Nemojte dijeliti strah na svoje zidove. Zidovi su vam puni straha, bez obzira koji… zidovi na Facebooku, zidovi u glavama, u životima…Time hranite uzrok. Dijelite Ljubav. Ljubavlju svojom ukažite na potrebu za pomoć, podignite vibraciju apela na razinu Ljubavi i poštovanja.

Jer što je voda? Voda čisti. Sjetite se eksperimenta sa rastjerivanjem oblaka mislima! Zamislite što naše misli i unutrašnji dijalog straha radi ovoj planeti. Mi smo stvorili sve ovo! Planet reagira na nered i kaos u našim glavama, stremi uravnoteženju. To je zakon Univerzuma! Jedini tko to može promijeniti smo mi!
Sranja se događaju gotovo uvijek na istim lokacijama na Zemlji! Rat je uvijek na Bliskom istoku, bijeda u Africi, netrepljivost i agresivnost na Balkanu. Stvorili smo okrutni rat ovdje, neprestano stvaramo nestabilnost i lošu ekonomiju. Stvaramo idiotske i nesposobne političare, “prirodne” katastrofe…

Nije isto razmišljati o vježbanju i vježbati.
Nije isto čitati o zdravoj prehrani i konzumirati istu.
Nije isto razmišljati o zdravim navikama i upražnjavati ih.
Nije isto proučavati meditaciju i meditirati.
NIJE ISTO RAZMIŠLJATI O HOPSANJU I HOPSATI.

Jednostavno nije isto…
Jedan od trikova uma jest da se voli petljati u sve, baš sve. I kad mu servirate HO u stanju je razraditi ga u tančine, ali rado bi ako ne mora se fizički naprezati odnosno hopsati. To je baš kao i s tjelovježbom – u stanju smo satima proučavati na netu koje su vježbe dobre, učinkovite i korisne, ali kad treba krenuti s praksom onda je to malo teže. Tu se uglavnom ‘pada na ispitu’.
Svaka nova aktivnost je neka vrsta šoka i prirodno se javlja otpor koji treba znati prepoznati jer za HO je potrebna i jedna vrsta discipline. Hopsanje nije analogno pripremanju sportaša za Olimpijadu već jedan disciplina koja je koncipirana na određeni način da bi bila učinkovita.
Hopsamo da ne bismo raspolagali s podacima iz uma. Zašto? Zato jer je um riznica svemogućnosti, ali ima jednu jedinu manu – ne zna istinu, tj. podaci su krivi. To što su podaci krivi ne znači da nisu uvjerljivi – jesu kao i film na TV, ali film je samo film, a ne stvarnost.
Dakle PRAKSA i to HO PRAKSA u ovom slučaju je jako bitna. To znači da hopsamo – onoliko koliko možemo.
Ta stavka je vrlo bitna jer inače um (Programi) će odigrati svoju priču kao na filmu – možda će to biti jako romantična priča, ali ostat će samo priča u kojoj vi ne sudjelujete.
Važno je da smo mi sami glavni akteri u stvarnoj priči – našem životu, inače će HO postati samo program ili još jedan film koji smo odgledali, a nismo u njemu sudjelovali.

– Dani Ella 

Možda uspijem nešto suvislo iscijediti iz sebe, hvala inspiraciji .

Hopsam dvije godine koje su prošle velikom brzinom, vjerojatno sve što se događa ostavlja takav dojam na mene. Nisam imala nekih velikih problema kada sam počela hopsati osim onog osjećaja da nešto stvarno nije kako treba u mome životu. Mislim nije bilo idealno, ali bila sam u takvom nekom stanju da čak nisam mogla niti shvatiti što točno ne valja i treba mijenjati, poznato?

Danas mogu reći da sam sretna osoba bez obzira na događaje, normalno, nekad budem ljuta, tužna i sve ostalo tzv. negativno, ali sretna sam kao kada sam bila dijete.

‘Veliki proces ozdravljenja predstavlja odrastanje. Problemi se nikada ne rješavaju, već nadrastaju. Odrastanje se odvija kako nesvjesno postaje svjesno.’

‘Kada sam slab, onda sam jak’

Programi su smješteni u našoj podsvijesti. Podsvijest (unutrašnje dijete) skladišti sve naše strahove, traume, šokove, stresove… sve ono što smatramo našom tamnom stranom osobnosti. Kad ta tama izlazi na površinu, mi se s njom suočavamo… to zna biti veoma bolno i teško.
U takvim trenucima imamo dvije mogućnosti. Prva je da tu tamu otpuštamo od sebe (hopsajući npr.), ili je možemo potisnuti natrag u podsvijest i na taj način zadržati je za sebe.

Jasno je da je bolja i zdravija ova prva opcija. U HO čak nije niti potrebno osvijetliti tamu prije negoli je otpustimo, tako da cijeli proces može teći manje stresno, a svejedno je učinkovit. Često nam se desi da kad krenemo hopsati, malo se pojača taj protok isplivavanja programa na površinu, pa nam se čini da nam se cjelokupna situacija pogoršava iako vrijedno čistimo. To se dešava jer se otvorio dodatni kanal pomoću kojega se čišćenje lakše i brže odvija. U podsvijesti nisu smješteni samo ‘tamni’ Programi, ima i onih koji su lijepi, ‘svijetli’, veseli i sl. Kad se oni čiste i kad njih doživljavamo svijesno na površini onda nam se čišćenje čini puno lakšim i zabavnim. Čišćenje ‘svijetlih’ Programa ne treba brkati s Inspiracijom. Inspiracija je s onu stranu Podsvijesti i Programa. Pa nam se tako može desiti da, dok nas ‘drmaju’ tamni programi na površini jer su prirodno isplivali vani, mi umjesto da smo pod velikim stresom čistimo u jednom smirenom stanju. To je Inspiracija. Njeno djelovanje ne ovisi o vrsti i težini programa.

Inspiracija je stanje svijesti, jednako kao i Nula.
Inspiracija nam je ustvari cijelo vrijeme dostupna. Ali mi iz nekog razloga je ne doživljavamo cijelo vrijeme. To je zato jer nam je pažnja (svijest) luta. Pa tako, mi smo ti koji mislimo da su Programi mi sami iako nisu – mi smo ti koji se s njima poistovjećuju. S obzirom da nam je teško kontrolirati taj proces i biti njega svjesni, koristimo HO kao tehniku koja nam na neki način olakšava cijelu priču.

Mi smo puno više nego Programi, međutim teško je toga biti svjestan ako smo stalno uronjeni u zbilju gdje Programi vladaju. Zato je to sve zajedno proces, odnosno Put koji objektivno ne postoji, ali fiktivno je tu dok prevladavanjem ne nestane. U trenutku kad je nešto Osvjetljeno utapa se u Apsolutno Svijetlo i prestaje egzistirati samo za sebe (kao Program Tame ili kao Program Svjetla).
Hvala, Volim te…..  

– Dani Ella

‘Vidjeti svijet posljednji put jednako je kao i vidjeti ga prvi put.’

‘Vidjeti Svijet u zrnu pijeska,
Nebo u poljskom cvijetu
Beskonačnost na dlanu
Vječnost u jednom satu.’
(William Blake)

Pa je’l moguće da smo toliko nesposobni?

Živimo u vremenu koje je takvo kakvo jest. Većina nas nije zadovoljna sa sobom i svijetom oko sebe – smatramo da treba nešto mijenjati. U startu smatramo da treba mijenjati svijet jer mi sami smo uredu – uostalom, baš mi smo ti koji smo svjesni postojećeg stanja pa po logici stvari sebe svrstavamo u kategoriju pravednika. To znači da baš JA sam ta koja je procijenila da se dogodila npr. nepravda, da je nešto nepošteno, da nešto nije humano… sve, baš sve što nije dobro sam otkrila baš JA i kao takva mogu zaključiti da sam jedino JA u redu, a sve ostalo treba popraviti i mijenjati.

Dobro, a tko sam JA?
Iz pozicije vlastitog promatranja: JA sam netko ili nešto s tijelom, imenom i prezimenom i vlastitom poviješću. Ako maknem sve ovo što sam nabrojala onda sam samo Promatrač. Promatrač s određenom sviješću i znanjem.
Sviješću da sam svjesna da jesam (da postojim) i određenim znanjem. Svijest postojanja je neutralna, jer ona je konstanta koja jednostavno Jest. Ona ne procjenjuje, ne analizira… po tom pitanju je potpuno neutralna – bilo kakve procijene uopće nisu u njenoj domeni. Sa sviješću je tako, a sa znanjem je malo drugačije.
Znanje je stečena kategorija. S nekim znanjima se rađamo i ona su već ukalkulirana u nas same, a neka znanja preuzimamo živjeći vlastiti život.
Pa tako, lako uočavam da problemi koji nas muče ne odnose se na osnovne postavke života na zemlji. Ne muči nas postojanje sunca, vode, zemlje, životinja, biljaka i ljudi. Nije problem niti u promjeni godišnjih doba. Niti u izmjeni vremenskih prilika, a bogme niti u izboru pojedinih vrsta biljaka, životinja i ostalog bogom nam danog, što nas je po prirodi stvari dočekalo na ovom planetu.

Pa gdje je onda Problem?
Problem je u odnosima… Problem je što se neki ljudi na ovoj planeti ne ponašaju kako treba i time ugrožavaju i stanovnike planeta i samu planetu. Njih ima dosta, u stvari kad bolje razmislimo – gotovo su “svi sumnjivi”, jer naime nikad ne znamo kako će se netko ponašati u određenoj situaciji (primjer za to su naši ukućani i bliske nam osobe). Dakle, “svi su sumnjivi i nikome se ne može vjerovati”. Jedina osoba kojoj mogu vjerovati sam JA sama… za sve ostale jednostavno ne mogu garantirati sa 100% sigurnošću.
Pat pozicija.

I što sad? Dijagnoza je poprilično čudna, da ne kažem apsurdna. Od kuda krenuti iz te pozicije?
Ima samo jedna osoba u cijeloj ovoj priči za koju mogu garantirati i o kojoj nešto znam, za sve ostale upravo sam zaključila da jednostavno ne mogu i da hoću garantirati – a ta osoba sam JA sama.
Onaj dio koji me muči, nije vezan uz osnovne postavke života na zemlji već u mom poimanju istih. Znači JA se ustvari sastoji od dva dijela (to smo već zaključili): JA koji je svjestan i JA koji misli da nešto zna. Taj JA koji nešto zna osim što posjeduje određeno znanje to isto znanje i koristi: umnožava ga, analizira, pravi od njega nova znanja itd.

Imamo dvije strane mozga. Ako bi smo nekako isključili prvo jednu stranu: svijet bi doživljavali kao Promatrač cjeline, a ako bi smo isključili sad ovu drugu onda bi smo svijet doživljavali kao skup znanja, i primjene tih znanja kroz jedno ja.
Vratimo se korak natrag. Tko je onda JA? JA je u našem svakodnevnom životu i jedno i drugo – i Promatrač i Znanje, jel tako? Promatrač nas ne muči, jer on neutralno promatra. Muči nas znanje. Onda je možda znanje krivo? Jer ako je sve ostalo uredu, možda je problem baš u tom dijelu nas samih!!!

Znanje su Programi. I oni se zbilja vežu za nas same i nemaju veze s drugima. Odnosno imaju, ali to se nas ne tiče. Zašto? Zato jer ne može slijepac voditi slijepca iako mu je namjera vrlo plemenita. Ta vrsta akcije može biti i te kako opasna i pogubna za oba slijepca. Slijepac prvo mora pomoći sebi. U trenutku kad progleda, ako progleda, onda tek može pomoći nekome tko još uvijek ne vidi. Prije ne. Kad se to i desi – pomoć se neće sastojati u tomu da slijepu osobu okrivljujemo, kažnjavamo i vodimo, već ćemo vlastitim primjerom svjedočiti da je promjena moguća i da ona kao takva razriješava mnoštvo problema koji su nas mučili do sada.
Znači ako želimo bilo kome pomoći, uključujući tu i sebe trebamo krenuti od sebe – isključivo od sebe. Mijenjamo sebe, na način da otpuštamo sva ona stečena znanja ne uzimajući ih više kao mjerodavne i objektivne. Jer kao što smo upravo zaključili baš taj dio naše zbilje je problematičan. Ako taj dio štima i sve ostalo je uredu.

I za kraj: je li moguće da ako se taj dio unutar nas promjeni – da se neće promjeniti i sve ostalo izvan nas? Nije moguće. Jer promjenom tog djela nas temeljno se mijenja komponenta Znanja. Tom promjenom ne samo da smo se promijenili mi sami nego i naše viđenje svega što nas okružuje. Mir počinje s mnom.  

– Dani Ella 

Jeste ikada posadili nešto? Vjerujem da jeste, ako ništa drugo mogli ste košticu od limuna ili naranče utisnuti u prvu teglu a cvijećem i nakon par dana iz zemlje nikne mala zelena travčica  Ako tu travčicu zalijevamo, držimo je na suncu… s vremenom ako treba presadimo, može nam izrasti pravo pravcato drvo. 

Nešto slično se dešava i kad se odlučite na HO. Odlučili ste preuzeti odgovornost za svoj život, nemate nikakva specijalna očekivanja, kao što nemate nikakva specijalna očekivanja kad utisnete sjemenku npr. limuna u zemlju. Znate da će se nešto već desiti, ali ne znate točno što. Jednom kad smo nešto zasadili, kako u vrtlarstvu tako i u HO onda to na neki način održavamo. U vrtlarstvu zalijevamo i držimo na suncu, a u HO hopsamo i koristimo dodatne alate kao što su npr. Čaša s vodom i Plava solarna voda.
Ako tek posađenu biljku ne zalijevamo i ne brinemo se adekvatno o njoj ona vjerojatno neće preživjeti. Isto je i s HO, ako konstantno ne hopsamo HO neće oživjeti kao praksa u našem slučaju.
Ono što vrijedi u vrtlarstvu vrijedi i u HO – kako vrijeme prolazi naša fokusiranost na sam proces je sve manja. To ne znači da manje zalijevamo biljku ili da manje hopsamo već da je nešto postalo dio naše svakodnevnice, pa to zovemo svakodnevna praksa.

Kako vrijeme bude odmicalo tako ćemo i u slučaju vrtlarstva i u slučaju HO sve više i više uživati u plodovima svoga rada. U jednom slučaju ćemo imati obilje npr. limuna, a u drugom obilje razriješenih programa. Treba nam u životu i jedno i drugo. Pa ćemo vrlo brzo uvidjeti da HO nije samo ponavljanje: Hvala i Volim te već jedan prirodan proces iz kojega sve Dobro raste i razvija se.  

– Dani Ella