Bez obzira na uzrečicu da ne postoje glupa pitanja samo glupi odgovori, ovo gore pitanje ipak barem što se mene tiče spada u ‘glupa pitanja’, kao i npr. pitanje tipa koliko je potrebno seksualnih odnosa mjesečno. Naravno uvijek će se naći netko tko će točno izračunati ključnu količinu, ali tko god ‘misli’ svojom glavom jasno mu je da je to isključivo individualno i stvar same osobe.
Različiti smo, imao različite navike (sad govorim o hopsanju, a ne o sexu  ) i ne nalazimo se svi u istim životnim situacijama. Tako na primjer netko komu je netko blizak bolestan ili on sam – hopsat će 10000000 na sat, dok netko tko je na koncertu ugodne smirujuće glazbe i u životu mu ide sve glatko – sigurno neće hopsati na isti način (ili hoće … što je još jedna potvrda koliko smo međusobno različiti).

E sad zašto se onda uopće spominje količina hopsanja? Pa zato jer ima hrpetine primjera gdje se ljudi jave i kažu: ‘ovo ne djeluje!’ Pa onda ih se pita koliko hopsaju, a oni ponosno odgovaraju: ‘oko 10 minuta dnevno’. Ima i onih koji se ‘unište’ hopsajući pa su onda ‘mirni’ slijedećih nekoliko dana.
I to je ok, ali ne možemo takve primjere uzeti kao mjerodavne, niti možemo bilo što suditi o samoj tehnici na osnovu neozbiljnog shvaćanja iste.
Dakle, količina hopsanja je individualna, kao i ritam ponavljanja odabranih izjava. Za nekoga tko meditira godinama sigurno ta brojka neće biti 15 sati jer od 16 budnih sati se može provesti u meditaciji 2-3 sata, pa nekada i više..
Onaj tko ozbiljno doživljava HO znat će točno dali hopsa dovoljno (po svojoj mjeri) ili ne – to je tako jasno. Isto tako je jasno da nam nitko ne može pomoći i hopsati umjesto nas – odgovornost je isključivo na nama samima.
Glupo je i raditi gluposti pa se ‘iživljavati hopsajući’ to nije ljubav prema sebi. Ako na poflekanu tkaninu istresete cijelu bočicu sredstva za uklanjanje mrlja – moguće je da ćete oštetiti i samu tkaninu.
Svatko od nas odgovoran je za SEBE. Svi smo se upoznali sa HO na isti način – pa su neki eventualno to znanje i proširili kroz odlazak na seminare i kroz vlastitu Inspiraciju.
U konačnici HO je ‘putovanje’ na duge staze – to treba odmah uzeti u obzir. Istina, neki će je primjenjivati samo u određenim situacijama. Isto tako sam doživljaj HO će bit kod svakoga drugačiji – i zato je bitno da preuzmemo odgovornost za svoj Život u cijelosti i sami odredimo ritam kojim ćemo se kretati (hopsati) kroz Vlastiti Život.

– Dani Ella

Što uopće znači voljeti Sebe i kako znamo da ono što činimo zbilja jest naša Ljubav prema Sebi?
Mogu li biti istovremeno biti i Davatelj i Primatelj Ljubavi?… Sve je moguće.
Postoji li ono i što ne postoji i da li onda to doista postoji?

Ljubav prema sebi nije ugađanje, iako može biti. Tako npr. postoje osobe koje ugađaju sebi i nije ih uopće briga za druge. To sigurno nije Ljubav. Postoje i osobe koje sebe vole ‘uskraćivanjem’, jeli to Ljubav? Nije ni to.
Znam li ja što je dobro za mene? Znam što mi je ugodno, blisko, lijepo, simpatično, što me uzbuđuje, veseli i sl. Ni to baš nisu neke smjernice i moguće je da mi većina od navedenog ustvari čini više štete nego koristi.

Ja o sebi ne znam ništa, baš ništa. Mogla bih sad nabrojati neke svoje karakteristike, ali koliko sam ja pratila one su toliko promjenjive da sad više uopće nisam sigurna da mi uopće pripadaju.
Dakle, ne znam tko sam, ali znam da Jesam. Može li se voljeti nešto neodređeno? Mora li se uopće išta voljeti? Možda zvuči grozno, ali moj odgovor je: NE MORA.
Ne moram Voljeti Sebe da bih Voljela SEBE. Mogu si zadati zadatak da sebe volim, ali to iskreno ne želim. Ili se volim ili ne. Nikada dosada nisam uspjela zavoljeti bilo što ili bilo koga na silu. Ili Volim ili ne Volim.
E sad, da je HO postavljen tako da dok hopsam s Volim te trebam osjećati da volim, ja bih hopsala sve zajedno 5 minuta i tu bi se ja i HO oprostili jedan od drugoga. Dakle, dopustila sam sebi da ne volim nikoga… i gle čuda, eto Ljubavi u Obilju.
Nema tu nikakvog posla niti rada… hopsam, meditiram i o Ljubavi niti ne mislim, a opet, ona je tu – cijelo vrijeme. Kako to? Pa jasno da je tu – gdje bi uopće i mogla biti?
Odustala sam od nje samo zato jer je jasno da je ona cijelo vrijeme TU.

Ne moram ja ništa… baš ništa! Koja Sloboda! E, kad sam Slobodna onda Mogu Sve, pa i ono što ne moram…
Odustati od svega – od Ljubavi, Sebe… SVEGA. I što ostane? Praznina. Jooooj kako je lijepa ta Praznina – prepuna LJUBAVI.     

– Dani Ella

Kako do stvarnosti

Kako do stvarnosti?
Zašto reagiramo na misli?
Da bi sagledali vlastitu zbilju iz nekog drugog kuta potrebno je napustiti već postojeći kut promatranja svega što nas okružuje.

Kako mogu znati je li se nešto stvarno dogodilo ili nije?
Moja osmogodišnja kćer čita lektiru i u jednom trenutku ‘velika tuga’. Pitam je što je bilo? Odgovara mi da se u bajci desilo nešto nepošteno što ju je jako rastužilo.
Nisam je pitala što je to nepošteno što se dogodilo nego sam je pitala kako zna da se to uopće dogodilo.
‘Pa piše’ – odgovorila mi je.
Istina, piše, ali to još uvijek ništa ne znači… govorim joj.
‘Znači, kako ne znači! Vidiš da to djeluje na mene!’ – odgovara mi.
Pa vidim, i pokušavam ti objasniti da to što piše su samo složena slova u jednu smislenu ‘skupinu’, ali da to nikako ne može biti stvarnost.
‘A zašto sam onda tužna?’
Pitanje je dakle, zašto reagiramo na smisao posloženih riječi u rečenici? Ako napišem npr.: ‘Vani puše jak vjetar i lomi grane’ to ne znači da sam opisala stvarnost, kao što rečenica – ‘Torta je bila fenomenalno ukusna’ – ne dočarava okus torte.
Vjerojatno će svatko zamisliti neki svoj ‘okus’ torte, a to nema nikakve veze s okusom same torte niti sa onim ‘okusom’ što je zamislila osoba koja je tu rečenicu napisala.
Iako su misli jako moćne, one nisu stvarne. Ni najljepša misao na svijetu nema nikakve veze sa stvarnošću. Ako se netko pita kakve to ima veze s HO – ima jer misli su Programi. Kad hopsamo prekidamo tu kontinuiranu opsjednutost programima.
Vrlo je lako upasti u zamku i uhvatiti se samo za ‘lijepe i plemenite’ programe. Pa nam je u životu sve ružičasto i u srčekima, a mi odišemo ljubavlju i blaženstvom. I to su programi. Ne zato jer to netko ne doživljava nego jer se niti jedan doživljaj NE MOŽE opisati riječima. JEDNOSTAVNO NE MOŽE.
Kad kažemo za sebe da smo Ljubav – ustvari nismo rekli ništa. To naravno ne znači da Ljubav nismo (Jesmo naravno), ali ovdje se ne radi o činjenici nego o konceptu, a koncept ja Program.
Lako je upasti iz jednog programa u drugi. Lako je zamijeniti tužnu bajku za veselu, ali nije u tomu štos. Štos je odustati od svih bajki i onda ‘vidjeti’ što je ostalo. To je Hooponopono.   

– Dani Ella

Eh, što vam je život – igranje skrivača sa samim sobom!

Slikovito bi to izgledalo ovako:
Stojite ispred vrata prostorije u kojoj još niste nikada bili. Vrata su zatvorena i vi ne znate što se nalazi u prostoriji. Rečeno vam je da brojite do 10 i onda uđete kroz vrata u sobu i tamo nađete SEBE.
Ako ne znate tko ste (a to je smiješno) onda odmah pri ulasku u prostoriju kreće potraga – tražimo svugdje SEBE. Prostorija je vrlo raskošna, prepuna svega i svačega. Ima u njoj i ljudi, ustvari nema čega nema.
Ako ne znamo tko smo, možemo se uputiti u traženje Sebe, pa tako uz dobru organizaciju možemo ‘pročešljati’ kompletan teren. Ako smo temeljiti pregledat ćemo svaki milimetar te prostorije, potrudit ćemo se da nam ništa ne promakne jer tražimo SEBE, a to je najvažnije. Moguće, u prostoriji ćemo upoznati i neke drage ljude koji će nam savjetovati (iz vlastitog iskustva) kako najlakše SEBE pronaći. Ne rijetko će se desiti na nam nešto ili netko odvuče pažnju s ovog uzbudljivog zadatka, pa ćemo se u jednom trenutku dosjetiti da samo tu kao prvo da bi pronašli SEBE, a ne da razotkrijemo kompletan sadržaj prostorije. Vrlo je moguće da ćemo se u neke stvari zaljubiti i u njima ćemo vidjeti sebe iako je potpuno jasno da to nismo mi SAMI.

Tko zna koliko će ta igra skrivača trajati do god ne spoznamo da smo mi Sami ono što cijelo vrijeme tražimo. Da cijela potjera ne bi ni bila moguća da nema baš NAS – odnosno MENE.
Nemoguće je pronaći Sebe nigdje drugdje osim u Sebi (ne doslovno naravno). Onaj koji je brojio ispred vrata je u stvari onaj koji treba biti pronađen. Razrješenje je moguće jedino vlastitom spoznajom da Jesmo cijelo vrijeme i da nema trenutka kad nas Nema. Nije dovoljno reći: pronašao sam se!, i onda krenuti u opise svega onoga što Nismo. Ja Jesam je činjenica kojoj ne trebaju dodatni opisi i ukrasi. Njeno ‘opisivanje’ je moguće, ali nije nužno. U trenutku kad opisi ‘Ja Jesam’ postanu toliko dominantni izgubi se Centriranost s Jesam i dominira Nisam.

Dakle, igra je gotova, a da još nije ni počela – za nekoga, a ustvari za Sve. Ako kažem prije nego li uopće počnem brojati: pronašla sam se, tu sam, a ne negdje drugdje onda svejedno mogu ući u prostoriju i uživati u njenim sadržajima, ali Igru više ne igram.
Programi su kao stvari u toj zamišljenoj prostoriji i tu nas nema. Mi smo tu gdje Jesmo – nismo se pomaknuli od Sebe ni milimetar, i sad je još jedino pitanje: Jesmo li toga svjesni ili još nismo?    

Dani Ella 

Pogledaj u sebe bez riječi, bez objašnjenja, bez žudnje… Ne kazuj želim, hoću, trebam… jer vidi – tamo u tišini, tamo gledaj!
Potraži gdje je Ljubav! Sjećaš se Ljubavi? Kako ona izgleda? Kako miriše?
Učini to, jer to je čin Ljubavnika, djelo bez sumnje, bez prepreke, bez uvoda, zapleta, drame, raspleta…

Pogledaj u sebe svojom Cjelinom, svojom potpunošću, s predanošću bebe što u šuškalicu zuri… Gledaj svakom porom, molekulom, svakim atomom, svim nevidljivim minijaturama što Beskonačnost čine…

Namjeravaj iznutra prema vani, iz Sebstva, baš kao Sunce što sjajem svojim iznutra svemir obasjava…

Gledaj u sebe nepokolebljivo, čvrsto kao stijena što podržava planinu, kao da savršeno dobro znaš da si to Ti, ono što Vidiš… Obuzima te ta svjesnost, to znanje, poput groznice drhtavo te divljenje hvata… to si Ti, takvim te Bog vidi… jer Božanstvo zna tko je, što, je, pa kako ti ne znaš?

Ono što vidiš su obrisi, silueta Tvoja u Apstraktnom. I kao u pješčanoj oluji gdje prst pred nosom se ne vidi (život tvoj svakodnevni), počinješ razabirati nešto u daljini, nešto čemu težiš, što žudi za tobom, doziva te…
To si Ti, silueta poznatog u divljoj zbrci, kaosu što životom ga nazivaš, izazovima što ih samome sebi postaviše iz Ljubavi koju sada tražiš.

Ljubav bezuvjetna… vječna… neizreciva… Ti si taj obris u pješčanim pijavicama, u vrtlozima beskrajna obožavanja kojima putuješ svijetom. To je znanje, svjesnost, iskustvo… Kroz Tebe se prožima Volim te, ta pijavica orkanska što kroz život te vrti, obezglavljuje, manta i muti… ne traži smisla, reda i logike u Volim te… samo se prepusti.

Pogledaj, Ljubav je u središtu, u Tebi, Mir je tamo! To si ti, cijelo vrijeme u Volim te. Predaj se Sebi, onome što Vidiš, onome što Jesi…

Pogledaj sebe iz Sebe, kako te Božanstvo vidi…

Volim te    

– Neno Lubich

Jutros sam odlučila da ću hopsati na glas 4 sata bez prestanka. Nikoga nije bilo doma osim mene u to vrijeme, a ja s vremena na vrijeme volim ‘eksperimentirati’ sa svime pa tako i s hopsanjem.

Inače uglavnom ponavljam Volim te u sebi, a često potiho sa laganim mehaničkim otvaranjem usta (tek toliko da sam sigurna da je hopsanje u tijeku), a znam hopsati i na glas kao danas. Danas sam hopsala na glas, obavljala sve aktivnosti po stanu koje inače radim – samo sam još uz put malo promatrala što se ustvari dešava. Sigurna sam da ste i vi zamijetili isto, ali kako nitko nije još pisao o tome evo ja ću malo za početak. Dakle, ako hopsamo npr. na glas i to se odvija mehanički – uz tu radnju možemo obavljati sve radnje koje inače obavljamo – evo ja sam pregledala mailove, stanje u grupi, odgovorila sam na neke poruke u inboxu… sve to uz konstantno glasno mehaničko hopsanje.

E ali ako sam bila fokusirana na to da ponavljam iz trenutka u trenutak Volim te – nisam mogla pročitati niti jednu rečenicu na kompjuteru (riječi da, ali rečenice ne… o tome sam već jednom pisala ovdje u grupi). Ono što je mene oduvijek zanimalo je: je li moguće cijelo vrijeme Čistiti? Mehanički je, ali svjesno teškoooo (rekla bi samo u određenim situacijama). Druga interesantna stvar je da je u tih nekoliko sati konstantnog neprekinutog hopsanja zazvonio telefon i ja sam razgovarala s osobom koja me je nazvala jedno 3 minute, neobično mi je da kad sam završila razgovor i nastavila s glasnim hopsanjem, imala sam osjećaj kao da nisam hopsala satima iako sam hopsala u sebi dok sam obavljala telefonski razgovor.

Kad hopsamo vrijeme poprima neke čudne dimenzije. U svakom slučaju, u tih nekoliko sati glasnog hopsanja MEHANIČKOG – osobu koju je bolio trbuh prestao je nakon sat vremena mog hopsanja i na računu mi se stvorilo nenadano 2000 kn. Zašto vrijedi MEHANIČKO HOPSANJE? Zato jer konstantnim hopsanjem prestaje dotok ‘kisika’ programima. Kad razmišljamo (neovisno o kvaliteti naših misli) mi ‘potvrđujemo’ naše misli. Davno je otkriveno da non-stop vrtimo stalno jedne te iste misli i svakim ponovnim njihovim potvrđivanjem u sadašnjosti dajemo im dodatnu energiju. E sad s hopsanjem to blokiramo i misli (programi) se polako ali sigurno u nedostatku ‘hrane’ počinju raspadati.

Eto, zato ‘društvo’ iz HO naglašava da ne treba ništa osjećati, ALI ako stalno ponavljate Volim te – odjednom ćete neminovno početi osjećati Ljubav u sebi, kao i Zahvalnost ako ponavljate Hvala. Ja hopsanje nikada nisam doživljavala kao opterećenje već kao Dar. Nisam nikada ni očekivala da ću nešto ‘dobiti’. Meni se HO svidio sam po sebi. Baš zbog toga nisam ga u startu doživjela kao niz pravila koje trebam slijediti, već kao uzbudljiva avantura u koju sam se kompletna bacila 🙂

– Dani Ella

KOJIM REDOSLIJEDOM IDE ČIŠĆENJE
(lijepo vas molim da sve što ja napišem uzmete kao rezultat moje Inspiracije, a ne kao službeno stajalište HO, osim ako to nisam posebno naglasila u tekstu)

Pouzdano znam za neke ljude u grupi da ČISTE (hopsaju) zdušno i predano non-stop, a isto tako znam i one kojima je hopsanje usputna rekreacija.
E sad, postoji nekoliko kombinacija i vrlo su realne, a one su: da osoba puno čisti, ali nema konkretne rezultate; da osoba čisti tu i tamo, a da konkretnih rezultata ima toliko puno da je to pravo čudo.
Danas je Karmen u intervjuu preko neta rekla da je moguće da onaj tko ima strahovito puno toga za čistiti (tu je mislila na prisustvo hrpetine problema s kojima je osoba trenutno zatrpana) kad počne intenzivno čistiti rezultati su vrlo brzo konkretni i vidljivi, za razliku od osobe koja npr. godinama čisti i život joj je na neki način ‘pod kontrolom’ čije se čišćenje u smislu konkretnih rezultata može manje intenzivno očitovati. To je sve točno, međutim postoje i ljudi koji su prepuni problema, jako hopsaju i čini se da su rezultati tu, ali su nekako ‘skromni’. E to smo! Zašto je to tako? Ajmo čuti što kaže moja Inspiracija.

Zamislite, na trenutak da ste ostali bez svega. Nemate ništa više ni u kom obliku. Oguljeni ste do kraja, jedino što ‘imate’ ste vi sami. Nema obitelji, prijatelja (nigdje nikoga), ničega materijalnog, nema događaja ni pojava… eto pod tim mislim da nema ničega. U tom stanju ‘oslobođenja’ od svega mi i dalje postojimo, i ustvari to i je jedino ono što stvarno Posjedujemo – SEBE. To Sebstvo nije Prazno. Ono je i dalje ‘sastavljeno’ od komponenti koje čine naše postojanje Autentično.
U trenutku smrti mi nismo lišeni svog tereta koji se ogledao u Životnoj školi kroz najrazličitije životne prilike i neprilike. Programi u trenutku napuštanja ovog Života idu sa nama dalje… Smrt nije oslobođenje, smrt je samo kraj jedne utrke, nakon koje može započeti priprema za drugu… Količinu Straha, kao i količinu Ljubavi nosimo sa sobom dalje. Dužina životnog vijeka je vrlo relativna (to znate i sami)…
Pa što je onda bitno? Jel bitno jesmo li u životu imali dobar automobil ili je bitno koliko smo Straha od sebe od pustili?
U trenutku napuštanja ovog Života milijun sitnica s kojima se sada bavimo neće imati nikakvog značaja, baš nikakvog…

Nije Bog glup (dobro ste pročitali), zna što treba Čistiti. U interesu je svakome tko je došao na ovu planetu da s nje ode olakšan za što veću količinu Straha, a sve ostalo su samo igračke. Pa tako može se desiti da netko hopsa kao lud i jedva spaja kraj s krajem, ali je od pustio od sebe ogromnu količinu programa (Straha) i ustvari je ‘napravio’ itekakav kvalitetan posao.
Svi ćemo se u jednom trenutku naći u toj poziciji ‘ogoljenosti’ do kraja i ono što Jesmo će biti jedina ‘mjera’ s kojom ćemo putovati dalje…
Volim te, volim te, volim te….i bez brige…sve je dobro i ide u dobrom smjeru  🙂

– Dani Ella

Dan je poluoblačan, subota je, sjedim na suvozačkom sjedalu na parakiralištu nedugo nakon netom pogledane jedne skupne izložbe u gradu. Mirno je, nema puno ljudi na ulici, a i vrijeme je ručka pa su ljudi uglavnom u svojim domovima ili dr. zatvorenim prostorima.

Hopsam: volim te, volim te, volim te… i svjesna sam ponavljanja tog ‘volim te’. Gledam ispred sebe i kroz auto staklo uočavam sve ono što se dešava vani – van auta ispred mene. Kapljice kiše na staklu, njihanje grane iznad auta, boje fasade od bočne zgrade, čovjeka koji upravo izlazi van iz auta – otvara prtljažnik – iz vrećice mu ispada jedna kruška, čovjeka koji prolazi na biciklu – svjesna sam svakog okreta kotača na biciklu… hopsam i ništa mi ne može promaknuti. Slušam J. koji mi govori o izložbi… zbilja čujem sve što mi govori, a hopsam cijelo vrijeme.

Hopsam cijelo vrijeme, a upala sam u neku višedimenzionalnost – svjesna sam svega, baš svega… ništa mi ne može promaknuti.
Koja je to razlika… ogromna! Kad sam u umu, ne vidim ništa osim vlastitih programa… kad sam u umu vrijeme za sadašnjost kao da je stalo, nisam ga uopće svjesna.
Hopsam i sveprisutna sam… i sve je Prisutno jer ja sam Prisutna.
Hopsanjem postajemo svjesni – svjesni Sebe, svjesni Sadašnjosti. Blaženi je to doživljaj Svega. Hopsanjem ništa nije izgubljeno… upravo suprotno – napokon Sve je Prisutno i Pronađeno.
Volim te, volim te, volim te, volim te…… u nedogled.     

– Dani Ella

Još malo o “nema nikoga vani” 

Evo, krenuo sam Dani Elli komentirati njenu objavu o “nema nikoga vani”, pa sam se po običaju razmahao. Malo sam proširio vlastitim iskustvom tu, inače fenomenalnu Lenovu izjavu, pa evo. 

“Nema nikoga vani” zapravo se odnosi na procese koji su doveli do šamarčine. Pljuske su samo iskustvo nepriznavanja da nismo preuzeli odgovornost za svoje postupke i djela. “Nema nikoga vani” ide i dalje od šamarčine, nastavlja se kroz život, nikada nas ne prestaje pratiti, baš poput sjene – i ako to ne shvatimo… slijede malo žešće pljuske osvještavanja te činjenice .

“Nema nikoga vani” nije osoba, nije svijet, nisu okolnosti. To je svjesnost vlastite moći i nadzora nad svojim životom. Ono je kapitulacija samovažnosti i impulsa da neprestano okrivljujemo “vani” za sve što nam se događa.

“Nema nikoga vani” je zapravo isto kao i “Volim te”! Kome govorimo “Volim te”? Tko je taj što ga volimo i zahvaljujemo mu se? Govorim li Bogu da ga volim? Pa to mi je nekako apsurd, jer iz Božanske Ljubavi sam i došao ovdje, što imam istoj toj Ljubavi govoriti da Je volim?

Govorimo li bližnjem svom, drugom čovjeku? E, ovo je sada tricky part . Mi – iz sile programiranja i oblikovanja tijekom socijalizacije podrazumijevamo sebe – kao kopije ljudi oko nas, naših uzora, modela koje smo prihvatili za oponašati. Ako govorimo njima, ono čemu govorimo “Volim te” je upravo tom oponašanju, energetskim formama, identifikacijama s njima, našoj zaglavljenosti u tim kopijama.

U početku hopsanja, nekako se “prirodno” čini reći “Volim te” izrabljivaču, prodavaču, susjedu, prijatelju, nepoznatima… prirodno se nabacuje kao da je to rješenje i način.
Ipak, ne govorimo njima “Volim te”… Jer ako to radimo, opet tražimo uzroke naših problema vani!
Možemo li mi očistiti opakog šefa ako mu govorimo “Volim te”? Što čistimo tada? Hew Len je čistio podatke, svoje reakcije, ljutnju i bijes, odvratnost dok je listao medicinske dosjee u umobolnici… Dakle, pacijenti u umobolnici su postali njegova stvarnost, čim je preuzeo odgovornost za PODATKE u sebi koje je dijelio s njima. On je govorio “Volim te” toj svojoj stvarnosti, nju je čistio, ne objektivni svijet koji ga je okruživao u toj bolnici! U tome je razlika!

U šamanizmu to je opisano otprilike ovako (karikiram): ljudi posjeduju energetsko jaje, svjetlosni omotač oko tijela, slično auri. Unutar tog jajeta događaju se emanacije energetskih vlakana koje isijavamo iz sebe, to jest one se reflektiraju kao ogledalo u tom jajetu pa je svijet kojeg opažamo zapravo zrcalni prikaz nas samih. Kada mijenjamo sebe, mijenjamo i energetsku strukturu zračenja tih vlakana i opažanje svijeta se mijenja sukladno.

U početku je doista teško prihvatiti samodostatnost – beskrajni volumen osobne moći koju posjedujemo i pogledima tragamo za izvorom koji će nas spasiti, promijeniti, osvijestiti, naučiti. Ono što tada radimo jest tražimo rezonancu kopije koja smo postali! A upravo je to ono što treba čistiti! 

To je to… ta zadrtost dualnog svijeta, kopije koja priča s kopijom, u kojem smo navikli sve upućivati nečemu ili nekomu tamo… vani. Kazujemo našoj replici da ga volimo i mislimo da je stvar riješena.

“Nema nikoga vani” znači zaista to – Ja Jesam i preuzeo sam odgovornost za sve što kaže da nisam.
“Volim te” znači otpustiti ogledalce što nam kazuje da smo najljepši na svijetu. Ono je kamen kojim ćemo ga razbiti i konačno živjeti vlastitom energijom iz osobnog Izvora.

Volim te, Hvala ti

  – Neno Lubich