– Mama, kako nastaju zločesti ljudi?
– Pa ne znam, mislim da je to splet nesretnih okolnosti.
– Kako to misliš?
– Pa mislim da, kad npr. vrlo nesretni ljudi odgajaju dijete, da se nesvjesno možda lijepo ne ponašaju prema djetetu, pa se nešto od tog ružnog ponašanja prelazi na dijete…
– A zašto su oni nesretni?
– Oni su nesretni jer su njihovi roditelji bili nesretni…
– Pa čekaj, onda tu u stvari nitko nije kriv!
– Pa i nije – sve to zajedno je u stvari splet nesretnih okolnosti.
– Mama, a znaš li ti da dijete ponekad može krivo protumačiti ono što mu roditelj govori?
– Znam. Nesporazumi su uvijek mogući, zato je dobro razjasniti ono što se može razjasniti, a i mislim da dijete osjeti kad roditelj ima dobru namjeru.
– Da.

Ne znam jesam li o tome već pisala (ima li išta o čemu već nisam pisala?) pa se ispričavam ako ponovim neku priču – bit će svakako u novom kontekstu.
Dakle u knjizi (ne znam više kojoj) autor opisuje jedan zanimljiv slučaj iz svog života. Nakon što je intenzivno proveo jedno vrijeme u ilegali meditirajući neku zen meditaciju, napokon je prošetao gradom i naletio na skupinu huligana. Iz nekog razloga su se odmah okomili na njega – fizički. Kako baš i nije imao neke šanse protiv čitave grupe u jednom trenutku se prepustio sadašnjosti. Ono što mu je bilo interesantno jest da je Mir koji je imao prije nemilog susreta i dalje bio prisutan, iako situacija u kojoj se nalazio nije niti malo bila idilična.
Uglavnom, tukli su ga, šutirali i sl. A onda su se odjednom međusobno posvađali oko toga tko će ga mlatiti pa su se na kraju međusobno potukli, a autor je neprimjetno odšetao.

Zanimljiv je to primjer. Jer, programi pored Inspiracije nemaju nikakve šanse. Možemo biti u jednom ili u drugom stanju. Programi imaju svoju logiku, ali su ustvari vrlo nelogični… osjećate da vam ništa nije jasno (tko, zašto i kako?).
S Inspiracijom je pak drugačije – nema pitanja, jer su suvišna. Sve je jasno i kad ništa nije jasno.
Kad hopsamo mi na neki način izlazimo iz gužve poput autora iz spomenutog slučaja. Možda nas zahvati po koja šamarčina ili udarac u nogu, ali u svakom slučaju bolje prođemo nego što bismo prošli da ne hopsamo (ili koristimo neku drugu tehniku).

U stvari, teško je odgovarati na pitanja osmogodišnjeg djeteta ako znate da odgovori mogu dolaziti iz programa. A djeca kuže kad nešto ne ‘štima’ i zato radi njih, radi nas samih, radi naših roditelja i njihovih roditelja: Hvala, Hvala, Hvala, Volim te, Volim te, Volim te…

– Dani Ella

Prije jedno mjesec i pol stigla sam na more i zatekla u stanu odlomljenu grančicu ove biljke sa fotografije. Napisala sam tekst o zahvalnosti, jer sam bila sretna što biljčica ne samo da nije uvenula nego je pustila korijenje i procvala nakon što sam je iz mračnog hodnika prebacila na prozor da gleda u more i upija sunčevu svjetlost.
Nedugo nakon toga sam je i presadila. Cijelo ljeto me je uveseljavala svojim prisustvom. Svako malo bi se pojavio neki novi cvijet – tako da ih je u ovom relativno kratkom vremenu bilo jedno desetak. Biljku sam nazvala Hooponopono i Hooponopono ovih dana će sa mnom natrag u Zagreb.

Vidljivo je da je biljka u ova skoro dva mjeseca znatno napredovala. Osim što sam joj se divila i zalijevala je, ništa drugo nisam radila (hopsanje i meditiranje se podrazumjeva).
Ustvari ova biljčica je dobar primjer što se ustvari dešava dok hopsamo, dok radimo na sebi…
– Nije potreban nikakav poseban napor… lakoća je poželjna.
– Nisu potrebna nikakva očekivanja… napredak je već uračunat u samu prirodu našeg postojanja.
– Rezultati su tu i kad nam se čini da ih nema – jer ništa nije statično, dinamičnost je prisutna u svakoj sekundi, ako tu prirodnu dinamičnost prati hopsanje (čišćenje) nešto se sigurno očisti iz sekunde u sekundu.
– Nema zabune – sve što doživljavam nalazi se u meni – nema straha da ću čistiti za nekoga drugoga.

Kad dišem nisam baš svjesna svakog udisaja i izdisaja. Kad hopsam nisam fokusirana na to da cijeli dan ponavljam Volim te – hopsanje mi je normalno kao i disanje. Hopsanje je postalo primarna potreba kao i meditacija prije dosta godina.
HO je odličan saputnik – brižan i pun ljubavi. Uvijek je sa mnom – divna podrška na putovanju koje to nije.   

– Dani Ella

Ovih dana imamo društvo na moru pa smo uglavnom u akciji. Prije neku večer mojoj osmogodišnjoj kćeri i njenoj prijateljici u večernjoj šetnji se jako svidjelo lunjati po različitim uličicama oko glavnog trga. Pa smo se penjali svugdje stepenicama – malo prema gore, pa prema dolje…
U jednom trenutku kćer je rekla: “Uopće me ne bole noge, kako to? Izgleda da sam potrošila sav mogući umor u nogama! “

Obično držimo da su samo dobre stvari potrošive, a one malo lijepe i ugodne uglavnom nepotrošive – njih uvijek ima previše i samo se gomilaju.
Ne bi bilo neobično da je G. rekla: Izgleda da imam još puno snage. Ili – snaga u nogama mi se još uvijek nije potrošila, ali reći da se umor potrošio – to je vrlo neobično i ne baš uobičajeno.
Zgodno je to, jer ovakvo viđenje “baca” sasvim drugačiju sliku na stvarnost.

U HO je bitno da znamo da mi ustvari ne znamo što je najbolje za nas. Tako mi hopsamo i svjedočimo onome što nam se događa. U tom svjedočenju ipak procjenjujemo – dijelimo na dobro i loše. Pa nam baš i nije uvijek jasno zašto nam je čišćenje donjelo baš ovakve rezultate. Izgleda da je količina ugode glavna mjera kojom se individualno procjenjuje je li nešto dobro ili nije.
Hopsanjem se ne čiste samo oni programi koji su nam “bliski” – oni koje možemo premjeriti sa svih strana, već i oni od kojih ovisi naše cjelokupno promatranje stvarnosti.

Ako bez obzira na ono što mi se dešava u životu osjećam mir, onda mi više nije bitno da li je taj mir rezultat nečeg konkretnog ili ne. Čak mi je draže ako nije, jer onda postoji glavni uzročnik tog Mira i o njemu ovisim. A ako je Mir osnovno stanje onoga što Ja jesam – jasno je onda sve oko mene je samo manifestacija tog istog Mira.

– Dani Ella

Sjeća li se netko priče o mački koju je Mabel ispričala na seminaru? Na mojoj skripti sa seminara piše velikim, tiskanim slovima “PRIČA O MAČKI”, podcrtano je (iz meni nepoznatih razloga), pa ako se netko sjeća, bila bih mu jako zahvalna kada bi mi je proslijedio. Zanimljivo… od seminara je prošlo 8 mjeseci i ja sam tek neki dan primjetila taj prilično upadljiv natpis pisan mojom rukom. 

Inače, skriptu sam prošla barem 200 puta, prvi put još na seminaru. Trenutno prolazim kroz neke “izazove” i nakon što otprilike dva mjeseca nisam otvarala skriptu, prekjučer sam “slučajno” naletjela u nju i ponovo je prošla.

I ostala paf… naletjela sam na neke potpuno nove stvari, tekst o nadsvijesti za koji bih se mogla zakleti da nije bio u skripti. I na četiri nova alata, za koja bih rekla istu stvar – nikada u životu ih nisam vidjela. 

Ako uzmemo u obzir moje zvrndanje, zbunjenost… nije to ništa čudno, moguće je da u prethodnih dvjestotinjak (!!!) čitanja to nisam vidjela.
Jedino me čudi što se radi o alatima s kojima se čiste problemi koje proživljavam upravo SADA. :))))))
Kako je to moguće?

Eto, prijatelji moji dragi… meni seminar još nije završio, dapače, čini mi se da proživljavam jedan od njegovih najboljih dijelova. 

Pusa svima!

– Petra Varsić

Što u stvari želim?

Ovo pitanje mogu si postaviti dva puta.

Prvi put kad osjećam da nisam zadovoljna svojim životom.. Kad mi se čini da stvari i nisu baš onakve kakve bi mogle ili trebale biti, kad tražim način da to promijenim.

I eto me na primjer do HO ili neke druge tehnike.
Sada si mogu postaviti opet isto pitanje – što u stvari želim?
Želim da mi tehnika koju sam odlučila prakticirati donese rezultate… želim vidjeti neku promjenu (prije ili kasnije).
Ako nakon nekog vremena nema baš nikakve promjene, moguće je dvoje: ili da mi tehnika ne odgovara ili da ja u stvari samo djelomično upražnjavam tehniku.

“Koliko para-toliko muzike” – nije moguće imati kvalitetne rezultate, ako ne ulažete određeni trud i ako vaša praksa nije svakodnevna i redovita.
Nema ozbiljnih rezultata ako se ozbiljno ne posvetimo svojoj “praksi”.
Prije negoli se posvetite onome što ste odabrali kao svoju praksu važno je da se u toj istoj na neki način prepoznate – budete iskreni prema sebi – kao što ste iskreni kad isprobavate razne komade odjeće ispred ogledala. Nije baš sva odjeća “odgovarajuća” za svakoga. Bitno je da svatko za sebe izabere “dobitnu kombinaciju”.
Kad smo jednom izabrali ono što osjećamo da nam odgovara – da smo se “prepoznali” onda se u to bacimo koliko smo dugi i široki, jer to je početak odnosa, i to vrlo posebnog odnosa – jedna vrsta Ljubavnog odnosa – ja se susreće s Ja.
Sad je sve moguće – sva moguća čuda. Strast pršti na sve strane, uživamo u Divoti, Blaženstvu i Ljubavi toliko da smo i zaboravili da je sve počelo sa željom da se nešto riješi. Zabrinutost je zamijenjena bezbrižnošću…
To je kao da ste npr. poslovno doputovali nešto riješiti u jedno malo mjestašce i umjesto da ste usredotočeni na riješenje problema, zaljubili ste se u samo mjesto… na posao više niti ne mislite, toliko ste opčinjeni samim životom da niste niti primijetili da se problem već odavno sam riješio.

Treba se Zaljubiti. To je riješenje svih problema. Zaljubiti se u Život. Da bi se zaljubili u cijeli život poželjno je prvo zaljubiti u nešto što nam je blisko, to može biti bilo što: ples, kuhanje, vrtlarenje, plivanje, heklanje, fotografiranje, slikanje, osobu…
Kad ste otkrili na što “reagirate”, onda se tomu posvetite kao profesionalac – onda uživajte u tome maksimalno, onako hedonistički… “valjajte se” u toj divoti do kraja. Neka sve pršti od živosti i energije.
Eto, ako npr. hopsate – “uništite” se hopsanjem. Utopite se u VOLIM TE onako do kraja. Tako da više ne znate gdje se nalazite – da ne znate gdje Volim te počinje, a gdje vi završavate i obrnuto.

Ako volite, volite onako do kraja bez zadrške… nemoj te kalkulirati, ocjenjivati, procjenjivati, analizirati i sl…
Sve ostalo ne samo da donosi djelomične rezultate (što je manje bitno) već neće vas ispuniti onako do kraja.
Neke stvari je bolje ne raditi nego ih raditi polovično – zašto se mučiti s nečim što nam ne odgovara, s tim više što izbor je vrlo velik i svatko može izabrati nešto za sebe. Bilo bi dobro “imati” bar jedno “ludilo” sa sobom, nešto što će nas održavati živim, budnim i protočnim… nešto što će nas puniti samim svojim postojanjem, nešto što nam je cijelo vrijeme dostupno i ne ovisi o nikome drugome nego o nama samima.

– Dani Ella

Najbolji primjer kako otpustiti je onaj kada tonete u san. Vi ne možete zaspati dok ne otpustite misli, svoj unutrašnji dijalog. Jednom kada otpustite ono što vas drži prikovanim za takozvanu “zbilju” – postajete slobodni; fantastični svijet vas čeka, možete letjeti, živjeti u vodi, lutati svemirom, svjedočiti nezamislivim čudima. Zapravo, limit tom svijetu je samo u onome koliko ste otpustili!

Kada otpustimo, ne preostane ništa drugo nego naša istinska priroda, čista Ljubav, Božanstvo. U tim trenucima blaženstva koje polako skupljamo kroz otpuštanje i unutrašnju tišinu, svjesnost života progovara i kaže: Ti si Stvoritelj! Ti si sva stvarnost!

No, čini se da prilikom ulaska u san nemamo kontrolu nad tim otpuštanjem! Kao da je nekako usađeno u nas, to fantastično umijeće, sposobnost totalnog utišavanja svega što smo oduvijek naučili, svih programa i šaputanja kojima nam je svijet opisan i konačno – u stanju smo učiniti taj manevar bezuvjetnog odbacivanja da bismo učinili jedan tek “običan” čin: “zaspali”!

Kada se prepustimo u ruke prirodnosti, našem biološkom nasljeđu bez uplitanja i pokušaja kontrole, u stanju smo čuda činiti. Um ne može zaustaviti unutrašnji dijalog. To čini nešto drugo, neka apstraktna sila koja čeka naš odabir da djelujemo prema otpuštanju i prepuštanju.

Svi smo mi majstori otpuštanja. Vještina kojom to svakodnevno radimo je upravo nevjerojatna; baš poput čarobnjaka što vitla štapićem i raspršuje zvjezdice po rubovima naše pažnje.
Međutim, valja primijetiti uvjetovanost koja nam nameće ovu vještinu: naime, bez nje nećemo moći zaspati!

Dakle, može li se reći da ako želimo otpustiti – potreban nam je dobar razlog?

Ujutro, kada se budimo, ponovno ulazimo u maglu prikovanosti za jednu te istu stvarnost i sve ono što smo netom odbacili – opet je natrag! Zašto je tomu tako? Pa malo prije sam letio po divnoj nepoznatoj zemlji, pričao sa neobičnim bićima, bio bezbrižan kao nikad prije! Gdje je nestala ta divota?
Možda je bolje pitanje da li sam ja nestao za nju? A što ako se ova svakodnevna učmalost usađuje između nas i te miline bajkovitog svijeta snova i poput zavjese, stvara nam dojam zadanosti, važnosti ili privrženosti? Ako kažem da je to dojam, odmah je lakše, zar ne? Nije više tako čvrsto, a možda ima i neki tajni prolaz kroz nju – svakodnevnu pozornost – pa da se provučemo u neki drugi, ljepši, fantastični svijet!?

Kako otpustiti ovaj svakodnevni svijet, tek tako, reda radi, želje radi, volje radi?
Jednostavno, samo trebamo zaspati, zar ne?

Morati ću preispitati izjavu “Probudimo se” i postaviti neku poput “Zaspimo” . Zaista, ako zaspemo za programe, uniformiranost i nametnutu nemoć, imamo priliku probuditi se u novom, bajkovitom svijetu, u inspiraciji života, Slobodni u stvaranju baš kao što nam je i misija.

Otpuštati trebamo kao što to radimo svaku večer: prirodno, bez kontrole i kroz prepuštanje. Kada govorimo “Volim te” i “Hvala ti”, pokušajmo se prisjetiti stanja netom prije utonuća u san, kada nismo niti tamo niti ovamo. Probajmo promatrati tu potpunu prepuštenost i predanost nečemu vrlo snažnom, moćnom koje tada preuzima našu pažnju. Dakle, “Volim te” kao vodič dok u čamcu plutamo u magli bez kontrole uz prepuštenost i povjerenje u Sebe, baš kao što to povjerenje ukazujemo prije utonuća u san!

Pa majstori smo u tome, upravo savršeni, zar ne?

Kad hopsam – zaspim za svijet.
Volim te – budim se u san,
Kraljevstvo moje, svemir od Mene sazdan.
Ljubav je to, buđenje u život,
Sviješću što sve moje preuzme.
Hvala ti, kažem.
I baš poput zaveslaja što me vodi,
U Slobodu Sobom biti.
Hvala ti, Volim te.

 – Neno Lubich

“Ne želim ponavljati Hvala ili Volim te cijelo vrijeme!! – moguća je reakcija uma.
“To je užasno dosadno… kao da sam u kazni cijelo vrijeme, ne sviđa mi se to. Zašto čišćenje ne može biti malo maštovitije, bogatije? Tko će cijelo vrijeme vrtjeti jedno te isto? I to još što češće! Pa to je pranje mozga! Kako normalan čovjek uopće može pristati na takvo nešto? Život je bogatstvo različitosti, a ne forsiranje istosti iz trena u tren. Kad uopće stigneš živjeti, ako si cijelo vrijeme fokusiran na ponavljanje jedne te iste izjave? Možda sad i ne vidiš posljedice tog besmislenog čina, ali s vremenom one će se sigurno očitovati i onda više neće biti povratka na staro – bit će kasno. Da je to nešto što je tako dobro svi bi to primjenjivali već odavno. Toliko ljudi je dosad imalo sasvim lijep i pristojan život, a ništa nisu primjenjivali – nikakve tehnike. Tko tebi uopće može garantirati da je ta tehnika uredu? Kažem ti, tu nešto ne štima!!!……” itd.

Programi…

Programi nam pružaju svoju sliku stvarnosti. Usmjeravaju nam pogled u jednom pravcu. Prikazuju nam svijet onako kako ga oni vide… drugačije niti ne mogu.

Kad nisam sigurna je li slika koju slikam dobra – uravnotežena, napravim jedan mali test – uzmem ogledalo i promatram sliku preko ogledala. Iz te pozicije obično jasno vidim ako neki dio slike nije uravnotežen. Zna se desiti da okrenem i sliku naglavačke ili bočno… u svakom slučaju testiram je sa svih strana. To ne pali samo kod apstraktnih slika – učinkovito je i kod realističnih.
Da bih riješila problem potrebno je promjeniti poziciju gledanja. Ne vrijedi to samo za slikarstvo – vrijedi to i u svim ostalim područjima života. Hopsanje omogućuje “promjenu kuta gledanja” i zato je moćan alat u rješavanju problema. Ne treba to shvaćati doslovno – um se odmah uhvati za činjenice pa kreće milijun pitanja tipa zašto, kako i gdje.

Od kad znam za HO često se sjetim nečeg zgodnog što mi se dogodilo prije nekih 20 godina. Upoznala sam jednu mušku osobu za koju na prvi pogled nikad ne bi rekla da je zanima duhovnost (eh te predrasude… sve ih treba čišćenjem smaknuti!). Kratka kožna jakna, uske hlače, visoke tenisice, frizura i stil James Dean. Družili smo se jedno vrijeme… kasnije je svatko otišao svojim putem – tako to obično biva.
“Jel’ ti znaš za malu narančastu knjigu?” – pitao me je jednom.
“Ne, nikad čula. Što je to?” – odgovaram ja znatiželjno.
“Ne znaš? Probaj je nabaviti pa ćeš vidjeti” – sa smiješkom će on.
“A gdje ću je nabaviti? Tko je autor?” – uporno ću ja.
“A ne znam….” – glasio je odgovor.

Nedugo nakon toga ulazim u jednu fotokopirnicu i vlasnik me pita želim li pogledati katalog knjiga koje nudi (knjige su fotokopirane). “Želim, naravno” – odgovaram više iz pristojnosti nego znatiželje. Gledam katalog i pronalazim na listi “malu narančastu knjigu”. Pitam vlasnika imaju li je, on klima potvrdno glavom i ja je uzimam bez razmišljanja.
Odlazim doma s minijaturnom knjižicom znatiželjna što je u njoj. Otvaram je i čitam. Autor piše da svi, baš svi problemi postoje zbog nedostatka ljubavi u manjoj ili većoj količini. Ako želite nešto popraviti u životu, jedini način je da “nadoknadite” potrebnu Ljubav… Nema veze kakav je problem – riješenje je uvijek isto – Ljubav.
Čitam ja tu knjižicu i sjećam se kako mi se onda činilo da mi je sve što u njoj piše već otprije poznato i znano – nema tu ništa novo, pa ipak ovaj put kao da to nije samo rečeno tek tako, već da se radi o temeljnoj mudrosti koju ne bi trebalo zanemariti.

Na isti način sam doživjela i HO. 
HO nije sam po sebi smisao. Život ne prestaje hopsanjem. Hopsanje je “specijalna” oprema koju imate sa sobom… ne da bi vam bila teret nego da bi vam putovanje bilo što ugodnije, “uspješnije” i ljepše.  

– Dani Ella 

Nedavno je otišao čovjek koji je skoro cijeli svoj život bio paraliziran od vrata prema dolje.
Vijest da je otišao nakon sedamdeset i nešto godina vrlo “ograničavajućeg” života na mene je djelovala oslobađajuće. Pomislila sam: napokon je slobodan!

Nisam ga dobro poznavala, ali sasvim dovoljno da mogu ovdje napisati par rečenica.
Bio je jedan od onih ljudi koji oko sebe šire mir i blagost. Radovao se životu, a i život njemu… tako da je bez obzira na tešku dijagnozu živio puno duže nego ostali ljudi s tom bolešću.
Cijeli život se bavio glazbom, čitao je i družio se s ljudima. Sjećam se, u nekoliko navrata smo razgovarali o odgoju djece. Netko bi mogao pomisliti da osoba s takvim problemima u životu baš i ne zna previše o odgoju djece, međutim njegova razmišljanja o djeci su bila kao u najnježnijeg roditelja.

Jednom prilikom je priupitan kako se nosi s problemom koji je u njegovom slučaju nepremostiv.
Odgovorio je nešto vrlo zanimljivo: “Primjetio sam u jednom trenutku da nisam samo ja taj koji ima problema – imaju ih i drugi. Ali, isto tako neki koji imaju puno manji problem negoli je moj, doživljavaju ga na puno teži način. Znači, nije vrsta problema problem. Bitno je kako se mi odnosimo prema njima.”

Otišao je vrlo mudar čovjek… dalje. Vinuo se u visine… nije ni bilo druge opcije za njega.
Mi smo još tu. Usidreni, sa svojim raznoraznim teretima, “programima”. Svatko od nas vrti neku svoju kombinaciju (da ne kažem koktel) problema (programa).
Hajdemo ih sve otpustiti – jer, letjeti je moguće odmah – na krilima Ljubavi i Zahvalnosti.

– Dani Ella  

Ako se naučimo preuzeti odgovornost, onda nema bivše/g… ne može je/ga biti. Znat ćemo da je sve posljedica naših postupaka, riječi, emocija, djela…

Promatrati putovanje kroz život od stanice do stanice osobnih drama je poražavajuće za nas.

Zamislite da slikar promatra djelo kroz prethodni potez kistom… on hrabro napušta taj potez i bavi se novim – mora to učiniti kako bi dovršio sliku! Život je ništa drugo do li pogled na sliku iz razmaka preuzete 100%tne odgovornosti – samo na takav način slikarevo (naše) putovanje nije tek zbir emotivnih udaraca na osobnu povijest, na sjećanja. Bivši/a je sjećanje, nedovršen potez kistom, nepreuzeta odgovornost… tek žica što vibrira u zvuku osjećaja krivnje…

Ho’oponopono nas uči da je jedino što je bivše su podaci. Ako drhtimo na spomen bivše/g – “Volim te, Hvala ti” je način. Nemamo vremena – potražimo hrabrost da otpustimo sve što nas pritišće, baca u sjećanja, melankoliju, budi reference na stanice iz prošlosti.

Volim te…

– Neno Lubich 

Da bismo se mogli pokrenuti sa snene točke života, potreban je inicijator, maleni “push” da nas pogura ka nepoznatom .
Jedan odličan takav mehanizam je Pitanje!
Kakvo Pitanje, pitate?

Pa Pitanje koje je samo po sebi prepreka za buđenje iz učmalosti. Pitanje što toliko zaokupira pažnju da ništa drugo nema šanse da se upliće. Pitanje, poput zida što se sad odjednom nadvilo nad nas i ne da nam mira dok ga ne razotkrijemo. Ono koje ne predstavlja nedostatak odgovora, nego je njegova zagonetnost zapravo odgovor. Takvo Pitanje!

Pitanje je pokretačka sila. Jednom kada ga budemo razumjeli, imati ćemo žudnju za odgovorom. Jer, žudnja je strast, a strast predanost. Dakle, treba se uputiti u potragu za pravim Pitanjem.

Uvijek postoji jedno takvo!

Kako ćemo ga pronaći, pravo Pitanje?
Pa, gdje god da smo sada – mi smo zaglavljeni i jedino Pitanje koje je važno je ono koje će nam dati priliku da se odlijepimo, pomaknemo korak naprijed.

Dakle, moramo odustati od svih koncepata, prošlosti, budućnosti, ideja o čovječanstvu, svijetu, religiji ili Bogu, svih društvenih struktura, zurenja u ravnotežu morala.

Pronađimo jedno Pitanje – jedino Pitanje koje um ne želi pitati! Stavimo cijelu našu pažnju na njega!

Koje je vaše Pitanje? Što vas pokreće? Zatvorite oči, dišite, utišajte um i čekajte.
Krenite od odgovora, pa prema pitanju i naći ćete neku iskru u sredini. Jer iskra je ono što je potrebno.
Gorivo već jaaaaako dugo nestrpljivo čeka žarnicu da eksplodira u samospoznaji Čiste Bezuvjetne Ljubavi.

Izvalite to Pitanje iz Tišine, neka se zatrese prostor u vama.
Predajte svoje živote Njemu i uživajte!

– Neno Lubich