Na prvom životnom nivou, nadamnom se nadvijaju tamni oblaci. Ustajem teško, umorna sam, na polici baš nema kave iako mi stvarno treba. Radim uglavnom ono što ne volim. Mislim da su ljudi sebični, misle samo na sebe, osjećam se osamljeno, svatko od njih na neki način potvrđuje to što vjerujem o njima. Čini mi se da su svi protiv mene i da mi ništa ne ide od ruke.

Na poslu, kolega se baš urotio protiv mene a šefica, ona mu je u toj radosni kompanjon. Što sam ja Bogu skrivila da se na mene „lijepe“sve sami egzemplari ljudi koji su, za mene, primjer onoga kakav čovjek ne treba biti?

Ja sam na meti neke tamne sile, ona mi ne želi dobro, ona samo želi da budem nesretna.Ne vidim izlaz iz ovog začaranog kruga…Gdje bi mogao biti Bog sada kad je meni teško? Na uskoj ulici kroz koju vozim prema poslu (koji ne volim), uvijek se nađe neki divan čovječji primjer koji tvrdoglavo odbija maknuti se u rikverc a meni je hitno i jako mi se žuri. Srce mi divlje lupa, uzrujana sam, stalno.Zašto uvijek ja? Ovaj svijet ne čini se kao neko prijateljsko mjesto, uglavnom sanjam o nekoj drugoj realnosti i moji snovi pomažu mi da održim ravnotežu.
Imam od čega živjeti, moja djeca su sasvim ok, ima divnih sunčanih dana, imam tople vode za tuširanje, no, radim ono što ne volim, djeca me ne doživljavaju a sunce valjda mora sjati, zar ne? Bar 30 dana u godini! Topla voda? Pa neću valjda biti zahvalna za toplu vodu! Ima u životu više od neke tamo zahvalnosti za trivijalnosti! Kad me Bog dotakne, to je uglavnom na taj način,da poslije mjesec dana a ponekad i više ne mogu uopće pronaći ravnotežu. Što On želi? Uništiti me? On sigurno za druge ima veću dozu zadovoljstva. Uspomene me samo opterećuju, ne mogu se baš sjetiti nečeg lijepog, pogotovo što je nedavno otišao moj suprug i ostavio me samu s djecom. Čega lijepog da se sjetim kad ničeg lijepog nema?

Drugi životni nivo dolazi odmah nakon prvog. Ustajem ponekad teško no ima i dana kada sam lagana kao pero i sve mi ide od ruke. Ponekad, na poslu, pronađem nešto lijepo za raditi, nešto gdje mogu pronaći zadovoljstvo. Neka široka ruka povremeno me čak potapša po ramenu i pohvali, no vrlo rijetko, a iskreno, nemam ja zašto njih hvaliti, osim možda što glume kad me pitaju kako si i kad me hvale? A možda ne glume svaki put? Znam i dalje da su ljudi sebični, no, počinjem shvaćati da sam na neki način i ja,ne znam točno kako, jer ja sam super osoba i nemam veze s njihovom sebičnošću, valjda.
Osamljena sam, no, povremeno uspijem pronaći zonu izuzetne povezanosti s nekom osobom, poznatom ili nepoznatom, obično to ne traje dugo. Počinjem se pitati; misle li ljudi zaista samo na sebe i da li je ovaj svijet zaista neprijateljsko mjesto za mene ili ipak ima nade za nešto bolje u budućnosti? Kolega mi još uvijek podmeće na poslu, no rjeđe, a šefica ima previše posla da bi mu se pridružila u uroti. Nedavno je slavio rođendan, torta mu je bila baš odlična.
Skoro da više ne naletim na više od tri divna čovječja primjerka na cesti mjesečno, što je fakat dobar prosjek. Shvatila sam da trebam organizirati bolje svoje vrijeme i na posao krećem ranije..hm, da li je bolje zbog toga? U snovima dogodi se i neka lijepa priča, nisu više stalno neki komandosi koji me žele ubiti u pitanju.

Povremeno prepoznam i zaista vidim sunčani dan i neko zadovoljstvo me obuzme na momente u vezi toga. Lijepa je ta priroda… svo to zelenilo koje nas okružuje, bez da smo išta platili.Makar, dosta je kiše u zadnje vrijeme. U bojleru još uvijek ima tople vode, pomislim, možda bi trebala biti bar malo zahvalna što je ostalo tople vode mojoj kćeri za tuširanje iako sam ja potrošila puno, uf , baš dobro, neće biti nervozna. Možda to ipak je razlog za zahvalnost ?!
Osjetim ponekad božje prisustvo,stavi mi ruku na rame kada sama odlazim spavati, hm, ipak mi se čini da me nije ostavio baš skroz. Kao da sam se uspjela sjetiti i poneke lijepe uspomene, sin mi je donio sliku koju je pronašao negdje u svojoj kutiji, kad je bio star možda godinu dana – ima cijelo lice umrljano čokoladom. Hm, ima i razloga za zahvalnost, imam i lijepe uspomene.
Možda je ipak dobro da je suprug otišao, on je sada sretniji a i ja pronalazim mjesto za sebe pod ovim suncem,mogu se posvetiti sebi, a prije nisam mogla.

Treći životni nivo: Tražeći nešto, nemam pojma što, valjda neki mir koji nemam, pronađem „slučajno“ na internetu zanimljiv video o tehnici rada na sebi, Ho’oponopono. Promatram ljude koji pričaju nevjerojatne priče o iscjeljenjima nemogućih slučajeva, vidim kako im je osmijeh u srcu, samopouzdanje isijava iz njih. Govore lijepe stvari, spominju ljubav i mir. Ljubav? Što je to ljubav? Ionako sam umorna i pomalo sita svega, možda je to znak da trebam probati. Jednostavno je, treba govoriti sebi vrlo jednostavne stvari: Žao mi je , Oprosti mi, molim te, Hvala ti, Volim te.
Negdje u meni prepoznajem taj tekst kao blizak, nešto mi govori da tu možda ima „nešto „ za mene. Jer, zašto ne bih kao prvo sebi oprostila neke gluposti koje sam napravila, gluposti koje me muče i lijepe za mene neki suptilan osjećaj krivnje , zbog čega sebe često znam počastit sa – kako sam mogla biti tako glupa?
Zašto sebi ne bih rekla hvala ti, za ono dobro što sam napravila, ne sjećam se da sam to ikad sebi rekla, a bilo bi u redu da si to kažem, jer rijetko i od drugih čujem taj jednostavan i čaroban : Hvala. I tako krenem obraćati se sebi na taj način. Eto, dobila sam i nove učitelje, baš dobro, da krenem s time, hvala ti za to.

Malo mi je čudno, moram priznati, puno puta čini mi se nelogično, u smislu, zašto bih ja sebi zahvaljivala, za što točno? I što bih ja to trebala sebi oprostiti, ne mogu izvući točno što…? Volim te? Zašto bih ja sebe voljela? Neki me nisu nikad voljeli, neki su otišli od mene, neki pobjegli glavom bez obzira, smijem li ja to sebi reći nakon što sam imala puno dokaza da nisam vrijedna voljenja?
Ipak, nastavljam.. Mislim si .. ako je Ajnštajn rekao da postupanjem na isti način nećemo doći do drugačijeg rezultata, možda mogu promijeniti nešto u načinu kako djelujem, možda se nešto promijeni. Moram pokušati, bez obzira na sve, sve što mogu izgubiti je ionako ne baš lijepo…
Počinjem… nije tako teško..iako nema neke logike… a možda ipak ima… ne znam…pokušat ću …
Kao da osjećam neki mir, veći nego prije…Hm, ima tu nešto za mene, vidim..
Iako ustajem umorna i dalje, ponavljam čarobne riječi, uporno, uporno.. I kao da je malo, malo lakše ustati se. Na poslu, sve češće osmijesi, čak i od kolegica koje su obično tmurnih izraza lica. Iznenađena sam.. stvarno…I opet iznenađenje! Kolega je premješten u drugi odjel, dobio je promaknuće. Dolazi novi kolega, topla osoba koju cijenim a pokazuje mi da me cijeni, još od davnih dana kada smo skupa radili. Malo je napeto sa šeficom, nervozna je, prozivala me za neku grešku, nije bilo ugodno, no, ja sam stalno ponavljala u sebi, Hvala ti… Volim te… Osjećam da ni ona nije sretna što me mora prozivati. Jutros, kad me pitala kako si, jedan mali djelić tog pozdrava znam da je bio iskren, nije bio skroz „automatski…

A uostalom, ja sad sebe volim, bez obzira što griješim.Počinju mi se javljati ljudi koje dugo nisam vidjela a nedavno sam vodila jako zanimljiv razgovor s jednim nepoznatim gospodinom koji mi je sam prišao, od njega sam čula jako zanimljivu priču.Je li moguće da nemam toliko razloga osjećati se osamljeno? Pa naravno, čovjek mi je sam došao, nisam ga ja molila da dođe. Hvala ti Na cesti prema poslu, nema više toliko automobila, ponekad se desi da se susretnemo, ali kao nekim čudom,vozač dobrovoljno odlazi u rikverc, bez moljakanja.Stvarno divan ljudski primjerak.

Bilo je dosta kiše zadnjih dana, no, sada , kad je sunčan dan, zahvaljujem. Ponavljam u sebi, hvala ti, volim te…Zahvaljujem i za toplu vodu na mojoj koži, pogotovo zato jer je bilo izrazito hladno vani. Djeca , kao da shvaćaju da se nešto događa, nekako su sretnija oko mene i naša komunikacija postaje bolja. Vidim da me posebno kćer sa zanimanjem promatra dok se raspravljamo oko nekih školskih peripetija, kao da joj je nekako čudno što sam ja „drugačija“, jer, zauzeta sam radom na sebi.

Prepoznajem da sam bila sebična i opraštam svojim prijateljicama ako su one. Hvala ti, volim te. Sve je to ok i sve ih više volim.Tko je na ovom svijetu idealan? Ipak imam za biti zahvalna što ih imam, opraštam sebi i njima poneku sebičnost.Možda to i nije to, već ljubav prema sebi i svom vremenu i prostoru.A to treba poštivati. Kad ti netko kaže ne, nije svaki put fatalno.
Svijet više nije tako neprijateljsko mjesto za mene od kad nosim Ho’oponopono u sebi. Osjećam da je Bog moj dobar prijatelj, osjećam Njegovo prisustvo , zaista ! Čak i kada mi nije baš najbolje tog dana, osjećam da je On tu za mene i da će sve biti dobro i da se nemam čega bojati. Imam neki mir s Njime.

Uspomene kao da su dobile neko posebno mjesto u mom srcu. Više me ne dodiruju na stari način, nekako sam zadovoljna s njima, znam da je sve što se dogodilo bilo s razlogom, kako bih ja napredovala kao duša i dospjela na nivo na kojem sam sada. Zahvalna sam za to. Pa šta ako je na momente bilo ružno ? Iz takvih iskustava najviše sam naučila. Zato mogu bolje razumjeti druge a nije li to ustvari dobro ?Nitko nije napredovao u životu ležeći na fotelji i gledajući Tv.
Tama odlazi polako, gdje je svjetlo, nema više toliko tame.Svjetlo otklanja tamu. Sve više „svijetlim“.

Ho’oponopono je promijenio moj život. Nije to nešto grandiozno, nešto što mora vidjeti cijeli svijet. Ali, moje srce zna, to je dovoljno…Osjećam, bez obzira što se dogodilo.. bit će sve dobro. Božanski sam vođena i božanski zaštićena. Svaki problem ima rješenje i sve ima svoj smisao, polako shvaćam.

Zahvalna sam za dobre ljude u mom životu. Sve ih je više. Oni se zauzimaju za mene, prepoznaju me.I ja prepoznajem njih. Zahvalna sam za to što i onim „manje dobrim“ ljudima mogu pristupiti iz nove perspektive, sad gledam na njih kao braću i sestre , nekako kao da sam svjesna da smo svi povezani , da svi imamo slične priče, slične muke i želim poslati Hvala ti i Volim te prema njihovoj duši, jer znam da će im dobro doći bar neka molitva. Njihovo unutarnje dijete se buni. Možda nisu zadovoljni, zašto bih im još ja komplicirala život kad im je već dovoljno težak?

Zahvalna sam što se iz moje memorije božanskom mudrošću briše ono što mi ne treba a ja ne moram znati niti točno što.
Zahvalna sam što mogu voljeti i zahvaliti za sve što je bilo i prihvatiti i zahvaliti sve što će biti. Sada sam spremna tako postupiti. Sve s mirom prihvaćam, najbolje kako mogu. Kad mi je izazovno zahvaliti, uporno nastavljam, jer znam da ne mogu starim ponašanjem postići novi rezultat.

Hvala Ho’oponoponu, hvala svim ljudima koji su nam ga „donijeli“ i pomogli da ga unesemo u svoja srca. Obećajem, kad ga i zaboravim, ponovno ću ga se sjetiti
Nastavljam dalje, upravo idem na četvrti nivo,gdje ću raditi posao koji još više volim, a s obzirom na to da mi je sve ljepše i ljepše, nadam se da će biti upravo toliko nivoa koliko je potrebno da moja Duša napreduje blagoslovljena božanskom podrškom.Isto želim i svima vama dragi hopsići.

Pozdravljam vas iz srca, uz šalicu jutarnje kave, ostalo je taman koliko meni treba da bih bila zadovoljna Život je baš dobar, u svakom najmanjem detalju. Ja sada to shvaćam.
Hvala ti. Volim te

-Lejla Hejja

Šta je to u meni da zeli komentarisati recenicu “Mi smo kreatori svojih zivota”?
Iskreno, ne znam. Nije ni vazno… Jesmo odgovorni, ali kreatori nikako. Nismo mi ti koji trebamo kreirati zivot vec Bog, Bozanstvo.

Prepustimo sve Bogu i uvek bilo koja misao nam padne napamet predajmo je Bogu. Ja ne znam sta je za mene dobro niti ispravno ali on zna… Ako ja trebam imati puno para ili veliki auto to jedino Bozanstvo zna. Zato ako pustim i predam on ce sam mi podariti ono sto je najbolje za mene. Jednostavno predajem negativne, pozitivne reci, dela i misli Bogu.

I pratim sve reakcije kao i interakcije koje se desavaju u meni i oko mene uz hvala i volim te. U slucaju ako nemamo dovoljno poverenja u te interakcije pa ih pustamo jer nemamo jaku veru u sebe… Vraca se ponovo i ponovo dok neprihvatimo Boziju ruku…

Kada to uvidimo i shvatimo da nema vise kuda vec uhvatiti Boga za ruku i neka nas vodi, tada znamo da bilo se sta desi da smo sigurni, tada zelje prestaju. Nastaje zivot punim plucima duboki mir. Zasto? Pa zato sto sami cin iskustva kroz koji sami prodjemo prepoznavajuci boziju ruku siri nasu moc ljubavi i poverenja u nas same nasa dusa prepoznaje duboku zasticenost.

Zelje i price uma jednostavno su nevazne i nebitne gube se i tope u cistu ljubav i nevezanost.

-Nataša Milutinović

Cesto cujemo recenicu da trebamo ‘ voljeti sebe’, i cini mi se da se cesto gubimo u tome sta to zapravo znaci i kakva je to ljubav.
Mnogi nabrajaju sta je to lijepo na njima, sta vole kod sebe, onako, ljudski posmatrano, misleci da ako nabrojimo svoje vrline da cemo se poceti iskreno voljeti. Vjerovatno vrlo brzo mnogi shvate da to nije put.

Za mene, Voljeti sebe, znaci prepoznati i voljeti Boga u sebi, znati da je Bog i u svim drugim ljudima (zivotinjama,biljkama i stvarima). Biti blag prema sebi i ne kriviti se, bez obzira na iskustva koja prolazimo. Jer ako si strog prema sebi, zapravo si strog prema Bogu i prema svom unutrasnjem djetetu. Ono se tad uplasi i rastuzi.
Kad nam se cini da je sve super, kad se smijemo, kad smo radosni, ne pada nam na pamet da se naljutimo na sebe, ali nije tako ako mislimo da smo nesto pogrijesili. Da neko napravi identicnu gresku, bili bi blagi, pokusali bi utjesiti tu osobu, vjerovatno bi nam se cinilo da zapravo nije napravila nista strasno. Medjutim, kada smo mi u pitanju, postajemo drugaciji i sve preuvelicavamo. Hvala hvala hvala

U tim se trenucima trebamo sjetiti djeteta u sebi koje se vjerovatno uplasilo, preuzeti odgovornost i reci mu volim te, hvala ti, obratiti mu se kao sto se majka obraca djetetu kad zeli da ga zastiti i smiri. Kad mu se obratite na taj nacin, osjeticete upravo ljubav prema sebi. Probajte sad 🙂 umjesto sebi obratite se njemu/ njoj 🙂 mislim da ce se pojaviti smjesak na vasem licu u istom trenutku. To je taj osjecaj.

Osvijestite cinjenicu da je dijete tu i da ga ne zelite povrijediti i umjesto sebi obracajte se njemu, vidjecete razliku, a uskoro i osjetiti posebnu vrstu ljubavi koja se siri iznutra prema van 🙂 hvala hvala hvala

-Amra Sirbubalo

Ostvarenje želja, rješenje problema je relativno za našu sreću. Naravno da kad nam se ostvari želja, kad riješimo neki problem situaciju koja nas je mučila, bila nam teret, da ćemo biti sretni, da ćemo osjetiti olakšanje, mir. Ali pitanje je do kad… rješenjem jednog „problema“ nailazi drugi tj. fokusiramo se na drugi.

Onaj tko nema novaca ni za egzistenciju fokus će mu biti na problemu kako preživjeti, kako osigurati uvjete za egzistenciju. Kad imamo riješeno pitanje problema egzistencije, fokus nam se prebacuje na problem, želju, kako imati više, bolje, kako život učiniti lagodnijim. Netko ima sve to i uvjete za lagodan život, ali opet „problem“nezadovoljstva životom, odnosima.

Netko i sve to ima u savršenom redu, ali opet tu je eto problem kovrčave kose, a htjela bi baš prirodno ravnu i ispeglanu… Sve su to težnje koje su „prirodne“… sve te težnje ustvari teže za ostvarenjem samo jedne želje biti sretan. Ali postavlja se pitanje ima li kraju želja…. i kad je vrijeme napokon za sreću.

Hooponopono je način „rješavanja problema“, a jedini problem koji zapravo rješavamo i tražimo odgovor „Kako biti sretan“, ne povremeno, ne uz uvjet ostvarenje želja, ne kad ovo ili ono već „Kako jednostavno Biti Sretan usprkos svemu“ ?

Na neki način riješili smo probleme ustvari kad osjećamo sreću rješavajući ih, jer to znači da imamo priliku da živimo i da budemo. Naravno tu ne možemo generalizirati ima „problema“ i problema, ali je u konačnici ipak na nama na koji način se nosimo sa njima. Kako protiv sabotera i emocija, straha, tuge, ljutnje, zlovolje, sumnje? Samo nježno i sa ljubavlju i one su dio nas… pustimo ih da prođu. Odaberimo Biti sretni kao jedinu želju , a ne ispunjenje nekih izvanjskih okolnosti za koje mislimo da su preduvjet našoj sreći. Te izvanjske okolnosti i ispunjenje želja neka samo budu dio naše sreće, a ne njen preduvjet.

Žao mi je molim te oprosti mi na svim tugama, na svim strahovima, na svim ljutnjama, na svim neispunjenim težnjama… hvala ti i volim te. Grlim te sa ljubavlju. Nek ljubav briše sve okove koji sputavaju da budeš sretan/sretna.
Budite Sretni usprkos svemu.

Volim vas,

Vanja Štrmelj

Bilo bi lijepo kad bi bili sigurni da smo na automatizmu, ali ipak, sreca da nismo sigurni. Ipak je ljepse svjesno hopsati, a nadati se da smo na automatizmu, jer nam svjesno hopsanje pomaze preuzeti odgovornost i ukrotiti misli izmedju ostalog.

No, kako znati da li smo na automatizmu? Nikako, nadamo se da jesmo… Cak i kad “znamo” da jesmo, ipak postoji ona mala sumnja, i dobro je da je tu.
Znate ono kad kazete da se budite usred noci i cujete hvala, hvala, hvala…ili je to prva misao koju cujete kad se probudite? Ne, to nije automatizam. To je, rekla bih, znak da se i um navikava na nove dominantne misli, a to je to ‘hvala’, koje je zamijenilo razmisljanje, analiziranje.

Biti na automatizmu znaci nauciti dijete da koristi alate ho’oponopona.
Prvo i osnovno je odluciti za samo jednu tehniku, drzati se iste i biti savrseni primjer svome djetetu u praksi. Jer dijete radi ono sto dijete vidi. Ne zelimo ga zbunjivati. Ako smo mi zbunjeni i skacemo od jedne tehnike do druge, mozete li zamisliti kako se dijete osjeca? Ono uci od nas. Bas kao i sva djeca, tako i nase unutrasnje dijete, uci na nacin da nas imitira, kopira. Ako mi vrijedno hopsamo i dijete ce nas imitirati. Budimo mu/joj savrsen primjer.
A dalje, ko je spreman, moze i da radi na odnosu sa svojim djetetom. Ali ne zaboravite, cak i ako prestanete s HO, nastavite graditi odnos s njim. Ono je dio vas bez obzira koju tehniku koristili.

Dakle, jedini nacin da sigurno znamo da smo na automatizmu jeste taj da znamo da dijete hopsa s nama, uvijek, i onda kad mi zaboravimo ili ne mozemo iz nekog drugog razloga. A hoce li doci do toga, zavisi samo od nas 🙂

Hvala hvala hvala hvala

-Amra Sirbubalo