KOJIM REDOSLIJEDOM IDE ČIŠĆENJE
(lijepo vas molim da sve što ja napišem uzmete kao rezultat moje Inspiracije, a ne kao službeno stajalište HO, osim ako to nisam posebno naglasila u tekstu)

Pouzdano znam za neke ljude u grupi da ČISTE (hopsaju) zdušno i predano non-stop, a isto tako znam i one kojima je hopsanje usputna rekreacija.
E sad, postoji nekoliko kombinacija i vrlo su realne, a one su: da osoba puno čisti, ali nema konkretne rezultate; da osoba čisti tu i tamo, a da konkretnih rezultata ima toliko puno da je to pravo čudo.
Danas je Karmen u intervjuu preko neta rekla da je moguće da onaj tko ima strahovito puno toga za čistiti (tu je mislila na prisustvo hrpetine problema s kojima je osoba trenutno zatrpana) kad počne intenzivno čistiti rezultati su vrlo brzo konkretni i vidljivi, za razliku od osobe koja npr. godinama čisti i život joj je na neki način ‘pod kontrolom’ čije se čišćenje u smislu konkretnih rezultata može manje intenzivno očitovati. To je sve točno, međutim postoje i ljudi koji su prepuni problema, jako hopsaju i čini se da su rezultati tu, ali su nekako ‘skromni’. E to smo! Zašto je to tako? Ajmo čuti što kaže moja Inspiracija.

Zamislite, na trenutak da ste ostali bez svega. Nemate ništa više ni u kom obliku. Oguljeni ste do kraja, jedino što ‘imate’ ste vi sami. Nema obitelji, prijatelja (nigdje nikoga), ničega materijalnog, nema događaja ni pojava… eto pod tim mislim da nema ničega. U tom stanju ‘oslobođenja’ od svega mi i dalje postojimo, i ustvari to i je jedino ono što stvarno Posjedujemo – SEBE. To Sebstvo nije Prazno. Ono je i dalje ‘sastavljeno’ od komponenti koje čine naše postojanje Autentično.
U trenutku smrti mi nismo lišeni svog tereta koji se ogledao u Životnoj školi kroz najrazličitije životne prilike i neprilike. Programi u trenutku napuštanja ovog Života idu sa nama dalje… Smrt nije oslobođenje, smrt je samo kraj jedne utrke, nakon koje može započeti priprema za drugu… Količinu Straha, kao i količinu Ljubavi nosimo sa sobom dalje. Dužina životnog vijeka je vrlo relativna (to znate i sami)…
Pa što je onda bitno? Jel bitno jesmo li u životu imali dobar automobil ili je bitno koliko smo Straha od sebe od pustili?
U trenutku napuštanja ovog Života milijun sitnica s kojima se sada bavimo neće imati nikakvog značaja, baš nikakvog…

Nije Bog glup (dobro ste pročitali), zna što treba Čistiti. U interesu je svakome tko je došao na ovu planetu da s nje ode olakšan za što veću količinu Straha, a sve ostalo su samo igračke. Pa tako može se desiti da netko hopsa kao lud i jedva spaja kraj s krajem, ali je od pustio od sebe ogromnu količinu programa (Straha) i ustvari je ‘napravio’ itekakav kvalitetan posao.
Svi ćemo se u jednom trenutku naći u toj poziciji ‘ogoljenosti’ do kraja i ono što Jesmo će biti jedina ‘mjera’ s kojom ćemo putovati dalje…
Volim te, volim te, volim te….i bez brige…sve je dobro i ide u dobrom smjeru  🙂

– Dani Ella

Dan je poluoblačan, subota je, sjedim na suvozačkom sjedalu na parakiralištu nedugo nakon netom pogledane jedne skupne izložbe u gradu. Mirno je, nema puno ljudi na ulici, a i vrijeme je ručka pa su ljudi uglavnom u svojim domovima ili dr. zatvorenim prostorima.

Hopsam: volim te, volim te, volim te… i svjesna sam ponavljanja tog ‘volim te’. Gledam ispred sebe i kroz auto staklo uočavam sve ono što se dešava vani – van auta ispred mene. Kapljice kiše na staklu, njihanje grane iznad auta, boje fasade od bočne zgrade, čovjeka koji upravo izlazi van iz auta – otvara prtljažnik – iz vrećice mu ispada jedna kruška, čovjeka koji prolazi na biciklu – svjesna sam svakog okreta kotača na biciklu… hopsam i ništa mi ne može promaknuti. Slušam J. koji mi govori o izložbi… zbilja čujem sve što mi govori, a hopsam cijelo vrijeme.

Hopsam cijelo vrijeme, a upala sam u neku višedimenzionalnost – svjesna sam svega, baš svega… ništa mi ne može promaknuti.
Koja je to razlika… ogromna! Kad sam u umu, ne vidim ništa osim vlastitih programa… kad sam u umu vrijeme za sadašnjost kao da je stalo, nisam ga uopće svjesna.
Hopsam i sveprisutna sam… i sve je Prisutno jer ja sam Prisutna.
Hopsanjem postajemo svjesni – svjesni Sebe, svjesni Sadašnjosti. Blaženi je to doživljaj Svega. Hopsanjem ništa nije izgubljeno… upravo suprotno – napokon Sve je Prisutno i Pronađeno.
Volim te, volim te, volim te, volim te…… u nedogled.     

– Dani Ella

Još malo o “nema nikoga vani” 

Evo, krenuo sam Dani Elli komentirati njenu objavu o “nema nikoga vani”, pa sam se po običaju razmahao. Malo sam proširio vlastitim iskustvom tu, inače fenomenalnu Lenovu izjavu, pa evo. 

“Nema nikoga vani” zapravo se odnosi na procese koji su doveli do šamarčine. Pljuske su samo iskustvo nepriznavanja da nismo preuzeli odgovornost za svoje postupke i djela. “Nema nikoga vani” ide i dalje od šamarčine, nastavlja se kroz život, nikada nas ne prestaje pratiti, baš poput sjene – i ako to ne shvatimo… slijede malo žešće pljuske osvještavanja te činjenice .

“Nema nikoga vani” nije osoba, nije svijet, nisu okolnosti. To je svjesnost vlastite moći i nadzora nad svojim životom. Ono je kapitulacija samovažnosti i impulsa da neprestano okrivljujemo “vani” za sve što nam se događa.

“Nema nikoga vani” je zapravo isto kao i “Volim te”! Kome govorimo “Volim te”? Tko je taj što ga volimo i zahvaljujemo mu se? Govorim li Bogu da ga volim? Pa to mi je nekako apsurd, jer iz Božanske Ljubavi sam i došao ovdje, što imam istoj toj Ljubavi govoriti da Je volim?

Govorimo li bližnjem svom, drugom čovjeku? E, ovo je sada tricky part . Mi – iz sile programiranja i oblikovanja tijekom socijalizacije podrazumijevamo sebe – kao kopije ljudi oko nas, naših uzora, modela koje smo prihvatili za oponašati. Ako govorimo njima, ono čemu govorimo “Volim te” je upravo tom oponašanju, energetskim formama, identifikacijama s njima, našoj zaglavljenosti u tim kopijama.

U početku hopsanja, nekako se “prirodno” čini reći “Volim te” izrabljivaču, prodavaču, susjedu, prijatelju, nepoznatima… prirodno se nabacuje kao da je to rješenje i način.
Ipak, ne govorimo njima “Volim te”… Jer ako to radimo, opet tražimo uzroke naših problema vani!
Možemo li mi očistiti opakog šefa ako mu govorimo “Volim te”? Što čistimo tada? Hew Len je čistio podatke, svoje reakcije, ljutnju i bijes, odvratnost dok je listao medicinske dosjee u umobolnici… Dakle, pacijenti u umobolnici su postali njegova stvarnost, čim je preuzeo odgovornost za PODATKE u sebi koje je dijelio s njima. On je govorio “Volim te” toj svojoj stvarnosti, nju je čistio, ne objektivni svijet koji ga je okruživao u toj bolnici! U tome je razlika!

U šamanizmu to je opisano otprilike ovako (karikiram): ljudi posjeduju energetsko jaje, svjetlosni omotač oko tijela, slično auri. Unutar tog jajeta događaju se emanacije energetskih vlakana koje isijavamo iz sebe, to jest one se reflektiraju kao ogledalo u tom jajetu pa je svijet kojeg opažamo zapravo zrcalni prikaz nas samih. Kada mijenjamo sebe, mijenjamo i energetsku strukturu zračenja tih vlakana i opažanje svijeta se mijenja sukladno.

U početku je doista teško prihvatiti samodostatnost – beskrajni volumen osobne moći koju posjedujemo i pogledima tragamo za izvorom koji će nas spasiti, promijeniti, osvijestiti, naučiti. Ono što tada radimo jest tražimo rezonancu kopije koja smo postali! A upravo je to ono što treba čistiti! 

To je to… ta zadrtost dualnog svijeta, kopije koja priča s kopijom, u kojem smo navikli sve upućivati nečemu ili nekomu tamo… vani. Kazujemo našoj replici da ga volimo i mislimo da je stvar riješena.

“Nema nikoga vani” znači zaista to – Ja Jesam i preuzeo sam odgovornost za sve što kaže da nisam.
“Volim te” znači otpustiti ogledalce što nam kazuje da smo najljepši na svijetu. Ono je kamen kojim ćemo ga razbiti i konačno živjeti vlastitom energijom iz osobnog Izvora.

Volim te, Hvala ti

  – Neno Lubich

Nema nikoga tamo vani…

Dobro, a gdje su? U meni?
E, a ne bih baš rekla.
Što je onda dr. Len pogriješio?
Nije, naravno… samo bi trebalo precizirati na što je točno mislio.

Ako mi XY opali šamarčinu, jesam li ja sama sebe pljusnula na neki način?
Svijet doživljavamo kroz (preko) sebe. To znači da što god se dešava vani, ja sam ta koja to doživljava pa se prema tomu sve dešava u meni.
Na osnovu toga kako ja doživljavam vanjski svijet bit će i moje djelovanje u tom svijetu. Ako sve oko sebe doživljavam kao opasno i neprijateljski nastrojeno, to znači da u svojoj nutrini sadržim komponente ‘opasnog i neprijateljskog’. Zato ako želim mijenjati svoj doživljaj vanjskog svijeta moram prvo promjeniti svoj unutarnji svijet.
“Sa svijetom je sve uredu” – odnosi se upravo na maločas doneseni zaključak.

Jesmo li svi Jedno?
Jesmo, ali na jednoj temeljnoj razini… na ovoj materijalnoj zemaljskoj nismo. Odnosno, je li rijeka u Zagrebu jedno s rijekom u Australiji? Jest po sastavu, obje su H2O. E pa tako i mi… Izvor nam je isti, ali na ovoj razini jednostavno nismo Jedno. Zašto onda to stalno ponavljamo kao papagaji? To što udišemo isti zrak i živimo na istoj planeti, dijelimo zajedničke programe, ne znači da kad hopsam ja, da onda hopsa i tamo neka žena u Japanu. Neke programe dijelimo, a neke ne dijelimo… kao što je to slučaj i sa svim ostalim na ovoj Planeti.

Sintagmu NEMA NIKOGA TAMO VANI treba ispravno razumjeti, barem sa stajališta HO.
Kad kažemo da nema nikoga onda zbilja ne mislimo da nema nikoga nego da smo (pod jedan) povezani, a (pod dva) da svijet ne možemo doživljavati drugačije nego kroz sebe.
Kad mi netko opali šamarčinu ili me uvrijedi, onda ja nešto doživljavam: bol, uvredu, tugu i sl. To su doživljaji koje doživljavam samo ja u tom trenutku i zato kažemo NEMA NIKOGA TAMO VANI. Za ono što doživljavam ja sam odgovorna, jer znam da se ništa ne dešava vani a da pri tomu nema uzrok Unutra. Zato dr. Len ponavlja konstantno još jednu izjavu osim ove, a to je da je SVE SA SVIJETOM U REDU. Ako je sa svijetom sve uredu, a nema nikoga osim mene… onda je i sa mnom sve uredu. Od kuda onda problemi?

Znači, ipak je vanjski svijet Igralište na kojemu se očituje ono što nosimo u sebi, a ne ono što mi Jesmo.   

– Dani Ella

“Pitanje: Šta se tačno podrazumijeva pod oprostom? Trudim se oprostiti jednoj osobi ali osjećam da to ne mogu učiniti 100%. Gubim mnogo vremena i energije na to, ali ne mogu prestati misliti o tome. Što da uradim pa da iskreno oprostim i da nastavim dalje sa životom?
Sri Sri Ravi Shankar: Samo zaboravi na taj čitav posao oko oprosta. Mislim da imaš previše slobodnog vremena. Otiđi u kuhinju i operi malo suđa. Ako ti je to prelagano, onda popni se i siđi niz stepenice desetak puta. Kada si fizički umoran , um prestaje misliti o toj osobi. Ako kružiš uokolo stalno misleći o nekome i još osjećaš mržnju, ljutnju, osvetoljubljivost onda razvijaš snažnu averziju prema toj osobi. Bolje otiđi i uradi malo seve (služenja). Kažem ti, definitivno će ti pomoći.
Nemoj oprostiti, ne brini o tome. Otiđi u kuhinju i uzmi baš onu tavu što treba dobro sastrugati, uzmi četku i čisti je sa svom svojom snagom. Ako je pod negdje prljav, stavi malo deterdženta na njega i pomisli na tu osobu, uloži sav svoj trud u taj pod i operi ga. To je dobar način da otpustiš ljutnju koju osjećaš prema toj osobi.
Da ovdje ima dovoljno kokosa, a nema ih, rekao bih ti da uzmeš jedan po jedan i da ih razbiješ. Ali pitat ću ima li nekih zagorjelih tava u kuhinji, samo za tebe. Struganje izgorjelih tava, to je odlična ideja.”

Ovo se zove mijenjanje fokusa. Kad hopsamo mi mijenjamo fokus…
Mabel često zna dati primjer tzv. besmislenog razgovora sa monitorom. Monitor je metafora za našu fiksaciju programima (mislima). Programi su memorirani u podsvijesti i vrte se u krug od 0-24 neprekidno. Kad hopsanjem mičemo fokus s programa i oni gube utjecaj na naš život, a onda nastupa Inspiracija.
Vrlo je jednostavno…

Prvo nam treba biti jasno da mi nismo naše misli i da se s mislima ne da razgovarati – sve su to programi.
Treba djelovati iz Inspiracije, ali kako? Pa hopsajući, to je dobar izbor.
Kad hopsamo nismo fokusirani na problem – ne pokušavamo ga riješiti, ne borimo se protiv njega, a bogme ga ni ne guramo pod tepih.
Kad hopsamo napravili smo jednu vrstu odstupa, odlijepili smo se od programa i njegov utjecaj na naš život se smanjuje. S Hvala i Volim te dodatno potvrđujemo da se s Programima ne želimo baviti te oni polako nestaju.

Gornji primjer je odličan jer baš slikovito opisuje hopsanje. Kad ponavljamo Hvala i Volim te mi smo u jednoj vrsti aktivnosti. Kad nas programi jakoo pritisnu pojačavamo aktivnost hopsanja (trčimo uz stepenice gore-dolje, rifljamo pod i sl.) češće mijenjamo čaše s vodom itd. Na ovaj način ne samo da se problemi rješavaju nego nema ni gubitka energije.

Ako je hopsanje Čišćenje onda je to najelegantnije moguće čišćenje. Uopće se ne zaprljamo, alati i sredstva su vrlo fina, lako dostupna i jednostavna za upotrebu. Nema nezgodnih položaja, iscrpljivanja i svega onoga što se inače podrazumijeva kada je čišćenje u pitanju, a iz trenutka u trenutak sjaj i čistoća sve više blista…

– Dani Ella