna, uplakana, već me i koža oko oka boli koliko ga trljam. Zdvajam nad svojom sudbinom jer željela sam samo leći, upaliti svoju noćnu lampu, čitati knjigu, virnuti objave u HO grupi. J

U pola 11 kapitulacija! Moram na hitnu jer me zatvoreno oko boli još gore. Ne mogu čekati jutro. Sjedam u auto, ljuta, ma bjesna i govorim naglas Bogu: „Bože, znam da Tebi iz tvoje visoko ptičije perspektive ovaj glupi odlazak u glupu bolnicu usred noći ima nekog smisla, ali meni iz moje žablje neeeeemaaaa. Ne da mi se ići u bolnicu. Neda mi se imati nešto u oku. Ne kužim zašto moram imati nešto u oku sad, a htjela sam ići spavati. Zar mi nisi mogao to nešto ostavit u oku onda kad je upalo pa da idem po danu na hitnu?! Ne kuuuužim!!! Trebam svoje oko za sutra jer moram posaditi ostatak biljki. Ne mogu sad bolovati, Božeeee, zaaaaaštoo???!!!“ Plačem, ali odlučim se pomiriti s ovom groznom i neželjenom situacijom. Ima li boljeg alata za mirenje sa neželjenim, ali neizbježnim situacijama od HO-a??? Protiskujem kroz zube hvala ti, volim te. I pomišljam kako ću morati izgovarati te riječi dugo dok uopće dođem do toga da ih izgovaram mirno, jer trenutno sam samo nadrndana. Izgovarat ću ih dok god ne osjetim da sam stvarno na čisto s tim da ja sad vozim prema hitnoj. Nisam izašla ni na glavnu cestu, nakon kojih 20-ak hvala ti volim te, moje oko prestaje boljeti. Ali tako jednostavno prestaje, kao rukom odnešeno. Pogledavam na sve strane ne bih li ga osjetila. Ali ne boli me ništa, ne žulja više. 😀 😀 😀 Skrećem u prvu ulicu i radim krug do doma. Suze mi ne prestaju ići, ali više ne od očaja, nego čiste zahvalnosti. Sklapam ruke na srcu, nekako dok vozim, beskrajno hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti….

Riječi ne mogu dočarati jasnoću mog osjećaja. Neki osjećaji nisu osjećaji. Neki osjećaji su naprosto uvid, bljesak svijesti, trenutak u kojem nema ni trunke uma ni njegovog umovanja, samo čisto, apsolutno znanje, čista spoznaja, čisti uvid da je nešto onakvo kakvo jest.

Moj pijesak je stavljen u moje oko sa svim tim popratnim gore navedenim okolnostima da se pojača teatralnost, kako bi ishod bio snažnije doživljen, a sve to u službi jednog višeg cilja – da iskustveno doživim moć Ho’oponopo tehnike te da s mirom napokon kažem, od dana 17.4.2015 – JA SAM HOPSIĆ!!! 😀 😀 😀

Hvala ti, volim te….

– Ljiljana Meter

Sebe se voli

Love_Yourself

Setih se danas dešavanja od pre 2,5 god. Hvala Hvala. Dakle, na početku je čišćenje išlo lako. Nekad stalno po ceo dan nekad malo “zabrljam”, pa zaboravim. Uglavnom išlo je. Drugačijie sam doživljavala ho nego danas rekla bih.

Kako je vreme odmicalo počele su se dešavati “grozne” stvari. Negde sam pročitala da kad krenemo sa čišćenjem postajemo svesniji nereda i čini se da imamo još više za čistiti. Zapravo “problema” je uvek bilo i biće samo zavisi kako ga posmatramo. Da li kao problem ili priliku. I kad je sve krenulo nizbrdo, tako se činilo pojačala sam hvala, još više volim te. Bolelo je. Znate kad ste na moru pa imate neku oderotinu a slana voda je kažu lekovita pa vi ulazite u more a peče Vas da biste urlali naj radije.

Tih dva meseca viđala sam zgažene mačke, pacova koji mi visi pod prozorom, ljude sa raznim invaliditetima, konstantno i svi su pričali o boleštinama, na tv-u su i crtaći bili monstrumi, vampiri sve u fazonu haloweena. Kao jedna velika noćna mora. Znala sam da delimo programe ako pričamo o problemima i samo sam po ceo dan između tog “ludila” ponavljala to veliko HVALA. Bilo je dana kad nisam mogla reč izgovoriti. Plašila sam se susreta sa ljudima, njihovim pričama, svemu. jer se prebrzo odvijalo sve. Dani su bili sivi, oblačni. Tog dana je umrla svekrva. Iznenada. Za manje od mesec dana drugi smrtni slučaj. Neko sasvim blizak. Komšijsko dete je teško obolelo. Od bolesti koje sam se naj više bojala. Bože, pa kako sam mogla sebi ovo privući u život. Sav ovaj mrak. Svi moji strahovi su počeli da dobiju manifestni oblik. Hvala hvala hvala… Od jutra do mraka.

Bila sam umorna jako umorna, ali mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da odustanem. Od čega? Od sebe. Jer to sam bila ja. To su moji strahovi. Pratili su me iza svakog ćoška, svakog ugla, svakog novinskog natpisa. Možete se u zemlju ukopati ali od Sebe pobeći ne možete. Koliko dugo će biti tu? Koliko moraju. Nisu ni došli juče. Godinama sam googlala simptome bolesti, ispitivala, čačkačala, pisala. Da bi naučili. otpustili ideju o tome da je to strašno, loše. Ako Vam sutra priđe komšinica, sa svojim problemima, šta ćete? Pobeći glavom bez obzira i pomisliti: a ne neće ona mene inficirati svojim mislima, problemima, idejama… Pa koja komšinica, koji problemi. To ste vi. Samo Vi. Da je niste morali sresti ne bi je sreli.

Pogledajte ljude oko sebe, oblake, doživjaje, situacije. Talase na vodi. Vetar koji duva i nosi prašinu. To ste Vi. I na koga ćete biti ljuti, besni od koga ćete strahovati? Na delić sebe koji “privlači te ljude, njihove priče? Sebe se voli. S hvala i volim te!

– Renata Navratil

Direktni odgovori :)

one way

Nešto mi palo na pamet, sjetih se danas, pa evo vama koji još uvijek nemate povjerenje…

Prije nekog vremena pitah Univezum: Znaš li ti što si mi zadao i koliko mi je to teško?? Hahahaha, sada se smijem tome 🙂 nakon nekoliko minuta pored mene prolazi auto od firme koja se zove (pazite sad!): Z N A M!
Molim vas lijepo, koliko firmi znate s tim imenom? 🙂

Danas se brat i ja vozimo, i pričamo o “uspjehu” i kao, što je važno da bismo uspjeli…Trebali smo dočekati kamion s nekim namještajem, a firma koja je dofurala to zove se: ODANOST!

Još pitanja? Uvijek 🙂
Ali i odgovori dolaze na tako neočekivane načine, samo kad malo otvorimo naše uspavane okice.

– Martina Marković

Od početaka 2012.

srca

Tamo, 2012. kada nas je bilo možda 50-60, dok smo svi skupa istraživali jedni druge, oprezno osluškivali o čemu tko priča, što ovaj trabunja 🙂 i konačno se raspustili, raspojasali u to “Volim te, Hvala ti” – bila je to prekrasna terapija za sve nas 🙂 Danas, kada nas ima ohohoo, i dalje se osjeća taj prelijepi entuzijazam, posebno kod članova koji su se potpuno, bez rezerve prepustili u traganje za Ljubavlju kroz hopsanje. Ovdje praktički nikada nije izbila svađa! To se jednostavno čini nemogućim, jer ova sjajna vibracija to ne podržava. Ovo je lijep primjer one: “ako želite mir u svijetu, prvo ga pronađite u sebi”. Zaista, teško je odoljeti čežnji da izrazimo svoju Ljubav. Ona je veličanstvena, sveprožimajuća i proždrljivac problema. Moćna je to sila! Ona će sve učiniti kako bi se izjasnila o svojoj veličini, a to zna biti snažan i emotivan trenutak za svakoga od nas. Činjenica je da, što je Ljubav apstraktnija to je žudnja za njenim ispoljavanjem i viđenjem u svemu sve žešća.

Um ne može izraziti Ljubav, pa će ona govoriti na svoje načine kako god može. Pronaći će srce na poklopcu konzerve, savijenu travku na tlu, na krilu insekta uhvaćenog u paukovu mrežu – i premda kraj za insekta, za nas je to izjava Ljubavi našem svjesnom biću. Nema tu uzmaka! Ljubav će se vratiti u nas, jer zapravo nikada nije ni otišla! Ono što mi radimo sada i ovdje jest lagano puštanje da nas utopi u svoje dubine, da nas osnaži, preuzme sve što jesmo, što imamo i što nas okružuje.

Ho’oponopono je vrlo lukava praksa! Tobože, kao, rješava vas problema, ali ustvari vas transformira u višu svijest, preoblikuje vaše poimanje stvarnosti, podiže iznad hipnotičke zaluđenosti u probleme. Ona ima samo jedan uvjet: potpunu predanost i ustrajnost!

Ali zapamtite, i problemi imaju taj isti uvjet!

Odbacimo stoga oprez, bojažljivost, ispipavanje i “samo još nešto da pitam”! Nema se što pitati kod “Volim te”! Jer zaista, što nije jasno kod riječi “Hvala ti”? Ne znam kako su nastale te riječi, pretpostavljam da su primitivni ljudi umjesto njih kimali glavom, očima izražavali zahvalnost, voljeli tijelom, grlili svijet kojih ih okružuje mrmljanjem i režanjem. Ako je ikada u ikakvom početku bila riječ mogla je biti samo “Volim te”! Ništa drugo osim toga ne priznajem, jer ništa drugo nije ni moguće. To su iskonske riječi, one su nastajanje, buđenje, stvaranje. Njihova integracija je najdublja moguća, nema gdje ih nema! Zato ih svatko razumije, odmah ubere njihovu energetsku vrijednost, Božanski trag.

To je Ljubav – nikada vas neće napustiti, izdati, ostaviti na cjedilu. Samo joj to moramo dopustiti.

Svatko je sam sebi grupa, a kada smo zajedno onda je to ludnica kozmičkih razmjera 🙂

– Neno Lubich

Esencija ljubavi

loveHO je esencija osvješćivanja ljubavi, esencija osvješćivanja Sebstva – neprestano nas podsjećajući da smo Ja, da smo ona savršena sveprisutna Ljubav Univerzuma.

Da upravo to! Mi smo ono savršenstvo od kojeg smo potekli. Nedodirljivi i predivni. Ali, ipak preuzimamo odgovornost jer jedan dio nas u sebi čuva sjećanja, podatke, programe koje povlačimo tko zna odtkud i tko zna otkad i što je uzrok utamničenosti tog dijela nas uz zemaljsko utjelovljenje kako bi se stvorila prilika da se otpuste. To je onaj naš projektor koji vrti sve te podatke i preslikava ih na naše životno platno.

I zaista, nema potrebe za raspravama jer sve što nas “dira” u drugima našlo je svoj odraz u nama. Programi diraju programe! To je to! Mi smo nedodirljivi zato jer smo dio Jednog i nema razloga za prepirke, zamjeranja, na kraju za to nismo ni sposobni. Programi su ti koji reagiraju i koji nam na taj način daju priliku da im zahvalimo i otpustimo ih. Zajedno sa situacijama i osobama koje su ih aktivirale. Tako se mijenja naša svakodnevica.

Golemi se problemi odjednom raščiste, poneki ljudi zauvijek odlaze iz našeg života jer s njima nemamo više zajedničkih dodirnih točaka u programima, nema više akcije i reakcije, onog uparivanja kao kad igramo Crnog Petra…pa kako onda ne hopsati do vječnosti i nazad?!?

– Ksenija Križaj

Ni u snovima….

gratitude-quotes

Otkad sam počela primjenjivati Ho’oponopono, u životu mi se događaju stvari kojima se ni u snu nisam mogla nadati. Naravno, događaju se i neke manje lijepe stvari, ali Bože moj, poslije kiše ja već vidim sunce.

Moj sin je imao saobraćajnu nesreću, na njega je naletio kamion, a on je bio na motoru. Motor je uništen, ali njemu nije ništa! Nikome nije jasno kako, on je samo ustao, nije mu bilo ništa!
A ja sam, eto, od jedne anonimne osobe postala dogradonačelnica grada. Ne trebam niti objašnjavati koliko je to prešlo sva moja očekivanja. Biti dogradonačelnica grada nije samo osmijeh, bit će tu i tešlih i loših dana, ali uz Ho’oponopono, ja se ne bojim ničega:

Hvala hvala hvala

– Ivana Tudor

Kako PREPUSTITI, kako OTPUSTITI i kako DOPUSTITI Bogu da se pobrine za sve?

ključ

A znaš li voljeti?

Nema misterije oko hopsanja, u stvari tajna je slijedeća: Čišćenje je razmicanje svega po strani, osim voljenja! Hopsamo da bismo se vratili u Ljubav, našu iskonsku prirodu, tu smo doma. Hopsanje je zapravo put iz zalutalih labirinta sjećanja ka Srcu – ondje gdje je dom. Znači, ako znamo voljeti, a znamo, onda prepuštamo Božanstvu da čini ove gore nabrojene stvari za nas, jer Božanstvo je Ljubav. Mi samo želimo biti ondje gdje nam je mjesto! Nisu slučajno riječi u Ho’oponoponu “Volim te” i “Hvala ti”! To su ključevi stvaranja. Svako to “Volim te” je okretaj ključa u bravi zaborava odakle smo potekli.

mk

Znači, jednostavno je: volite i nema problema. Jedini je uvjet da volite iz Sebe, jer odatle smo nekad daaavno krenuli.

– Neno Lubich

Kako se ponašati prema ljudima koji nas okružuju, a znamo da nam crpe energiju?

mir

Ako podignemo stvari na apstraktniji nivo i promatramo sebe kao energiju, onda je to vrlo kompleksna struktura energetskih vlakana koja struji svugdje u nama i oko nas. Mi smo jedna velika energetska lopta koja u sebi sadrži višeslojnu strukturu svijesti, a njeno stanje ovisi o našem održavanju. “Curenje” energije je zapravo rezultat našeg otpora prema sitnom mučitelju, a ponajviše prema Sebi. To je komunikacija u jednom smjeru, predator crpi, a mi dopuštamo, jer stišćemo.


Uvijek je tu odgovor isti. Moramo preokrenuti stvar, preuzeti odgovornost, te od žrtve postati istraživač, pa onda i učenik. Ako nas netko svakodnevno tlači, što možemo učiniti? Pa nemamo baš puno izbora, dva, tri najviše. Maknuti ćemo se odatle, a ako to nije moguće, ostaviti ćemo nepromijenjeno stanje, pa čekati da univerzum riješi (a ovaj to rješava tako da nam “pošalje” tumor ili rak). A možda ćemo djelovati u smislu: “OK, što mogu učiniti da preokrenem stvar?” Život je projekt, scenografija beskrajna teatra u kojem igramo različite uloge i važno je da s vremena na vrijeme utječemo na scenarij, preuzmemo palicu u svoje ruke. Pa ćemo tako stalno raditi nove strategije i manevre kojima ćemo preusmjeriti energiju tog odnosa u neki drugi odnos, poput prihvaćanja. A kada se dovoljno osnažimo, možda i u Ljubav?


Ja to volim zamišljati kao da su rubovi naše aure neka ribarska energetska mreža. Ako je ona gusta, one malene kockice su jako zbijene, onda nema protoka iznutra prema vani, držimo sami sebe zatočenim. Sve što uđe, (a ulazi jer mi to dopuštamo), ne izađe, pa konačno dobije vlastitu svijest, instalira se u našu auru, postane neposlušni entitet koji nas iscrpljuje. Ali ako jaaako razrijedimo mrežu, kockice budu velike, onda sve prolazi kroz nas, i odlazi negdje u beskonačnost (možda tako Božanstvo čisti – mi propustimo, Ono pomete? 😀  Moramo dakle, razrijediti svoju privrženost ka osobnoj povijesti, programima, sjećanjima, svime onim što mislimo da jesmo.
Ho’oponopono radi na tome. To je praksa koja prorjeđuje naš otpor i pomaže nam da propustimo kroz nas životne bure. Istovremeno, ta dodatna energije će nam dati snage da istražujemo te iskorumpirane odnose, njihovo porijeklo i izvor. Odjednom, od žrtve postati ćemo aktivni sudionici u istraživanju naše moći da prihvatimo, ne prosuđujemo i počnemo u tišini razumijevati kako bezuvjetno voljeti, jer sada imamo znanje. 

– Neno Lubich

REINSTALIRAJMO SVOJE WINDOWSE

windowsi

Čitajući tekst „Život temeljen na programima“ od Dani Ella, pao mi je na pamet ovaj moj kompjuter. Prije nekog vremena sam reinstalirala Windowse i sistem je radio savršeno, bez opterećenja, virusa, teških programa.
No, već nakon nekog vremena, surfajući, instalirajući nove programe, skidajući kojekakve gluposti, sistem se polako počeo zamarati, mijenjati, usporavati, izbacivati upozorenje o virusima, umarati opterećem svim i svačim…radi, ali radi sporije, lošije, ne radi punim kapacitetom.
I šta sada? Rješenje je vrlo jednostavno, svima znano i jedino moguće. Idem ga nanovo vratiti na početno stanje, na nulto stanje, na stanje kakvo je bilo na POČETKU na NULU. idem brisati sve i krenuti iz početka.

Zašto bi mi bili manje komplicirani nego jedan običan kompjuter i njegov Windows?

Naprotiv, mi smo mnogo kompleksniji i tokom našeg života nakupimo masu nepotrebnih znanja, iskustava koji nisu i ne trebaju više biti primjenjljivi na trenutno stanje i situaciju… Sve te stvari borave u nama, našoj svijesti, podsvijesti, našem umu. Bole, tište, guše… Malo po malo nas mijenjaju i uništavaju svaku iskrenu misao.
Rješenje nam je svima znano. ZABORAVI, BRIŠI, ČISTI!
Pomislite samo kako bi bilo prelijepo probuditi se ujutro čistog uma, neokaljanog iskustva, neopterećeni nekim znanjima i strahovima, predrasudama… Samo zamislite kako bismo funkcionirali?

—————————-

Budim se, pogledam kroz prozor i vidim divno plavičasto nebo prošarano bijelim oblačićima. Uživam u pogledu ne opterećujući se mišlju da će možda oblaci navući kišu. Jer bože moj, taj jučerašnji oblak je bio jučerašnji i ne znači da će se sve opet ponoviti.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
U meni više ne postoji strah ili strijepnja od nečega ranije doživljenog. Moj Windows radi savršeno, nanovo instaliran, bez i jedne jedine mrlje starih programa i otrovnih virusa. Počinjem dan bezbrižno. Pijem svoju prvu jutarnju kaficu i uživam u okusu tog čudesnog napitka. Moje misli su sada i ovdje, nema one navale misli, nema konfuzije u glavi da li je nešto ispravno ili ne. Ne opterećujem se jučerašnjim danom i neprilikama koje sam imala, jer bože moj, to je bilo jučer.
Danas je novi dan, a ja resetirana na nulu.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote, izgovaram kao mantru koja odagnava i najmanju mogućnost loših misli. Osmijeh mi ne silazi s lica, a srce ispunjeno nekom čudnom toplinom i ljubavlju. Ne želim da to stanje prestane. Zašto bi prestalo? Nemam više strahova, koji bi trovali moj sistem, moj novi život.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote. Osjećam se kao da sam nanovo rođena. Pogled mi je bistar i jasan. Želim samo da se igram sa životom i ništa više. Dijete iz mene progovara: „ Hvala ti što si se vratila, nedostajala si mi!“, a ja počinjem bivati svjesna tog djeteta i njegove sreće, koja se tako zarazno širi na mene.

I dalje mi osmijeh ne silazi s lica. Sreća, kao veliki plimni val, se širi mojim bićem, ulazi u svaku moju poru. Osjećam se tako čisto, kao da u meni nikada nije bilo niti jedne tuge, bola ili straha.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
Sve oko mene i u meni je poprimilo novu dimenziju, dimenziju djetinjeg čistog i netaknutog uma.
Boje su intenzivne, mirisi omamljujući, a zvukovi kao pijev slavuja…
Prekrasan bijeli leptir mi dolijeće na dlan, a ja ne razmišljam više kako i zašto se on odjednom stvorio tu, jer ljudi moji, pa leptir, kamen ili prica i trebaju da budu samo leptir, kamen ili ptica, a ne neki tihi požar u oku neba, jer obmana je predugo bila sve ono što obmana nije.

—————————-

Rješenje nam je svima dobro znano.
ZABORAVI, BRIŠI, ČISTI!!!
REINSTALIRAJMO NAŠE WINDOWSE. Pobrinimo se za svoj sistem bar istom onom brižnošću i pažnjom kako se brinemo za ovo čudo tehnike. Nemojmo zaboraviti da smo i mi sami mnogo veće čudo nečega još većeg i moćnijeg.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
Eto, odoh sada da se poklonim svemu što unutar mene, duboko u mojoj duši živi.
Odlazim, jer napokon znam da ima gdje da se ode, kada se želi poć’ čist, bez prošlosti, bez snova i sjećanja. Predugo sam bila u tom začaranom krugu sna i jave.
Hvala, hvala, hvala, volim te živote.

– Neda Bobinac