Zašto smo ovdje?

jutroDobro jutro,
jutros sjedim u meditaciji i negdje u dubinama vlastitog bića pojavi se pitanje: Zašto smo tu?
I evo odgovora: Ovdje smo da bi spoznali vlastitu Divotu i nju podijelili s drugima.

Kad nam je do nečega jakoooo stalo onda na to pazimo sa puno pažnje, brige, nježnošću i puno Ljubavi. Ta dobrota nam se odmah vraća kroz jedan prekrasan osjećaj Lakoće, Ljubavi i Mira.
Ono što Volimo nećemo nikada povrijediti ni na koji način, već ćemo se truditi svoju Ljubav još povećati i proširiti do krajnjih granica – iako ni sami ne znamo do kuda te granice uopće sežu.
Ljubav se povećava samo još većom količinom Ljubavi. Isto vrijedi i za sve ostalo.
Pa kad ponekad sve izgleda da ništa nema smisla i da je možda uzaludno u to treba dodati još i još Ljubavi…
I onda: može li u konačnosti od te upornosti i ogromne količine Ljubavi išta postojati osim Ljubavi same?
Ljubav se hrani Ljubavlju. Dobrota Dobrotom. Divota Divotom. Sve ostalo ako ne želimo u svom životu možemo izbjegavati – vlastitim Izborom… jer biramo mi Sami.   

– Dani Ella

 

 

Zapleteni u klupko očekivanja i opravdanja

klupkoNa jednostavnu molbu možeš li ili ne možeš nešto učiniti često dode kovčeg pun očekivanja. Očekivanja kako bi trebalo nešto napraviti, gdje, s kim, zašto, ili s druge strane zašto nešto ne možeš napraviti, koju poruku time šalješ i zašto odjednom nakon redovitih DA na zamolbu, ovoga puta kažeš Ne! Tisuću pitanja i hrpu oćekivanja otvara jedno jednostavno DA ili NE na jednu zamolbu. Očekivanja i opravdavanja (koja se također očekuju).

Od kad sam se zaposlila, gotovo uvijek bih posao stavila prije svega, prije obitelji, partnera, prijatelja. Posao je bio prvi, a sve ostalo kad stignem. Naučila sam sebe da je tako jedino ispravno i naučila druge: kolege da sam 0-24 dostupna, a obitelj i prijatelje da za njih nemam vremena. Možete li zamisliti u kojem sam smjeru išla? Kakav me cilj čekao? No, netko tko zna bolje, stavio me pred zid, zid s ogledalom u kojem sam vidjela sebe i cijeli svoj život, odluke i postupke iza sebe. Bio je wake up call! Srećom javila sam se! No, bila je to tek jedna od mnogih takvih situacija. Slične situacije bi se ponavljale, a ja bih uvijek odabrala posao ispred obitelji. Ne zbog dodatne zarade, već zbog osjećaja da se to od mene očekuje. Ponavljala sam to sve do danas, ali danas sam postupila drugačije.

Zahvaljujući Ho’oponoponu osvijestila sam taj ponavljajući obrazac, program, sjećanje,… kako god ga nazvali. Ponovno sam osjetila da se od mene očekuje prisustvo na nekom sastanku upravo na dan kada moja sestra slavi rođendan i ponovno ista situacija: odabrati između posla i obitelji. Što učiniti? Kako postupiti? Kako da svi budu zadovoljni? Ne, ovo posljednje pitanje je pitanje koje si nikada ne bismo trebali postaviti. Zašto? Zato što mi nismo na ovome svijetu da bismo ispunjavali tuđe potrebe i očekivanja, već svoje.

Krajem prosle godine, u jednom stanju polumeditacije, kada sam bila u vrlo slicnoj situaciji, no kada sam izabrala posao umjesto obitelji, a onda se cijeli dan lose osjecala zbog toga, dobila sam jednu snaznu poruku koja u ovakvim slucajevima, dilemama, trilemama, a narocito kad su dopunjena ocekivanjima i izazivaju opravdanja pomaze doci do jasnog odgovora sto je ispravno za nas, sto nam je ciniti. Taj se “alat” zove pitanje. Postavljate ga sebi, svojem unutarnjem JA, a glasi: sto je zelja srca mog? Uvijek, ali bas uvijek kad bih na taj nacin odabrala hocu li ili ne nesto uciniti, kako cu postupiti, sto je za mene najbolje,… odgovor koji bih dobila bio je onaj pravi, onaj koji otvara vrata. Kada bih poslusala svoje srce i njegovu zelju, nestala bi ocekivanja, ogovaranja, ne bih se imala zasto opravdavati, jednostavno bi se moj odgovor, koji mozda nije onakav kakav bi se ocekivao, prihvatio kao OK. I prica bi u trenu bila gotova.

Odlucila sam svoje srce slusati sto vise i sto cesce! Jedino ono zna sto je za mene najbolje, pa ako vam na vasu zamolbu kazem NE, a mozda ste ocekivali DA, znajte da vam to govorim iz srca, jer osjecam da je tako najbolje za sve! I reci cu vam i HVALA sto ste mi dali jos jednu priliku da ucim kako biti iskrena prema sebi, kako slusati svoje srce i ciniti ono sto me veseli, a ne ono sto se od mene ocekuje. Ocekivanja su samo u nasim glavama, ona su programi/obrasci koji se ponavljaju, i ponavljat ce se dok god ne shvatimo da radimo nesto suprotno onome sto nase srce zeli. I hvala im na tome jer nam pokazuju da mozemo zivjeti bez njih, ispunjenim zivotom, u sreci i zadovoljstvu, a ne prema ocekivanjima.

Opravdanja su nastavak ocekivanja. Ona se razvijaju od ocekivanja. Obrisemo li ocekivanje, nestat ce potreba za opravdavanjem. Sjetite se toga kada se drugi put idete nekome opravdavati zasto necete ili niste nesto ucinili. Sjetite se da se opravdavate za nesto sto se od vas ocekivalo da napravite. Sjetite se zasto to niste napravili. Je li vas odgovor zato sto ste osjecali da nije ispravno ili potrebno nesto uciniti? Ako ste sa svojim postupkom u sebi, u svom srcu u miru, nema potrebe za opravdavanjem! Ako druga osoba to ne vidi, ne shvaca, prije nego joj se idete opravdavati, dajte joj priliku da sama dodje do spoznaje da je vasa odluka ili odabir bio ispravan. Kada dolazi iz srca, kada vam srce kaze sto je njegova zelja, znajte da niste u krivu! Tko god ili sto god u vama sapce mozda nisam trebao, mozda ipak nisam u pravu i sl, to su sumnje, ponovno se programi pale! Vjerujte svome srcu! To je jedina i najsnaznija obrana od programa! No, kad god se koji program ponovno pokrene, znajte da ne cinite nista neispravno, to su samo njihovi pokusaji da ponovno zavladaju vama. Zahvalite im sto su se pojavili i dali vam novu priliku da im pokazete da odabirete put ljubavi, put srca! Vjerujte u sebe, vjerujte u svoje srce i poruke koje vam salje! Vodi vas na pravi put, put ispunjen ljubavlju, srecom i zadovoljstvom!

Nek’ vam je sa srećom!

– Marijeta Matijaš

Mogu li vjerovati sebi?

kruhDa bismo mogli vjerovati sebi morali bismo prvo znati točno tko smo – a to je nemoguće!
Kako razlučiti u sebi ono što sam Ja od onoga što nisam? To ustvari nije niti moguće samim razlučivanjem.
Problem? Pa u stvari to i ne mora biti problem, ukoliko postoji Povjerenje. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim, hvala,…

Kako nastaje Povjerenje?
Prvo treba spoznati da ne znamo tko smo, da ne znamo jasno razlučiti Programe od Inspiracije i da osim samog doživljaja da JESMO sve ostalo je pod upitnikom. Zbilja jest, jer osim naše same svjesnosti da postojimo (koja je cjelovita) sve ostalo je relativno (promjenjivo).
Jasno je da smo Mi onaj dio nas koji je apsolutan (da, to je Ljubav, ali ne govorim sad o tome), a postoji i ovaj drugi relativni dio koji se konstantno mijenja čiji smo svjedoci svakodnevno. S drugim, tim relativnim djelom funkcioniramo u svom svakodnevnom životu – donosimo odluke, biramo, odlučujemo…
Kad donesemo neku odluku koja nam se čini kao ‘baš naša odluka’ velika je vjerojatnost (90%) da to uopće nije naša odluka. Kad kažem ‘naša odluka’ mislim na ono što bismo odlučili kada bismo bili u NULI. Otežavajuća okolnost jest ta što se odluke iz Programa čine jednako stvarne i vjerodostojne kao ove iz Nule. Pa tako nam se može činiti da smo zbilja objektivno s pravom ljuti na nekoga, da zbilja imamo pravo nekoga kazniti i sl.
Moguće je imati takve reakcije i iz Nule, ali onda su one uglavnom automatske – recimo neko vas napadne i vi se automatski branite (prirodna reakcija) ili hodate cestom i neoprezan vozač vas skoro pokupi sa svojim autom da niste u zadnji tren odskočili u stranu.

Programi žive od smislene Drame, ustvari Drama jest sačinjena od Programa. Programi su građevni materijal Drame i to vrlo kvalitetan i uvjerljiv – toliko da tvore jedan posve zaseban ‘stvaran’ svijet kojega je vrlo teško prozreti… gotovo nemoguće. Taman kad ste mislite da ste istupili iz tog dramskog cirkusa, uočite da ste i dalje u njemu, samo što se scenografija malo promijenila.
Uočavanjem – sviješću, unosimo svjetlo u mrak. Osvješćivanje da sam npr. svjesna svoje obuzetosti i vezanosti za određeni Program – unosi svjetlo i razotkrivanjem se događa jedna vrsta raspuštanja Iluzije. A Programi jesu Iluzija.

Hopsamo i Programi prirodno otpadaju… to je proces koji traje…
Manje Programa = više Inspiracije
Inspiracija je mnogo uzbudljivija od Programa… otkriva nam se na bezbroj načina i uvijek je autentična.
Za nju se vrijedi ‘boriti’ do posljednjeg Hvala i Volim te.   

– Dani Ella

Sjećanja na tamo nešto…

pisanjeE, sada… dvije – tri stvari koje su me napustile s HO. Pisat ću u sadašnjem vremenu, jer je tako lijepoooo imati tek sjećanja na tooo…

1. Nekidan sam se zaputila u saunu… Bronhitis od dva mjeseca me slomio… i čula sam da sauna daje jako dobre rezultate što mi i nije bilo čudno: parila me mama kad sam bila dijete… Totalno ne misleći na moju nemoć i osjećaj gušenja, ja sam se “zbog bronhitisa” zaputila u saunu. Provela tamo sat vremena s dvije kratke pauze… bronhitis nestao… i ja kao sretna jer sam našla način da si pomognem. Jutros dok sam prala zubala, sjetim se te saune… i sine mi odjednom!!

Zaboga, Anita! Pa sjedila si u sauni!!! Naime, nisam o tome nikada pisala, pa ni pričala, ali bila sam klaustrofobična. Nisam podnosila liftove i kabine ni išta tijesno. Ušla bih ja u lift… ali bi ta vožnja redovito bila čisto trpljenje užasa. Čak bi me i hauba u frizerskom salonu znala toliko uznemiriti da sam sasvim odustala od upotrebe iste. E, pa…. mogu reći: imam sjećanje na klaustrofobiju!  

2. Novac i ja… uh… Odnos sa tom energijom je uvijek bio proklizavajući. Naravno… niti sam ja klizala razdragane piruete k njemu, niti je on klizao prema meni… Bilo je tu dodirnih momenata, kada bismo se čak i uhvatili u nazovi “plesnu figuru”, ali trajalo je kratko i otklizali bi dalje svatko svojim putem…
To je sada toliko drugačije, da mi je zapravo dovoljno promisliti da mi nešto treba, a novac mi dođe…
Nekidan sam napisala da mi se pokvario laptop… Ja …nestrpljiva… živčić na n-tu…nabadam slovo po slovo dok pišem roman … i hopsam… hopsam… čistim sve to što osjećam zbog takve pojavne muke oko laptopa… I kažem: Oj, Bože… treba mi novi laptop… a Ti kako znaš… ili pošalji laptopić ili kunice za laptopić….

I jutros… tipkam ja vama objavu, kadli me zove klijent koji inzistira da mu napravim 10 tretmana na daljinu i to samo zato jer mu prijaju, i inzistira da mi plati sutra i odjednom za sve!
Tako da: imam sjećanja na otpor prema novcu, ali nemam više otpor prema njemu! 

3. Jesam li ja ono spomenula neki roman?? 

Pa da… ostvaruje mi se san. Moj roman nije već izdan zato jer nisam imala samopouzdanja za to. Osjećala sam uvijek kako to što napišem nije dovoljno lijepo ni dobro. Sve što sam ikada objavila ili javno pročitala, bilo je samo zato jer sam bila uvjerena da ću tako pobjediti to u sebi. I hopsala sam uvijek nad time što bih osjećala dok sam čitala svoje tekstove. Vjerujte mi…ni jedan lajk ni pozitivan komentar nisu pomagali u pobjedi toga. Tko bi rekao?
Dakle: imam sjećanja na to da je dar pisanja, kao alat mojoj svrsi, bezvrijedan, ali nemam više osjećaj da je tako.

Sa “živim HO” zapravo sam postigla- živjeti život kao da imam bezbroj prošlih života u trajanju ovoga jednoga života.

Eto mi ga na… zvoni mi mob… živo me zanima što mi je stiglo!!!  

– Anita BArišić

O odgovornosti i HOdgovornosti

hodgovornostZa Ho oponopono me”zapalila” upravo odgovornost. I to ne bilo kakva odgovornost, nego HOdgovornost. Jer… postoje 2 vrste odgovornosti – naučena, prividna odgovornost i istinska odgovornost = HOdgovornost. Razlika je oooogromna.

– Program “odgovornost” je selektivan i uvjetovan. Kaže “Nisi odgovorna, ako… npr ne gledaš tv niti čitaš novine”, a kriterije postavljaju mama (vječna inspiracija  ), tata, učitelj, susjed, zakon ili Pero.
– HOdgovornost je bezuvjetna, bez kriterija. Ne isključuje ništa i obuhvaća Sve.
– Program “odgovornost” kažnjava neposlušne.  Ako ne “izvana”, onda vlastitom krivnjom.
– HOdgovornost ne poznaje kaznu. Nema veze s krivnjom. Uči me prihvaćanju i ispravljanju “greške”.
– Program “odgovornost” daje umu privid kontrole.
– HOdgovornost rastvara kontrolu. Uči me prepuštanju.
– Program “odgovornost” je teži od slona. Koliko energije treba za nositi taj teret!
– HOdgovornost me uči otpuštanju. S njom letim kao perce.
– Program “odgovornost” je naporan. Izaziva grč.
– HOdgovornost je laka. Izaziva radost.
– Program “odgovornost” daje moć nekom, nečem “vani”.
– HOdgovornost mi vraća osobnu moć. Vraća me Doma.
– Program “odgovornost” je totalna nesvjesnost.
– HOdgovornost budi svjesnost.
– Program “odgovornost” djeluje iz straha.
– HOdgovornost djeluje iz Ljubavi.

I zato Hvala ti, Volim te….. na en-tu  Pusa!

– Ariana Crvenka

Tko odabire?

slikanjeAko naslikate samo jednu dobru sliku onda imate: Jednu Dobru Sliku, ali nemate Slikarstvo. Imati Slikarstvo bi bilo nešto što je konstantno, univerzalno i višestruko svakodnevno primjenjivo.
Tako je i sa svim ostalim stvarima u životu – bitno nam je da imamo neki vlastiti učinkoviti Princip pomoću kojega možemo uspješno funkcionirati. Nekome je to joga, nekome meditacija, nekome HO. Kako biramo sami vlastitu odjeću, mjesto stanovanja i sl. tako nekako sami odabiremo ono što nam najviše odgovara.
Ako stavimo sa strane osobni ukus – vanjsku fasadu onoga što smo odabrali ostaje nam Sredstvo, Princip po kojemu funkcioniramo – mogli bi smo reći jedna vrsta ‘armature’ koja osobu drži ‘na okupu’ i čini putovanje kroz Život lakšim i smislenijim.
HO je način života i nije sam sebi svrha. Što to ustvari znači?
Znači da je HO primjenjiv, da nije mrtvo slovo na papiru, da se ne dešava samo u jednom trenu i nikada više, već konstantno.
HO je sredstvo, vrlo moćno sredstvo, ako je u rukama Inspiracije jer onda cjelokupni život postaje jedna vrsta neograničenog potencijala kreativnosti. Kroz tu kreativnost pomiču se granice – širi se svemir i mi spoznajemo nešto o Sebi i Životu za što nismo niti slutili da postoji.
Živimo u uzbudljivom vremenu, na uzbudljivom mjestu, a tako malo znamo o Sebi samima. Tu smo valjda radi milijun razloga, a jedan od njih je sigurno i taj da otkrijemo barem djelić onoga što zovemo JA.
Uz HO to otkrivanje je svakodnevno i konstantno, a očituje se na bezbroj kreativnih načina, samo ih treba znati uočiti, pročitati, vidjeti.
Mudrost ne dolazi uvijek tamo gdje je očekujemo. Valjda ne zbog toga što je nepristojna već zbog principa preko kojega je najjednostavnije Učiti. Učenje nije ono učenje iz škole (bubanje na pamet) – to je ustvari Igra u kojoj bez obzira koliko trajala nema gubitnika, samo Pobjednik.

Neki dan gledam jedan kratki video i razgovor teče od prilike ovako:
-Tko ustvari donosi odluku?
Evo primjera: Ako vas netko upita: Hoćete li čaj ili kavu?, odgovarate automatski, birajući jedno od tog dvoje. Tko je tu donio odluku o izboru?
Odgovor na to pitanje potpuno nebitno – izbor je donešen i on se jednostavno dogodio, kao što se sve u životu jednostavno događa…
Ali kad u slijedećoj sekundi pomislite: Ja sam odabrao npr. čaj, a ne kavu, izdvojili ste se – stvorili ste Ja koji ima slobodnu volju i izbor.

Ovo je odličan primjer o razlici između Programa i Inspiracije gledajući iz malo dublje razine. Kad smo pod Inspiracijom onda se Život dešava i mi smo u njegovoj ‘struji’ (sjećate se: ne znam ja ništa, ne znam što je dobro za mene i sl.), a kad kažem Ja sam odabrala to i to – automatski sam se izdvojila, napravila vlastiti izbor i ustvari izabrala Program.
Zbog toga HO toliko inzistira o odustajanju od svega – prestanku razmišljanja, prosuđivanja i sl. jer Život se ustvari dešava pod vodstvom Inspiracije, Život je kreativnost same Nule i mi smo sastavni dio tog savršenog procesa uvijek, osim ako ne odlučimo suprotno i kažemo: ja odabirem….

– Dani Ella

‘Ja’ s ‘ja’

duhovnostAko sam nešto spoznala kroz sve ove godine duhovnog života, onda je to činjenica da je upravo Duhovnost najvažnija komponenta u Životu. I sami znate da Duhovnost nije određeni stil života niti trend, već sam Izvor našeg postojanja. Ako nismo u kontaktu sa Samim Sobom – nismo u kontaktu ni sa čim.

Duhovni put za razliku od nekih drugih puteva ne krije u sebi tajnu uspjeha niti postoji određeni recept koji vrijedi apsolutno za sve. Iako udišemo ‘isti’ zrak, primjenjujemo istu tehniku, životi su nam različiti i događaju nam se različite stvari. Pa kako onda? U tomu i jest tajna života – svatko od nas je Svemir za sebe, autentičan i neponovljiv, u svojoj biti Cjelovit i Savršen. Na svakome od nas je da uočimo tu Činjenicu kroz vlastitu spoznaju Sebstva.

Jedno od pitanja koje se postavilo u grupi na samim njenim počecima jest: Jesmo li mi odabrali HO ili je HO odabralo nas?
Unutar svakoga od nas postoji onaj apsolutni dio nas koji zna Sve. U jednom životnom trenutku Mi prestajemo gledati i tražiti prema van; okrećemo se spram Nutrine, prema tom Apsolutnom Savršenom dijelu Nas Samih. Dijelu koji je oduvijek i zauvijek prisutan, tu i ovdje, okrenut samo prema nama samima, i tu je isključivo samo radi Nas.

S hopsanjem kreće Putovanje koje to ustvari nije, a pokreće ga silna želja prema povratku Kući – Domu bez kojega ne možemo i bez kojega Ništa nema smisla.

Na trenutak smo se ‘ugledali’: Ja je ugledalo Ja i desila se Ljubav na prvi pogled, fatalna, vječna… i sada sve teži tomu da se Ja stopi s Ja.
Hvala i Volim te (hopsanje) čini da se ta ‘udaljenost’ smanji, da Ja može biti s JA… da LJUBAV može biti Sama sa Sobom.   

– Dani Ella

Kad ćemo odlučiti?

odlukaStvar je zapravo vrlo jednostavna ako želimo biti iskreni sa sobom. Ili smo u stanju zahvalnosti i ljubavi ili to nismo. Čim se pitamo, pa zašto takvo ponašanje određene osobe prema nama a ne kako bih ja htjela, a zašto takve okolnosti i taj događaj u mom životu, a ja bih htjela otputovati, ja bih htjela malo više novaca za ovo ili ono, pa bih možda htjela muža, dijete ili još jedno dijete, pa vidi kako je njemu ili njoj bolje, kako je trava zelenija u tuđem vrtu…. sve su nam to pokazatelji da nismo prihvatili, nismo rekli HVALA trenutnom stanju, trenutnom dobitku od Tate. A On zna najbolje, je li tako ?

Sve što mi daje za moje je najveće dobro, za moj rast, makar to što mi daje mi i nije po volji. Ali zemlja je bila okrugla i kada se mislilo da je ravna ploča i kada se doznalo da je okrugla. Tako postoji neosporiva istina o nama, o našoj divnoj putanji, o našem savršenom životu. Kažem savršenom jer sve što Bog stvori ne može biti drugo nego savršeno. Samo nam naši programi i naša očekivanja kakve stvari trebaju biti, zamagljuju vid.

Kome ćemo se odlučiti vjerovati, programima ili Bogu ? Ja sam se odlučila, mada nije uvijek jednostavno, a vi?

– Dena Žuvan

Razgovori o patnji

srceAko patiš, zapitaj se: što dobivam iz patnje? Što je to što me drži stisnutim, svezanim u grop samosažaljenja?
Gle, Ti si savršen! Da, savršen! Koliko god tvoj um može predočiti savršenstvo, to je ništa! Ništa!
Pa reci onda, zašto patiš? Je li zato što nisi sretan?
Ali, što je to u tebi zbog čega nisi sretan? Ajde, probaj saznati, pitaj: što je to u meni…
Tragaj za savršenstvom u tebi. Neka ti ono odgovori tko pati! Može li ono to? Pa ne može, naravno! Savršenstvo ne razumije patnju. Ono samo….Jeste.

-Kako onda da razumijem zašto patim? Tko uopće pati, kako da se oslobodim patnje?

-Pa jednako kao što je i nastajala – polako, na silu i odlučno! Na isti način je se i oslobodi: polako i odlučno.
Slušaj, odustani! Nemoj pokušavati razumjeti, jer onaj tko ide razumjeti je isti onaj tko pati!

-Ali… patnja je tako uvjerljiva….ta bol, tjelesna bol, vatra u želucu, tmina u pogledu, iscrpljenost…

-Gle pitam te, ima li tu Ljubavi….u toj tvojoj patnji? Možda je patnja Ljubav na kojoj se nalazi ogroman kontejner pun smeća? A da podigneš malo tu kantu? Što je ispod?
Opet ponavljam, jednako kao što si stvarao patnju u sebi, na isti način razotkrivaj i Ljubav….polako i odlučno…
Kažem ti, tvoja patnja je savršena, baš kao i tvoja Ljubav!

-Ali…kako…kako patnja može biti savršena?

-Ne vjeruješ? Pa vidi, toliko je dobro maskirana i moćna…toliko te dobro zaokupirala! Sam si rekao da je tako uvjerljiva…savršeno uvjerljiva. Njena dominacija nad tobom je besprijekorna…

Moraš odabrati: Da li želiš savršenu patnju ili savršenu Ljubav? Što želiš?

-Kažem, odabirem “Volim te”!

 

– Neno Lubich

Da li je to to?!

buđenjeŠto se bitno, jaaako bitno dogodilo od mog upoznavanja s HO?

Sva čuda o kojima sam pisala ranije, a najnovije je da moj stan više nema vlagu po zidovima!!! – hvala, hvala , hvala!!! – definirala su me u usmjeravanju da činim zaista pravu stvar.

Ono što sam htjela reći je ovo: ostajem bez želja…onih “svakodnevnih”, materijalnih, ne interesiraju me dućani, shoping, tuđe priče (da ne kažem tračevi :D), ne žudim više za kućom na moru, pa to more ionako je u meni, ako bude, bit će! Ne osjećam se izolirano, dapače, odgovara mi što se mogu uključiti i isključiti iz zbivanja kad poželim! Sama komunikacija s ljudima se mijenja-sve su više ugodni, nevezani razgovori, sve manje mog emocionalnog doživljaja radnje. Lagano, bez pritiska…
Blagdani su došli i prošli, a da nisam imala potrebu otići pogledati kako je grad uređen, što rade ljudi i vesele li se, potpuno sam bila lišena blagdanske groznice gomilanja.

Da li je to to?!
Da li je to vraćanje u nulto stanje, gubljenje interesa za ovo “vani”?!
Nisam potpuno ravnodušna prema događanjima oko sebe. Još pratim zbivanja preko javnih glasila i TV-a, dijelom jer mi je to i dio obveza koje imam, ali ne žvačem ih kasnije satima, danima u sebi. Jako sam suzila krug interesa. Ne namjerno, to se sasvim prirodno dogodilo i osjećam se vrlo udobno. I zaista sam zahvalna za taj spokoj!
Naravno da me itekako iznenade neka zbivanja koja mi nisu po volji, tada pojačano zahvaljujem i volim koristeći sve HO alate na raspolaganju.

Sve se više okrećem dugim šetnjama šumom, svatko koga u tom periodu srećem zrači nekim mirom i to mi godi. Usputni pozdrav, osmjeh, dvije-tri rečenice. Baterije su pune!

I uopće ne brinem zbog uvriježenih tvrdnji samosažaljenja tipa: život prolazi pored mene, propuštam nešto jako važno, lude zabave, događanja, euforiju, imam manje od ovog, onaj živi bolje od mene…
Živim i imam upravo ono što mi je uistinu važno i tako kako je najbolje za mene jer živim bez otpora, želja i žaljenja, uz veliku zahvalnost! I to me čini punom i spokojnom.

Ovakav stav mi je do nedugo bio stran… hvala ti HO! Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala…   
P.s.
Primijetila sam kako sam prestala upotrebljavati izraz “mislim da”…-što će mi razmišljanje? Da gomilam i umnažam programe??!!

Puno bolji izbor je: “volim odabrati da…”

Volim vas sve!   

– Ksenija Križaj