E, to je pitanje koje si uglavnom svaki hopsić postavi – uglavnom na početku hopsičkog staža.
Što uopće znači ‘hopsati dovoljno’ ?
Zaključili ste da je HO idealan za vas, ali imate ‘problem’: Kako pobogu hopsati non stop?
Evo malo pomoći  pa ćete vidjeti da nema ni tu problema (um je taj koji radi probleme svugdje pa i ovdje)…

U jednom zbilja odličnom intervju koji je Mabel dala Vesni Cirak Čubrić (hvala im) Vesna je postavila Mabel pitanja tipa: koliko je važna količina i gustoća ponavljanja alata s kojim hopsamo. Mabel je odgovorila da nije toliko bitno koliko ste puta ponovili npr. Hvala u jednoj minutu koliko je važno da je hopsanje bilo prisutno u toj minuti!
To je vrlo bitan podatak. Zašto? Zato jer Bog nema olovku i ne zapisuje koliko ste puta ponovili hvala u jednoj minuti, kontinuirano hopsanje je vrlo bitno! Kao uostalom i u svemu i ovdje je Kontinuiranost ključna. Ako jedan dan jedete zdravo imat ćete dobrobiti od toga, ali ako se konstantno trudite jesti zdravo i dobrobit će biti kontinuirana. To je sve jasno (uvjerili smo se u to bez broj puta) pa ajmo još vidjeti da kontinuirano hopsanje ustvari uopće nije problem… tim više što uvijek imamo potporu alata koji čiste za nas cijelo vrijeme.

Dakle, evo kako to izgleda kad se pretoči u brojeve (HO matematika) pa ćemo uvidjeti da je ispred nas svijetla HO budućnost.
Uzet ćemo ovaj podatak koji je spomenula Mabel: recimo da samo jedan put u minuti kažete Volim te. To bi značilo da ste dok traje jedna pjesma (oko 3 minute) rekli Volim te samo 3 puta, a to nije strašno, zar ne? Probajte, vrlo je jednostavno. Ako sad recimo u jednom satu kažete 60 puta Volim te – to je količina koju bez problema možete ponoviti u jednoj minuti – onda vidite da to nije nikakav problem, a hopsali ste kontinuirano jedan sat (nitko ne može reći da niste!, a i sigurno će tih Volim te biti i više).

Ajmo sad vidjeti koliko je to ako se na ovaj način minimalno hopsa u jednom danu. Znači recimo da je to 60 puta u jednom satu, a dan ima 24 sata, ali mi smo budni recimo 16 sati… to znači da ste ponovili otprilike 960 puta Volim te u jednom danu – i to se zove kontinuirano hopsanje…. recimo 60 na sat (doslovno). Možemo hopsati i 100 na sat – to bi značilo da niste ponovili 60 puta nego 100 puta Volim te u jednom satu. To je kao u vožnji – veća brzina – brže se krećete.
Kako bi to izgledalo slikovito na primjeru vožnje… Recimo da ste startali i vozite kontinuirano 100 na sat (kao na auto cesti), smireni ste… vožnja je kontinuirana a vaš dolazak na odredište siguran. A možete biti i nervozni – pa voziti 300 na sat i onda stati na odmaralištu jedno 2 sata pa onda opet ulijećete u auto i vozite 400 na sat da bi ste nadoknadili izgubljene sate… nervozni ste i nije vam jasno gdje ste… te kada ćete uopće doći na odredište.

KONTINUIRANOST JE VAŽNA, A NE KOLIČINA. Naravno, kad hopsamo nećemo brojati svaki izgovoreni Hvala ti ili Volim te (to je besmisleno), ali kontinuirano hopsanje zbilja nije problem ako postoji volja i malo discipline. S vremenom se naviknemo na ovu dobru naviku i hopsanje nam postaje normalno kao i hodanje. Više nismo svjesni svakog novog koraka, ali nam je itekako jasno da hodamo. I tako postajemo svjesni da u jednom trenutku hopsamo kontinuirano (kao što hodamo) i da se to dešava automatski, što je znak da smo usvojili jednu dobru naviku koja će nam itekako koristiti na našem ‘putovanju’.

Važno je preuzeti odgovornost i krenuti – pa makar i 10 na sat… i 10 na sat je vožnja, istina malo spora, ali je vožnja… bitno je samo da se krećemo (brišemo podatke) i da pri tomu znamo cijeniti vlastiti uloženi napor, a rezultati sigurno neće izostati… uopće nije moguće da izostanu!

– Dani Ella

Prije nego li Sebe čvrsto zagrlim i rastočim u Vlastitosti, putujem vlastitim sjećanjima. Sjećanja ustvari ne postoje, ona nisu stvarna. Sjećanja su samo neosvijetljeni mrak..
To nije odsustvo Svjetla, već prisustvo nečega čega nema.
S Hvala i Volim te mrak nestaje i ostaje samo Svijetlo. Zašto bih se bojala mraka, ako je Svjetlo uvijek sa mnom? Zašto bih se bojala mraka, ako mrak ne postoji? Sjećanja su samo neosvijetljeni mrakovi oživljeni kontinuumom vremena i prostora…
Hopsajući, oslobađam se vezanosti za sjećanja… hopsajući ‘putujem’ prema Sebi. I dok Hvala i Volim te ‘brišu’ sve pred sobom Ja raspoznajem onu stranu Sebe koja je Ovdje i Sada – sve prisutna i čeka – na naš Zagrljaj.

Zagrljaj kao zadnji čin stapanja…

Zagrljaj je ustvari posljednji čin na HO putu. To je trenutak koji se ne dešava samo jedan put… on je prisutan kad god sjećanja nisu. Svaki put kad kažem Volim te zagrlila sam Sebe i Stopila se s onim djelom Sebe bez kojega ne mogu.

– Dani Ella
  

Da li uopće i postoje pravi pretpostavljeni, šefovi, poslovođe, predsjednici, šefovi vlade, itd? Kako donosimo mjeru valjanosti tih ljudi? Prema onome kakvi su prema nama, zar ne?

Kakvi smo mi prema sebi? Da li maltretiramo sebe? Loše se hranimo, pušimo? Ne njegujemo svoje tijelo, dušu… Da li mi zaslužujemo sebe?

Kakav bi onda kvalitetan vlasnik našeg tijela trebao biti? I tko će ga postaviti na to mjesto?

Kada se razbolimo, što onda radimo? Da li kažemo liječniku da on počne voditi računa o svome tijelu, vodi zdraviji život i vježba? Ne, započeti ćemo to mi raditi, jer smo uvidjeli da je đavo odnio šalu i da trebamo nešto promijeniti!

Temelj Ho’oponopona je preuzimanje odgovornosti za svoj život. Ho’oponopono je praksa koja će nam dati snage da kažemo:
“Da, ja sam se doveo u ovaj položaj svojim postupcima iz prošlosti i odgovoran sam što radim u lošoj firmi, imam pokvarene šefove što me maltretiraju…”

Vjerujte, ovo nije lako izgovoriti i biti potpuno siguran u istinitost ove izjave! Treba nam pomoć, energija i emocionalna uravnoteženost da bismo to bili u stanju! A to možemo dobiti sa Volim te i Hvala ti!

Ho’oponopono je vještina transformiranja zatočenosti naše pažnje sa zlog svijeta prema toplini naše Duše – izvora optimizma, mira i Ljubavi. Jer onaj tko je srušio, taj će i izgraditi!

Promjena započinje spremnošću da prihvatimo našu odgovornost za odluke i postupke koje smo učinili u prošlosti i koji su nas doveli dovde. To je najvažniji korak!
Ho’oponopono kaže: “Nema nikoga vani! Što se to događa u meni da imam iskustvo loše firme, pokvarenih šefova, niske plaće?”

Sve što mislimo o svijetu, ljudima, što smo ikada pomislili o njima i o sebi – nije istina! Istina je u Nuli – u Inspiraciji koja će vam kazati kako da učinite poteze koji vam trebaju da promijenite sadašnju situaciju! Kada dostignete dovoljnu količinu spremnosti za promjenom, preuzimanjem odgovornosti – stići će vam i razrješenje tereta što ga sada osjećate.

Ali, vi ste na potezu!

Neka vam to bude projekt, misija, sveti cilj – zadatak da promijenite sebe!

Hvala

– Neno Lubich

Tuga nije ništa drugo do li strah. Strah od samoće, od ostavljenosti, do toga kako ću ja sada, od nepoznatog, itd – sve podaci!

Praktički kada se malo proanalizira, jasno je da postoje samo dva stanja svijesti: Ljubav i odsustvo ljubavi (strah), a sve ostalo su zapravo varijacije ovih! Ljubav je sve, strah je sve. Jedina razlika je čemu ćemo se prikloniti, odnosno život svoj posvetiti. Kada bismo samo znali za sve dogovore, ugovore, kombinacije koje smo sami isplanirali u ovoj školi života ovdje na Zemlji. Ali ne znamo! Zato nemamo izbora nego imati povjerenje.

Povjerenje je vibracija ljubavi. Povjerenje je proces predanosti Sebi. Nije lako biti priklonjen Bezuvjetnosti kada sve govori da je strah stvaran, da si to ti. Kao što kaže Len, borba je to, borba sa demonima sjećanja što šapuću kako si jadan i nemoćan, kako se moraš neprestano brinuti. Ali nemamo izbora! Ili umrijeti u strahu ili se uzdići u Ljubavi, vratiti se doma. Volim te, Hvala ti…

– Neno Lubich

“Koristi svoj um za praktične stvari, ali se ne konzultiraj s psihološkim umom o tome kako da budeš slobodan od njegove moći i utjecaja na ovu temu, jer te samo može obmanuti.” Mooji

Na prvu HO može izgledati kao poprilično neprirodna tehnika. Možemo se pitati je li prirodno cijelo vrijeme hopsati. Nije li konstantno hopsanje jedna vrsta ‘proteze’ koju koristimo jer ‘ne znamo drugačije’?
Hopsanje nije samo sebi svrha. Mi ne hopsamo zato jer je hopsanje naše prirodno stanje – mi hopsamo da bismo bili u INSPIRACIJI. Kad smo u INSPIRACIJI mi smo DOMA u NULI.

PROGRAMI su problematični i pod njihovim utjecajem konstantno se vrtimo u krug (isti problemi, slični događaji…). INSPIRACIJA je nešto posve drugo – ona predstavlja IZVOR svega onoga što nam istinski pripada.
S hopsanjem mi ne potiskujemo Programe – mi ih brišemo (ne mi direktno, briše ih Božanstvo). To znači da hopsanje nije ‘guranje smeća pod tepih’ već njihovo rješavanje (ne na ljudski način već božanski).
Mogli bi smo reći da je HO sredstvo koje nas ‘vodi’ u NULU (tamo je INSPIRACIJA).
Kad imamo INSPIRACIJU imamo SVE pa i saznanje o svemu što nam je potrebno. To je recimo kao da ste krenuli na put na jedno čarobno mjesto u najatraktivnijem vozilu sa svom najnovijom dodatnom opremom i gle čuda vozilo se na pola puta pokvarilo. I što sad?, morate dalje, a vozilo nema tko popraviti. Okrećete se okolo sebe ne biste li pronašli nešto što bi vam moglo pomoći oko novonastalog problema i nakon nekog vremena uočavate odbačen bicikl u jarku pored ceste. U nedostatku boljega uzimate oronulo vozilo i vozite se na njemu do daljnjega. Ne osuđujete ga i ne proklinjete jer upravo uočavate da ovaj dio puta koji sada prolazite ne biste mogli proći u onom ‘luksuznom vozilu’ već je ovaj bicikl naprosto idealan. Nakon nekog vremena na putu vam se ukaže prilika da se opet prekrcate u drugo prijevozno sredstvo i vi upravo tim novim sredstvom stižete u željeno Mjesto.

Ako smo u INSPIRACIJI otvoreni smo… nikada zatvoreni. INSPIRACIJA točno zna što nam treba, ona ne kalkulira, ne uspoređuje i ne prosuđuje.

Hopsamo da bismo bili u INSPIRACIJI, a ne zato da bismo čistili PROGRAME. Bitna je to razlika. Ako mislimo da smo tu da bismo samo čistili onda smo na odsluženju kazne. Ako smo tu da bismo BILI ono što zbilja JESMO onda je ovaj Život Slavlje svega onoga što JESMO. Najbolje da ne biramo već da se prepustimo INSPIRACIJI s Hvala i Volim te… jer ona se ne pita jer ISTINU ZNA.   

– Dani Ella