Gledao sam nedavno jedan film (Tajni život Waltera Mittya –http://filmovanje.com/movie/item/the-secret-life-of-walter-mitty). Film je simpatičan, sa prekrasnim pejzažima, ali jedna situacija u njemu mi je privukla pažnju: Dakle, dva lika u firmi koja se gasi, reformira se u nešto drugo, jedan radi na otpuštanju zaposlenika, a drugi je zaposlenik. Prvi je je sretan, arogantan i siguran, a ovaj drugi je nesretan i u strahu, iako je izvrstan u svom poslu. U čemu je razlika kod ove dvojice?

Kod prvog je naizgledno sve sigurno, ne prijeti mu otkaz, dobro je plaćen i vrlo samouvjeren, bahat. Drugom prijeti rušenje utvrde takozvane sigurnosti pouzdana života i strah nadoknađuje maštovitim svijetom u kojemu je junak, lik koji je preuzeo odgovornost i suvereno vlada svojim životom.

Je li sigurnost preduvjet Sreći? Je li Sreća stanje sigurnosti, ono kada je sve u redu?
Sve su ovo programi. I sigurni i nesigurni posao. I Sreća uzrokovana programom.

Ili smo sretni, ili smo zabrinuti, to nam je cijela zaokupirana stvarnost, program utkan u svu našu svakodnevnu pažnju. Čini nam se da preduvjet za Sreću je da nema Straha. Pa je Tajna da se fokusiramo stalno da budemo sretni i mislimo Sreću. Znači li to da tada nismo u Strahu, da ćemo ga tako očistiti? Program ovdje kaže: “Kad je prisutna Sreća, nije prisutan Strah. To dvoje ne ide zajedno.”
Pa smo onda u stalnoj borbi. Koja nikada ne završava. Jer Aveti ne mogu umrijeti. Mi smo ti koji kopnimo u njihovoj bitci, mislim Straha vs Sreće.

Ipak, Strah je temeljni uzrok naše patnje, temeljni program. Uvijek je prisutan, pa i kada smo Sretni. Bojimo se i samog Straha! Da će nam oduzeti Sreću.

No, za razliku od Sreće, Ljubav je uvijek prisutna. Kada postoji Strah, patnja i bolest, postoji i Ljubav. Mogu li to dvoje bit istovremeno prisutni? Prisutnost Majke kod bolesnog Djeteta, što je to?

Dakle, možemo reći da je Ljubav temeljna Stvarnost. Ako je Strah temeljni program, onda je Ljubav temeljna stvarnost.
I Strah i Sreća su zapravo iluzije. Premda je Sreća nešto poželjnija nego Strah .

Ali predlažem da se “fokusiramo” na Ljubav, ona je jedina stvarna. Ona je povjerenje, a ovo je zatim Sreća. To je Sreća od Božanstva. Beskrajna i nepokolebljiva. Znana u svim česticama našeg Jastva.

Zaključujem dakle, Volim te! Nema mi druge! Jer sam tada Ljubav. Ostalo me ne zanima.

– Neno Lubich

Hew Len: “Ako slušate osobu koja vam govori “a, b, c, d” – to nije problem! Problem je uvijek negdje drugdje. Mi uvijek kažemo: “Aha, to ti je to, to ti je ovo, ono…”
Jednom me je jedna osoba došla posjetiti. Rekla mi je: “Dr. Hew Len, imam problem sa ataksijom (http://sh.wikipedia.org/wiki/Ataksija), što da učinim s tim? Kako da to očistim?”
Rekao sam: “Ne želiš to čistiti, trebaš čistiti štogod je u zadnjici tvoga ramena! Tamo je uzrok!”
Dakle, mi nemamo pojma što se događa! Stoga je najbolje samo čistiti i dati dopuštenje Božanstvu da kaže: “Aha, to je to i neka Ono očisti!”

“Zero limits”, seminar, Austin

Kada kažemo: “Imao sam problem, nisam mogao pronaći posao, ali, kada sam počeo prakticirati Ho’oponopono, odmah su stizale ponude, čak sam mogao i birati!”

Što ovo zapravo znači? Da smo mi sa “Volim te”, “Hvala ti” i čašom vode, natjerali vlasnike tvrtki i zavod za zapošljavanje da nam se jave? Možda su se oni javljali i prije, ali ih nismo čuli? Možda im nismo dopustili da nam se jave? Da, nismo im dopustili! Ako pokrijete antenu aluminijskom folijom, neće ništa hvatati. Programi su naš prekrivač. Hodamo okolo umotani u deku samovažnosti i negiranja vlastite moći da Volimo.

Čistiti znači dopustiti, otpustiti, odustati. Prestati se skrivati ispod plašta straha. Imati Povjerenje.
Jer, netko zna da smo dobri u nečemu, vrlo sposobni raditi neki posao. A tko to zna?

_ _ _ _ _ _ _ _ _ evo, ovdje upišite štogod želite, Bog, Krishna, Alah, Buda, Ja, Sebstvo, nije me briga, sve paše . Sve dok je u igri “Volim te”. I “Hvala ti”. Jer to su ključevi kapije dopuštanja Onome što zna.

Ali što to trebamo dopustiti?
Prihvaćanjem da nemamo pojma što je najbolje za nas, gdje je izvor bolesti, kakav posao nam može doći, zapravo dopuštamo. Skidamo foliju sa antene što traga za tragovima života izvan nas. Konačno, skidamo i antenu, jer je traganju kraj. Dopustio sam sebi da prestanem tragati za srećom i blagostanjem, smislom i razumijevanjem.

Jer Volim te je Ono koje zna.

 – Neno Lubich

Evo za neke kojima um traži dodatna objašnjenja da bi otpustio. Htjela sam napisati o prirodi nastanka programa, njegovom životu u punom jeku dok smo ga nesvjesni, osvještavanju istih, raskrinkavanju i otpuštanju, tj. Oslobođenju.

Dakle u tijeku prošlih života i djetinjstva uslijed krivih zaključaka nezrelog uma dolazi do nastanka programa. Što je to toliko nezgodno kod njih? To sto se aktiviraju kad se najmanje nadaš i što privlače neželjene događaje u naš život. Ti neželjeni događaji izazivaju buru negativnih emocija od kojih mislimo da ćemo umrijeti, kada nas se nadovezu.
Kad dođemo malo sebi od prvog šoka, počnemo tražiti što nam se to zapravo desilo. I počinje putovanje prema unutra, najljepše i najuzbudljivije putovanje koje ćemo ikada poduzeti. Pomalo se učimo svjesno PROMATRATI što se to zbiva u nama, ulazimo svjesno u emocije da bi ih pročistili, uočavamo kriva uvjerenja koja su u pozadini… čistimo se, čistimo se, čistimo se jer u početku slutimo, a poslije i ćutimo to SVJETLO našeg vlastitog Bića.

I caka je u ponavljanju uvijek istog procesa čišćenja, jer s vremenom intenzitet čuvstava i pripadajućih misli sve je manji i manji, proces transformacije u pozitivu sve brži, a Sjaj našeg vlastitog Bića sve veći.     
I evo nas u Nuli kod volim te i hvala ti  🙂   

– Dena Žuvan

“Što god se desilo, nastavi se smiješiti i izgubi se u Ljubavi”…Rumi

Eh, smijali bi se mi i ljubovali da nije programa . Pa tako kad ti dođe RTG snimka pluća, a na njoj tamna mrlja, onda je malo dimovito, zapravo frkovito . Zato jer program kaže da je gotovo, da si umro i da ajme ti je, prvo tebi, pa onda kako će tvoja djeca, žena, muž. I još si sretan da je tebi mrlja, a ne njima . Pa onda u skladu s odgovarajućim programom reagiramo, ajme i kuku. To je onako prilično žestoko i traje li ga traje…, mislim ta frka i naše reagiranje. Ooo, pokušavamo mi Volim te, Hvala ti, ali se čini jaaaako mlak učinak, strah sve uzeo sebi, svu energiju i pažnju. Kada se iscrpimo energetski i emocionalno i strah popusti, onda hopsamo luđački, očajnički, like there is no tomorrow… volim te, volim te, hvala, hvala… Onda se ispostavi da je mrlja bila u aparatu, a ne u našim plućima! Aaaaaaaa kakvo olakšanje! Pa ovo radi! Ho radi, ljudiiiiiiii. Sve do slijedeće frke…. sve zaboravimo u hipu! Ova iskustva prethodnog čuda odoše tamo negdje iza… “što je ono bilo zadnji put?” Ili: “zadnji put sam se izvukao, ali neš ovaj put”, programi pričaše 🙂 

“Štogod se desilo, nastavi se smiješiti i izgubi se u Ljubavi”…Rumi

Eh, lako je to reći, ali daj… kad stisne jad, kad se dah skrati, kad ti krv zazuji u ušima, kad te stisne u grudima!
Mijenja li se išta na bolje ako se prepustimo trenutnoj reakciji, damo joj dodatnu snagu svojim mislima i potkrijepimo nekim ishitrenim i nepromišljenim djelom?
Ili možda padnemo u negiranje, samookrivljavanje, apatiju…
Ni jedno nije dobro za naše zdravlje, mentalno i tjelesno, nijedno ne pomaže donošenju rješenja i olakšanja…
osim Hvala ti i Volim te!

Jer, ako se sjetimo prepustiti, voljeti i zahvaljivati, osjetit ćemo da smo kratori ovog trenutka koji živimo. Ako se sjetimo da smo nečim što imamo u sebi aktivirali nastalu situaciju, nećemo zdvajati i ljutiti se na nekog ili nešto kao krivca. Ako se sjetimo da smo voljeni i zaštićeni u svakom trenutku i da će ishod svake moguće situacije u našem životu biti upravo onakav kakav je najbolji za nas, tada će nam Hvala ti i Volim te uvijek, u bilo kojoj situaciji, sa svakim udahom i izdahom, čudesno razvući zgrčena usta u osmjeh.
Sjetimo se!
Hvala, hvala, hvala!  

– Ksenija Križaj

‘Skoči kroz prozor!’ … je misao koja može proći kroz svačiju glavu. Netko će skočiti, a netko ne.’Ništa ne vrijediš!’… je također misao koju svatko od nas može pomisliti. Netko će u nju povjerovati, a netko baš i ne.

Ti si centar svemira!…na ovu misao obično se nadoveže nekoliko drugih misli tipa: ‘stvarno?..baš dobro ako je tako!’ ili ‘ma to su gluposti’ ili ‘da, da ja sam sigurno centar svemira ‘… nećemo svi pomisliti istu misao.

Misli su sveprisutne. Javljaju se i kad nam trebaju i kad nam ne trebaju. U stvari, uopće nam ne trebaju. To ne znači da nam nije potrebna vještina govora i vlastiti um.
Imali ikakve koristi od misli ‘Skoči kroz prozor’?
Nema. Pa čak i ako vam je zgrada u požaru i trebate se spasiti sigurno nećete razmatrati vlastite misli – jer njih u takvim trenucima nema. U kriznim trenucima tijelo točno zna što mu je činiti, kao što zna probavljati hranu, disati, zacjeljivati rane i sl.
Znači ako je tako krizna situacija i nema druge nego skočiti kroz prozor onda je to zato jer je to najbolja moguća opcija za vas u tom trenutku i ona se dešava bez spomenute misli.
‘Skoči kroz prozor’ se uglavnom javlja kad nije krizna situacija, zašto? Manje je bitno zašto, više je bitno da ne poslušamo tu misao. Zašto uopće slušamo vlastite misli? Zašto im vjerujemo? I konačno, zašto mislimo da su neke misli ispravne, a neke ne? Tko to prosuđuje?

Namjerno sam stavila kao primjer jako tešku misao, ali u stvari ista stvar je i sa svim ostalim mislima…
Evo jednog primjera: ispred nas je draga osoba… tako je doživljavamo. Ako je želimo zagrliti dali čekamo misao koja kaže: ‘ajde zagrli je!’ – ne, to je spontani čin. Zagrlili smo dragu osobu zato jer osjećamo bliskost, a ne zato jer je stigla naredba: ‘Zagrli!’

Ako dozvolimo sami sebi da budemo opčinjeni mislima kojima ne znamo porijeko i svrhu – bit ćemo zatočenici tih misli, a one će nama manipulirati na sve moguće načine. To je ono što nam sigurno ne treba. Treba imati povjerenja u Sebe, u svoju izvornost, a ne u misli čije porijeklo niti ne znamo.  Bismo li dali ono što nam je najvrednije u ruke nekoga komu ne vjerujemo i ne poznamo ga? Sigurno ne bi, ako smo imalo normalni…

E, pa zato hopsamo – da našim životom ne bi upravljali Programi već Inspiracija koja je naš prirodni Izvor.   

– Dani Ella

Blaženi hooponopono. I ne znam koliko sam to puta rekla u zadnje dvije godine.

Neki će HO usvojiti kao način života, a neki će samo prošetati uz Hvala i Volim te… Ono što je ljepota je to, da baš niti jedno Hvala, niti jedno Volim te nije rečeno uzalud. Kad se meni danas otvaraju neki putevi, rješavaju objektivno nerješivi problemi, događaju fantastične stvari – znam da je to rezultat čišćenja, možda nekog jako davnog, s početka, kada nisam niti razmišljala o ovim stvarima koje se događaju danas.
Isto tako, ako danas čistite, a za godinu, dvije ili deset, doživite nešto prekrasno, neočekivano, naizgled nevjerojatno – to će možda biti rezultat današnjeg preuzimanja odgovornosti, otpuštanja i prepuštanja.

Možda ćete se sjetiti toga, a možda i ne. Možda ćete povezati, a možda i ne. Možda ćete pripisati nečem drugom, a možda i ne.
Zapravo – to je sasvim nevažno :))))

– Karmen Jerković

Zašto ljudi okrivljuju jedan drugog, svađaju se, zahtijevaju, traže, i na posljetku ratuju ?

Zato jer ne mogu izdržati nelagodu svojih emocija koje im izazove neka osoba, situacija. I ne mogu prihvatiti da su te iste nelagodne emocije njihove, i ničije druge. Druga osoba je samo okidač. I to je jedino bitno za shvatiti. To ne znači da i druga osoba nema što raditi na sebi, ali mi smo sami sebi prioritet za rad na sebi. Znam, znam lakše je baviti se drugima, ali to je kao da nadolijemo ulje na vatru. Gašenje vatre dešava se isključivo radom na sebi. Dakle nešto u meni je stvorilo ovakve okolnosti. Oprosti mi Bože, Volim Te.. Predajem ti ove moje emocije i evo vidim kako uranjaju sve ove okolnosti, sve ove emocije, sve moje misli, uranjaju u more, more Tvoje ljubavi. Kao kada u čašu mlijeka uranjamo nesqik pahuljice. Odjednom ta pahuljica bude natopljena mlijekom… mlijeko omekanjuje pahuljicu i dopire do njene teksture, do svake njene čestice.

Osim toga ne hvatamo se za emociju, možemo ju osjećati ali nastavljamo se dalje kretati sa životom ili prihvaćati što nam to život daruje u slijedećem trenutku… i malo po malo, nesquik pahuljica se rastopila, oblak emocije je otišao, a mi smo ponovo sretni, ali i ponizniji, dublji, čišći za jednu nijansu, i bliži Bogu.

– Dena Žuvan