Priznajem, poodavno sam čula za tehniku HO, ali tek prije desetak dana sam joj ozbiljno pristupila. Kad sam tek čula za nju, sjećam se da mi je sve to djelovalo prejednostavno.

Ponekad bih izgovorila mantre i zaključivala kako to nije za mene, kako mi treba nešto suprotno od monotonije ponavljanja. Medjutim, u jednom trenutku sam shvatila da je moj život postao monoton. Shvatila da sam tim programom monotonije u meni imala reakciju na HO kao da je monoton. A nije. Kako ljubav i otpuštanje suvišnosti, otpustanje pretrpanosti može biti monotono. S obzirom da sam upražnjavala i bila naklonjena raznim duhovnim tehnikama naučila sam kako je voljeti drugoga sami blagoslov od Boga. No, u moje bistvovanje su došle situacije kada su izvjesne osobe u meni počele buditi neljubav jer bi se ponašale suprotno od moga očekivanja složnosti i jedinstva.
Hvatala me panika i počela sam sebi prebacivati zbog svoje neljubavi, neduhovnosti, nekomunikativnosti zbog otpora od lošega.

HO mi je tada poklonio jedino, za mene, adekvatno rješenje. Dokučila sam da trebam prigrliti i čistiti neljubav u sebi, a ne okrivljivati ju, a ne pokušavati objasniti čitavom svijetu da treba biti u ljubavi kako bi ista i u meni neometano cirkulisala. S obzirom da sam bila lovac u traženju negativnosti kod drugih, a nakon što bih je očitavala trudila se maksimalno da omrznem tu “tudju” lošu naviku drugome, prečesto bez ikakva uspjeha neutralizacije iste, došao je dan kada su pale sve moje iluzije.
Shvatila sam kakvo sam samo neznanje širila okolo, shvatila da si i to opako zamjerim.

Danas, HO me liječi. Sve svoje reakcije čistim, neke svjesno, neke bez da sam ih osvijestila. Najvrijednije što me HO naučio je zahvalnost, i ljubav. Čitava moja svijest o postojanju je dobila smisao. HVALA TI, VOLIM TE čini u meni da mi je svaka sekunda suprotna monotoniji. Počinjem voljeti sebe tako da moj svaki naredni zagrljaj i prihvatanje moje unutrašnjosti učini ljubav u meni jos protočnijom, jos neometanijom. Nisam više lovac, sad sam samo obučena da uporno ljubim.  Dokučila sam kako pronaći mir. Sve češće grlim i ljubim i znam da sam živa Bozijim blagoslovom. HVALA BOGU, MENI I VAMA, VOLIM NAS SVE.

– Amra Kvakić

E, sada… dvije – tri stvari koje su me napustile s HO. Pisat ću u sadašnjem vremenu, jer je tako lijepoooo imati tek sjećanja na tooo…

1. Nekidan sam se zaputila u saunu… Bronhitis od dva mjeseca me slomio… i čula sam da sauna daje jako dobre rezultate što mi i nije bilo čudno: parila me mama kad sam bila dijete… Totalno ne misleći na moju nemoć i osjećaj gušenja, ja sam se “zbog bronhitisa” zaputila u saunu. Provela tamo sat vremena s dvije kratke pauze… bronhitis nestao… i ja kao sretna jer sam našla način da si pomognem. Jutros dok sam prala zubala, sjetim se te saune… i sine mi odjednom!!

Zaboga, Anita! Pa sjedila si u sauni!!! Naime, nisam o tome nikada pisala, pa ni pričala, ali bila sam klaustrofobična. Nisam podnosila liftove i kabine ni išta tijesno. Ušla bih ja u lift… ali bi ta vožnja redovito bila čisto trpljenje užasa. Čak bi me i hauba u frizerskom salonu znala toliko uznemiriti da sam sasvim odustala od upotrebe iste. E, pa…. mogu reći: imam sjećanje na klaustrofobiju!  

2. Novac i ja… uh… Odnos sa tom energijom je uvijek bio proklizavajući. Naravno… niti sam ja klizala razdragane piruete k njemu, niti je on klizao prema meni… Bilo je tu dodirnih momenata, kada bismo se čak i uhvatili u nazovi “plesnu figuru”, ali trajalo je kratko i otklizali bi dalje svatko svojim putem…
To je sada toliko drugačije, da mi je zapravo dovoljno promisliti da mi nešto treba, a novac mi dođe…
Nekidan sam napisala da mi se pokvario laptop… Ja …nestrpljiva… živčić na n-tu…nabadam slovo po slovo dok pišem roman … i hopsam… hopsam… čistim sve to što osjećam zbog takve pojavne muke oko laptopa… I kažem: Oj, Bože… treba mi novi laptop… a Ti kako znaš… ili pošalji laptopić ili kunice za laptopić….

I jutros… tipkam ja vama objavu, kadli me zove klijent koji inzistira da mu napravim 10 tretmana na daljinu i to samo zato jer mu prijaju, i inzistira da mi plati sutra i odjednom za sve!
Tako da: imam sjećanja na otpor prema novcu, ali nemam više otpor prema njemu! 

3. Jesam li ja ono spomenula neki roman?? 

Pa da… ostvaruje mi se san. Moj roman nije već izdan zato jer nisam imala samopouzdanja za to. Osjećala sam uvijek kako to što napišem nije dovoljno lijepo ni dobro. Sve što sam ikada objavila ili javno pročitala, bilo je samo zato jer sam bila uvjerena da ću tako pobjediti to u sebi. I hopsala sam uvijek nad time što bih osjećala dok sam čitala svoje tekstove. Vjerujte mi…ni jedan lajk ni pozitivan komentar nisu pomagali u pobjedi toga. Tko bi rekao?
Dakle: imam sjećanja na to da je dar pisanja, kao alat mojoj svrsi, bezvrijedan, ali nemam više osjećaj da je tako.

Sa “živim HO” zapravo sam postigla- živjeti život kao da imam bezbroj prošlih života u trajanju ovoga jednoga života.

Eto mi ga na… zvoni mi mob… živo me zanima što mi je stiglo!!!  

– Anita BArišić

Što se bitno, jaaako bitno dogodilo od mog upoznavanja s HO?

Sva čuda o kojima sam pisala ranije, a najnovije je da moj stan više nema vlagu po zidovima!!! – hvala, hvala , hvala!!! – definirala su me u usmjeravanju da činim zaista pravu stvar.

Ono što sam htjela reći je ovo: ostajem bez želja…onih “svakodnevnih”, materijalnih, ne interesiraju me dućani, shoping, tuđe priče (da ne kažem tračevi :D), ne žudim više za kućom na moru, pa to more ionako je u meni, ako bude, bit će! Ne osjećam se izolirano, dapače, odgovara mi što se mogu uključiti i isključiti iz zbivanja kad poželim! Sama komunikacija s ljudima se mijenja-sve su više ugodni, nevezani razgovori, sve manje mog emocionalnog doživljaja radnje. Lagano, bez pritiska…
Blagdani su došli i prošli, a da nisam imala potrebu otići pogledati kako je grad uređen, što rade ljudi i vesele li se, potpuno sam bila lišena blagdanske groznice gomilanja.

Da li je to to?!
Da li je to vraćanje u nulto stanje, gubljenje interesa za ovo “vani”?!
Nisam potpuno ravnodušna prema događanjima oko sebe. Još pratim zbivanja preko javnih glasila i TV-a, dijelom jer mi je to i dio obveza koje imam, ali ne žvačem ih kasnije satima, danima u sebi. Jako sam suzila krug interesa. Ne namjerno, to se sasvim prirodno dogodilo i osjećam se vrlo udobno. I zaista sam zahvalna za taj spokoj!
Naravno da me itekako iznenade neka zbivanja koja mi nisu po volji, tada pojačano zahvaljujem i volim koristeći sve HO alate na raspolaganju.

Sve se više okrećem dugim šetnjama šumom, svatko koga u tom periodu srećem zrači nekim mirom i to mi godi. Usputni pozdrav, osmjeh, dvije-tri rečenice. Baterije su pune!

I uopće ne brinem zbog uvriježenih tvrdnji samosažaljenja tipa: život prolazi pored mene, propuštam nešto jako važno, lude zabave, događanja, euforiju, imam manje od ovog, onaj živi bolje od mene…
Živim i imam upravo ono što mi je uistinu važno i tako kako je najbolje za mene jer živim bez otpora, želja i žaljenja, uz veliku zahvalnost! I to me čini punom i spokojnom.

Ovakav stav mi je do nedugo bio stran… hvala ti HO! Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala…   
P.s.
Primijetila sam kako sam prestala upotrebljavati izraz “mislim da”…-što će mi razmišljanje? Da gomilam i umnažam programe??!!

Puno bolji izbor je: “volim odabrati da…”

Volim vas sve!   

– Ksenija Križaj

Dragi Hopsići,
noć prije Božića bila sam vani i vraćajući se cestom za doma kojom vozim 8 godina skoro svaki dan, naglo sam prikočila, a to nikako nije bilo pametno napraviti, jer je bila poledica. Auto se okrenulo,vrludalo i na kraju završilo ispod ceste!
Iako nije bila velika brzina niti velika dubina provalije možete zamisliti kako sam se prepala!

Dva prozora su se rasprsnula staklo je u milijun komadica poprskalo siceve, moj kaput, noge, cijeli auto je bio pun stakla. Prva, ali prva misao mi je bila hvala ti! Dok sam dolazila k sebi, počela sam se pregledavati, u strahu sam se pogledala u retrovizor, na meni nije bilo ogrebotine. Još u nevjerici, uporno sam tražila, mičući rukama komadiće stakla, bilo kakvu ogrebotinu ili natučenje, bilo što… ništa. Oko mene je bilo sve izranjavano. Sjedalo vozača izgrebano,vrata udubljena, stablo na koje sam se prislonila je udubilo vrata – ja bez ijedne ogrebotine. Ne znam kako da objasnim. Samo imam želju podijeliti s vama i zahvaliti se još jednom. Čuda se događaju svaki dan, samo neka imaju veći utisak na nas, a neka manja. Hvala, hvala. Moja prva, nadam se i zadnja prometna je po svim prijašnjim zakonima trebala proći puno gore.

Hvala, hvala na toj sreći, i usput da napišem danas mi je godina dana od početka čišćenja i svakodnevnog, sada već automatskog Hvala ti i Volim te ponavljanja.
Slobodno mogu reći drugi rođendan u pravom smislu riječi. Volim i Hvala.

– Katarina Musun

Evo nešto lijepo proizašlo iz INSPIRACIJE – nema od kuda drugo.

Danas ujutro sam bila u gradu nešto obaviti i između ostaloga kupiti nešto kćeri za Svetog Nikolu. Nisam je pitala što želi, i u stvari nisam znala što bi joj kupila, ali sam hopsala.
U mnoštvu različitih igračaka, u jednoj ogromnoj trgovini, ja sam se ‘zalijepila’ za jednog malog konjića. Ni sama ne znam zašto mi se svidio na prvu jer inače Gita se baš i ne igra sa figuricama životinja. Uglavnom, odmah sam odlučila da ću joj uzeti baš tu figuricu konja, pa što bude…

Malo prije je Gita došla iz škole i gledam joj bilježnicu iz hrvatskog jer se pohvalila odličnom ocjenom iz testa i nailazim na Pismo svetom Nikoli (koje je pisala danas u školi) u kojemu između ostalog piše:

“…Mojoj obitelji donesi sreću, a meni ako možeš donesi samo malu figuricu konja.
Voli te Gita ! “

  – Dani Ella

Dakle, seminar… 

Odlučio sam sprovesti jedan eksperiment! Nastojao sam seminar opažati u tišini, angažirati se vrlinom promatrača. Trudio sam se izbjeći forme i podatke, proživjeti ga energetski i mislim da sam u tome uspio. Taj trag je ostao vrlo duboko i jako dugo će se meškoljiti po mojim nervima, dražiti me, unositi smiješak u moju svakodnevnu pozornost.

Na seminaru sam svjedočio transformaciji ljudske prirode, njegovom istinskom preobražaju. Seminar su ljudi, njihova energija, zgusnuta sila što pritišće naše aure strašću volje za promjenom. Nalaziti se na mjestu gdje 200 ljudi vibrira sa Volim te, Hvala ti, to je zaista divna harmonija, prekrasno podešavanje tonova svijesti u vibraciju Ljubavi. Kada je tako velika grupa ljudi sinkronizirana u Ljubav, u volju da otpusti, da propusti u Život u sebe – e to je seminar, to je ono što volimo u njemu, bili toga svjesni ili ne!

Za mene je seminar bio – Volim te u praksi, jedna fina, energetska interakcija sa ljudima oko sebe! Sasvim lijepo se moglo vidjeti kako se to Volim te raspršuje, udara u krutost svijeta… Sva ta lijepa, divna bića oko mene, silna opuštenost, radost tih “nepoznatih” ljudi, naša prisnost i združenost u Ljubav – to je bilo fascinantno za promatrati!

Ja zapravo od svih alata u Ho’oponoponu živim samo jedan, a to je Volim te. Tako, za mene cijeli seminar nije bio ništa drugo do jedan beskrajni Volim te! Doživio sam ga kao kolektivno nastojanje da se Volim te, iz tog nekog fantomskog kutka neznane nam stvarnosti prebaci u znano – svjesno – pažnjom na Mabel koja je (tobože) objašnjavala kako to Volim te izgleda, gdje je Ono i što čini.

Ponekad se čini da je taj Volim te još uvijek rasprostranjen po našim rubovima svijesti, tek na dosegu znanja i prihvaćanja. No Inspiracija uredno krči put do Njegova iskustva kroz osmjeh, opuštenost i užitak Bivanja. Svjedočenje ovomu je bio vrhunac seminara!

Za mene nema zapravo ničeg osim Volim te. Ono je divna izmaglica obožavanja života što se provlači u sve pore iskustva, pa je tako sve zapravo seminar! To je intimna ispovjest Duše o razotkrivanju Sebe kroz kolektivno, u svim ostalim sudionicima i kroz sjećanje sada razabirem tu priču, trenutke prepoznavanja tog Volim te. Pa se sjećam priprema za put, razmišljanja o njemu, otkrivanja smicalica uma kako priziva nesreće, vjetrove, bronhitise . Sjećam se i odmahivanja ljubavnom rukom nad tim smicalicama, putovanja, gubitaka osjećaja protoka vremena. Sjećam se kako je sve beskrajno lijepo, precizno, kako se stvarnost rastočila u neku čudnu ošamućenost, zbunjenost…. Znanje o ovim divotama dolazi sada, u prizvucima iskustva, kada intelekt ide razabirati mane i pogreške, pa se sramno povuče u porazu otkrića da ih nema. Odlazi ljut, a srce radosno, govori Volim te! 

Ja ne znam ništa drugo nego Volim te. Izgleda da sam pomalo počeo zaboravljati kako svakodnevni svijet izgleda…. zameo sam ga vjetrom Ljubavi… svoju osobnu povijest preplavio s Volim te, svoju budućnost predao povjerenju u Sebe. Jer, zamislite, u jednom dijelu seminara trebate napisati na papir što biste radili, a da nije za novac, (imate novca kao Bill Gates), koja je vaša svrha, što odabirete! Ja sam na sve ovo napisao Volim te, jer se ničeg drugog nisam mogao sjetiti! Baš poput zaljubljenog tinejđera što na predavanju crta srce oko svoje djevojke i ispisuje Volim te po cijeloj stranici .

Kada pogledamo sve ono što je rečeno tamo, sve slike, citate, videa, ideje, sve se to na kraju ipak svodi samo na Volim te, Hvala ti. I u Ponedjeljak nakon seminara, Volim te je sve što nam preostaje. To je sadašnji trenutak Ponedjeljka, Utorka, Srijede, života…

Jer Volim te – to je seminar! 

– Neno Lubich

 Seminar mi je zaista pootvarao sve prozore i sva vrata moje ‘kuće’. Ne mogu vjerovat koliko je moćno…. Nisam imala nikakvih očekivanja i nije mi bilo jasno zašto uopće idem, jer kao hopsam već godinu ipo i seminar mi ne treba, a kad ono…. Čisti primjer kakav može bit cijeli život ako se pustimo, ako skočimo i ako prestanemo očekivat…… HVALA!!!!!

– Jelena Cvrlje

Predivno iskustvo odlaska na seminar. Ljubav koja se pretače iz lica ljudi punih topline u problemčeke koji se čiste stvarajući pred nama domišljata i šaljiva rješenja. Raznoliki maštoviti jednostavni, a vrlo učinkoviti alati. I opet Ljubav koja , kada sami sebe maknemo s puta, puni naše živote do neslućenih razmjera tako da sve češće samo zanijemimo od ganuća i ispunjavajuće radosti. Divota. 

– Dena Zuvan

Danas mi je svijet nekako drukčiji, bolji… Sada mogu u potpunosti razumjeti ono o čemu su Hopsići pisali nakon prisustvovanju seminaru… Možda će mi trebati još koji dan da nešto na dugo napišem, a možda je sasvim jednostavno – biti SRETAN sada i ovdje, bez nekakvog posebnog razloga, bez nekog malog ili velikog čuda, bez nekog dokazivanja da Ho djeluje… Osjećam se SRETNOM i to je to  VOLIM TE, HVALA 

– Elvira Peruško

Samo ću vam reći da kada sam se vraćala sa seminara kući promašim izlaz sa autoputa i rekoh sebi: “Ups,sigurno je umor”. OK,nema veze, vozajući se uspela da se okrenem negde i vratim nazad i izadjem na glavni put, kad gle, čudo, u to vreme bio sudar i naravno zahvaljujući HO vešto sam to izbegla. Mislim da nije potrebno da Vam pominjem da svo vreme hopsam. Hvala, Hvala, Hvala…..VOOOLIM VASSSS   

– Aleksandra Micić

Dragi hopsici… ja nemam običaj da pišem jer nisam baš vična u prenošenju svojih osjećaja na papir… ili u slova… ali nakon ovog seminara… mog prvog… osjećam se tako laka, opuštena , da zaista želim da podijelim s vama ljepotu doživljaja biti na HO seminaru…U početku, na samom startu sam bila puna očekivanja… a očekivala sam da će svi hopsići biti kao jedna velika familija.. .ali nisam to doživjela u startu… činilo mi se kao da nema toliko ljubavi kao ovdje u grupi, virtualno… a onda nakon prvog dana kad sam otpustila ta očekivanja sve se promijenilo… odjednom sam bila okružena srdačnim ljudima… predivnim ljudima… i to mi je potvrdilo ono standardno “sve je u meni”.

Ho prakticiram od januara i činilo mi se da znam puno a zapravo sam čula tako mnogo stvari i presretna sam da sam imala mogućnost doživjeti seminar i Mabel uživo…. i naravno sve ove drage ljude koji su u našoj grupi… a i one druge…. hvala vam Hopsići… i hvala Karmen sto se potrudila da organizuje ovaj Seminar….volim vas sve!!!

– Sanela Sakač

Moja impresija seminara:
Presretna sam bila kad mi se otvorila prilika i iznenadni priljev novca kojim sam odlučila platiti seminar kao nagradu samoj sebi… HO radi! 
Pred sam vikend, uvjerila sam se da ne trebam ništa očekivati, “idi kao da ideš u kino, ali ne znajući kakav film igra; jedino žanr je poznat…”
I bješe tako. Prvi dan nisam osjetila gotovo ništa. Ne da je bilo dosadno, dapače, topla energija koju Mabel ima, osvojila me na prvu. Ali, nisam se osjetila dijelom cjeline…gledala sam kako se neki grle, ljube, pozdravljaju, drugi su opet, kao i ja, sjedili i gledali što se oko njih zbiva. Nezainteresirana za ikog, kao da sam željela sva biti okrenuta unutra, čekati onaj unutarnji klik. Progovorila pokoju sa svojom susjedom. I ništa…
Od srca sam se u nekoliko navrata nasmijala upadicama koje je Mabel izrekla s toliko šarma i prekrasne topline. Sigurna sam da s nje nisam oka skinula čitavih 6 sati.

Došla sam uvečer kući, stavila skriptu kraj svoje prekrasne kujice i rekla joj: pročitaj si! 
No, nakon skoro 3 mjeseca nesanice, tu sam večer već u 9 sati rekla mužu laku noć i otišla leći. Spavala sam do 5 ujutro kao top. Znam da sam sanjala Mabel. Ne sjećam se radnje, ali nje da!
Probudio me ogromni jezik koji me neopisivo žustro izljubio i zaslinio od brade do korjena kose… moja Kyrulica je sigurno pročitala skriptu! 

Drugi dan-kao da je bio dvadeset drugi! Neka vibra, divna energija izbijala je iz sviju!
Ponašali smo se zaista kao djeca za vrijeme velikog odmora… veseli, razuzdani 🙂
Nisam doživjela ukazanje, nisam uspjela vidjeti ni kineza kako visi sa stropa… ali, ljudi su mi se činili potpuno drukčiji – kao da smo već godinama zajedno.

Mabel sam na kraju prišla, rukovala i poljubila ju. Imala sam tu potrebu iako nisam vična takvim intimnostima s ljudima koje ne poznajem uopće. Nisam se slikala.

Znam da ću to zasigurno učiniti na nekom od sljedećih seminara!!!   

Veliki vam poljubac svima hopsići moji dragi!   

– Ksenija Križaj

Dragi svi! Neki od vas su osjetili potrebu reći nešto o seminaru! Super! (Mada mislim da je to neopisivo iskustvo!)    

A ja ću reći nešto o “poslije seminara”!  Dakle, imam osjećaj da sam od nedjelje navečer do sada počistila barem toliko koliko i na seminaru……. Nazivaju ljudi koje nisam čula mjesecima i pričaju mi svoje priče o neočekivanim promjenama (dokazano očinstvo i samim tim pravo na alimentaciju, riješen sudski spor, sklopili se svi uvjeti za posao iz snova, riješeni neki osobni konflikti), a slatki detalj je bio da sam u novčaniku imala u kunu točan iznos za jednu stvar koja mi je bila bitna…….

I još uz put na poklon sam dobila Singericu (Singer mašinu za šivanje) staru 100 godina koju želim otkada je netragom nestala iz kuće bake i djeda nakon njihove smrti….. Ukratko, seminar zaista počinje kada napustimo dvoranu!   
Dakle, dragi svi, koji ste bili na seminaru! Lopate, grtalice, ralice i metle u ruke…. Čistimoooooooooooooooooooooooo…………………….   

– Vesna Cirak Čubrić