Cjelina

sAko se sve nalazi u meni, onda ću u konačnici morati prihvatiti cijelu sebe i to bez izuzetka.

To znači da više neću moći bježati, niti pobjeći od onih dijelova u sebi koji mi se ne sviđaju i koji mi nisu dragi. To nije lako, jer cijeli moj doživljaj svijeta je u MENI.
Znate što to znači?
To znači da ću svaki djelići sebe ponovo Osvijetliti najprije sa Ja jesam (preuzimanje odgovornosti), a onda sa Volim te i Hvala.
Osvijetliti sa Ja jesam bilo bi priznati kao vlastito sve unutar Sebe, baš sve.
Znate one Programe koji nam se baš i ne sviđaju, one Programe koje želimo prve izbrisati ako je ikako moguće, i to hitno? Oni, da bi bili obrisani od strane Boga, trebaju prvo biti otpušteni od strane nas samih.
Bog nije spor u brisanju već mi u otpuštanju programa.
To vam je kao da živite u jednoj velikoj kući i vlasnik ste te kuće, ali u kući baš nije sve onako kako bi trebalo biti. Neki dijelovi kuće, neke prostorije su naprosto neprihvatljive, možda čak i jezive – da možemo odvojili bi te dijelove od ostatka kuće. E, ali ne može to tako. Iako ne moramo u detalje pregledati svaki kutak kuće, TREBAMO PRIHVATITI SVE DIJELOVE!
Nije to nikako lako ni jednostavno.
Ono što nikako ne možemo prihvatiti to ostaje netaknuto u Mraku. Osvjetljavamo svojim prisustvom – odgovornošću, jer mi smo vlasnici ‘kuće’.


Kako to izgleda u praksi?
Postoje programi od kojih na neki način stalno ‘bježimo’, jer su nam odvratni, strašni, jezivi… nepodnošljivi. U njih treba ući s Ja jesam. To znači prihvatiti odgovornost. U praksi bi to značilo ‘ući’ u npr. ‘bolnu prostoriju’ i reći: ‘Ja jesam bol’. Onog trenutka kad se stopimo sa svojom Boli ona prestaje biti ono što je bila trenutak prije: Bol. To se zove unošenja Svijetla u Mrak.
Kad kažem ‘Ja jesam tuga’, onda se ne rastužim naglo već upravo suprotno: tuga više nije tuga već oslobođena energija.
Zamislite da imate uljeza u kući i strah vas je iz više razloga, uljez je nepoznat i ne znate što možete očekivati od njega… zamislite da kažete: ‘Ja jesam uljez.’ Tom izjavom bez obzira na budući tijek događaja (sa uljezom) unijeli ste Svjetlo u Mrak.
Sad vi i uljez više niste odvojeni. On je dio vas, kao uostalom i sve ostalo u vašem životu. Kad kažem ‘Ja jesam uljez’ ja prihvaćam 100% odgovornost i za sebe i za uljeza. Samim tim činom oslobodi se ogromna količina energije i mnoge blokade automatski nestaju (osjetit ćete to kroz vlastito tijelo). 


Sad kad ste preuzeli 100% odgovornost: sad Hvala i Volim te, Ljubav i Zahvalnost dolaze kao melem na ranu. Njima se uspostavlja ravnoteža, balansiraju se svi dijelovi zajedno sa Cjelinom, i u konačnici uviđamo da nije bilo nikakvih utvara, programa, uljeza i sl. – sve su to bili neintegrirani dijelovi našeg Ja jesam – Jedne i Jedine Cjeline. 

– Dani Ella

……………………………………

Zašto je Ho čaroban

sKada nam je Mabel rekla na seminaru da treba otpustiti nisam mogao shvatiti, moj ego nije mogao provariti tu informaciju. Sada shvaćam: mi s “hvala i volim te” samo dajemo Bogu dozvolu da čisti i otpusti od nas nešto što nas brine, tišti, ne sviđa nam se, smeta nam… ali s jednom olakotnom okolnosti : ne moramo znati što otpuštamo, kada i što će se poboljšati. Jednostavno, to nije naš posao. Moramo samo dopustiti (to se odnosi na um) da je sve savršeno i sve dolazi u svoje vrijeme, kad to odredi Bog, i u kojem obliku. 

Zašto je to čarobno?
Samo Ho nam daje da živimo ovaj trenutak, da osjetimo da smo živi,da jednostavno otpustimo sve i prepustimo se prirodnom tijeku, božanskom planu.
Osim mira Ho donosi čaroliju osjećaja da napokon živimo sada!

 

– Robert Kolar

Sve to izgleda tako jednostavno, ali bogme i teško… zašto je teško?

sTo i jest paradoks, sve je jednostavno, sve znamo, a opet kao da guramo kamenu kuglu od 10 tona uzbrdo. Problem je što naše misli, zapravo i nisu naše. One su recirkulacija tuđih misli, projekcija i ideja o svijetu, o tome kako što izgleda i što se sve može, odnosno najviše o tome što se ne može. Naše misli su u neprestanoj negaciji, prvo izlete one kako se to nešto ne može, jadni mi, kako smo nemoćni i slično. Onda moramo ulagati dodatni napor kako bismo se uvjerili da se možda to ipak može, i to ako imamo snage i volje za taj napor! To je kao kompjuter, on neće dozvoliti nikakve operacije ako već nisu usađene u njega programiranjem! Nama je zadatak pisati nove kodove kojima ćemo hakirati nemoć, uvjetovanost o svemu i opise svijeta. Ho’oponopono je jedan takav čin “deprogramiranja”, odnosno urušavanja tih programa, podataka i sjećanja. Prednost hopsanja je što ne dopušta programu da se oporavi i stvara neke zaobilaznice, nego tuče direktno kod programera, onoga koji je to sve napisao.

Ne mogu objasniti zašto je to “teško” iz čistog razloga jer to nije u domeni objašnjenja nego djelovanja! Nama trebaju dokazi, a ne nove riječi, jer u riječima je sve jasno, sve znamo, a opet… Dakle, najviše volim svjedočiti tom “Volim te, Hvala ti”, a to je najbolje moguće (za mene) u izmijenjenim stanjima svijesti, u dubokim meditacijama, pokretima tijela ili u snu. To su, dakle, moja osobna iskustva. Ipak, preporučujem svakome tko ima volje, da pronađe način da promijeni svoje stanje svijesti i svjedoči što “Volim te” jest, kako vas preplavljuje, obuzima, zamjenjuje stanice od “ne mogu ja to”, u stanice od “Volim te”. Ako ne možete meditirati, ima i drugih načina, recimo neposredno prije sna ili u nekim nesvakidašnjim pokretima tijela, poput Tai Chi-a! Popijte čašu vina i dajte tom činu misiju, zadatak da želite osjetiti “Volim te” u blago izmijenjenom stanju svijesti (jednom ili dva puta su dosta :D). Važno je smiriti um, kognitivni sustav koji poput kompjutera insistira samo na onome što već ima u sebi kao program. Kada se osvjedočite na tjelesnom i energetskom nivou – osjetite na način energije što taj “Volim te” zapravo radi i kako se stapate s njim, onda više neće biti teško. Hopsanje tada ostavlja energetski pečat kao neki trajni zapis i tada mi više nemamo izbora nego dopustiti da se “Volim te” odvija u nama. Najbolji dokaz ovomu jest kada imamo neki stres, pa hopsamo kao ludi! Tada “Volim te” drugačije izgleda nego kada smo opušteni, zar ne? Ali ovo je hopsanje iz straha, a ne voljni čin predanosti i to je osnovna razlika.

E sad, to je kao da smo zapalili fitilj neke ljubavne bombe, jer nam je sasvim svejedno što će se desiti kada eksplodira. Mi ćemo uredno fitilj zapaliti i čekati, jer sada “znamo”, imamo iskustvo Voljenja. Kada to pukne onda se energija rasipa u povjerenje, Ljubav, unutrašnju snagu, u neku vrstu nezasitnosti ka voljenju sebe i svega ono u što se sebe projicira, znači svijeta oko nas. Na jednaki način kako su nas programi i sjećanja učinili da nešto jako jednostavno pretvorimo u u kamenu kuglu od 10 tona, tako ćemo i degradirati taj golemi otpor – polako, ali odlučno!

Dakle, ako su nas naučili da oslikavamo život s uvijek istom bojom, recimo sivom, onda ćemo mijenjati to sivilo dodavanjem drugih boja, ali ćemo to raditi odlučno i nepokolebljivo! Dat ćemo sve od sebe, jer ne želimo ništa ostavljati za sjeme…

– Neno Lubich 

Je li Ljubav Kaos ili Red? 

sAko promeškoljimo život Dušom, potapšemo ga vjetrom strasti za Slobodom, onda je Red tek u obrisima sjećanja, a Kaos u vidokrugu obnovljene svijesti da Volimo.

Ljubav ne podržava kolotečinu! Ona se mora kretati, jer u strunama svijesti galopira svježina Božanskog zagrljaja, njime se Ljubav obnavlja. Razigranost je to Duše što kroz vječnost putuje i ne može bez vlastita traga zvjezdane prašine kojom Sebe sa Beskrajem veže.
Pokretom dakle stvaramo Ljubav! Jer to je putovanje od Nule do Nule, od kraja do početka.
Istina je, da – Vječnost je iznutra! Putovanje je to zapravo, od sebe k Sebi, kratko, a opet otkad je svijeta.

Obratite pažnju: sve u jednom dahu je rečeno! Taman koliko “Volim te” traje!
Pa nema straha onda! Sve što jest, sva prtljaga života na našim plećima Ljubavlju se nosi. Eto rješenja!  Jer “Volim te” je svemirska dizalica što će sve ponijeti, baš, sve! Ona nosi Univerzum na malom prstu, a naše probleme?
Gdje su oni u svoj toj prašini svijeta? Zrnce maleno, sitni žulj što Mira nam ne da? Pa otpuhnimo ga sa “Volim te”! 
Konačno, i prašina putuje, zar ne? Sve je to jedan kovitlac, jedan jedini što ka Jednom se vijori.

– Neno Lubich

A što s užasima???

sZamislite da jedno jutro se probudite i zaključite da imate uljeza u kući. Ne samo da je uljez nego je i krajnje odvratan – tako odvratan, da odvratniji ne može biti. Prestravljeni uočavate da ste uletjeli u najgoru moru i ne samo to – pojma nemate kako iz nje izaći. Uljeza jednostavno ne možete izbaciti van i da hoćete jer on naime kao da je povezan s vama samima – kuda vi tamo i on. Kako ga dosad niste primijetili, nije vam nikako jasno. 


I što sad?
Uljez ne samo da je odvratan sam po sebi već je sad neminovni dio vašeg života.
Zaključujete da je s vašim dosadašnjim životom gotovo – kako ćete živjeti uz ovakvo čudovište i to cijelo vrijeme? Uz to vas je jezivo strah, imate napade panike, sve zajedno se pretvorilo u moru uživo.
Pokušali ste sve da se riješite utvare, ali ništa. Da je barem ništa – još je gore. Više ništa niti ne možete činiti tokom dana sad je čitavo težište na nerješivom problemu. Sve zajedno je nevjerojatno tim više jer uviđate da je uljez oduvijek tu samo ga vi niste primjećivali. Sad ne samo da ga primjećujete već vam i vidno smeta svake sekunde.
Što sad?
Š T O S A D ???
Ništa.
Borba ne pomaže.
Ljutnja ne pomaže.

Jasno je da nitko problem ne može riješiti osim nas samih. na žalost u ovoj situaciji niti nema nikoga tko bi nam mogao pomoći.
Pogledajmo utvaru, što ona radi?… Plaši nas samim svojim prisustvom. Izaziva u nama gađenje, strah i užas. Sama po sebi je dovoljno strašna – čak nas ni ne treba ganjati po kući niti plašiti na posebne načine – jednostavno je strašna sama po sebi .
Zanimljivo je da smo do sada živjeli s njom i to sasvim normalno. Sad znamo da ona postoji i zašto ne bismo i dalje živjeli normalno? Ali kako kad je ona tu? Pa, što ima veze što je tu… tu je iz nekog razloga i neka bude i dalje.

Ako se moj život temelji na Miru, Ljubavi i Dobroti nešto od tih kvaliteta obuhvatiti će i nemilu neman – u okružju ljubavi ili će se i ona pretvoriti u Ljubav ili će naprosto otići. Ne moram ništa raditi u međuvremenu – trebam biti samo ono što oduvijek Jesam-

– Dani Ella    

Gdje sam ja?

sJeste li ikad pokušali definirati sebe iz pozicije onog dijela Sebe bez kojega ne možete, onog djela bez kojega ako ostanete ne možete više definirati sebe? Jer naprosto nema više nikoga tko bi svjedočio tom činu.

Za tu vrstu čina treba vam treba postupak redukcije – oduzimanje svega onoga bez čega možemo, a i dalje smo svjesni da jesmo i osjećamo se cjelovito. Bez puno toga možemo, svega onoga što možemo nabrojati kao ‘naše’. Čak možemo i bez 99%, a možda i 100% svega što sačinjava ovo naše tijelo. Sjetite se svoje veličine u početnom trenutku egzistiranja u majčinoj utrobi. Iako smo bili mikroskopski mali – to smo bili mi… i to u cijelosti. Sve ostalo što se naknadno dogodilo je ustvari samo proširenje ili dodatna oprema, prilagođena okolnostima i predviđenoj situaciji. Iz te pozicije gotovo i da ne postojimo. I zbilja, iako možemo funkcionirati na materijalnoj razini, ništa od materije nismo mi. 

Treba izaći iz okvira materijalnog poimanja Sebstva…
Kad napustimo ovo tijelo koje sada imamo vrati ćemo se u oblik koji je prethodio oblicima ovog života.
Kad kažem Ja, na koji Ja mislim? Mislim li na taj nedefinirani Ja koji je postojao prije negoli sam se pojavila u ovoj dimenziji ili mislim na Ja koji ima oblik, ime, oib i sl. ?
Nedefinirani Ja kao što smo vidjeli gotovo i da ne postoji – kao takvom ne može mu se desiti apsolutno ništa.
Definirani, osobni Ja je ograničen i smrtan.

Jako se brinemo o osobnom Ja i ne samo o njemu, brinemo se i o svim osobnim Ja u svojoj blizini. Zaboravili smo da je osobni Ja došao naknadno, da on nije postojao i kad neosobni jest. Fokusirani samo na samo jedan mali dio čitave vječnosti i ne samo to brinu nas segmenti tog ustvari vrlo malog segmenta našeg postojanja. Da bi se bilo što dobro objasnilo i postalo jasno potrebna je širina. Da bi smo razumjeli osobni Ja treba nam i neosobni Ja – treba na šira slika – treba nam Cjeloviti Ja. Da bi njega uzeli u obzir moramo promijeniti vlastitu perspektivu percipiranja Sebe. Sve duhovne tehnike služe tomu, to im je jedina svrha. Tako je i sa Ho. Sve ostalo je bajka, eksplozija neviđene kreativnosti, jedno veliko polje svih mogućnosti – Božanska igra sa samim sobom.   
– Dani Ella

“Voliš li ti sebe?”

s

“Voliš li ti sebe?”

Ne može se odgovoriti na pitanje voli li netko sebe. Ako pokušamo – opisivat ćemo samo samovažnost! Voljeti sebe je u onom neopisivom dijelu, onom kojeg krajičkom oka hvatamo, a direktnim pogledom ne vidimo. Poput Sunca u kojeg ne možemo direktno gledati, ali ga osjećamo, znamo da je tu. To je apstraktno. Sve što mi mislimo da voljeti sebe jest – nije! To je tek sedmi eho u planinama Bezuvjetne Ljubavi prema sebi, jer je uvjetovano ovim ili onim.

Voljenje sebe se kultivira jednako kao što se cvijet njeguje da bi nevidljivo, ali sigurno rastao. Jednom kada je dovoljno velik i lijep, tada postajemo svjesni da se tu odvija Ljubav. Oduvijek.
To je Ljubav prema sebi.

– Neno Lubich

____________________________________________________________________

Što su Sjećanja, Programi u HO?

sŠto su Sjećanja, Programi u HO?
Što u stvari brišemo kad hopsamo?

Nije lako odgovoriti na ta pitanja, odnosno lako je ako se odgovor temelji samo na teoriji, jer um bez ikakvih problema odgovara na sva pitanja.
Da bi nešto dublje utjecalo na naš život potrebno je vlastito iskustvo. Često je vrlo teško pretočiti to iskustvo u riječi. Da nam je istinski jasno što su Sjećanja ili Programi ne bi nam bilo teško čistiti ih, kao što nam ne bi bilo teško izbacivati teško kamenje iz ruksaka koji nosimo svakodnevno na leđima.
Problem je s Programima što ih je teško prepoznati kao Programe – kao nešto što nam u stvari jako smeta. Pa tako tko kod zna i malo je u HO upućen ima problem: Kako razlikovati Inspiraciju od Programa. Kako?
Teško. Bez obzira na tu nepobitnu činjenicu moguće je barem malo osvijetliti tu enigmu na način da se barem malo približimo tom zanimljivom fenomenu.
Ovaj tekst će biti samo još jedan pokušaj, doprinos ovoj temi, proizašao iz moje jutarnje meditacije, iz ‘razine’ malo dublje negoli je ova površna.

mk

Postoji jedna anegdota o gostima na večeri i njihovoj reakciji na ponuđenu hranu…
Neki poznati biznismen je jednu večer pozvao društvo na večeru. Pripremljena je vrhunska hrana, u svakom pogledu, vodilo se računa i o najmanjim detaljima. Kad su gosti stigli stol sa pripremljenom hranom izgledao je božanski, a miris hrane neodoljivo. Svi prisutni gosti užurbano su sjeli za stol s nestrpljenjem očekujući trenutak kad će kušati hranu.
Upravo u trenutku kad je domaćin trebao oglasiti početak večere u prostoriji se promijenilo osvjetljenje, odnosno boja svijetla. Prvo je to svjetlo postalo crveno, što je rezultiralo da fenomenalna boja špinata odjednom postane crna. Zatim se svjetlo promijenilo u plavu boju nakon čega je krumpir izgledao pljesniv…
Iako su svi prisutni znali da je problem u rasvjeti više nitko od prisutnih nije imao niti volju niti želju kušati hranu. Svi do jednog tu večer su otišli doma gladni iako su itekako bili svjesni uzroka gubitka svog apetita.

Iako znamo da su uzrok svih naših problema Programi, Sjećanja, svejedno nas taj uvid ne oslobađa od njih. Toliko su Programi uvjerljivi…

Dok god ne ukinemo raznobojnu rasvjetu (Programe) nećemo imati ‘apetita’ za jelom. Baš kao u opisanoj anegdoti – možda pod utjecajem plavog svjetla nam špinat neće izgledati loše, ali ‘pljesnivi’ krumpir pored njega će nam kvariti potpuni doživljaj svega ostalog što je posluženo.
Možemo pokušati ukloniti većinu hrane sa stola i čekati da prigodno svjetlo osvijetli samo jedan mali dio namirnica otpornih na nametnutu boju, ali to nije obrok po mjeri čovjeka. Ako nam je Izvor božanski onda bi nam i život trebao biti isti, zar ne?

Kad hopsamo, meditiramo, kontempliramo unosimo nered u jedan ustaljeni sistem izmjene svjetla (Programa) u prostor u kojemu konstantno boravimo i iz kojega nije moguće pobjeći.
Ne možemo pobjeći, a usput još smo i gladni… kako u takvoj poziciji ne bi smo bili jadni?
Možemo preuzeti odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Umjesto da patimo, možemo pokušati nešto promjeniti. Hopsanjem unosimo prirodno svjetlo u prostoriju. Pod tim prirodnim svjetlom osjećamo se smirenije, prirodnije, normalnije i padaju nam na pamet mudre ideje kako riješiti probleme koji nas muče.

Kroz Inspiraciju dobivamo upute kako ukloniti umjetno neprirodno svjetlo, rastvoriti sve ono što baca neprirodno svjetlo i sjenu na Savršeno pripremljenu ‘hranu’ pripremljenu baš za nas.  

– Dani Ella

Narkoza za programe

sDa biste vidjeli Ljubav, morate se “ušlagirati” njome. Voljeti je narkoza za programe, jer vas preplavljuje nevezanošću za bilo što osim te divote što u tihu blagost vas ušuškava. Osigurajte svoju dozu Ljubavi svakodnevno! Prepustite Nutrini da ‘Volim te’ vašem tijelu šapuće! Dajte priliku onom glasu iz srca da pažnju iz svakodnevnog svijeta vam krade i grč straha obožavanjem razgrađuje.

“Ja sam nepokolebljiva Ljubav”, čut ćete ako samo malo zastanete i poslušate taj poriv za nezamislivom strašću što u vama još od nastanka zvoni.
Jedina svrha prvog udaha jest voljeti! Ono što je potom nastalo tek je jeka te iskonske Namjere da s Ljubavlju putujemo kroz iskušenja života. Prepustimo se tom zamašnjaku! Ne zaustavljajmo ga slutnjama, vjerovanjima i nagađanjima! Samo otpustimo sve, sve, odmah!

Kažem ‘Volim te’ i slušam kako odzvanja u beskraju moga Bića. Otpuštam svom silinom te kreature što ovim, onim me zovu, ovako, onako opisuju.
Lako je to, najlakše na svijetu! Jer što ima lakše od dopuštanja te silne moći da iz mene vrišti poput jutarnjeg sunca što svjetlom svijet tami otima?

Ne može drugačije, osim ‘Volim te’, sada vidim! Svaku priliku da volim, od sada sebi pružam. Jer je jasno da sam Ljubav oduvijek bio! Ostati je izazov, a s ‘Volim te’ i to sam riješio.

– Neno Lubich

pratıte nas

—–

Kome ide: Volim te?

sČesto se postavlja pitanje: Kada govorim “Volim te”, kome govorim?

Kada dišemo, kome dišemo? Dišemo li sebi ili nekome drugome? Možda problemu? Dišemo jer je to suština našeg Bića ovdje na Zemlji. To je prirodni mehanizam, kojeg srećom ne kontroliramo. Njime ostvarujemo harmoniju sa svijetom što nas okružuje. Zapravo, kada udišem zrak – udišem svijet! Jednako tako, izdišem Sebe natrag k Tebi. To je prirodni mehanizam koji mi omogućuje svjesnost bivanja univerzumom, stapanja s njim i da izmjenjujem životnu energiju. I baš kao što kažemo da kada uronimo prst u more, spojeni smo sa svim morima svijeta, jednako tako, dok dišemo spojeni smo s energetskim slojem Zemlje okupanim Suncem. Gdjegod ima zraka, mi smo Jedno! Jer ovaj zrak što je sada u Meni, bio je i u Tebi. Disanjem ti kažem da Jesmo. Poznajem Te, jer sam uvijek s Tobom u apstraktnoj prisnosti.

Disati – to je direktno iskustvo Boga!

Kada govorimo “Volim te”, mi iskazujemo iskonsku prirodu našeg Bića – Čiste Bezuvjetne Ljubavi – ovdje na Zemlji. I kao što disanjem ne govorimo ni sebi ni drugome, tako ni kada kažemo “Volim te”, ne govorimo sebi ni onome ispred nas, a ni problemu! Mi izmjenjujemo svoju Ljubavnu energiju sa Sobom, onim ispred nas i sa svim što nas okružuje. Tada se i problemi, sjećanja i podaci rasipaju u toj izmjeni, jer ne mogu opstati u takvom mediju. Ljubav nije sjećanje, ono je stanje! I baš kao što na maglu ne može sletjeti ptica, tako problem ne može postojati u Ljubavi.

“Volim te”, to je disanje Boga! Udiše sve nas odjednom i izdiše sve nas odjednom. To je Ljubav! A Ljubav se ne govori nikome, jer ona Jeste. Pokušajmo biti neutralni u Ljubavi, ne ulagati samovažnost u nju, izdvajati “ja” koji voli “to”.
U “Volim te” sve je sadržano, sva suština postojanja! Sve je već izrečeno, baš kao u svakom udisaju! Štogod mi pokušali još reći o njemu, to je degradacija Božanske svijesti.

“Volim te”, to je Tišina. Neizreciva žudnja za Bivanjem.

– Neno Lubich

 

 

—-