Tek kad počneš čistiti kuću praši se na sve strane ! Izlazi prašina za koju nisi ni znao da potoji, diže se iz zabačenih i skrivenih kutaka, izlazi od ispod kreveta, spušta se sa ormara i polica, zaskače iz zasjede između vlakana tepiha, podmuklo čuči iza bočica sa začinima…

Ali jedva da si i počeo čistiti kadli se odmaš zapitaš: “Nije li mi bilo bolje bez sve ove prašine u zraku? Evo već mi se i kašlje…”

A mogao sam samo dalje mirno nastaviti koegzistenciju hodajući kroz stan usporeno i na vrhovima prstiju da ne bih slučajno uskovitlao koje zrnce prašine. Ne daj Bože da nekoga pozovem u goste pa da duboko izdahne i otpuhne u zrak prstohvat te životne tvari sa stola, ili ju digne s poda normalno hodajući kroz dnevni boravak (Hej, pa koji normalni čovjek još tako hoda!? Zar ga nije briga za te sive naslage moje prošlosti!?), ili zaljulja ormar grubo marširajući kraj njega pa s njega sruči čitavu lavinu prašnjavih sjećanja, a onda na kraju nonšalantno – normalno čak! – sjedne na kauč i započne oluju tako da rukom pljesne po njegovu prašnjavom naslonu !!!

Ali eto… (dubok uzdah) … Ni sam ne znam kojeg mi je vraga sve to trebalo i zašto sam pod utjecajem nekih sretnih prijatelja pomislio kako bi možda bilo dobro pospremiti svoj život… pardon – stan, i osjećati se ugodno u njemu… No šta je tu je… Možda će mi stvarno biti dobro kad završi to prašenje i kad zaplešem usred dnevnog boravka. A možda, kao što mi rekoše isti ti prijatelji, možeš uživati i dok se praši, naprašuje, zaprašuje, rasprašuje..

Din-don! Ma tko li je sad usred ovog kaosa? – “Dobar dan, susjede, malo smo se zabrinuli kat ispod vas jer nikad nismo čuli nikakve zvukove i uvijek ste bili mirni, a sad čujemo brze korake, jako kašljanje i glasan smijeh. Jeste li dobro?”

Ma ja to samo plešem dok čistim stan i smiješno mi je kako prašina škaklje grlo i pluća pa se grohotom smijem. Ode on tako s izrazom čuđenja na licu i mogao bih se zakleti da dok sam ga pogledom pratio kako ide niza stube ka svojoj prašnjavoj rezidenciji kako mu je kroz misli prošlo kako bi možda mogao nazvati liniju za hitnu psihološku pomoć jer mu je gornji susjed malo… skrenuo. 

I razumijem ga, susjed je stvarno skrenuo. Ali ovaj put je skrenuo u smjeru u kojem je sam odabrao skrenuti. I tako, gledam ja te kovitlace prašine kako polako izlaze kroz širom otvorene prozore i mislim se kako ovo mjesto sad malo manje liči na stan, a malo više dom. 

– Radhe Govinda dasa

“Volim te” je za mene prihvaćanje povjerenja u vlastitu veličinu, snagu i moć – povratak doma! A što je to povratak doma? To je sjećanje da od doma nikada nismo ni otišli, da smo oduvijek tu i bili i da je doma u nama! Važno je shvatiti da to u što se zatvaraš i taj dio što odustaje nije – sebe, nisi ti! Sebe nikad ne odustaje, jer nema od čega! Ono je uvijek u Nuli, poznaje svoju Božansku prirodu! Ono što odustaje su podaci, programi, avetinjska svijest što se nakačila kao sjena na Sebstvo i u koju smo povjerovali i popušili kao istinitu. Ono što moramo učiniti jest odustati od te sjene, prestati zuriti u nju fanatičnom zadubljenošću i integrirati se 100%nom predanošću u sebe same. Stopiti se sa Sebstvom je kao da Boga držiš za ruku i kažeš Mu da te povede sa sobom u Beskonaćnost! To je putovanje prema unutra: sve je tamo – i Beskonačnost i ruke, i Bog, i Sebe, i jedina stvarna Istina.

Odustani od “svijeta” i zakorači u Svijet od “Volim te”, jer nema alternative! Kada nema tebe nema ni svijeta, ali kad imaš Sebe, tada ti postaješ Jedini Svijet – Jedina stvarnost Čiste Bezuvjetne Ljubavi!

Ho’oponopono je prilika života. To je praksa što ima moć da nas vrati k nama samima. No, predanost je ključna karika koja omogućuje privrženost tom zadatku! Ipak, totalna predanost je izazov, jer sve iz okoliša govori da je loše, da nema nade i da smo napušteni. Ne samo iz okoliša, nego i falši entitet unutrašnjeg dijaloga to neprestano trabunja! Toliko smo se navikli na taj mrak, da smo postali energetski zombiji što hodaju okolo tapkajući s noge na nogu i čekamo….čekamo….
Ako govorimo “Volim te” tom zombiju, onda možda i trepnemo koji put, pa i prestanemo tapkati! Možda sjednemo na klupu, zastanemo i počnemo disati…”Volim te” je kao pukotina u stvarnosti, portal u budnost, sjećanje na san.

No, “Volim te” je višedimenzionalno Biće, pa ga treba izvoditi na takav način! Po mom iskustvu, treba iskoristiti sve moguće prilike i stanja svijesti za živjeti to “Volim te”, odnosno, prepustiti mu da ode prema Sebi, umjesto prema vani, tlačitelju, mučitelju, predatoru… Kada to shvatimo i naučimo, onda ćemo kužiti da “Volim te” koje je ka Sebi, zapravo daleko suptilnije i moćnije “Volim te” prema svima njima što život nam zagorčavaju! I baš kao što destilacijom izvlačimo suštinu biljke u Alkemiji, tako je “Volim te” destilacija programa u Božanstvo . To je nektar kojeg možete dati predatoru i konačno na taj način otpustiti ga do kraja!

– Neno Lubich

Kada balon ispunite zrakom i zatvorite otvor, on će zadržati taj novi oblik što je nastao. Nova forma, ispunjenost, sada je njegovo “glavno” obilježje.

 Vi ste Ljubav u formi čovjeka. Ljubav je unutar forme – vas! Nema nijednog dijela vas koji nije Ljubav! Što se zapravo dogodilo?

Ljubav je preuzela obličje i ima iskustvo Sebe u ovom svijetu. Privremena je to kontura, sadržaj, nešto što definira sebe kao entitet u postojanju. Sada Ljubav djeluje u ograničenju svoje namjere da iskusi materiju, skučenost i formu.

Ako na trenutak dopustimo Ljubavi da se prisjeti svoje prostranosti – svog početka – gdje je tomu Kraj?

 Kako da namjeravamo Ljubav? Njeno prisjećanje Sebe?

 Namjeravanje je interakcija između tebe i Sebe. To je tvoja istinska priroda Stvoritelja. Namjeravanje je postupak lovca. Kada ideš loviti ribu, onda prije moraš baciti malo kruha u more, kako bi privukao ribu u tvoj okoliš. Time stvaraš energetsku privlačnost za nju. No, tko je ustvari taj za koga je kruh namjenjen? Za tebe! Ti jedeš kruh kojeg si ti bacio! To je namjeravanje!

 Povezuj!

Cijela ta scena sa ribarom, s tobom koji je privučen kruhom – sve si to ti! Gledaj, ovo je samo jezik koji prikazuje što se događa, ali shvati to Jedinstvo: energetsko tijelo, fizičko tijelo, eterično tijelo, misaone interpretacije, sve si to ti! Ti si ribar i riba! Namjeravanje je stoga povezivanje svih tih komponenti tebe u Jedno.

Ljubav je sada forma u formi, iz gušćeg u rijeđe, poput ruskih babuški, balon u balonu.

Stapanje u Jedno je putovanje u Beskonačnost, onome što zovemo Kućom.

 Privlačenje ribe kruhom je stvaranje Ljubavne sfere u snu života. U njoj živiš zaokupljen iluzijom zatočenosti životom. Ali, ne, kažem ti, ona je Jedinstvo! Ona je Put ka prostranstvu, k tebi.

 Namjeravaj Ljubav!

Volim te

– Neno Lubich

Jeste li čuli za brdo (poluotok) Atos?
Ako jeste, onda znate da se nalazi na sjeveroistoku Grčke. Za one koji nisu, njegovu precizniju lokaciju mogu pronaći na karti ili netu.
A jeste li znali da su na njemu smješteni manastiri (njih dvadeset) i da tamo borave pravoslavni monasi, kontinuirano od 10 stoljeća? Pristup samom poluotoku za javnost je ograničen, a životni rituali monaha vrlo su zanimljivi. Naime, oni od 0-24 h mole ‘hopsaju’ tzv. Isusovom molitvom (“Gospode Isuse Kriste, sine Božji, smiluj se”), uz ostale radne i liturgijske dužnosti. Zgodno je da u njihovoj zajednici postoji doktor koji skoro pa i nema posla – gotovo da su svi odličnog zdravlja. Žive na isti način već 1000 godina – u nekim manastirima imaju struju, u nekima ne. Ne prate medije i potpuno su izolirani od vanjskog svijeta. Žive u cenobitskim zajednicama, ali i kao eremiti – kao posve izolirani pojedinci u pustinjačkim nastambama. I ‘hopsaju’ – cijelo vrijeme. U jednom razgovoru s jednim od monaha voditelj intervjua izrazio je žaljenje što ga je odvojio od cjelodnevne molitve, na što je monah odgovorio da moli – ‘hopsa’ i tijekom samog razgovora. Također je naglasio da se molitva ponavlja i tijekom spavanja.

Ono što je meni posebno interesantno u ovoj lijepoj istinitoj priči jest činjenica da su oni – kao i mi ‘hopsanju’ – posvećeni molitvi cijelo vrijeme, ali da sigurno nemaju nikakvih očekivanja, jer ona su naprosto besmislena iz njihove pozicije življenja. Radi se o potpunoj posvećenosti Bogu.
‘Čiste’ oni, a čistimo i mi. Moguće je da mi svoje rezultate čišćenja vrlo često procijenjujemo, dok kod njih to naravno nema smisla.
Na Atosu ne postoje Očekivanja… samo druženje sa Nulom preko Inspiracije i to je sasvim dovoljno.
Kad nemamo Očekivanja onda imamo potpuno Povjerenje u Boga (Nulu), ne propitujemo, ne istražujemo i sl. – jednostavno smo u procesu koji je sam po sebi Svet i dovoljan.

– Dani Ella

Osjećam da je vrijeme da se slobodnije govori o svim ovim stvarima, duhovnim i psihološkim alatima, koji služe kao podrška, poticaj. Evo pa se i ja pridružim kojim textom, kad mi dodje inspiracija i malo slobodnog vremena.

Danas sam htjela napisati o tome kako je važno biti aktivan, uvijek bit u flowu, tom nježnom osluškivanju i, ponekad bržem, a ponekad toliko sporom kretanju da ga jedva zapažaš, ali svakako kretanju. To je naročito izazov kada dođu neželjeni događaji, misli, osjećaji… baš tada treba još jače biti aktivan, biti pozitivan. Kad je tama treba upaliti svjetlo. Ne treba se predati malodušnosti, jer to ničemu ne vodi… već samo nastaviti biti aktivan.

Može se uraditi nešto, bilo što, na planu tijela, psihe ili duha… bilo da jače vježbamo jogu, ili odemo u teretanu, ili pak intenzivnije i jasnije radimo HO, možda ček radi promjene i osvježenja uvedemo neki drugi alat kojeg do sada nismo baš koristili, ili pak upalimo opuštajuću glazbu, napravimo post i bilo što korisno ili nešto što nam je lijepo…. sve samo da sebe vratimo sebi, vratimo onom prirodnom staju vedrine, lakoće, dobrodušnosti. Samo se treba nastaviti kretati, i djelovati iz koje god domene ( tijelo, duh ili psiha) jer rezultati jedne se automatski šire i na druga područja.
Ugodan dan svima i volim vas!   

– Dena Žuvan     

U stvari se nema što razumjeti. Jer i ono što ‘izgleda’ logično i istinito, uglavnom se odnosi na jedan segment, a ne na Cjelinu.
Lakše je ako ‘razumijemo’. Razumijevanje se odnosi uvijek na Um. Ako Um nešto ne razumije, onda nastoji oko razumijevanja na sve moguće načine, sve dok ne dobije ‘odgovarajući’ odgovor ili pojašnjenje. A kad ih dobije, još uvijek ne znači da su oni i Istiniti – uglavnom nisu. Ukoliko osjećamo određeno olakšanje, to je zbog ‘prestanka potrage uma’, a ne zbog samog odgovora ili napokon pronađene Istine.
Razumjeti samu srž Života gotovo da je nemoguće, čak i iz pozicije Prosvjetljenosti (i ona je ograničavajuća).
Ako ćemo iskreno: na jednom nivou sve nam je jasno i sve smo odabrali, ali na ovom svijesnom NIŠTA NAM NIJE JASNO I NIŠTA NISMO ODABRALI, zar ne?
Govorim o svjesnom dijelu nas. Ovdje na Zemlji samo smo se pojavili – ne sjećamo se da smo spremili kofere i odredili destinaciju gdje ćemo se utaboriti. Kako stvari stoje ne znamo ni koliko ćemo ostati ovdje pri nego li se uputimo nekamo dalje, a ne znamo ni koji dio nas će otići i u kojem obliku (pustimo sad sve ono što piše u knjigama). Ne znamo ništa!
Ne znamo ustvari ni kako treba živjeti – još uvijek nam nije jasno ni što treba jesti, a gdje je tek sve ostalo… Što je uopće bitno i je li uopće išta bitno, ili je cjeli ovaj Život pomalo besmislen iz pozicije onoga tko NE ZNA NIŠTA.
Kada je jasno da ne znamo ništa o životu, sasvim lako možemo priznati da ne znamo ništa niti o Sebi samima – emocije, misli… sve se to dešava bez naše kontrole. Čak ne kontroliramo udisaje i izdisaje.
Znači, mudro je odustati od promišljanja, filozofiranja i sl. Ono što jest moguće je SVJEDOČITI, PROMATRATI I OTPUŠTATI. Otpuštanjem stvaramo Protočnost, ne gradimo svoju (još jednu) vlastitu Priču za koju ćemo se ‘boriti do posljednjeg daha’ (to je zamka Programa).
Ni na jedno pitanje nema univerzalnog i preciznog odgovora.
Dešava se to što se dešava, jer Život se dešava, a mi lakše gostujemo (zbilja gostujemo jer baš ništa nije vječno naše, ovdje na zemlji) ako smo svjesni svoje nemoći i zbunjenosti u cijeloj priči.
I eto nas do HO. Odustati od svih misli može samo onaj komu je jasna njihova jalovost i besmislenost. Ako ne znamo tko smo, kuda idemo i zašto smo tu preostaje nam samo ponavljati Hvala i Volim te ne bi li ‘razbistrili maglu’ u koju smo upali.
Hopsanjem ne tražimo sigurno utočište jer njega nema, ali ima nešto drugo – uz Hvala i Volim te osvještavamo vlastitu nazočnost, jer najviše nas ustvari ima tamo gdje nas ustvari ‘nema’.
Ovdje smo da bi Otpustili, a ne razumjeli. Otpuštanjem nestaju Pitanja – ostaju samo Odgovori kao saznanje da se Beskonačna Božanska Igra i dalje konstantno odvija.
    

– Dani Ella

Između 1.1.2013. i 1.1.2014. je oko 365 dana.
Ako ste hopsali svaki dan tih 365 dana bez obzira na sve, godina je bila Uspješna. Hopsanjem smo dali maksimum od Sebe Sebi.
Ponavljajući Hvala i Volim te pružili smo Sebi i Svijetu najviše: Ljubav i Zahvalnost na samom Izvoru jer svakoj konkretnoj akciji prethodi prvo misaoni koncept.
Mnogo je Hvala i Volim te protutnjalo Svemirom iz nas samih i barem možemo biti sigurni da ako možda i nismo napravili ‘puno’ nismo prouzročili nikakvu štetu, a to je vrlo važno i značajno i nikako nije malo.
Hopsanjem mi odustajemo od svega onoga što mi sami smatramo da je dobro i na taj način se prepuštamo Onome tko zna Sve i to Savršeno.
Odustati od Sebe s povjerenjem da ne znamo i da nismo sve ono za što smo mislili da jesmo je čin Mudrosti.
Ne hopsaju svi, jer iako se radi o ‘najlakšoj tehnici na svijetu’ postoje neke predispozicije da bi nas HO uopće privukao.
Osobno ne volim slavlja i doček nove godine mi ne znači mnogo, ali ako tih godinu dana promatram kao period od 365 dana u kojem sam se držala nekih vlastitih odluka kao što je to npr. odluka da ću hopsati – onda se radujem i ponosna sam na vlastitu upornost i dosljednost kroz ovaj vremenski period od 365 dana.
U 2014. ulazim sa Hvala i Volim te, što i vama od srca želim, a za sve ostalo tu je Inspiracija – više nije važno u koju godinu ‘ulazimo’ jer to su samo relativne brojke u odnosu na apsolutnu NULU   

– Dani Ella