Dan je poluoblačan, subota je, sjedim na suvozačkom sjedalu na parakiralištu nedugo nakon netom pogledane jedne skupne izložbe u gradu. Mirno je, nema puno ljudi na ulici, a i vrijeme je ručka pa su ljudi uglavnom u svojim domovima ili dr. zatvorenim prostorima.

Hopsam: volim te, volim te, volim te… i svjesna sam ponavljanja tog ‘volim te’. Gledam ispred sebe i kroz auto staklo uočavam sve ono što se dešava vani – van auta ispred mene. Kapljice kiše na staklu, njihanje grane iznad auta, boje fasade od bočne zgrade, čovjeka koji upravo izlazi van iz auta – otvara prtljažnik – iz vrećice mu ispada jedna kruška, čovjeka koji prolazi na biciklu – svjesna sam svakog okreta kotača na biciklu… hopsam i ništa mi ne može promaknuti. Slušam J. koji mi govori o izložbi… zbilja čujem sve što mi govori, a hopsam cijelo vrijeme.

Hopsam cijelo vrijeme, a upala sam u neku višedimenzionalnost – svjesna sam svega, baš svega… ništa mi ne može promaknuti.
Koja je to razlika… ogromna! Kad sam u umu, ne vidim ništa osim vlastitih programa… kad sam u umu vrijeme za sadašnjost kao da je stalo, nisam ga uopće svjesna.
Hopsam i sveprisutna sam… i sve je Prisutno jer ja sam Prisutna.
Hopsanjem postajemo svjesni – svjesni Sebe, svjesni Sadašnjosti. Blaženi je to doživljaj Svega. Hopsanjem ništa nije izgubljeno… upravo suprotno – napokon Sve je Prisutno i Pronađeno.
Volim te, volim te, volim te, volim te…… u nedogled.     

– Dani Ella

Još malo o “nema nikoga vani” 

Evo, krenuo sam Dani Elli komentirati njenu objavu o “nema nikoga vani”, pa sam se po običaju razmahao. Malo sam proširio vlastitim iskustvom tu, inače fenomenalnu Lenovu izjavu, pa evo. 

“Nema nikoga vani” zapravo se odnosi na procese koji su doveli do šamarčine. Pljuske su samo iskustvo nepriznavanja da nismo preuzeli odgovornost za svoje postupke i djela. “Nema nikoga vani” ide i dalje od šamarčine, nastavlja se kroz život, nikada nas ne prestaje pratiti, baš poput sjene – i ako to ne shvatimo… slijede malo žešće pljuske osvještavanja te činjenice .

“Nema nikoga vani” nije osoba, nije svijet, nisu okolnosti. To je svjesnost vlastite moći i nadzora nad svojim životom. Ono je kapitulacija samovažnosti i impulsa da neprestano okrivljujemo “vani” za sve što nam se događa.

“Nema nikoga vani” je zapravo isto kao i “Volim te”! Kome govorimo “Volim te”? Tko je taj što ga volimo i zahvaljujemo mu se? Govorim li Bogu da ga volim? Pa to mi je nekako apsurd, jer iz Božanske Ljubavi sam i došao ovdje, što imam istoj toj Ljubavi govoriti da Je volim?

Govorimo li bližnjem svom, drugom čovjeku? E, ovo je sada tricky part . Mi – iz sile programiranja i oblikovanja tijekom socijalizacije podrazumijevamo sebe – kao kopije ljudi oko nas, naših uzora, modela koje smo prihvatili za oponašati. Ako govorimo njima, ono čemu govorimo “Volim te” je upravo tom oponašanju, energetskim formama, identifikacijama s njima, našoj zaglavljenosti u tim kopijama.

U početku hopsanja, nekako se “prirodno” čini reći “Volim te” izrabljivaču, prodavaču, susjedu, prijatelju, nepoznatima… prirodno se nabacuje kao da je to rješenje i način.
Ipak, ne govorimo njima “Volim te”… Jer ako to radimo, opet tražimo uzroke naših problema vani!
Možemo li mi očistiti opakog šefa ako mu govorimo “Volim te”? Što čistimo tada? Hew Len je čistio podatke, svoje reakcije, ljutnju i bijes, odvratnost dok je listao medicinske dosjee u umobolnici… Dakle, pacijenti u umobolnici su postali njegova stvarnost, čim je preuzeo odgovornost za PODATKE u sebi koje je dijelio s njima. On je govorio “Volim te” toj svojoj stvarnosti, nju je čistio, ne objektivni svijet koji ga je okruživao u toj bolnici! U tome je razlika!

U šamanizmu to je opisano otprilike ovako (karikiram): ljudi posjeduju energetsko jaje, svjetlosni omotač oko tijela, slično auri. Unutar tog jajeta događaju se emanacije energetskih vlakana koje isijavamo iz sebe, to jest one se reflektiraju kao ogledalo u tom jajetu pa je svijet kojeg opažamo zapravo zrcalni prikaz nas samih. Kada mijenjamo sebe, mijenjamo i energetsku strukturu zračenja tih vlakana i opažanje svijeta se mijenja sukladno.

U početku je doista teško prihvatiti samodostatnost – beskrajni volumen osobne moći koju posjedujemo i pogledima tragamo za izvorom koji će nas spasiti, promijeniti, osvijestiti, naučiti. Ono što tada radimo jest tražimo rezonancu kopije koja smo postali! A upravo je to ono što treba čistiti! 

To je to… ta zadrtost dualnog svijeta, kopije koja priča s kopijom, u kojem smo navikli sve upućivati nečemu ili nekomu tamo… vani. Kazujemo našoj replici da ga volimo i mislimo da je stvar riješena.

“Nema nikoga vani” znači zaista to – Ja Jesam i preuzeo sam odgovornost za sve što kaže da nisam.
“Volim te” znači otpustiti ogledalce što nam kazuje da smo najljepši na svijetu. Ono je kamen kojim ćemo ga razbiti i konačno živjeti vlastitom energijom iz osobnog Izvora.

Volim te, Hvala ti

  – Neno Lubich

Nema nikoga tamo vani…

Dobro, a gdje su? U meni?
E, a ne bih baš rekla.
Što je onda dr. Len pogriješio?
Nije, naravno… samo bi trebalo precizirati na što je točno mislio.

Ako mi XY opali šamarčinu, jesam li ja sama sebe pljusnula na neki način?
Svijet doživljavamo kroz (preko) sebe. To znači da što god se dešava vani, ja sam ta koja to doživljava pa se prema tomu sve dešava u meni.
Na osnovu toga kako ja doživljavam vanjski svijet bit će i moje djelovanje u tom svijetu. Ako sve oko sebe doživljavam kao opasno i neprijateljski nastrojeno, to znači da u svojoj nutrini sadržim komponente ‘opasnog i neprijateljskog’. Zato ako želim mijenjati svoj doživljaj vanjskog svijeta moram prvo promjeniti svoj unutarnji svijet.
“Sa svijetom je sve uredu” – odnosi se upravo na maločas doneseni zaključak.

Jesmo li svi Jedno?
Jesmo, ali na jednoj temeljnoj razini… na ovoj materijalnoj zemaljskoj nismo. Odnosno, je li rijeka u Zagrebu jedno s rijekom u Australiji? Jest po sastavu, obje su H2O. E pa tako i mi… Izvor nam je isti, ali na ovoj razini jednostavno nismo Jedno. Zašto onda to stalno ponavljamo kao papagaji? To što udišemo isti zrak i živimo na istoj planeti, dijelimo zajedničke programe, ne znači da kad hopsam ja, da onda hopsa i tamo neka žena u Japanu. Neke programe dijelimo, a neke ne dijelimo… kao što je to slučaj i sa svim ostalim na ovoj Planeti.

Sintagmu NEMA NIKOGA TAMO VANI treba ispravno razumjeti, barem sa stajališta HO.
Kad kažemo da nema nikoga onda zbilja ne mislimo da nema nikoga nego da smo (pod jedan) povezani, a (pod dva) da svijet ne možemo doživljavati drugačije nego kroz sebe.
Kad mi netko opali šamarčinu ili me uvrijedi, onda ja nešto doživljavam: bol, uvredu, tugu i sl. To su doživljaji koje doživljavam samo ja u tom trenutku i zato kažemo NEMA NIKOGA TAMO VANI. Za ono što doživljavam ja sam odgovorna, jer znam da se ništa ne dešava vani a da pri tomu nema uzrok Unutra. Zato dr. Len ponavlja konstantno još jednu izjavu osim ove, a to je da je SVE SA SVIJETOM U REDU. Ako je sa svijetom sve uredu, a nema nikoga osim mene… onda je i sa mnom sve uredu. Od kuda onda problemi?

Znači, ipak je vanjski svijet Igralište na kojemu se očituje ono što nosimo u sebi, a ne ono što mi Jesmo.   

– Dani Ella

“Pitanje: Šta se tačno podrazumijeva pod oprostom? Trudim se oprostiti jednoj osobi ali osjećam da to ne mogu učiniti 100%. Gubim mnogo vremena i energije na to, ali ne mogu prestati misliti o tome. Što da uradim pa da iskreno oprostim i da nastavim dalje sa životom?
Sri Sri Ravi Shankar: Samo zaboravi na taj čitav posao oko oprosta. Mislim da imaš previše slobodnog vremena. Otiđi u kuhinju i operi malo suđa. Ako ti je to prelagano, onda popni se i siđi niz stepenice desetak puta. Kada si fizički umoran , um prestaje misliti o toj osobi. Ako kružiš uokolo stalno misleći o nekome i još osjećaš mržnju, ljutnju, osvetoljubljivost onda razvijaš snažnu averziju prema toj osobi. Bolje otiđi i uradi malo seve (služenja). Kažem ti, definitivno će ti pomoći.
Nemoj oprostiti, ne brini o tome. Otiđi u kuhinju i uzmi baš onu tavu što treba dobro sastrugati, uzmi četku i čisti je sa svom svojom snagom. Ako je pod negdje prljav, stavi malo deterdženta na njega i pomisli na tu osobu, uloži sav svoj trud u taj pod i operi ga. To je dobar način da otpustiš ljutnju koju osjećaš prema toj osobi.
Da ovdje ima dovoljno kokosa, a nema ih, rekao bih ti da uzmeš jedan po jedan i da ih razbiješ. Ali pitat ću ima li nekih zagorjelih tava u kuhinji, samo za tebe. Struganje izgorjelih tava, to je odlična ideja.”

Ovo se zove mijenjanje fokusa. Kad hopsamo mi mijenjamo fokus…
Mabel često zna dati primjer tzv. besmislenog razgovora sa monitorom. Monitor je metafora za našu fiksaciju programima (mislima). Programi su memorirani u podsvijesti i vrte se u krug od 0-24 neprekidno. Kad hopsanjem mičemo fokus s programa i oni gube utjecaj na naš život, a onda nastupa Inspiracija.
Vrlo je jednostavno…

Prvo nam treba biti jasno da mi nismo naše misli i da se s mislima ne da razgovarati – sve su to programi.
Treba djelovati iz Inspiracije, ali kako? Pa hopsajući, to je dobar izbor.
Kad hopsamo nismo fokusirani na problem – ne pokušavamo ga riješiti, ne borimo se protiv njega, a bogme ga ni ne guramo pod tepih.
Kad hopsamo napravili smo jednu vrstu odstupa, odlijepili smo se od programa i njegov utjecaj na naš život se smanjuje. S Hvala i Volim te dodatno potvrđujemo da se s Programima ne želimo baviti te oni polako nestaju.

Gornji primjer je odličan jer baš slikovito opisuje hopsanje. Kad ponavljamo Hvala i Volim te mi smo u jednoj vrsti aktivnosti. Kad nas programi jakoo pritisnu pojačavamo aktivnost hopsanja (trčimo uz stepenice gore-dolje, rifljamo pod i sl.) češće mijenjamo čaše s vodom itd. Na ovaj način ne samo da se problemi rješavaju nego nema ni gubitka energije.

Ako je hopsanje Čišćenje onda je to najelegantnije moguće čišćenje. Uopće se ne zaprljamo, alati i sredstva su vrlo fina, lako dostupna i jednostavna za upotrebu. Nema nezgodnih položaja, iscrpljivanja i svega onoga što se inače podrazumijeva kada je čišćenje u pitanju, a iz trenutka u trenutak sjaj i čistoća sve više blista…

– Dani Ella

Mi smo (navodno) višedimenzionalna bića, ali uglavnom nismo toga svjesni – odnosno nemamo iskustvo višedimenzionalnosti (uglavnom).
Svjesni smo Sebe i svoga tijela sada i ovdje. To je iskustvo kojemu svjedočimo – za ostalo ne znamo jer uglavnom nemamo uvid.
Krenimo onda od onoga što ‘imamo’. Ako nam netko kaže da smo ustvari anđeli i da možemo letjeti nećemo to testirati skokom sa 7 kata zgrade pa što bude, jel’ tako?
Korisne teorije ima jaaaaakoooo puno, a vlastitog iskustva iste jaaaaakoooo malo, uglavnom. Okititi se ‘tuđim’ znanjem ne znači ništa… to je kao posao ‘nosača’. Netko treba i ‘nositi’ i to je istina, ali onda ne bi bilo loše biti svjestan te uloge i ne miješati je s vlastitom mudrošću.

Kad ‘zaronimo’ u HO Sve smo stavili pod upitnik… baš SVE! Potrebno je Otpustiti čak i ono za što bi stavili ruku u vatru… ne zato jer to ‘ne stoji’ već zato jer u tomu nema Života – to je samo smjernica – ‘mrtvo slovo na papiru’…
Vlastito iskustvo može biti svašta pa i uvjerenje preuzeto od nekoga drugoga – svjesno ili nesvjesno…

Vratimo se na početak. Pod jaaakim smo doživljajem ove dimenzije u kojoj se očitujemo kao fiziko biće. Ova dimenzija ima svoje zakonitosti i u njoj nije ništa slučajno. U ronilačkom odjelu nećemo hodati po cvjetnoj livadi, zar ne? A nećemo ni roniti na dubini od 10 metara s padobranom na leđima, je’l tako?
E pa onda vrijeme je da prihvatimo ono što Jest Ovdje i Sada. Nije Bog manje tu nego negdje drugdje.
Da bismo normalno funkcionirali tu gdje jesmo, koristimo i razvijamo vještine ‘umijeća življenja’. Pa tako kroz vlastito iskustvo uočavamo da nam je bolje kad se brinemo o svom fizičkom tijelu, psihičkom i duhovnom zdravlju…

I gle čuda – onda: ne samo da nam je dobro u ovoj dimenziji nego nam se otvaraju i neke nove – koje nam očigledno nisu bile dostupne do god nismo ‘savladali’ prethodne.   

– Dani Ella

Oooooooooooooooooo, pa mi smo u stvari ovdje da bi otpustili baš SVE! 

Jutros nakon meditacije, dok sam još ‘ispod površine’ hopsam. Tu ‘ispod’ nema valova, sve je mirno i spokojno… Valjda baš zato se ‘čuje’ i najmanji zvuk i pokret. U ovom stanju (ipak je to samo stanje) programi su vrlo transparentni – ne postoji samo njihova verbalna manifestacija u obliku misli nego su prisutne i fizičke manifestacije (bol u određenim dijelovima tijela, mučnina, pritisak, nelagoda i sl.)
Ako u tom stanju hopsam – govorim na primjer Volim te – sebi (a kome drugom) onda ‘doživljavam žilavost’ tih Sjećanja koja izviru od bog te pitaj kuda.
Sjećanja su tu, u svakom slučaju i prave probleme čak i dok se još nisu materijalizirala na samoj površini kao konkretni problemi.
Prisutnost Sjećanja (programa) je višeslojno – sjećanja se nalaze: na duhovnoj, psihičkoj i na materijalnoj razini – istovremeno.
Kad kažem Volim te ili Hvala ti npr. bolu u želucu sa željom da ta bol nestane uglavnom se ne desi ništa ili je pomak na bolje vrlo mali. Zašto? Zato jer Očekujem da bol nestane i zbog toga hopsam. To je onda motiv zbog kojega hopsam.
Međutim ako kažemo: Hvala ti što si tu, Volim te! – iste sekunde blokada nestaje i boli više nema. Do god ‘očekujem’ ja sam u Otporu i Energija se ne može Osloboditi.

I zato koliko god se činilo čudnim: Hvala ti što me ovako jako boli noga, Hvala ti što je recesija, Hvala ti što je svijet u totalnom rasulu, Hvala ti što nemam dovoljno novaca, Hvala ti što mi je susjeda bezobrazna, Hvala ti što je ovako velika gužva u prometu, Hvala ti što vani pljušti kiša pa ne možemo na tako željeni izlet, Hvala za svaki račun i opomenu, Hvala apsolutno za sve i ono što mi je totalno odvratno…
Prihvaćanje znači Otpuštanje… nema više Otpora i energija može slobodno teći. Do god želim nešto promjeniti Zaglavljena sam. Sve je savršeno tako kako jest! – i zbilja onda i jest Sve Savršeno – ne zato jer je bolest npr. savršena nego jer je na ovaj način bolest Otpuštena.  

– Dani Ella

Recimo da se nalazimo u gradu u kojemu nikada dosada nismo boravili. Grad je lijep, dobre smo volje i željeli bi smo posjetiti neka značajnija kulturna mjesta kako bi upotpunili sliku i doživljaj samoga grada. Ne znamo jezik, sve što imamo je plan grada. Čini se dovoljno, ali plan grada je igrom slučaja pogrešan. Sve što u njemu piše na prvu izgleda logično i istinito, ali nije… kao da se netko našalio i izradio plan grada koji sadrži sve isto kao i ‘pravi’, samo što nas ovaj sigurno neće odvesti na željeno mjesto.
I tako odlučite posjetiti Muzej grada i usmjerite se prema planu, pratite ulice… i nakon nekoliko sati hoda zaključujete da Muzeja nigdje nema, čak vam nije jasno ni gdje je nestala ulica u kojoj je smješten Muzej. Odustajete od Muzeja i odlučujete posjetiti Restoran koji je označen u planu grada… čini vam se blizu, sigurni ste da je tu negdje oko mjesta gdje se sada nalazite, ali nakon 45 minuta vrtnje u krug po naselju zaključujete da sad više niste sigurni da je traženi Restoran u kvartu u kojem već neko vrijeme kružite.
Ljuti ste na sebe… mislite da ste nesposobni. Ljuti ste i na grad jer sve je tako zbrčkano u njemu, a bogme ljuti ste i na Boga jer je sve to zajedno stvorio… Umjesto da uživate u ljepotama obilaska prekrasnog grada očajni ste i frustrirani, ne želite više niti boraviti u gradu… samo želite doma što prije…

Nije problem u Vama, a nije problem ni u Gradu. Nije problem ni u postojanju plana grada… problem je u krivim podacima (Programi).
Krivi podaci-sjećanja-programi… krivi su za sve. A sve ostalo je uredu. Dakle, Mi smo dobro i Svijet je dobro, ali problemi nastaju kad se usmjeravamo prema krivim uputama (programima).
Kad hopsamo nema krivih podataka, naše usmjerenje je u dobrom pravcu – nema zabuna. Kada kažem “kad hopsamo”, mislim na brisanje programa i vodstvo Inspiracije, a ne sjećanja.
Svijet je savršen, kao i mi sami. Sve je spremno za uživanje, samo još treba ukloniti krive podatke (programe) i zabava može početi    🙂

– Dani Ella

E, to je pitanje koje si uglavnom svaki hopsić postavi – uglavnom na početku hopsičkog staža.
Što uopće znači ‘hopsati dovoljno’ ?
Zaključili ste da je HO idealan za vas, ali imate ‘problem’: Kako pobogu hopsati non stop?
Evo malo pomoći  pa ćete vidjeti da nema ni tu problema (um je taj koji radi probleme svugdje pa i ovdje)…

U jednom zbilja odličnom intervju koji je Mabel dala Vesni Cirak Čubrić (hvala im) Vesna je postavila Mabel pitanja tipa: koliko je važna količina i gustoća ponavljanja alata s kojim hopsamo. Mabel je odgovorila da nije toliko bitno koliko ste puta ponovili npr. Hvala u jednoj minutu koliko je važno da je hopsanje bilo prisutno u toj minuti!
To je vrlo bitan podatak. Zašto? Zato jer Bog nema olovku i ne zapisuje koliko ste puta ponovili hvala u jednoj minuti, kontinuirano hopsanje je vrlo bitno! Kao uostalom i u svemu i ovdje je Kontinuiranost ključna. Ako jedan dan jedete zdravo imat ćete dobrobiti od toga, ali ako se konstantno trudite jesti zdravo i dobrobit će biti kontinuirana. To je sve jasno (uvjerili smo se u to bez broj puta) pa ajmo još vidjeti da kontinuirano hopsanje ustvari uopće nije problem… tim više što uvijek imamo potporu alata koji čiste za nas cijelo vrijeme.

Dakle, evo kako to izgleda kad se pretoči u brojeve (HO matematika) pa ćemo uvidjeti da je ispred nas svijetla HO budućnost.
Uzet ćemo ovaj podatak koji je spomenula Mabel: recimo da samo jedan put u minuti kažete Volim te. To bi značilo da ste dok traje jedna pjesma (oko 3 minute) rekli Volim te samo 3 puta, a to nije strašno, zar ne? Probajte, vrlo je jednostavno. Ako sad recimo u jednom satu kažete 60 puta Volim te – to je količina koju bez problema možete ponoviti u jednoj minuti – onda vidite da to nije nikakav problem, a hopsali ste kontinuirano jedan sat (nitko ne može reći da niste!, a i sigurno će tih Volim te biti i više).

Ajmo sad vidjeti koliko je to ako se na ovaj način minimalno hopsa u jednom danu. Znači recimo da je to 60 puta u jednom satu, a dan ima 24 sata, ali mi smo budni recimo 16 sati… to znači da ste ponovili otprilike 960 puta Volim te u jednom danu – i to se zove kontinuirano hopsanje…. recimo 60 na sat (doslovno). Možemo hopsati i 100 na sat – to bi značilo da niste ponovili 60 puta nego 100 puta Volim te u jednom satu. To je kao u vožnji – veća brzina – brže se krećete.
Kako bi to izgledalo slikovito na primjeru vožnje… Recimo da ste startali i vozite kontinuirano 100 na sat (kao na auto cesti), smireni ste… vožnja je kontinuirana a vaš dolazak na odredište siguran. A možete biti i nervozni – pa voziti 300 na sat i onda stati na odmaralištu jedno 2 sata pa onda opet ulijećete u auto i vozite 400 na sat da bi ste nadoknadili izgubljene sate… nervozni ste i nije vam jasno gdje ste… te kada ćete uopće doći na odredište.

KONTINUIRANOST JE VAŽNA, A NE KOLIČINA. Naravno, kad hopsamo nećemo brojati svaki izgovoreni Hvala ti ili Volim te (to je besmisleno), ali kontinuirano hopsanje zbilja nije problem ako postoji volja i malo discipline. S vremenom se naviknemo na ovu dobru naviku i hopsanje nam postaje normalno kao i hodanje. Više nismo svjesni svakog novog koraka, ali nam je itekako jasno da hodamo. I tako postajemo svjesni da u jednom trenutku hopsamo kontinuirano (kao što hodamo) i da se to dešava automatski, što je znak da smo usvojili jednu dobru naviku koja će nam itekako koristiti na našem ‘putovanju’.

Važno je preuzeti odgovornost i krenuti – pa makar i 10 na sat… i 10 na sat je vožnja, istina malo spora, ali je vožnja… bitno je samo da se krećemo (brišemo podatke) i da pri tomu znamo cijeniti vlastiti uloženi napor, a rezultati sigurno neće izostati… uopće nije moguće da izostanu!

– Dani Ella

Prije nego li Sebe čvrsto zagrlim i rastočim u Vlastitosti, putujem vlastitim sjećanjima. Sjećanja ustvari ne postoje, ona nisu stvarna. Sjećanja su samo neosvijetljeni mrak..
To nije odsustvo Svjetla, već prisustvo nečega čega nema.
S Hvala i Volim te mrak nestaje i ostaje samo Svijetlo. Zašto bih se bojala mraka, ako je Svjetlo uvijek sa mnom? Zašto bih se bojala mraka, ako mrak ne postoji? Sjećanja su samo neosvijetljeni mrakovi oživljeni kontinuumom vremena i prostora…
Hopsajući, oslobađam se vezanosti za sjećanja… hopsajući ‘putujem’ prema Sebi. I dok Hvala i Volim te ‘brišu’ sve pred sobom Ja raspoznajem onu stranu Sebe koja je Ovdje i Sada – sve prisutna i čeka – na naš Zagrljaj.

Zagrljaj kao zadnji čin stapanja…

Zagrljaj je ustvari posljednji čin na HO putu. To je trenutak koji se ne dešava samo jedan put… on je prisutan kad god sjećanja nisu. Svaki put kad kažem Volim te zagrlila sam Sebe i Stopila se s onim djelom Sebe bez kojega ne mogu.

– Dani Ella
  

Da li uopće i postoje pravi pretpostavljeni, šefovi, poslovođe, predsjednici, šefovi vlade, itd? Kako donosimo mjeru valjanosti tih ljudi? Prema onome kakvi su prema nama, zar ne?

Kakvi smo mi prema sebi? Da li maltretiramo sebe? Loše se hranimo, pušimo? Ne njegujemo svoje tijelo, dušu… Da li mi zaslužujemo sebe?

Kakav bi onda kvalitetan vlasnik našeg tijela trebao biti? I tko će ga postaviti na to mjesto?

Kada se razbolimo, što onda radimo? Da li kažemo liječniku da on počne voditi računa o svome tijelu, vodi zdraviji život i vježba? Ne, započeti ćemo to mi raditi, jer smo uvidjeli da je đavo odnio šalu i da trebamo nešto promijeniti!

Temelj Ho’oponopona je preuzimanje odgovornosti za svoj život. Ho’oponopono je praksa koja će nam dati snage da kažemo:
“Da, ja sam se doveo u ovaj položaj svojim postupcima iz prošlosti i odgovoran sam što radim u lošoj firmi, imam pokvarene šefove što me maltretiraju…”

Vjerujte, ovo nije lako izgovoriti i biti potpuno siguran u istinitost ove izjave! Treba nam pomoć, energija i emocionalna uravnoteženost da bismo to bili u stanju! A to možemo dobiti sa Volim te i Hvala ti!

Ho’oponopono je vještina transformiranja zatočenosti naše pažnje sa zlog svijeta prema toplini naše Duše – izvora optimizma, mira i Ljubavi. Jer onaj tko je srušio, taj će i izgraditi!

Promjena započinje spremnošću da prihvatimo našu odgovornost za odluke i postupke koje smo učinili u prošlosti i koji su nas doveli dovde. To je najvažniji korak!
Ho’oponopono kaže: “Nema nikoga vani! Što se to događa u meni da imam iskustvo loše firme, pokvarenih šefova, niske plaće?”

Sve što mislimo o svijetu, ljudima, što smo ikada pomislili o njima i o sebi – nije istina! Istina je u Nuli – u Inspiraciji koja će vam kazati kako da učinite poteze koji vam trebaju da promijenite sadašnju situaciju! Kada dostignete dovoljnu količinu spremnosti za promjenom, preuzimanjem odgovornosti – stići će vam i razrješenje tereta što ga sada osjećate.

Ali, vi ste na potezu!

Neka vam to bude projekt, misija, sveti cilj – zadatak da promijenite sebe!

Hvala

– Neno Lubich