“Što god se desilo, nastavi se smiješiti i izgubi se u Ljubavi”…Rumi

Eh, smijali bi se mi i ljubovali da nije programa . Pa tako kad ti dođe RTG snimka pluća, a na njoj tamna mrlja, onda je malo dimovito, zapravo frkovito . Zato jer program kaže da je gotovo, da si umro i da ajme ti je, prvo tebi, pa onda kako će tvoja djeca, žena, muž. I još si sretan da je tebi mrlja, a ne njima . Pa onda u skladu s odgovarajućim programom reagiramo, ajme i kuku. To je onako prilično žestoko i traje li ga traje…, mislim ta frka i naše reagiranje. Ooo, pokušavamo mi Volim te, Hvala ti, ali se čini jaaaako mlak učinak, strah sve uzeo sebi, svu energiju i pažnju. Kada se iscrpimo energetski i emocionalno i strah popusti, onda hopsamo luđački, očajnički, like there is no tomorrow… volim te, volim te, hvala, hvala… Onda se ispostavi da je mrlja bila u aparatu, a ne u našim plućima! Aaaaaaaa kakvo olakšanje! Pa ovo radi! Ho radi, ljudiiiiiiii. Sve do slijedeće frke…. sve zaboravimo u hipu! Ova iskustva prethodnog čuda odoše tamo negdje iza… “što je ono bilo zadnji put?” Ili: “zadnji put sam se izvukao, ali neš ovaj put”, programi pričaše 🙂 

“Štogod se desilo, nastavi se smiješiti i izgubi se u Ljubavi”…Rumi

Eh, lako je to reći, ali daj… kad stisne jad, kad se dah skrati, kad ti krv zazuji u ušima, kad te stisne u grudima!
Mijenja li se išta na bolje ako se prepustimo trenutnoj reakciji, damo joj dodatnu snagu svojim mislima i potkrijepimo nekim ishitrenim i nepromišljenim djelom?
Ili možda padnemo u negiranje, samookrivljavanje, apatiju…
Ni jedno nije dobro za naše zdravlje, mentalno i tjelesno, nijedno ne pomaže donošenju rješenja i olakšanja…
osim Hvala ti i Volim te!

Jer, ako se sjetimo prepustiti, voljeti i zahvaljivati, osjetit ćemo da smo kratori ovog trenutka koji živimo. Ako se sjetimo da smo nečim što imamo u sebi aktivirali nastalu situaciju, nećemo zdvajati i ljutiti se na nekog ili nešto kao krivca. Ako se sjetimo da smo voljeni i zaštićeni u svakom trenutku i da će ishod svake moguće situacije u našem životu biti upravo onakav kakav je najbolji za nas, tada će nam Hvala ti i Volim te uvijek, u bilo kojoj situaciji, sa svakim udahom i izdahom, čudesno razvući zgrčena usta u osmjeh.
Sjetimo se!
Hvala, hvala, hvala!  

– Ksenija Križaj

‘Skoči kroz prozor!’ … je misao koja može proći kroz svačiju glavu. Netko će skočiti, a netko ne.’Ništa ne vrijediš!’… je također misao koju svatko od nas može pomisliti. Netko će u nju povjerovati, a netko baš i ne.

Ti si centar svemira!…na ovu misao obično se nadoveže nekoliko drugih misli tipa: ‘stvarno?..baš dobro ako je tako!’ ili ‘ma to su gluposti’ ili ‘da, da ja sam sigurno centar svemira ‘… nećemo svi pomisliti istu misao.

Misli su sveprisutne. Javljaju se i kad nam trebaju i kad nam ne trebaju. U stvari, uopće nam ne trebaju. To ne znači da nam nije potrebna vještina govora i vlastiti um.
Imali ikakve koristi od misli ‘Skoči kroz prozor’?
Nema. Pa čak i ako vam je zgrada u požaru i trebate se spasiti sigurno nećete razmatrati vlastite misli – jer njih u takvim trenucima nema. U kriznim trenucima tijelo točno zna što mu je činiti, kao što zna probavljati hranu, disati, zacjeljivati rane i sl.
Znači ako je tako krizna situacija i nema druge nego skočiti kroz prozor onda je to zato jer je to najbolja moguća opcija za vas u tom trenutku i ona se dešava bez spomenute misli.
‘Skoči kroz prozor’ se uglavnom javlja kad nije krizna situacija, zašto? Manje je bitno zašto, više je bitno da ne poslušamo tu misao. Zašto uopće slušamo vlastite misli? Zašto im vjerujemo? I konačno, zašto mislimo da su neke misli ispravne, a neke ne? Tko to prosuđuje?

Namjerno sam stavila kao primjer jako tešku misao, ali u stvari ista stvar je i sa svim ostalim mislima…
Evo jednog primjera: ispred nas je draga osoba… tako je doživljavamo. Ako je želimo zagrliti dali čekamo misao koja kaže: ‘ajde zagrli je!’ – ne, to je spontani čin. Zagrlili smo dragu osobu zato jer osjećamo bliskost, a ne zato jer je stigla naredba: ‘Zagrli!’

Ako dozvolimo sami sebi da budemo opčinjeni mislima kojima ne znamo porijeko i svrhu – bit ćemo zatočenici tih misli, a one će nama manipulirati na sve moguće načine. To je ono što nam sigurno ne treba. Treba imati povjerenja u Sebe, u svoju izvornost, a ne u misli čije porijeklo niti ne znamo.  Bismo li dali ono što nam je najvrednije u ruke nekoga komu ne vjerujemo i ne poznamo ga? Sigurno ne bi, ako smo imalo normalni…

E, pa zato hopsamo – da našim životom ne bi upravljali Programi već Inspiracija koja je naš prirodni Izvor.   

– Dani Ella

Blaženi hooponopono. I ne znam koliko sam to puta rekla u zadnje dvije godine.

Neki će HO usvojiti kao način života, a neki će samo prošetati uz Hvala i Volim te… Ono što je ljepota je to, da baš niti jedno Hvala, niti jedno Volim te nije rečeno uzalud. Kad se meni danas otvaraju neki putevi, rješavaju objektivno nerješivi problemi, događaju fantastične stvari – znam da je to rezultat čišćenja, možda nekog jako davnog, s početka, kada nisam niti razmišljala o ovim stvarima koje se događaju danas.
Isto tako, ako danas čistite, a za godinu, dvije ili deset, doživite nešto prekrasno, neočekivano, naizgled nevjerojatno – to će možda biti rezultat današnjeg preuzimanja odgovornosti, otpuštanja i prepuštanja.

Možda ćete se sjetiti toga, a možda i ne. Možda ćete povezati, a možda i ne. Možda ćete pripisati nečem drugom, a možda i ne.
Zapravo – to je sasvim nevažno :))))

– Karmen Jerković

Zašto ljudi okrivljuju jedan drugog, svađaju se, zahtijevaju, traže, i na posljetku ratuju ?

Zato jer ne mogu izdržati nelagodu svojih emocija koje im izazove neka osoba, situacija. I ne mogu prihvatiti da su te iste nelagodne emocije njihove, i ničije druge. Druga osoba je samo okidač. I to je jedino bitno za shvatiti. To ne znači da i druga osoba nema što raditi na sebi, ali mi smo sami sebi prioritet za rad na sebi. Znam, znam lakše je baviti se drugima, ali to je kao da nadolijemo ulje na vatru. Gašenje vatre dešava se isključivo radom na sebi. Dakle nešto u meni je stvorilo ovakve okolnosti. Oprosti mi Bože, Volim Te.. Predajem ti ove moje emocije i evo vidim kako uranjaju sve ove okolnosti, sve ove emocije, sve moje misli, uranjaju u more, more Tvoje ljubavi. Kao kada u čašu mlijeka uranjamo nesqik pahuljice. Odjednom ta pahuljica bude natopljena mlijekom… mlijeko omekanjuje pahuljicu i dopire do njene teksture, do svake njene čestice.

Osim toga ne hvatamo se za emociju, možemo ju osjećati ali nastavljamo se dalje kretati sa životom ili prihvaćati što nam to život daruje u slijedećem trenutku… i malo po malo, nesquik pahuljica se rastopila, oblak emocije je otišao, a mi smo ponovo sretni, ali i ponizniji, dublji, čišći za jednu nijansu, i bliži Bogu.

– Dena Žuvan

Misli su kao artikli u dućanu. Artikala ima raznih – svaki artikl ima nekakvu svoju namjenu. Neki privlače našu pažnju više nego drugi. I sa mislima je potpuno isto.

Mi nismo ‘naše’ misli.
Kad šetamo dućanima i ne želimo ništa kupiti, a prodavačica nam non-stop nešto nudi i govori “izvolite”, mi joj odgovaramo s Hvala, ili ne-Hvala ako nismo zainteresirani. Mogli bi smo reći da hopsamo kad ne želimo nešto kupiti 
Kad nas ne zanimaju Programi (misli) onda lijepo kažemo Hvala (hopsamo). Kad ne ‘kupujemo’ misli onda smo lišeni tereta. Onda ne vučemo sa sobom ‘gomilu vrećica’ koje nam samo smetaju da se slobodno krećemo. To je uistinu tako.
Najbolje je uopće ne šopingirati, a ono što nam pripada doći će u naš život kao poklon.

Kad hopsamo mi uljudno odbijamo mentalne artikle. Posljedice tog čina su fenomenalne – i dalje smo svjesni sebe i svog života. Nedostatak misli nas ne čini retardiranima kao što bi netko to mogao pomisliti – ne, upravo suprotno – lišeni smo svega suvišnog, svega onoga što nam predstavlja teret u životu. To su misli i to sve redom (ako izuzmemo da su hvala, volim te i ostali HO verbalni alati ustvari tipke kojima smo samo ušli u sami proces ).

A što je s ljubavlju? Pa ljubav je tu, kad Programa nema – prije ne. Ljubav nisu artikli (misli), nisu ni dućan (um)… ljubav je prostor u kojemu se sve odigrava. Ako mi je pažnja na artiklima (Programi) usmjerena sam na njih i nisam svjesna Sebe (Inspiracije).
I zato: bez obzira u koji dućan ušli i koliko god artikli izgledali primamljivo, a djelatnice ljubazne i spremne na komunikaciju, dovoljno je reći samo Hvala ili Volim te… i Slobodni smo!   

– Dani Ella

Svjesnost je u trenutku, a ne u sjećanju o svjesnosti. Stoga, kada se pitamo kako to da je jučer bio ludilo dan, a danas koma, to je zato što se nastojimo prilijepiti za sjećanja jučerašnje ludnice i hraniti se njima, umjesto da budemo u sada gdje je svjesnost. Onda je to drukčija vrsta ludnice, ona od mira i spokoja. Ona od Volim te.

Da li se sjećate bilo kojeg Volim te? Recite to sada, pa pričekajte trenutak. Da li se možete sjetiti, što je maloprije bilo? Kako je to izgledalo? Ne, naravno, jer je Volim te kreacija života, svjedočanstvo Nule. Beskrajna Praznina u pažnji.

Kada smo u Volim te uronjeni, onda smo u svjesnosti. Jer smo Sobom opčinjeni.
Volim te je baš to: Molitva Sebi u Beskraju prožetom.

Hvala ti što Volim te!

– Neno Lubich

Problem je baš uvijek tamo gdje sam ja.

Uffff… jel to istina? Je, istina je. Znači problem nema nikakve veze sa drugima? Na žalost ili na sreću nema.
Na žalost jer sad nemamo pravo prebacivati krivnju na druge, a sreća jer barem znamo kako stvarno stvari stoje.

Ali mogu se praviti kao da to i nije tako, odnosno mogu odlučiti da ne želim preuzeti odgovornost za svoj život – radije bih da nisam odgovorna jer onda mogu kriviti druge – oni su krivi za moju patnju, a ne ja – ja sebi želim sve najbolje i najljepše. Jel tako?
Tko koga tu zeza i zafrkava? Kakva je igra u pitanju i koja su pravila?
Pa vrlo je jednostavno: mi sami smo u igri uvijek i ako ne znamo pravila igre stano smo u čudu, nezadovoljni, očajni i zbunjeni. Ako znamo pravila igre onda nam nema druge nego da igru igramo najbolje što znamo i umijemo. To znači da smo preuzeli odgovornost i da nam sad nikako više ne mogu biti krivi suigrači, figurice na ploči, kocka i ostali rekviziti iz same Igre.

Zašto uopće igramo Igru? Zašto uopće živimo Život?
Odgovor i na jedno i drugo pitanje je ustvari isto: da bi smo spoznali nešto o SEBI – isključivo o SEBI. Drugi su ovdje tek toliko da bi smo mi sami tu igru mogli sprovesti u cijelosti i do kraja.
Nema suigrača,nema protivnika, nema nezgodnog terena, krivog vremena i sl. – NIČEGA OD TOGA NEMA. Postojimo samo mi sami, takvi kakvi jesmo , sami sa sobom.
Sad kad smo to riješili možemo se suočiti s Igrom – sa Sobom. Na koji način? Postoje razni načini, ali bez obzira koji način izabrali smisao je isti: odvajanje onoga što smo mislili da jesmo od onoga što zbilja jesmo. To je proces koji traje i nije ugodan, ali su njegove posljedice više nego ugodne. Nisu samo ugodne, one su i oslobađajuće jer malo po malo na tom putovanju upoznajemo pravog sebe – onog sebe koji je do sada bi potpuno zanemaren, potisnut u ne znam koji plan, a bez kojega Igra uopće nije moguća, odnosno jest ali to onda nije Igra nego Patnja i Bol.
Mislimo da možemo birati, a ustvari izbor nam je ustvari vrlo skučen i ograničen: ili je Program ili je Inspiracija, ili je moja volja ili je Njegova volja – o tom jednostavnom odabiru ovisi SVE – baš sve! U jednom se nalazi MIR, a u drugome sve ostalo. Što biramo?

– Dani Ella

Ho’oponopono je jednostavan. Hoponopono uopće nije jednostavan. HO je najlakši način. HO je možda baš najteži način. HO je zapravo naizgled prepun paradoksa. Jedan od njih je kontrola, odnosno otpuštanje.

Svi razumijemo priču: treba otpuštati, i prepustiti stvari onome tko najbolje zna. Jednostavno – naš način vs. Božji način. I naravno – pitajte sebe ili bilo koga, svi će reći: Pa naravno, Božji način.
Bilo bi lijepo kad bi bilo tako, ali….

Pretpostavit ćemo da je većina ušla u hooponopono jer je u jednom trenutku imala velike probleme koje nije znala ili mogla riješiti. Tako je lijepo sjelo ono : let go and let God…
Tražilo se samo preuzimanje odgovornosti (“naravno, naravno, preuzeli smo!”), stalno čišćenje (“čistim koliko mogu”) i nemanje očekivanja (“evo, nemamo očekivanja!”). I onda smo čekali da Bog porješava stvari. Jer smo učinili baš sve što se traži.
Pa su se počele događati manje ili veće stvarčice, manja ili veća čuda, manji ili veći sinkroniciteti – sve mjereno našim, ljudskim metrom. Dobili smo potvrde da HO radi. Ali. Možda se ono što je nas najviše mučilo nije riješilo. Možda nismo imali neki životni problem, ali je ho trebao biti karta do savršenog života iz snova. Svatko ima svoju priču.
Ali vjerujem da nam je svima dana vježba otpuštanja, koju još uvijek vježbamo. Recimo da nas muči nečija bolest, ili težak odnos, ili financije, što god. Čistimo i čistimo, a nije se dogodilo ozdravljenje, nije se razriješio čudesno odnos, nismo postali bogati iako nas uvjeravaju da nam bogatstvo pripada.
A kao, nemamo očekivanja.

Navikli smo cijeli život da moramo imati kontrolu. Od kad smo krenuli u školu i MORALI pisati domaće, učiti satima, biti dobri učenici, a sve jer: moramo upisati dobru srednju školu, da bi poslije upisali faks, da bi mogli imati dobar posao, kako bismo imali pristojnu egzistenciju, našli nekog sebi ravnog (po obrazovanju i plaći), kako bismo svojoj djeci mogli priuštiti sve najbolje. Vidite li niz? A sve je počelo ulaskom u 1. razred i prvim slovom A.
Kontrola, tj privid kontrole vlastitog života se nastavlja:
– planiramo kratkoročno i dugoročno,
– razmišljamo o budućnosti;
– razmišljamo o prošlosti “da sam napravila/o drugačije”, “da je barem”…
– brinemo;
– “privlačimo” i “manifestiramo”;
– organiziramo tuđe živote;
– okrivljujemo;
– prosuđujemo i osuđujemo;
– itd.

Niz se može proširivati. I sad, otpuštanje znači brisanje svega toga. Nema više planiranja. Nema prevrtanja prošlosti ni budućnosti, nema briga, nema “zapravo ničega”. I to je jako, jako, jako težak dio.

Naučili smo da MORAMO kontrolirati. Bojimo se prepustiti kontrolu, pa neka je i samom Bogu, jer nam ta kontrola daje nekakav osjećaj sigurnosti (jednako apstraktan kao što je i sama kontrola).
I znate što? Jučer sam zaključila, zapravo došla mi je misao, niotkud, da je najveći čin kontrole odustajanje od kontrole. Jedino mogu kontrolirati sebe, onim svjesnim dijelom koji bira, i odreći se kontrole. I biti spremna odreći se svega – posla, novca, prijatelja, muža, zdravlja, djece, automobila, stana, kuće, … odreći se života samog. Jer jedino kad smo spremni odreći se svega, zapravo smo spremni primiti SVE. I nitko od nas neće tražiti da ostanemo bez svega u životu, ali ta spremnost, istinska, mora biti tu.

Spremnost da ostanemo bez svega je spremnost na prepuštanje kontrole.
A tada dolazi sve ono što smo davno prestali očekivati.
Nije li to prekrasan paradoks? 

– Karmen Jerković