Jesmo li zadovoljni životom ili ne?

s

Čini mi se da se cijela životna filozofija može svesti na to jesmo li zadovoljni životom ili ne.
Ako je odgovor Da, onda smo u Miru, a ako je odgovor Ne, onda smo nezadovoljni i u neMiru.
Znači između Mira i neMira nas dijele samo dva slova – N i E. Odnosno oni označavaju negaciju, neprisutstvo, odbijanje i sl.
Velika je razlika između Mira i neMira (nije problem samo u 2 slova), jer se radi o suprotnostima, kao što je suprotnost Svijetlo i neSvijetlo (odsustvo svijetla ili tzv. tama).

Nitko osim nas samih ne može procijeniti jesmo li u Miru ili u neMiru, jer ako bi smo isključili subjekt doživljaja ustvari bismo isključili ono najbitnije.

Recimo da smo nezadovoljni i da nas to čini neMirnima, jer taj neMir doživljavamo kao neravnotežu, kao stanje koje nam nije ugodno. Kad smo u Miru kažemo da smo Doma, da smo Svoji i da je sigurno sve Dobro.

Dakle, recimo da smo u neMiru. I kad smo u tom stanju prirodno nam ništa nije dobro, jer mi sami nismo dobro. U takvim trenucima pokušavamo pronaći ‘krivca’ za svoje loše stanje pa znamo reći: ‘Nije mi dobro jer nemam novaca, Nije mi dobro jer me boli glava, nije mi dobro jer mi se danas puno toga ružnog dogodilo, nije mi dobro jer mi se već 100 godina nije dogodilo ništa dobro… i sl.’
Kad nekoga boli zub nećemo mu reći: ‘Ma ne boli te!… daj pogledaj kako je lijepi sunčan dan – kako te može boljeti bilo što po ovakvom danu?… ‘ – ako to kažemo ( za ozbiljno) osobi koja je u bolovima onda nešto s nama nije uredu.

Dakle, ako smo nezadovoljni i u neMiru to je naše objektivno stanje i točka.

Ta procjena našeg stanja uopće nije sporna i tu se više ništa ne treba niti dodati niti oduzeti!
JEDINO je sad još pitanje želimo li zbilja izaći iz tog stanja.

Ako je odgovor DA (vjerujem da je), onda je potrebno sljedeće (bez obzira koji je vaš izbor duhovnih tehnika) – potrebno je PRISTATI na mogućnost rješenja za koja niti ne znamo da postoji. Oooo, pa to je jednostavno! Jest, jednostavno je ako je ispravno shvaćeno, inače nije.

Npr. u lošem smo odnosu s jednom bliskom osobom i mislimo da znamo u čemu je naš problem (ili ne znamo – tak’ svejedno). Kao za inat tu osobu susrećemo svakodnevno, recimo na poslu. Nemamo samo mi problema s tom osobom – ona vidno ide na živce i svima ostalima koje poznajemo, što znači da je naša procjena te osobe itekako legitimna. I što sad? Recimo da smo probali sve i da ništa nije upalilo: bili smo ljubazni prema toj osobi, bili smo neljubazni prema toj osobi, ignorirali smo je… probali smo sve i ništa! I dalje nam ide na živce, i dalje smo nervozni u njenom prisustvu itd. Zašto je to tako???? Zašto?!
Evo zašto. Upravo zato jer smo probali sve s namjerom da se desi nešto dobro, da se nešto promjeni u našem odnosu, a nije se desilo baš ništa.
Rješenje ovakvog problema, a i svih ostalih, jest u tomu da sve počinje i završava u samo jednoj točki. Ona se odnosi na naš trenutni odabir koji se temelji na Odustajanju (ili Otpuštanju) s jasnom namjerom da MI SAMI ŽELIMO NAJBOLJI RJEŠENJE za taj problem, a pošto smo ‘ograničeni’ ne možemo sad i odmah uočiti (percipirati) svu tu širinu potrebne Cjeline.
To ne znači nikako da smo mi pametniji pa popuštamo. Ne! Upravo suprotno – mi smo pametniji i zato tražimo najbolje rješenje za problem koji nas muči.
Hopsanjem, ja (sad zbilja govorim samo o sebi, jer se radi o jasnoj namjeri) ne govorim Bogu: ma baš me briga, riješi to umjesto mene a ja ću možda tu i tamo ipak biti frustrirana tvojim odabirom rješenja, jer kao što znamo ‘ništa ja ne znam’ već govorim Bogu:
‘Molim te, da svaku životnu situaciju odradim najbolje moguće. To je moj izbor. Ja ne znam koje su sve moje mogućnosti, ali sigurna sam da ti znaš, i zato te molim da izabereš najbolje za mene. Samo u tom slučaju ja osjećam Mir u sebi, jer znam da sam dala 100% sebe i da su moje želje i namjere zbilja najbolje moguće.’
Na ovaj način napravila sam apsolutno sve što je u mojoj moći i to s punom odgovornošću i apsolutnim povjerenjem u onaj dio Sebe koji doživljavam pa makar i samo mentalno kao Jedini Stvarni Izvor Svega.

 

– Dani Ella

Predavanje Mabel Katz o Ho’oponoponu u Zagrebu!

mabel katz

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz o Ho’oponopono tehnici u Zagrebu!

Što je Ho’oponopono, kako pravilno primjenjivati tehniku, što (ne)očekivati, kako život učiniti lijepim, laganim i sretnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njezinog čišćenja.

Predavanje će se održati u četvrtak, 11.12.2014. u hotelu Antunović (Zagrebačka avenija 100), u 19.00 sati.

Kotizacija je 80kn.

Vidimo se!

PRVO HOP, ONDA SKOK

nt
Ne prođe dan da se ne dogodi neka rečenica, pogled ili događaj koji u nama izazovu neku reakciju. Tada osjetimo da se u nama javila nervoza, žalost, bijes ili neka druga emocija. Ali često to shvatimo tek nakon što smo već odreagirali.
Ono što se zapravo događa je da nam to nešto vanjsko samo ukazuje na ono što u nama ionako već postoji. Ako dopustimo prvoj reakciji da izađe iz nas time zapravo reagiramo programima na programe, što je suludo. Jer prve reakcije su ne samo programi već i savršena hrana za njih, kroz njih smo umu dali glavnu riječ i kroz iluziju problema stvaramo nove programe.

Mogli bismo reći da je “ljudski” odgovoriti na vanjsku situaciju, i ako mi netko uputi pitanje neću čistiti do besvijesti umjesto da odgovorim. Ali prije nego me um provoza na kotačima vjerovanja i sjećanja, čak i jedno “Hvala” je vrijedan filter koji reakciju vodi barem malo u smjeru najboljem za sve. To ne znači da će pravi odgovor doći u obliku prosvjetljenja, neće se spustiti anđeo i donijeti kuverticu sa savršenim odgovorom. Jer ako to očekujem onda imam problem sa povjerenjem. Kad hopsam onda imam puno povjerenje, i čistim i sumnju u pravi odgovor. Čistim, a ostalo se rješava na najbolji način – to je hopsanje.

Ako se pitamo kad je pravo vrijeme za hopsanje, baš ovakve situacije bi bile visoko na ljestvici prioriteta. Promatranje reakcije koja se u nama pobudila, bez da osuđujemo ili joj se prepuštamo, je preuzimanje odgovornosti za to što je u nama.
Misli i reakcije će stalno dolaziti, ali ja ih zamišljam kao malene brodiće koji plove negdje oko mene (ili u meni, svejedno), a ja biram da li ću na njih uskočiti ili ne. I ovo je ključno – JA biram… ja BIRAM. A um je lukav i on me nastoji uvjeriti da moram skakati s jednog brodića na drugi da ne bih slučajno koji propustila „Ukrcavanjeeeee!! Posljednji poziiiiiv!!“

A ja? Ja ih promatram bez vremenske i ikakve druge dimenzije… i dogodit će se i dalje da me povede koji, ali onda se sjetim da već plovim bespućima za koja ne treba nikakvo prijevozno sredstvo osim Hvala Volim te-

– Nikolina Tomašković

Mabel Katz u Beogradu! Predavanje o Ho’oponopono tehnici 04.12.2014.

mabel katz

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz oHo’oponopono tehnici u Beogradu!

Što je Ho’oponopono, kako pravilno primjenjivati tehniku, što (ne)očekivati, kako život učiniti lijepim, laganim i sretnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njezinog čišćenja.

Predavanje će se održati u četvrtak u hotelu Palace, od 18.00 do 20.00 sati, a radi ograničenog broja mjesta potrebna je rezervacija kod Nine Janković Stevanović na 064 11 02 544.

Kotizacija je 10€.

 

Vidimo se!

Novi Sad – predavanje o Ho’oponoponu

Joga studio Hipokrat i Centar za obrazovanje i razvoj – Centar Prozor iz Vršca pozivaju vas na predavanje na temu ,,Ho’oponopono, tehnika za rešavanje problema,,
Predavanje će  se održati u petak, 28. novembra 2014. godine u 19h u prostorijama Hipokrat Joga studija ul. Stratimirovićeva 6, Novi Sad. Ulaz je slobodan.

joga novi sad

Mi se svakodnevno  suočavamo sa malim, sitnim, svakodnevnim, ili onim većim, ozbiljnijim problemima, koji nam često umanjuju kvalitet života. Želeći da rešimo jedan, dešava se da stvorimo drugi, pa nam se ponekad čini da se vrtimo u začaranom krugu. Na predavanju ćete čuti kako nam u suočavanju i rešavanju problema može pomoći havajska tehnika-  ho’oponopono. Ho’oponopono se zasniva na preuzimanju potpune odgovornosti za svoj život. Mi smo kreatori. Stvaramo stalno, svesno ili nesvesno. I nismo krivi za probleme koji se javljaju u našem životu, ali jesmo odgovorni za njih. Kada naučimo da prihvatimo potpunu odgovornost za sve što nam se dešava u životu, okolnosti oko nas počinju da se menjaju.
joga novi sadPredavač i voditelj radionice je  Suzana Vemić, dipl. pisiholog, TA savetnik,  life coach i Reiki Master-učitelj.

Emisija Najlakši način: Ho’oponopono – povjerenje

kj

Tema emisije u srijedu, 19.11. je Ho’oponopono i povjerenje. Imamo li povjerenje? U Život, Boga, Sebe?
Ili imamo samo iluziju povjerenja iza koje čuče brige, neizvjesnost, tuga, strah?

Budite s nama od 19.00 sati, pridružite nam se klikom na link http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen koji će biti otvoren od 18.30, Možete postavljati pitanja i komentirati.

Drevna havajska umetnost rešavanja problema: Ho’oponopono, hvala i volim te

preuzmiOvo je tehnika gde ne treba da se mučimo analizama, traumama, traženjima uzroka. Jednostavno ponavljamo hvala, hvala, hvala…

Iza Karmen Jerković, moje sagovornice, na obod klupe na kojoj smo sedele sleteo je golub i osluškivao naš razgovor lagano šetajući. To nije ništa čudno, ako ne uzmete u obzir da sam samo sat-dva ranije, prilazeći redakciji, razmišljala kako bi bilo lepo da fotografišemo Karmen na trgu, okruženu golubovima koji lete i lepršaju krilima.

Ta slika slobode, uspona od gradskog betona, mnoštvo ptica koje deluju haotično a ipak svaka leti savršenim ritmom podsetila me je na naše misli, kako nas nekada okružuju, nekada vežu za tlo, a samo od nas zavisi da li ćemo im dati znak da se vinu u visine i da se osetimo lagano. Da sa njima letimo…

Nismo tog jutra našle trg iz mojih misli, ali smo pronašle mnogo tema za razgovor i jednoglasno smo se složile da su iskrenost i ljubav danas jedini pravi načini za isceljenje. Međutim, nekada je veoma teško osetiti takvu vrstu radosti u svom biću tako jako da ona počne da vibrira i proširi se na drugog, trećeg, ili na čitav krug bliskih ljudi.

“Ja sam uvek bila racionalna osoba”, počinje svoju priču Karmen, nežno plavih očiju i tihim glasom, a da ipak uspeva da nadjača buku automobila. Ovako mami slušaoca da se udubi, da zaista primi ono što Karmen želi da kaže. “Međutim, u jednom trenutku života sve se srušilo. Do ruku mi je došla knjiga Joa Vitalea “Nulte granice” i od tada počinje moj preobražaj uz Ho’oponopono tehniku.”

Od onih “vidljivih” stvari koje su se praktikovanjem drevne havajske tehnike dogodile, Karmen se preudala i nakon braka u kome je izgubila svoju ličnost pronašla je supruga kakvog bi poželela svakome, nestala je nesanica koja ju je pratila od detinjstva, sam od sebe je nestao medicinski neizlečiv herpes u oku, rešile su se i finansije – “stvorio” se odličan stan, i okružuju je neverovatne ličnosti – a sve dolazi bez napora. Ali Karmen je dobila i nešto mnogo više… Mir i poverenje u životni proces.

Sreća stanuje u čistoj ljubavi oslobođenoj ega…

“Tada, kad je na prvi pogled nestaja­l­o sve što je činilo moj život, došao je Ho’oponopono”, kaže Karmen. “Uhvatila sam se za njega kao za slamku i od samog početka počela s praktikovanjem tačno onako kako i koliko treba. Ni mir ni poverenje nisu došli preko noći. Bila sam jako “realistična” osoba, logična i trebalo mi je vremena da uvidim da se u kratkom vremenu dogodio suviše veliki broj slučajnosti da bi to mogle biti samo slučajnosti.

Upravo taj mir za koji me pitate je bio najfascinantniji od svega. Nikad, baš nikad u čitavom svom životu nisam osetila toliko duboki, istinski mir kao taj koji je došao s Ho’oponoponom. Prirodno, kako su počele da se rešavaju stvari u mom životu, a neke na zaista najneverovatnije načine, došlo je i poverenje. Počela sam da otpuštam, da otkrivam lepotu prepuštanja, da imam poverenje u vođstvo.

Iskreno, tek tada sam saznala što znači uživati u životu. Počela sam zaista da živim, sve ono pre je bila tek imitacija života. Tobajas Lars je veoma lepo rekao: “Potraga za Bogom ne može da čeka. Sve ostalo može.” Paradoks je da kad to shvatimo, ništa više ne čeka, sve dolazi, sve ono najbolje za nas, ono što se sami ne bismo setili da poželimo.” Ho’oponopono još zovu najlakšim načinom, i postoje tri jednostavna koraka za praktikovanje, kako savetuje Karmen Jerković.

1. Prvi je preuzimanje 100 odsto odgovornosti za sve što nam se događa u životu.

Može izgledati zastrašujuća pomisao da ste odgovorni za sve, ali odgovornost nije krivica. Jednostavno – sve što je u našoj realnosti je tu jer već postoji u nama. Sve su zapravo sećanja, podaci koji se ponavljaju, i dolaze ponovo i ponovo, kako bi nam dali priliku da ih očistimo, obrišemo. Odgovornost je oslobađajuća, jer nam daje mogućnost da menjamo sve što nas muči, što nije dobro.

2. Drugi korak je stalno čišćenje.

Čišćenje u Ho’oponoponu znači ponavljanje nekih od alata kojih ima jako mnogo a najčešće se spominju “Hvala” i “Volim te”. Potrebno je stalno, iz trenutka u trenutak, ponavljati “Hvala” i/ili “Volim te”. U početku je to, naravno, nemoguće jer um sabotira našu novu aktivnost, ali treba biti strpljiv – nakon nekog vremena to postane automatizam.

3. Treće, ne manje važno, jeste nemati očekivanja.

Da bismo istraja­li u čišćenju, naravno da je potrebno imati bar malo poverenja, ali ne i očekivanja. Očekivanja znače da očekujemo da će se problemi rešiti na tačno zamišljen način, za koji mi mislimo da je najbolji, i u nekom određenom periodu. “Bog nije sluga i mi mu ne dajemo naredbe, smernice niti rokove. Jednostavno, radimo svoj deo, čistimo, a Bog, koji zna što je najbolje za nas, upravo nam to i daje”, kaže Karmen.

Živimo život ispunjen očekivanjima i željom za kontrolom. A onda u jednom trenutku shvatimo da nam je neophodna promena kako bismo ga sačuvali i odbranili. Kada ste Vi čuli poziv za buđenje?

Verovatno sam čula bezbroj poziva tokom života, ali nisam obraćala pažnju. Bezbroj znakova, ali sam ih ignorisala. Bila sam uverena da znam, da sam ja ta koja drži konce u rukama, donosi ispravne odluke, nalazi rešenja. To je trajalo godinama, ali onda se odjednom srušilo doslovno sve. Nikakva razmišljanja, logika, razum, znanja više nisu bila od pomoći. Na težak način sam shvatila da nemam baš nikakvu kontrolu, imala sam samo iluziju kontrole. To na prvi pogled može izgledati zastrašujuće, ali je zapravo oslobađajuće.

Dobra vest je da ne treba da bude tako teško i bolno, ne treba da bude praćeno raznim gubicima. To dolazi nakon godina i godina negiranja sebe, zapostavljanja sebe i svoje duhovnosti, pogrešnih prioriteta, navika i uverenja. Ako dopustimo sebi da se posvetimo sebi, da otkrijemo ko smo, tada poziv na buđenje može biti najlepša muzika. Svi koji čitaju vaš časopis čuli su taj poziv, ne drže ga u rukama slučajno. Pitanje je samo hoće li ga poslušati. Kao i uvek, izbor je isključivo na nama.

Koje najveće promene je Vama donela Ho’oponopono tehnika i zašto biste je izdvojili od ostalih?

Upravo ovo o čemu smo govorile – mir i poverenje. Opet moram da naglasim, kad govorim o miru, onda to nije mir kakav sam ikada pre imala u životu. Ovaj mir je sasvim drugačiji i čućete da većina praktikanata Ho’oponopona govori upravo o tome. Poverenje znači da više nema strahova. Budućnost nije nešto neizvesno, sa bezbroj prepreka, zamki, problema. Sve više živimo u sadašnjem trenutku. Znamo da će sve biti dobro, opušteni smo, radujemo se svakom danu, kažemo “Hvala” svemu što dolazi i svemu što odlazi. Znamo da se događa ono najbolje za nas.

Mi ne znamo šta je to, ali postoji deo nas koji zna najbolje, i mi napokon, po prvi put životu, sarađujemo sa tim delom. Najbolje partnerstvo na svetu! Danas ima mnogo tehnika. Hvala tehnologiji, informacije idu veoma brzo, u sve delove sveta. Nekad je teško izabrati šta je za vas jer se toliko toga nudi. Ja sam odabrala Ho’oponopono (ili je on odabrao mene?), jer je to najlakši način. Radite isključivo na sebi i u sebi, a gledate kako se menja svet oko vas. Na vaše oči rešavaju se svi problemi – zdravlje, finansije, odnosi, nema razlike, Ho’oponopono deluje na sve. A vi samo čistite (čišćenje = praktikovanje Ho’oponopono).

Kako biste najlakše objasnili šta podrazumeva “najlakši način”?

Ne postoji ništa lakše od saradnje s Bogom. Sa svakim “Hvala”, kao da smo pritisnuli taster za brisanje – očistili su se neki programi. Vreme ne postoji i sa svakim našim “Hvala”, mi ne čistimo samo ono što nas muči ovog trenutka, nego čistimo i prošlost, svoje prošle živote i pretke, kao i budućnost, svoj život, i potomke. Ne znamo šta se čisti, niti je potrebno da znamo. Srećom, ovo je tehnika gde ne treba da se mučimo analizama, traumama, traženjima uzroka. Jednostavno ponavljamo hvala, hvala, hvala… Imamo običaj da kažemo: “Let go and let God”. Otpusti i pusti Boga. Kad kažem Bog, onda mislim na Ljubav, Više sopstvo, Nadsvest, Univerzum, Izvor, Stvoritelja…

Kako sada gledate na život i životne izazove?

Još uvek se zapetljavam u programe. Još uvek um pokušava da uhvati kontrolu. Još uvek se i naljutim, rastužim, prosuđujem i osuđujem. Naravno, u mnogo, mnogo manjoj meri nego ranije, ali imam još posla sama sa sobom. Polako počinjem da osećam ono što znam u teoriji – tako sve više doživljavam probleme kao prilike za čišćenje – oni jednostavno dolaze da bi nam dali još jednu priliku da ih očistimo. Ako to ne učinimo, vratiće se ponovo, nama ili našim potomcima. Problemi ne dolaze da bi nam zagorčavali život, nego da nam daju priliku da ih otpustimo, jednom zauvek. Nije li to savršeno? Lepa stvar je što brinem sve manje, sve sam svesnija te Ljubavi koja me vodi i usmerava.

Od tehnike Ho’oponopono ljudi očekuju samo najlepše, ali se često dešava da se dogode velike promene u lošijem smeru kada počnu da se primenjuju tehnike. Kako to objašnjavate?

Kad počnemo s čišćenjem, često se pojave i oni programi koji nisu bili “aktue­lni”, ali su bili tu, negde potisnuti. Tada često dolazi do zbunjenosti zašto se to događa. Potrebno je znati da ono što nam dolazi, dolazi u mnogo blažem obliku nego što bi bilo da ne čistimo. Tu je poverenje važno. Kada stvari naizgled idu na gore, treba izdržati, i čistiti još jače. Bićete nagrađeni za poverenje.

Život nam često nudi ono što nam je potrebno, a ne ono što želimo. Međutim, veliki je izazov odreći se želja, odvojiti se od ega i verovati da će sve biti dobro, ma koliko loše izgledalo. Kako nam u tome može pomoći Ho’oponopono tehnika?

Čišćenjem se brišu i programi strah­a. Postajemo sve svesniji sebe i svojih stvarnih potreba. Ne potreba ega, nego potreba duše…

Kad duša peva, ego ćuti

…Čiste se stara uverenja, obrasci, čisti se sve nepotrebno što smo pokupili usput, ili dobili u nasleđe, ili smo to uzeli zdravo za gotovo, misleći da smo to mi.

Ako pitate ljude koji su na duhovnom putu zašto smo ovde, skoro svi će reći stvari poput: zbog ljubavi, učenja, sticanja iskustva, povratka Bogu, i slično.

Ali ako ih pitate šta žele, odjednom je tu gomila stvari – stan, novac, automobil, jahta, savršen partner, status…

Primećujete li? Ono što nam treba tražimo izvan nas. Kada čistimo, naša duša peva. A kad duša peva, ego ćuti.

Sve što nam kasnije dolazi, dolazi od Boga. I tada u naš život počnu da dolaze fantastične stvari, osobe, situacije, mi smo i zahvalni i ponizni.

Kako su na Vas uticali susreti sa Mabel Kac, jer Vi već neko vreme organizujete seminare sa njom u regionu?

Mabel me stalno oduševljava. Izrazito je skromna, nezahtevna, duhovita, brižna. Zahvalna sam joj što dolazi kod nas, što se odlučila na takav život, koji nije lagan. Stalno je na putu, s kontinenta na kontinent, a nikad se nije požalila, čak niti usput rekla da je umorna. Ona je od onih žena koje prosto sijaju. Prelepa iznutra i spolja.

Kako polaznici na seminarima reaguju na tehniku? Koja su im najčešća pitanja?

Seminar je potpuno spiritualno iskustvo. Na seminar idemo da bismo dobili informacije, objašnjenja, ali to je manje važno. Najvažnije je čišćenje koje se odvija, a za koje bi nam inače bile potrebne godine ili čak životi. Velike koristi imamo od čišćenja učitelja. Čiste se preci. Niko na seminar ne dođe slučajno i uvek su reakcije izuzetne. Meni je najdraže kad već u ponedeljak počinu da stižu mejlovi ili zvone telefoni i polaznici oduševljeno pričaju šta im se razrešilo dok su bili na seminaru ili kad su došli kući.

Kako se stari programi čiste pomoću ove tehnike?

Mi to ne znamo. Čišćenje je kao sporazum između nas i Boga – mi čistimo, a Bog briše. Šta, kako, kada, koliko – ne znamo. Nikad ne možemo znati, mi ne znamo širu sliku. Kada počinje proces čišćenja, to deluje na svakog – najpre na nas, a onda i na sve ostale. To je veoma veliki posao i niko to ne može osim Boga. Važno je da mi otpuštamo, jer se na taj način otvaramo za sve ono što nam dolazi, a što je upravo ono što nama treba.

Gde to većina ljudi najčešće odustane kada počne da primenjuje tehniku? Da li ste imali iskustvo da odustaju?

Da, naravno. Najčešće je stvar u očekivanjima. Počne sa čišćenjem i očekuje da bi odmah, najkasnije do sutra, sve u životu trebalo da se razreši baš na onaj način kako su zamislili. Pri tom često ljudi nisu spremni da preuzmu odgovornost, a ni da stalno čiste. Ne može se nekoliko minuta dnevno ponavljati “Hvala”, i onda prigovarati da tehnika ne funkcioniše. To je još jedno izbegavanje odgovornosti.

Jedna od tajni ove tehnike je prihvatiti odgovornost a ne krivicu. Koja je razlika između ta dva?

U Ho’oponoponu, neophodno je preuzeti odgovornost. Odgovornost, a ne krivicu. Krivica od nas pravi žrtve. “Vreme žrtvovanja je prošlo,” kaže Mabel. Krivica nas čini nemoćnim, odgovornost moćnim. Krivica čini da odustajemo, odgovornost da otpuštamo. Krivica nas paralizuje, odgovornost aktivira. Krivica nas čini ogorčenim, gnevnim, rezigniranim, a odgovornost radosnim, nežnim, smirenim. Kad ne bismo bili odgovorni, ne bismo ni mogli da se menjamo. Upravo nam odgovornost daje moć da menjamo svoj život i ono što nam u životu nije lako, lepo i u skladu s nama samima.

Da li je za Vas život sada izazov, ushićenje ili san koji živite?

Za mene je život dar. Zahvalna sam na nje­m­u i blagoslovima kojima obiluje. Jedan od njih je i susret i poznanstvo s Vama i prilika da čitaocima Sensa magazina predstavim Ho’oponopono, drevnu havajsku umetnost rešavanja problema. Vama i Vašim čitaocima želim mir iznad svakog poimanja.

Kako zahvalnost može promeniti vaš život…

“Znaš li šta znači golub?”, pitala nas je prijateljica koja je sa nama tog prepodneva delila iskustva praktikovanja ove tehnike. “Golub je simbol anđela.” U tom trenutku je poleteo i odleteo. “Hvala ti, volim te”, pomislila sam…

“Na seminarima se dobije još alata, ali “Hvala” i “Volim te” su sasvim dovoljni. Postoje alati koji čiste stalno, sami za sebe. Najpoznatiji su “Plava solarna voda” – voda koju smo držali petnaestak minuta na suncu, u plavoj staklenoj boci. Izuzetnog je ukusa, možemo je koristiti i za piće, kuvanje, pranje, zalivanje cveća, ljubimce. Još jedan fantastičan alat je čaša s vodom, koja čisti 24 sata na dan.

Naravno, uvek su nužna tri koraka tehnike Ho’oponopono”, savetuje Karmen Jerković, koja već godinama po regionu pruža logističku podršku Mabel Kac i učestvuje u organizaciji njenih seminara.

Sledeći seminari sa Mabel Kac će se održati 19.-20. novembra 2016. godine u Zagrebu, a 26.-27. novembra u Beogradu, sve informacije možete dobiti putem mejla centar.izvrsnosti@gmail.com.

– Jasmina stojanović

http://www.lovesensa.rs/clanci/holisticke-terapije/drevna-havajska-umetnost-resavanja-problema-ho-oponopono-hvala-i-volim-te

Najljepša stvar u Ho’oponopono priči

dPreuzimanje odgovornosti zvuči na prvu kao odluka koja ne bi trebala biti previše komplicirana! I nije, ali znate što je najljepše u cijeloj toj priči?
To što preuzimanje odgovornosti ima čarobne posljedice. Sve do nedavno uopće nisam o tome na taj način razmišljala; nedavno mi je palo na pamet koliko je preuzimanje odgovornosti nevjerojatno plemeniti čin.
Jesam li sigurna u to?
Jesam.
Hajdemo zajedno pogledati je li to zbilja tako.

Zamislite ovaj scenarij: Živčana osoba za volanom vraća se doma s posla i nakon teške svađe s šefom uzrujano vozi puno brže nego što je dozvoljeno. Kroz glavu joj prolaze teške misli ljutnje i bijesa i ne vidi grupu djece koja pretrčavaju cestu na nedozvoljenom mjestu. Trenutak nepažnje i eto tragedije za sve.
Ili na primjer slučaj s nerazriješenim ostavinskim raspravama u obitelji. Crna kronika je prepuna tragedija na tu temu…
E sad zamislite, neovisno o pravdi i nepravdi, osobu koja ne djeluje prema automatizmu, koja se ne zanosi tko je u pravu i koja bez obzira što je možda opravdano uzrujana odlučuje preuzeti Odgovornost i koja u prvom primjeru dok ulazi u auto govori sebi: Što je to u meni da vidim svog šefa kao idiota koji me non-stop maltretira i kojega bih najradije zatukao? Što je to u meni?
Ili u drugom slučaju: Što je to u meni da vidim svoju obitelj kao pohlepne materijaliste koji bi prodali i vlastitog brata za komad imovine? Što?
Onog trenutka kad si osoba postavi ova pitanja, sve se mijenja.

Zamislite oca koji se sprema izmlatiti svog sina jer je napravio neku glupost i diže ruku da ga klepi po glavi, ali u tom trenutku odustaje jer preuzima odgovornost pomišljajući u sebi: što je to u meni da vidim ovo dijete kao bezobrazno, neodgojeno i sl. ?
Onog trenutka kad bez obzira na težinu situacije pomislite: ŠTO JE TO U MENI…? Preuzeli ste odgovornost. Ali, koga briga za odgovornost? Doista. Bitne su posljedice odgovornosti, a one su VELIKE. Preuzeti odgovornost i ne reagirati po automatizmu božanska je kvaliteta. Jer na taj način se prekida lanac nesretnih događaja, programi se više ne množe i agoniji se nazire konačni kraj. U suprotnom, život se pretvara u sapunicu, gdje uopće nije teško pogoditi kako će se dalje drama razvijati i koliko će ona trajati.

– Dani Ella

Kad brige prestanu biti zanimljive

images (4)Zašto hopsam…  Između ostalog…
Danas mi “dođe”! Mislim da sam bila šampion u sikiraciji, brinula za sve i svašta i nije pretjerano ako kažem da mi je doooobar dio života prošao uglavnom u sikiraciji. E sad, hopsam cca 2 godine, glavno postignuće je smirenost koja mi veoma prija. A sikiracija kao program je i dalje tu. Ali… čudno nekako… Iskrsne mi situacija, ubila se za sikiraciju i ja ti se počnem sikirati, sikir… sikir…, ali nije to to…

I skontam, ja sam taj program dobrano prignječila, ovo su sad neki ostaci, kao da mi moje JA kaze: Eto, ako baš moraš, brini!” Al’, više ispada k’o *a*ebancija to moje ” sikiranje”, nema dubine, intenziteta, vise nije uopšte ” slatko!
Čini mi se da ću uskoro i prestati jer mi neće biti zanimljivo 🙂

P.S. Udah: hvala…
Izdah: volim te… vrijedi…

– Danijela Milinković

Opraštanje je unutarnji proces, koji se odvija između nas i Boga

Kad nass nešto ili netko uznemiri, gubimo svoju slobodu. Osjećaj mržnje nas preuzme i sputava i postajemo njegovi robovi. Na taj način najviše povrjeđujemo sebe. Možemo se osloboditi opraštanjem. Opraštanje je dio najkraćeg i najlakšeg puta. Nije nužno nikome na glas reći da im opraštamo. To je unutarnji proces koji se odvija između nas i Boga. Kažemo: „Žao mi je, molim te oprosti mi za što god je u meni što je izazvalo ovu situaciju/problem.“

Mabel Katz