Pismo Unutrašnjem djetetu

Posted by Admin in Vaš blog

sOh mili moj plavi anđele, toliko smo toga prošle na ovom putu, i osjećam da ti na kraju dugujem jos ove riječi…
Kada sam te prije dvije godine pronašla uplakanu i zgrčenu od bola, srce mi je prepuklo, jer sam vidjela koliko sam te povrijedila, zanemarila i kritikovala…
Bila si i tada anđeo, ali musav, uplašen i nevoljen.
Mila, kako mi je žao sto sam ti to uradila.

Sad, nakon dvije godine, znam da si ti najbitnije biće koje postoji u mom univerzumu i ništa na ovom svijetu nije vrijedno kao tvoj osmijeh i tvoje razigrane ruke.
Bila si hrabra ove dvije godine, učila si sve ispočetka, trudila se da mi pomogneš, da sve što je pogrešno ispravimo, bila si mi najbolji prijatelj, jedini i najvjerniji… hrabro si izdržala sve boli koje smo ponovo prošle zajedno, jer smo morale da ih očistimo i pustimo iz tvog srca…

Mila moja, žao mi je što sam toliko puta morala da natjeram tvoje malo srce da se grči, da bi se oslobodilo bola..
Ali nisi odustajala i to je jedino dobro koje si tad znala.

Sada kad smo na kraju puta, sada kad smo ozdravile to tvoje malo srce, dugujem da ti kažem sve ovo.
Ti si najnježnije i najhrabrije biće koje znam.
Tako mala, ali odvažna i odlučna, bez predaje si radila, a bilo je momenata kada nismo znale ima li kraja…
Mili anđele moj, koliko sam sada sretna kad te vidim kako voliš sebe, kako se raduješ životu i kako si naučila koliko vrijediš…
Znam da ćemo samo nas dvije pamtiti ovaj teški put koji smo prešle i da će to ostati kao najjača spona medju nama, da nikad više ne napustimo jedna drugu…

Dugo si patila, ali odmah si mi pružila priliku da mi oprostiš… toliko bolnih situacija ponovo si prosla i od umornog i ranjenog andjela nasla si put do prekrasne djevojcice..nikada vise necu unijeti strah blizu tvog srca…
Dvije godine su prosle mila. Dvije godine smo hrabro koracale ovom stazom, same, da nadjemo svjetlo koje sam ti davno uzela.
Koliko sam samo ponosna na tebe sto nisi odustala , sto si bezbroj noci zaspala uplasena i sa bolom, a vec sledeceg jutra si bila spremna za nove bitke.
Kad bi samo mogla da osjetis koliko sam ponosna na tebe i koliko te volim. Bila si ranjena, i zgazena, uplasena od svega i od svih, bez ljubavi milosti i radosti u svom srcu… A sad kad pogledam tvoje lice i njegov sjaj, znam da put nije bio uzaludan.

Hvala ti, sto nisi odustala.
Hvala ti, sto si vjerovala, da je moguce.
Hvala ti sto si mi oprostila.
Hvala ti sto si iz dana u dan vodila bitku za ljubav i sto si kao mali vojnik bila hrabra da pogledas svim strahovima u oci…
Sad znam da si ti moj jedini heroj, moj najboji prijatelj, moja druga polovina.
Grlim te do beskraja i zauvijek cu cuvati taj sjaj koji si pronasla…

Donijela si nadu, tamo gdje je bilo beznadje.
Donijela si ljubav u svaki kutak u kome je boravio strah.
Pronasla si vjeru, duboko ispod sumnje.
Istisnula sav jad i bol iz svog srca..

O mila moja, uz sve to si imala snage da volis i druge usput. Koliko si porasla velika u ove 2 godine.
Postala si junak moje bajke,onaj junak koji je pobjedio sve zmajeve da dodje do princeze i pokazala mi da bajke postoje…
Mila moja, koliko sam srecna sto si od nevoljenog bica postala LJUBAV.
Hvala ti za bitke, koje si vodila umjesto mene.
Hvala ti za teret, koji si nosila umjesto mene, jer je meni bio tezak.
Sada si sjaj.
Sada se igras.
Sada si voljena.
Sada znas da vrijedis.
Sada znas da zasluzujes sve sto zelis.
Sada znas da si bozije djete.
Sada znas da sijas istim sjajem kao i svi.

Mila, koliko volim sjaj u tvojim ocima, vjeru u tvojim rukama. Koliko volim moc koju si stekla.
Od uplasenog i ranjenog bica postala si uzor, primjer, nada, ohrabrenje i podstrek svim drug zalutalim andjelima. A nisam imala nista drugo da ti dam osim ljubavi, nicim drugim nisam mogla da te lijecim…. Hvala ti.
Sreca koja te sada ceka, je nagrada za hrabrost, i trud. Nemoj da je se uplasis, svaki pedalj te srece je zasluzen, radujoj joj se to je tvoje djelo.
Prigrli je slobodno,
vjeruj joj,
tvoja je….

Bila si hrabra posebno za jednu stvar.
Zagrlila si ponovo djecaka, koji te je ranio, koji ti je nekad donio bol… pustila si ga opet u svoj zivot, o mila malo je onih koji mogu to. Hvala ti za hrabrost, da ga zagrlis opet, da mu pruzis ruku, da mu vjerujes, da mu ponovo otvoris svoje srce…Bog cije si djete, mora biti ponosan na tebe, na tvoju dobijenu bitku, u kojoj nisi imala drugog oruzja umjesto ljubavi…
Mila kakav si podvig napravila..
Kako da se ne divim tome!?
U ovom svijetu kukavica, kako da ti se ne divim kad si se izborila za ljubav, ljubavlju.
Dosle smo do kraja ovog puta.
Dosle smo do kraja duge.
Dosle smo do tvog cupa sa zlatom..

Ostao ti je jos samo jedan korak, napravi ga hrabro….
Tvoj je cijeli svijet, sada kada imas ljubav, vjeru i radost u srcu.
Ucini hrabro taj korak i uzmi svoju nagradu, uzmi svoje blago i znaj da ti pripada.
Prigrli ga bez straha, onako kako smo naucile i vjeruj, vjeruj do kraja ovog svijeta da ti do srzi pripada….
VOLIM TE I HVALA!!!!

– Nevena Ristić

 

 

 

 

 

 

Nismo jednodimenzionalni nego višedimenzionalni!

Posted by Admin in Vaš blog and tagged with , ,

sŠto to uopće znači i je li to istina?

Sve što je uopće moguće događa se upravo Sada. U ovom trenutku egzistiraju sve moguće dimenzije vas samih. Sada.
Da bi se to slikovito objasnilo zamislite jednu crtu, pravac – nešto kao ravnalo. Na početku tog ravnala nalazi se jedna dimenzija vas, a na kraju ravnala i sredini sve ostale dimenzije vas samih. Sve su to mogućnosti. Naravno, brojevne crte nema, ali je koristimo da bi si lakše predočili što višedimenzionalnost jest. Konkretno, to znači da sve dimenzije mene postoje istovremeno i to Sad. Te dimenzije mogu međusobno komunicirati. To je bitno jer nisu sve dimenzije nas samih u istim pozicijama. Recimo ovdje na Zemlji funkcionira jedna dimenzija mene iako sam istovremeno povezana i sa svim ostalim dimenzijama. Ako sam fokusirana na samo jednu dimenziju sebe doživljavam se kao ograničeno biće smješteno u ograničeni prostor. Iz te pozicije moj doživljaj svijeta je vrlo ograničen i skučen. Osjećam vlastitu odvojenost, izoliranost i živim samo jedan segment sebstva. Iz te pozicije ne mogu razumijevati širu stvarnost jer gledam kroz jednu uski ‘procjep’ prema van.

Kad bih mogla napustiti tu vrstu percepcije sebe mogla bih se automatski povezati i sa svim ostalim dijelovima sebe. Iako sam uvijek povezana sa svim tim dijelovima sebe – ako sam fokusirana samo na jednu dimenziju sebe ostali kao da ne postoje. To je kao da živite u dvorcu od 50 soba, a koristite samo jednu i to onu najmanju s najlošijim pogledom.
U ovom trenutku postoji Ja koji je cijelo vrijeme u Nuli. A postoji i ja koji sad tipka po tasturi ovaj tekst. Postoje i ostali Ja, ali recimo da se s njima sada nećemo baviti – zanima nas ovaj iz Nule, jer taj Ja zna sve što nam je potrebno i što je najbolje za nas. Taj Ja nas najviše zanima, jer kad se povežemo s tim Ja povezali smo se i sa svima ostalima na najbolji mogući način.

Kako se povezati? Teško je stvoriti nešto čega nema. Ja koji je u Nuli na sreću postoji i on je cijelo vrijeme tamo – ne miče se nigdje. Kako je to Ja naše vlastito – isključivo naše vlastito – mi već jesmo povezani s njim konstantno, ali postoji mogućnost da ignoriramo tu vezu ili mislimo da ona naprosto ne postoji ili je trebamo naći ili je netko drugi treba naći za nas.

SVE SE DEŠAVA SADA. S NULOM SMO POVEZANI SADA – CIJELO VRIJEME. Vrijeme naravno ne postoji, ali ga koristimo da bi smo jasnije predočili o čemu se radi. Kad se Ja iz ove dimenzije (npr. Dani koja piše ovaj tekst) poveže sa Sobom iz Nule onda kanal koji oduvijek postoji postane na jedan način protočan. Sada Dani više ne doživljava sebe samo kao tjelesno biće koje misli i egzistira ovdje na Zemlji već je njena pažnja usmjerena i prema dijelu Sebe koji ne samo da postoji, već su njegove spoznaje sebe puno točnije, jasnije i preciznije. Kad se Dani poveže s tim dijelom sebe koji je neupitan onda ‘Dani iz nule’ pomaže ‘Dani koja piše tekst’ – sad oni postaju cjelina – dva postoji kao jedan. U tom procesu sve teži tomu da se izjednači. Pa tako eventualne nepravilnosti zbog skučene percepcije sebstva samo jednom dimenzijom polako nestaju.

Kad hopsamo mi iz ove dimenzije uranjamo u Nutlu dimenziju. Događa se taj proces izjednačavanja. Bitno je biti svjestan da je Nulta dimenzija stalno sve prisutna kod svakoga od nas i to Sada. Također je bitno da ‘komuniciramo’ baš s tom dimenzijom Sebe stalno. Zašto? Zato jer upravo ta dimenzija nas Samih je najcjelovitiji prikaz nas Samih. Jedino u toj dimenziji mi smo savršeno Mirni, Zadovoljni i Potpuni – sve manje od toga nas neće zadovoljiti.

– Dani Ella

Ljubav ne traži ništa

Posted by Admin in Vaš blog

sNekad sam radila s vrlo zanimljivim čovjekom. Bio je najminimalnije školovan, samac, ono što bi se reklo, list na vjetru. K tome malo usporen, imao je velikih trauma u djetinjstvu i to je vidno ostavilo traga na njemu.
Ali taj je čovjek, ljudi moji, bio oličenje čiste Božje ljubavi!

Nikako nismo mi, koji smo s njim radili i svjedočili njegovu životu, mogli shvatiti kako netko s mizernom plaćom može živjeti kao on. Ništa nije tražio, živio je onako kako mu je odgovaralo, nije vodio rastrošan život, ali mogao si je priuštiti sve što je poželio svojim skromnim srcem. I nikad nije kukao!
Zaista, imao je to “nešto” na čemu mu mogu pozavidjeti najbogatiji, najpoznatiji, naj…
Gdje god bi došao, potpuno nepoznati ljudi svih slojeva primali su ga, hranili, pojili… jednostavno ga nitko nije mogao ignorirati. Bilo je dovoljno da je tu i stizalo mu je što god je trebao.

Naravno, mi smo se svi pravili jako pametni, ponekad ga ismijavali, a on je toliko dobrodušno trpio plejade savjeta i pranje mozga što bi i kako bi prema našem mišljenju trebao raditi… u stvari, danas se posramim kad se sjetim kako sam i ja bila ta koja je pametovala. Istina je da sam, zapravo ja bila ta kojoj je trebala pomoć jer mu nisam bila ni blizu u Ljubavi! Ma ni do koljena!
Uz njega sam shvatila onu rečenicu: Bog se za svakog pobrine: ptica nit sije nit žanje, a opet ima hrane! Upravo je takav bio i on!
I što sam starija, više shvaćam svoju zabludu, a njegovu potpunu predanost i prepuštanje Bogu. Divno, da se naježiš koliko je ta Ljubav jednostavna, koliko ništa ne traži – nikakve žrtve, odricanja, velike molitve. Osim da vjeruješ!!!

Zašto vam o njemu pišem? Između ostalog, kad smo ga “prali” kako nema nikakvu ušteđevinu za stare dane, nema nikog da ga dvori kad ostari, a nema ni novca za platiti starački dom, on bi onako, smiren, nasmiješen, znao reći: “Ja nikada neću umrijeti!!!”
Rušio je doslovno sva pravila življenja, planiranja, sigurnosti, stjecanja materijalnih dobara… sve! I dugo godina nisam shvaćala kako ja, od silnih planiranja i strahova za budućnost, nikad nisam uspjela imati spokoj koji iz njega zrači. Nije on neki vjernik, ne obilazi oltare, ali voli, vjeruje, baš kao ono neiskvareno dijete. Divila sam mu se što je, i uz neke traume i gubitke uspio ostati potpuno čista duša bez trunke zloće, zlobe, zavisti.

Moram li vam reći koliko se crvenim dok sad ovo pišem?! Koliko sam bila slijepa i bedasta!?
Mogu samo skrušeno reći: Daj mi Bože da budem takva! Kao on!
Danas dok sam bila u šumi, osjetila sam to na čemu sam svom kolegi često zavidjela, osjetila sam to neko blaženstvo da me upravo prolaze trnci! Kad god dođem, na samom početku izrazim svu svoju zahvalnost i obavezno čistim.
Koliko je šuma sretna i zadovoljna mojom gestom pokazuje mi uzvraćajući svojim plodovima, mirisom humusa što draška nozdrve, zrakama sunca među krošnjama! Ta ljubav i zahvala su uzajamni. Osjetila sam svu ljepotu trenutka! Život!

Na prvu, ništa nije drugačije nego obično, ali sve je drugačije! Moj doživljaj je drugačiji i zahvalna sam da mi srce raste od ljubavi i zahvale. Zar su tolike godine trebale da shvatim kako je predanost, skrušenost i povjerenje jedini način da budeš istinski živ! Da dosegnem svog kolegu…

I nema ništa osim SADA! Hvala, hvala, hvala!!!

– Ksenija Križaj

Hopsanje pomaže

Posted by Admin in lskustva

sPonukana razmišljanjima te nekim zanimljivim događajima imam potrebu s vama podjeliti ovo…


Vrlo sam kratko sa vama u grupi ali mogu potvrditi da mi se upravo u tom kratkom periodu jako puno situacija iskristaliziralo i raščistilo. I jednostavno, bez obzira na to kakvu informaciju dobila o određenoj situaciji koja me muči, ostajem smirena i prisebna♥

Recimo jedna od situacija je da sam saznala neke informacije o osobi koja mi je vrlo draga, i one imaju i direktan utjecaj na mene. Ali sam ostala smirena i samo pomislila “O.K. Polako, to što sad znas tu informaciju je alat koji će ti pomoći da lakše shvatiš neke postupke te osobe”… u momentu kad ce biti potrebno raspraviti o njima… Rekla sam sama sebi da prepuštam stvari u ruke onome koji zna je li je taj odnos za mene dobar ili ne, i da me dovede tamo gdje mi je mjesto…

Zatim imala sam slučaj na poslu, nešto nije bilo kako treba i radilo se o nečem nimalo ugodnom… ali nekako sam imala osjećaj da će se stvari riješiti… i zaista se u ponedjeljak ujutro stvar raščistila na najbolji mogući način…

Zato mogu sa sigurnošću reći da hopsanje pomaže… u nevjerojatno kratkom vremenu meni su se raščistile neke stvari.
A ovo na slici je moja energetska staza do posla i zaista je vrlo učinkvita jer mi pomaže da cijelim putem hopsam, a da i ne razmišljam o hopsanju…

– Tajana Vidojević

 

 

—————————————————————–

 

Za smirenje misli

Posted by Admin in Vaš blog

sHtjela bih da s vama podijelim svoje iskustvo od jutros… Naime, meditirala sam prije polaska na posao, i odmah na početku su mi misli radile 1000 na sat i počela me hvatati lagana nervoza što ne mogu da umirim svoje misli, da bih onda sama sebi rekla “sve je u redu” i duboko udahnula… Istog momenta, sa svakim udisajem sam imala osjećaj da cu jednostavno izaći iz svog tijela i doslovno odletjeti u visine….

Nakon meditacije, bez obzira što sama sebi tako stvari objašnjavam, jednostavno sam sama sebi potvrdila da je HO zaista najlakši način da smirimo te velike količine misli koje u istom momentu kolaju po glavi… Jednostavno, hopsanjem se misli usmjeravaju samo na “hvala ti, volim te” i pomažu da se dovedemo na nultu tačku i oslobodimo pritiska. Pa, tko još nije počeo, navalite! Dobro  jutro!

 

– Zineta Udvinčić

 

 

 

Pogled u Nebo

Posted by Admin in Vaš blog

perspektivaTko o čemu, ja opet o perspektivi (točki promatranja)

Ovih dana na Hvaru je predstavljena Hrvatska iz zraka – knjiga sa oko 200 fotografija koje fotka Davor Rostuhar za National Geographic iz zraka. Cijeli trg je prekriven mnoštvom panoa na kojima su postavljeni plakati (fotografije) iz spomenute knjige.
Jutros nailazim na izjavu od Moojia (koju sad ne mogu pronaći) u kojoj on kaže da je najvažnije ne brinuti se. I sad, na prvu – ok, ali nije to baš tako lako, posebno kad smo okruženi svim i svačim – i sve izgleda poprilično zabrinjavajuće. 
Često mi proleti glavom od kud Mooju ta ‘mogućnost’ bezbrižnosti? I onda um krene s podastiranjem odgovora tipa: pa to je zato jer on se i nema oko čega brinuti i sl. A onda dio mene reagira, jer zna da to nije pravi odgovor – da je istina ipak negdje drugdje, možda u drugoj poziciji ‘gledišta’ ?

Listam tu ogromnu knjižurinu ‘Hrvatska iz zraka’ i sve izgleda iz te pozicije naprosto savršeno: i poplave, i suše, i najobičniji plac, selo… sve izgleda upravo onako kako treba izgledati. Iz te pozicije – zračne. Čim kreneš s objektivom malo bliže tlu i ako je pri ruci još i mikrofon drama počinje i savršenstvo završava. Iz te mikro-perspektive ništa ne štima, bez obzira što se mi trudili dizati si moral na sve moguće načine.

Dakle, da se zaključiti da postoji nekoliko perspektiva – iz nekih promatrano izgleda naprosto jezivo, a onda iz druge perspektive to isto izgleda potpuno drugačije. Znam, neki dan sam pisala o tome u velikoj grupi i sad se opet ponavljam Zanimljivo je da se perspektive ne poklapaju međusobno nikada. Iz ove zračne, bez obzira što se dešavalo, prikaz će uvijek izgledati savršeno, jer drugačije niti ne može izgledati, a ono što bi i moglo eventualno kvariti prikaz nije moguće uočiti iz te udaljenosti.
Sjećam se kao mala zamišljala sam da se valjam po oblacima. Kad sam se prvi puta vozila avionom sjetila sam se svojih djetinjih maštarija i kako iz pozicije zemlje oblaci izgledaju posve drugačije nego kad im se približiš ovako blizu.

I što je onda stvarno? Ono blizu ili ono daleko? Makro ili mikro svemir?
Nije slučajno da smo tu gdje jesmo – čvrsto na zemlji – s pogledom uprtim u Nebo.

– Dani Ella

Međuljudski odnosi

Posted by Admin in lskustva

good timeČesto se setim, razmišljam. Ho je fenomenalan. Za godinu dana hopsanja, mnogo toga sam dobila, a dosta toga i izgubila. Mogla bih da nabrajam satima, ali najviše sam fascinirana brzinom protoka ljudi kroz moj život. Pa to je bila totalno prirodna selekcija. Iz ove perspektive, sada gledajući na to, pa meni bi zaista trebalo stotinak godina da raščistim i raščlanim sve te međuljudske odnose. Dosta njih je bilo deo mog života (dugi niz godina). Neki su ostali, a neki Hvala… otišli. Pre nego sam počela hopsati, za pojedine “te”, bila sam spremna u vatru i u vodu. Ali gle čuda, uz svakodnevno hopsanje (hvala ti,volim te..) i ostale alate (solarna voda, voda za čiščenje..) i ponešto što je dolazilo iz moje lične inspiracije, ti ljudi su neprimetno izašli iz mog života. E baš njima, želim svu sreću ovog sveta, jer mi je mnogo lepo bez njih. Hvalaaaa 🙂

– Jana Pavlović Vračar

Pomoć pri prakticiranju Ho’oponopona – pogled iz jednog iskustva

Posted by Admin in lskustva

hvalaSvjesni um je “kratka vijeka”, njegova velika mana je zaborav! Ho’oponopono je praksa svjesnog uma, gdje se u svakodnevnoj pozornosti stvara vjetar koji onda puše u nesvjesni um. Stoga se moramo boriti protiv zaborava, jer je to glavni neprijatelj ove prakse. Međutim, strah je izvrstan podsjetnik! Kada smo u frci, onda nije problem sjetiti se hopsati. Problem je kada je sve u redu, kada je mir i spokoj, dok ležimo na plaži . Ali mi nećemo sad stalno inducirati strah da bi hopsali, to baš i ne možemo učiniti . Biti ćemo, stoga marljivi i služiti se trikovima; svim mogućim sredstvima programirati ćemo svjesni um da se sjeti.

Kod prakse lucidnog sanjanja, jedan od savjeta je vježbati tzv. “reality check”, u kome provjeravamo “valjanost” stvarnosti. To radimo tako da zastanemo i upitamo se: “Je li ovo san? Je li ja sanjam?”. Na ovaj način zaustavljamo svijet, odnosno, njegovu interpretaciju svjesnog uma. Mi dajemo umu novu naredbu sumnje, potkopavamo njegovu uvjerenost u sigurnost svega što ga okružuje. Na sličan način možemo programirati i praksu hopsanja. Kada kažemo “Volim te ili Hvala ti”, mi na neki način resetiramo našu uvjerenost da je sve kako izgleda na prvu. Kao da je svijet načinjen od čačkalica, pa mi onda izvadimo jednu odozdo! Malo po malo, urušiti će se ovaj san i dati nam priliku da uvidimo da svijet nije stvoren, već ga mi stvaramo iz sekunde u sekundu. Problem je što su njegovi temelji izliveni u programima, podacima, pa ga na tim temeljima gradimo i percipiramo. Ho’oponopono se bavi upravo tim temeljima i u konačnici, čini nas slobodnim graditi vlastiti univerzum iz Ljubavi i povjerenja.

Nekoliko sam puta opisivao kako sam/se nosio sa zaboravom, pa ću ponoviti

-Koristio sam vanjske instrumente koji su me podsjećali na hopsanje, sve što mi je dostupno i pri ruci. Recimo, postavio sam ponavljajući alarm u mobitelu, da mi svakih 10tak minuta, jednom tiho zavibrira. Ovo je bilo od velike koristi, jer sam imao odličan podsjetnik za hopsanje.

– Neprestano sam preslušavao seminare, audio knjige, pretvarao klipove sa youtube-a u mp3 fajlove, pa ih krcao u mobitel i slušao gdjegod sam imao prilike. Ovim sam se podešavao u otvorenost, davao sebi priliku da preko iskustva drugih, otvorim vrata i sebi. Odagnam sumnju uma.

-Postavio sam svugdje po stanu one “Post it” naljepnice (žute, samoljepljive) koje sam ispisao sa “Volim te”. Puna kuća mi je bila toga, nekoliko u automobilu, a jedan i u novčaniku . S ovim nisam mogao izbjeći hopsanje, jednostavno to nije bilo moguće. Ipak, um je jako vrckav, pa se jednom navikne i na alarm i na naljepnice, i počne ih ignorirati. Tada je potrebno učini promjenu, recimo vezati končić oko prsta ili raditi provjeru stvarnosti kao u vježbi kod lucidnog sanjanja! Zastati ćete i reći: “Volim te”! Pri tom neka to bude popraćeno nekom tjelesnom gestom, na primjer: na dlanove napišite “Volim te” i kada zastanete, pogledajte u dlanove izgovarajući “Volim te ili Hvala ti”, štogod ste odabrali! Ako postoji tjelesna gesta, onda vi preskačete lijenost uma koji bi to najradije ne-radio, jer “nema to veze s ničim” .

-Često, vrlo često zapravo, postoje faze kada su otpori za hopsanjem jako veliki! U tom slučaju meni je vrlo djelotvorno hopsati na glas. To djeluje rastjerujuće na lijenost i otpor. Topla preporuka

– Ako prakticirate neku tjelesnu metodu, tipa Yoga, Thai-chi, ples, pa i trčanje šumom, možete izražavati svoju Ljubav prema tijelu, prema pokretima koje činite, kakvi god da bili. Svjesnost o tijelu je također zaustavljanje svijeta, narušavanje programskih temelja što nas nisu nikada podučavali da je tijelo sklonište cijelog mnoštva programa, sjećanja i podataka. Nije (ništa) sve u mozgu! Bitno je proširiti horizonte i cjelovitost Sebstva, pa tako promatrati i preokret kojeg želimo učiniti. Povratak tijelu je početak voljenja sebe. Dakle, dok vježbate, govorite tim dijelovima tijela “Volim te ili Hvala ti”! Zamišljajte kako prihvaćaju vašu Ljubav, obzir i priznavanje. Ovo je meni od velike pomoći, vjerujem biti će i vama.

– Potrebno je inkorporirati “Volim te” u svaki aspekt našeg života, priznavanjem naše veličine, snage i ljepote. Nema niti jednog dijela nas koji nije “Volim te, Hvala ti”, štogod! Kaže se da je to jednostavna praksa, gotovo ništa ne treba, ali u konačnici, to je način života, preobražaj svijesti i kulminacija osobne odgovornosti. Ona će biti lagana ili teška upravo onoliko koliko smo mi lagani ili teški u otpuštanju i dopuštanju ka transformaciji u Ljubav, Nulu.

Malo o Ho frazama:

Koristite sve četiri fraze ili dvije, jednu možda. Nemojte druge pitati koje riječi treba koristiti! Te fraze su žive, u njih je ugrađena namjera da vas transformira! To je i vaša namjera, pa su stoga te dvije cjeline homogene. Zato je važno shvatiti da fraze nisu neko protokolarno razmještanje životnih obrazaca s jednog mjesta na drugo; neka prisila, kao radni logor! Radite na tome da osjetite koje vam riječi odgovaraju! Ako mislite da trebate oprostiti – onda opraštajte! Da li vam je žao što ste to učinili sebi i svome tijelu? Recite to! Preuzmite odgovornost! Ako pak, imate potrebu zahvaliti se životu samom – onda recite “Hvala ti”.
Dopustite riječima da same izađu iz crte u koju ste ih postrojili iz straha da neće biti dovoljne da vam pomognu. Vojni režim ovdje ne pali . Slobodno se bacite na sve fraze i dozvolite im da se one bace natrag k vama! S vremenom, one će se same filtrirati i ostati će samo one koje vam u tom trenutku trebaju. Na vama je da dopustite da onaj koji uspostavlja kontakt sa energijom tih fraza to učini slobodno bez vašeg uplitanja. “Hvala ti, Volim te, Oprosti mi, Žao mi je” – u jednom trenutku, ako dopustite, uvidjeti ćete da te riječi uopće ne izgovarate vi! One samo odjekuju po stjenkama vaših dubina što ih vode u močvarna područja sjećanja i podataka. Te fraze su zapravo jeka vaše Duše i one točno znaju što treba i koliko treba.
Pa dopustite im da znaju!
Počnite ih izgovarati i ne bavite se više s njima. Bavite se sa Tišinom – promatranjem kako se po prvi puta ohrabrujete baciti u povjerenje u Sebe.

Koliko god Len i Mabel govorili da nam ne treba ništa nego govoriti “Volim te”, to je tek samo djelić, početak. Jer Ho’oponopono je evolutivna praksa, to je praktički Beskonačnost!

Što mislite zašto ste ovdje, u praksi Ho’oponopona? Da li ste pozvani da čistite svoje živote ili ste nabasali na put Ljubavi? Je li to slučajno? Koja je vaša namjera, što želite postići?
Ho’oponopono i nije posve dobrovoljna praksa! Trebamo biti uvučeni u nju da bismo je shvatili ozbiljno. Svi su bili, i Len i Mabel i Morrnah, svi! Nitko od njih nije bio dobrovoljac koji se tu malo ušetao, tek tako iz dosade . E sad, način na koji ćemo biti dovedeni pred nju može biti blag, a može i tegoban. Koliko god problema da imali, bolestiju oboljevali, pomislite da li je to način na koji ste sebe same prisilili da učinite nešto za svoj život?
Imajmo na umu da odluka da budemo ovdje i ne mora biti posve naša! Možda i nismo mogli biti negdje drugdje?

No, bez obzira na sve, da ali ćemo ostati i cvasti u Drvo PUL-a (Pure Unconditional Love – Čista Bezuvjetna Ljubav) ovisi isključivo o nama.

Volim te!

– Neno Lubich

Životna Kreacija

Posted by Admin in Vaš blog

kreacija životaČovjek , u pokušaju da izbjegne nelagodu životnih turbulencija i transformacija, pokušava život stavljati u kategorije, objašnjava ga, pojašnjava, razjašnjava, ili ga pak koči onda kada treba nastaviti djelovati… samo da nekako izbjegne ili ublaži onaj užas koji smo onda jednom doživjeli ili da ne doživi nelagodu, jer naše sjećanje blaženstva Raja tako je još prisutno u nama. Je li tako ? Evo i ovo što ja sada pišem isti je pokušaj „ublažavanja“života kroz objašnjavanje. I što je čovjek inteligentniji i senzibilniji više to čini, „ublažava“ život. A to rade i mali i veliki znate. Nastojimo izbjeći nelagodu života. Ali jedan veliki mudrac je rekao: ‘Dok ne umreš nekoliko puta, nema ti stvarnog života. ‘

Životu se moramo prepustiti, lijepom i ružnom, crnom i bijelom, jer je to onda potpuna stvarnost koja jest… a kada to tako radimo, onda shvatimo tu Stvarnost iza stvarnosti. Ali ovo je samo još jedna rečenica u moru rečenica koja ništa ne znači. Ono što znači je skok u život, življenje života , svjesno intenziviranje sokova života, otvorenost za novo, plakanje, smijanje, vikanje, trčanje, smirivanje, grljenje, odlasci, dolasci… i Svjesnost, Promatranje svega toga u isto vrijeme. Vlastito Iskustvo Života je ono za što smo tu…i Svjesnost tog našeg Života. Da život teče kroz nas , a mi ga u isto vrijeme potpuno živimo i potpuno promatramo, bez prosuđivanja, samo potpuno živimo i potpuno gledamo. Divota, i to je to. I svi uvidi, ideje za rješenje problema, mudrost i ljubav dođu sami iz Životne Kreacije.

– Dena

 

—————————-