Ako se naučimo preuzeti odgovornost, onda nema bivše/g… ne može je/ga biti. Znat ćemo da je sve posljedica naših postupaka, riječi, emocija, djela…

Promatrati putovanje kroz život od stanice do stanice osobnih drama je poražavajuće za nas.

Zamislite da slikar promatra djelo kroz prethodni potez kistom… on hrabro napušta taj potez i bavi se novim – mora to učiniti kako bi dovršio sliku! Život je ništa drugo do li pogled na sliku iz razmaka preuzete 100%tne odgovornosti – samo na takav način slikarevo (naše) putovanje nije tek zbir emotivnih udaraca na osobnu povijest, na sjećanja. Bivši/a je sjećanje, nedovršen potez kistom, nepreuzeta odgovornost… tek žica što vibrira u zvuku osjećaja krivnje…

Ho’oponopono nas uči da je jedino što je bivše su podaci. Ako drhtimo na spomen bivše/g – “Volim te, Hvala ti” je način. Nemamo vremena – potražimo hrabrost da otpustimo sve što nas pritišće, baca u sjećanja, melankoliju, budi reference na stanice iz prošlosti.

Volim te…

– Neno Lubich 

Da bismo se mogli pokrenuti sa snene točke života, potreban je inicijator, maleni “push” da nas pogura ka nepoznatom .
Jedan odličan takav mehanizam je Pitanje!
Kakvo Pitanje, pitate?

Pa Pitanje koje je samo po sebi prepreka za buđenje iz učmalosti. Pitanje što toliko zaokupira pažnju da ništa drugo nema šanse da se upliće. Pitanje, poput zida što se sad odjednom nadvilo nad nas i ne da nam mira dok ga ne razotkrijemo. Ono koje ne predstavlja nedostatak odgovora, nego je njegova zagonetnost zapravo odgovor. Takvo Pitanje!

Pitanje je pokretačka sila. Jednom kada ga budemo razumjeli, imati ćemo žudnju za odgovorom. Jer, žudnja je strast, a strast predanost. Dakle, treba se uputiti u potragu za pravim Pitanjem.

Uvijek postoji jedno takvo!

Kako ćemo ga pronaći, pravo Pitanje?
Pa, gdje god da smo sada – mi smo zaglavljeni i jedino Pitanje koje je važno je ono koje će nam dati priliku da se odlijepimo, pomaknemo korak naprijed.

Dakle, moramo odustati od svih koncepata, prošlosti, budućnosti, ideja o čovječanstvu, svijetu, religiji ili Bogu, svih društvenih struktura, zurenja u ravnotežu morala.

Pronađimo jedno Pitanje – jedino Pitanje koje um ne želi pitati! Stavimo cijelu našu pažnju na njega!

Koje je vaše Pitanje? Što vas pokreće? Zatvorite oči, dišite, utišajte um i čekajte.
Krenite od odgovora, pa prema pitanju i naći ćete neku iskru u sredini. Jer iskra je ono što je potrebno.
Gorivo već jaaaaako dugo nestrpljivo čeka žarnicu da eksplodira u samospoznaji Čiste Bezuvjetne Ljubavi.

Izvalite to Pitanje iz Tišine, neka se zatrese prostor u vama.
Predajte svoje živote Njemu i uživajte!

– Neno Lubich

Malo o očekivanjima koja su uvijek na neki način prisutna, pa makar to bilo i očekivanje da očekivanja nemamo.

“Kako jest, a ne kako biste željeli da bude.”

Otpustiti očekivanja značilo bi prepustiti se nepoznatom.
To bi značilo ne birati, živjeti u neizvjesnosti, kretati se u nepoznatom, hodati po rubu – jednostavno dopustiti da stvari budu kakve jesu i onda svjedočiti tomu.
To bi značilo živjeti u povjerenju.

“Neznanje o tome kamo idete pruža još jednu dobrobit: pred vama je beskrajno mnogo mogućih odredišta.”

Jesmo li došli na ovaj svijet samo zato da bi “postojali”?

Postoji jedna vrsta očekivanja u HO, možda najvažnija i najznačajnija od svih mogućih očekivanja a to ustvari i nije očekivanje nego jedna vrsta “obećanja”: da će sve biti najbolje moguće!
Kad hopsam napuštam sva očekivanja osim tog jednog – najvažnijeg. U njemu su sadržana sva moja “mala” očekivanja, u njemu je obuhvaćeno apsolutno SVE. U njemu je uključeno moje apsolutno povjerenje da se sve odigrava na najbolji mogući način.

Mogli bismo reći da kad hopsamo da postajemo na neki način anonimni.
Kad nas ne veže indentitet javlja se jedna vrsta slobode. U toj slobodi od “ja” ne očekuje se baš ništa – nije potrebno zauzeti bilo koju pozu ili ulogu. U toj slobodi od “svega” ostaje upravo ono što jest.

Hopsanje nije ograničenje – nego Sloboda. Sloboda od svih mogućih ograničenja.
Hopsanje ne znači biti bez očekivanja – znači Znati da se Sve odigrava na najbolji mogući način.
Hopsanjem ograničenje i očekivanje mijenjamo za Slobodu i Znanje.
Kad to spojimo s Ljubavlju i Zahvalnošću (s Volim te i Hvala ti) naše postojanje prestaje biti ograničeno – “obilježeni” smo pojmovima koji se mjere Beskonačnošću.

– Dani Ella

Priznaću odmah!  Već dugo putujem na ovaj način. Predivna su mi ta putovanja na kojima slijedim svoj put. Brojim udahe i izdahe, ponavljam Hvala Ti, Volim Te, ili samo prebirem po mislima. Spuštenih vjeđa u plavičastom mraku puštam čulima da prorade – osjećam svaki drhtaj, miris, svu ljepotu onoga što me čeka kad izađem na „stanici“.
Ili, sve to u čemu uživam možda i nema veze sa onim kamo idem, već sa trenutkom u kome sam se uljuljkala u osjećaj putovanja…a onda stanem i razmislim; tko sam? Lijepo je biti ja! 

Oduvijek su me učili, a ja kao poslušna dušica tome i težila, da tragam i stvaram konstante u životu. Ali uporedo s tim mi se događalo da se upravo o te konstante saplićem. A ne radi se o tome da ih nisam znala stvarati, već samo o tome da su bile nepotrebne. (Programi, programi!)
Ovo sada je ipak, neko drugo vrijeme. Slažete se sa mnom?! 

Slogan života (zahvaljući Ho’oponoponu) koji danas šapućem razumu je “on the road” i to je taj postulat koji ne ostavlja prostora da se žalim, a opet, pruža mogućnost da se radujem, daje slobodu da rastem i priliku da se smijem.

Na putu očekuj neočekivano, šapućem sebi .

– Gordana Balić

Gdje se nalazi Ljubav? Je li Ljubav u pogledu, dodiru? U čežnji ili žudnji? Ovdje, ondje?

A gdje je izvor Ljubavi? Je li Ljubav uopće izvor? Ako tragamo za Njenim izvorom, onda mislimo na nekakav centar, neku točku iz koje Ljubav dolazi. Možda je taj centar u nama, u Srcu? Postavimo li pitanje: A gdje je život? Gdje je izvor života? Odgovor na to pitanje kazati će nam gdje je Ljubav.

Ljubav je život. Volim te. 

– Neno Lubich 

Odlučili ste pospremiti sobu. Perete prozore, brišete prašinu, glancate pod. U sobi je svaka stvar na svom mjestu.
Sjedate na sred trosjeda i pogledom pregledavate sobu. Dižete se, popravljate stolnjak koji kao da je lagano nakošen (a ne bi trebao biti) .
Zadovoljno odlazite do prozora. Gledate u daljinu… pa se okrećete opet prema sobi i pitate se: što sad?
Sad kad je sve lijepo složeno i čisto šteta je to na bilo koji način “kvariti” – neka barem jedno kratko vrijeme sve ovako blista. Uzimate stvari i izlazite van iz stana…

Jednom sam negdje pročitala nešto odlično.
Pisalo je da nas ustvari ne muči vrsta problema nego želja za rasterećenjem od problema. Bit će da je ista stvar i s programima – ne muče nas specifičnost i vrste određenih programa već sama njihova prisutnost. Zato je besmisleno programe analizirati.
To bi otprilike bilo isto kao da trenutno na nozi imam kamen od nekih 2 kilograma. Noga me boli od pritiska, a ne od boje kamena i vrste (njegovog geološkog postanka).
Baš me briga od kuda je kamen – samo da mi se ukloni s noge odmah!

Problem uglavnom nije tamo gdje mislimo da jest. Grozno – sad više nije moguće ni locirati točno gdje problem jest. Ustvari nikada se nije niti moglo, osim ako nije u pitanju neki konkretni “kvar”, a i ta konkretnost je ustvari vrlo upitna.

Recimo da mi fali novaca i bilo bi baš lijepo da se od nekud stvori. Ustvari, ne mora se niti stvoriti – neka se otvori prilika da novac sama zaradim. I recimo da se ništa ne dešava. I tako iz dana u dan. U jednom trenutku mogu skužiti da je ona frustracija od početka poprilično narasla – sad više nisam ljuta, nego moguće i bijesna – ništa baš ništa se ne dešava… što trebam napraviti da se stvar riješi?
Ono što me sada ozbiljno mući više nema veze sa samim problemom, ali ima veze sa ogromnim pritiskom koji držim u sebi – njega trebam otpustiti.

Istina je ustvari da ne znamo što čistimo. Manje je važna vrsta programa, a više ta svijest da “pustimo” – sjetimo se: nije važno što nas pritišće nego da nas prestane pritiskati.

Primjer s početka teksta ukazuje na našu potrebu da napravimo sve što možemo – sve što je u našoj domeni – npr. hopsamo. Nakon toga najbolje je da “izađemo van” – da otpustimo. Na taj način ćemo se rasteretiti – maknuti ćemo teret sa sebe i osjećaj olakšanja bit će trenutno tu…  

– Dani Ella

HO je prvenstveno tehnika. Primjenjivanje HO tehnike nazivamo hopsanje (ovaj naziv je spontano nastao u okrilju facebook grupe – točan datum nastanka se ne zna, a nije ni važan).
Iako je hopsanje vrlo jednostavno, a pojašnjenje tehnike elementarno do krajnjih granica, IPAK postoji mnoštvo pitanja i nedoumica od strane “svježih”, a i “starih” hopsića.

Naime, Egu je jako teško prihvatiti ovu tehniku iz više razloga. Jedan je taj što je prejednostavna; drugi je u tome što iziskuje KONSTANTAN RAD; treći razlog je što se prilikom hopsanja Ego polako gubi…
Za Ego je HO pitanje Života i Smrti.
Ovoga možemo biti svjesni i ne moramo. Kad ste gladni i tri grožđice će vam se činiti kao odličan obrok. Na taj način funkcionira i sam Ego – pokušava spasiti što se spasiti da – pa pristaje na djelomično hopsanje (po principu: ok hopsaj, ali onoliko koliko ti odgovara).

Mabel je nekoliko puta spomenula kako svatko od nas treba sam pronaći svoj vlastiti ritam hopsanja. Pri tomu nije mislila da je “dovoljno” jedan sat dnevno hopsati i to je to. Hopsa se cijelo vrijeme. To ne znači da sjedite paralizirano i hipnotički ponavljate Hvala i Volim te. To znači da ste donijeli čvrstu odluku da ćete hopsati cijeli dan. Ako vam to ne uspjeva – nećete se bičevati (samokažnjavati), nego ćete vježbom uspijevati svakim danom hopsati sve više i više. Ako ne hopsate konstantno, NEMATE PRAVO mijenjati pravila same tehnike. Odnosno, imate to pravo u svoja četiri zida. Unutar sebe možete tu vrstu “hopsanja” nazvati kako hoćete i želite, ali to nema veze s HO o kojem govore Mabel i dr. Len.

Je li meditacija od jedne minute meditacija? Možda jest, ali od takve meditacije će te imati malo ‘koristi’.
Smisao HO grupe je informiranje o HO tehnici i izmjena iskustva iz pozicije poštivanja onoga što HO jest. Naravno, sve što je vezano uz duhovnost – dobro je došlo. Nije HO jedini način čišćenja. Nije niti jedini efikasan. Kao što nećemo mijenjati svoju meditaciju zbog HO, tako ne bi trebali ni na koji način mijenjati ni osnove HO.

Evo za kraj jedna mala slikovita ilustracija važnosti konstantnog hopsanja:
Zamislite da trebate proći vrlo složeni labirint. Ne samo da ne znate gdje je izlaz i kojim putem krenuti nego je i totalni mrak – ne vidite prst pred nosom.
Da biste uspjeli krenuti, putovati i naći izlaz imate par aduta u rukavu. Jedan je HO, drugi je meditacija, treći…
Kako ti aduti djeluju?
Ako hopsate – u labirintu više nije mrak – jasno vidite put pred sobom. Ne vidite cijeli put, ali to nije niti važno – bitno je da znate svoj slijedeći korak, pa onda onaj slijedeći i tako dalje. Osim što je put osvijetljen sve nepogode koje vam prijete su na neki način zaleđene. Ako vam se i desi nešto neugodno za to postoji dobar razlog. Dok ponavljate Hvala i Volim te, sve je oko vas osvijetljeno; onog trenutka kad ne hopsate – mrak je, mrkli mrak.
Drugi adut vam je meditacija. Dok meditirate također ste zaštićeni, i ne samo to nego se i punite svjetlošću – pa kad krenete puteljkom kroz labirint vi sami osvjetljavate put – svijetlite poput lampe. Najviše svijetlite netom što ste meditirali – kako vrijeme prolazi intenzitet svijetla je sve manji i manji. Ako želite nastaviti put prije negoli vas prekrije tama morate opet sjesti i meditirati i tako se napuniti.
A možete primjenjivati i jedan i drugi adut.
Možete meditirati i hopsati.
Kako želite.
Način odabiremo mi sami poštivajući pravila svakog pojedinog načina ponaosob.   

– Dani Ella

Svatko od nas je kao jedna grana jednog stabla. Ta jedna grana povezana je sa drugim granama u svojoj neposrednoj blizini. Svaka od tih drugih grana je grana za sebe te je također povezana i sa drugim granama.
Iako su pojedine grane dio istog – jednog stabla, neke grane se nikada ne “sretnu”. Grane sa kojima smo povezani direktno najviše utječu na naš život i mi na njihov. Ako je neki nametnik zahvatio dio stabla koji obuhvaća i moju granu velika je vjerojatnost da ću i ja patiti od sličnih problema koje muče tu malu cjelinu. Moje ozdravljenje (po istom principu) utjecat će i na sva ostale grane iz moje blizine, a one na sve ostale iz svoje blizine. Jasno je da sama grana kao i cjelokupno stablo crpe život iz korijena samog drveta i da ozdravljenje ustvari počinje komunikacijom korijena i grane. Ako bi grana sama po sebi odlučila ozdraviti – ne bi to mogla ako se ne bi povezala sa svojim Izvorom – korijenom stabla. Moguće je da neke grane ne žele surađivati, pa se zna desiti da, iako je neka grana zdrava kao i većina okolnih, ipak ima i onih koje se suše i otpadaju… Nekad se zna desiti da otpadne cijeli jedan dio stabla, a s njim i mnoštvo grana…

Jednom sam upoznala jednu dragu osobu čiji je život bio prepun drame. Kako dramu ne podnosim u bilo kojem obliku, danas nas dvije gotovo da više niti ne komuniciramo. Jednostavno smo se razdvojile, na prirodan način.
Njen život je bio toliko nesretan da je sama pomisao na sve ono što mi je ispričala u meni izazivala potrebu da pobjegnem što dalje… Nisam nigdje pobjegla, ostala sam tu takva kakva jesam ne bi li nešto od moje alergičnosti na dramu prešlo i na nju.
Često bi mi pričala probleme svojih prijatelja. Nevjerojatno, pa ni jedan njen prijatelj nije bio bez nekog teškog problema. Kod nje, stalno je netko ili oboljevao od teških bolesti (kao i ona sama) ili umirao ne napunivši ni 35 godina.
Jednom sam je pitala: “Draga, oprosti, ali gdje ih samo nalaziš?” Samo se nasmiješila. Iako se jako trudila da riješi svoje probleme i bude dobar prijatelj svojim teškom sudbinom zadesenim prijateljima, činilo mi se da je jedan dio nje uživao u toj kraljevskoj drami. Nitko nije mogao ni blizu konkurirati njenoj nesreći – u tome je bila njena veličina. “Znaš li ti što sam ja sve prošla?” – rečenica je koju je često s ponosom ponavljala.
Iako sam joj s puno takta pokušala ukazati na mogući problem, izgleda da mi taj dio baš i ne ide najbolje pa smo se mirno rastale. Ostale smo naravno u dobrim odnosima, ali se ne družimo – naše druženje jednostavno nije moguće.
Jednom mi je rekla da voli sa mnom razgovarati jer je nikada nisam žalila – za razliku od svih drugih.

Svaka grana se mora pobrinuti za sebe… svoju vitalnost crpiti iz Izvora, a ne od drugih grana. Povezanost sa drugim granama postoji i svakako je važna, ali ako želimo pomoći sebi (i drugima) ključna je konstantna povezanost i protočnost sa Korijenom – Nulom – Izvorom. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kad god izlazim van on je tu. Sjedi na stepenicama i gleda u more. Tako godinama. O čemu misli? U što gleda? Kontemplira? Pluta? Ili uopće ne misli, možda samo jest.
Gledam mu lice, ne bih li štogod pročitala. Neobična je ta mirnoća tijela i taj nemir u izrazu lica. Ne vidim puninu nego prazninu. Nije to ona praznina od koje zastaje dah. To je praznina nemoći.

“Za neke ljude bi bilo bolje da ne izlaze van nego sjede doma i hopsaju”, u šali će Mabel, dok pojašnjava na seminaru da hopsanje ne znači ne-djelovanje – osim u ‘specijalnim slučajevima’ 😉
Možda ga ne bih ni primijetila da nije zgodan (konstatirali smo da je mogao biti filmski glumac). Možda takvih ima koliko god hoćeš – sjede i čekaju. Što čekaju? Možda ne čekaju… tko bi to znao. I tako prođe još jedan život.
Zanimljivo je – da bi se tako nepokretno sjedilo iz dana u dan potreban je popriličan napor. To kako on mirno sjedi je u stvari odlična podloga za nekoga tko namjerava satima meditirati.
Ne zanima njega meditacija, pali cigaretu jednu za drugom i kao da ne zna što bi sam sa sobom.
Prolazim pored njega i hopsam. Um priča svoje, trabunja po običaju.

Draže mi je biti dio ekipe koja odlučuje u svakom trenutku ponavljati Volim te nego dio sofisticiranog sustava koji u čas pronađe 1000 razloga zašto ne hopsati.
To lijepo ignoriram i nastavljam s ponavljanjem: Volim te, Volim te, Volim te….

Treba donijeti odluku i onda se nje držati. Ne treba biti pasivan. Um će se buniti – urlat će, zapomagati, prijetiti, savjetovati i sl. – reći ću mu da ga Volim po tko zna koji put, bez ikakvog objašnjenja i pojašnjenja.

Mogu se prepustiti životu i otužno gledati u more. Mogu i hopsati, pa ako baš želim i gledati u more. Ne bismo trebali dozvoliti programima da žive umjesto nas samih. ♥ ♥ ♥

-Dani Ella

Jednom sam pročitala priču o putovanju kroz gustu šumu. Izlaz kroz šumu je bio moguć samo na jedan način, a to je da cijelo vrijeme bez obzira što vam se dešavalo na tom putovanju budete fokusirani na dobro. Jedino na taj način vaš izlaz iz začarane šume postaje izvjestan. Onog trenutka kad se uhvatite za bilo koji problem na putu, upali ste u zamku i u njoj će te ostati onoliko koliko vam je potrebno ne da problem riješite, nego otpustite i krenete dalje.

Priču koju spominjem opisala je meni bliska osoba u svom romanu i kad sam je pitala za “izvor”, rekla mi je naziv knjige u kojoj se ta priča spominje. Nakon što sam detaljno pregledala tu knjigu i nisam našla tu priču vratila sam se opet na dio u romanu koji tu istu priču spominje te zaključila da više ni tog dijela nema ili ga ja ne mogu naći… Sve što sam zapamtila jest – da je prolazak kroz šumu moguć jedino ako se ne bavim sadržajem same šume (otprilike).

Hajdemo hopsajući prošetati šumom.
Hvala i Volim te će biti naši jedini suputnici, naša fokusiranost na dobro (gdje ćemo naći više dobrote negoli u Ljubavi i Zahvalnosti).
Krenuli smo i hopsamo. Poima nemamo gdje smo i kuda idemo. Ne znamo ni što nas čeka na putu ni koliko će putovanje trajati. Znamo ono najvažnije – na koji način putovati.

Čarobna šuma (naš život) puna je različitih izazova. Bit će da smo izazove na neki način izabrali sami. Možda smo u jednom trenutku prije ulaska u šumu sami izabrali “prepreke” na putu. Moguće je da nam se iz te pozicije sve činilo vrlo jednostavno i lako, a sad kad smo duboko zakoračili u samu šumu pitamo se: Gdje smo? i Što uopće radimo ovdje? Ova vrsta razmišljanje neće pomoći. To je isto kao da pokušavate pogoditi sliku sačinjenu od puzzlea, a u ruci držite 5% dijelova kompletne slike.
Od mozganja treba odustati. Proučavanja dijelova šume i njenih stanovnika također.
Treba odustati od Šume kao mogućnosti u kojoj se kriju odgovori na sva naša pitanja. Mudro bi bilo odustati i od samih pitanja. Ako znamo na koji način putovati i što će nas odvesti izvan šume nema potrebe da se bavimo detaljima i zamaramo suvišnim.
Možemo dok putujemo uočavati neke pojave na putu. Panika bilo koje vrste niti je poželjna niti pomaže. Strašna volja da se stvari riješe također nas neće zadovoljiti na duge staze.

Objektivno – ne znamo tko smo, gdje smo i kuda idemo – znači ne znamo Ništa. Ako ne znamo ništa – onda si ni ne možemo stvarno pomoći. Ne sjećamo se ni kako smo dospjeli ovdje…
Put iz čarobne šume može se prijeći jedino ako nismo opčinjeni samom šumom i putovanjem, nego ukoliko smo usredotočeni na sam subjekt tog putovanja. Onaj koji putuje je glavni akter u cijeloj priči – jedino se u njemu se kriju mogućnosti uspješnog prolaska i izlaska iz šume.
♥ ♥ ♥

– Dani Ella