Kad počnemo hopsati napuštamo Dramu.
Ne radimo dramu od hopsanja. To je jako važno.

Naime često se zna desiti, kako smo ovisni o drami, a dramu stvaraju Programi (ako ne znamo što su programi odgledamo HO materijale) da se samo s jednog područja prešaltamo na drugo, pa tako umjesto da se u potpunosti prestanemo zanimati za Dramu stvorimo HO Dramu.
To treba odmah prepoznati i od toga odustati, naime, HO je toliko jednostavan u svom korištenju da ga prakticiraju i mala djeca. Hvala ili Volim te (može oboje), čaša s vodom, plava solarna voda i to je to.
Sve što nam se ‘loše’ desi od kad hopsamo desilo se zato jer se vraćamo u ravnotežu. Uglavnom, kad je HO u pitanju – obrnuto je – dešavaju nam se dobre i lijepe stvari. I toga trebamo biti svjesni.

Kad krenemo čistiti stan i digne se prašina onda ne trčimo kod susjede i ne žalimo se da smo u oblaku prašine dok mlataramo metlom po istoj, zar ne? Ali kad smo nešto očistili možemo se pohvaliti i reći: evo sad ovaj dio stana blista.

To je princip kojega se držimo ovdje. Sve ostalo nema smisla, jer Programi se vole množiti, a od toga nema nitko koristi. Prema tome: Hvala i Volim te + HO materijali i to je to – sve ostalo je nepotrebno i stvara dodatnu Dramu i Gužvu. 

– Dani Ella  

Jedna draga hopsica je napisala kako njeni osjećaji ne prate korištenje alata, kako ne osjeća ljubav kada izgovara „volim te“, niti zahvalnost uslijed „hvala“, ni kajanje uslijed „žao mi je“.

Ne vidim nikakav problem u tome, osjećaji su ionako samo interpretacija uma, koliko smo god naučeni na njih i smatramo ih našim autentičnim izričajem, osjećaji su isto programi.

Sjećam se kako je Mabel rekla da je korištenje alata analogno pritisku tipke delete. Kada pritisnemo delite – znamo što radimo. Ne iskazujemo ljubav ili zahvalnost monitoru, jednostavno koristimo alat za brisanje.
Pa ako ništa ne osjećate pri korištenju alata, ne trebate biti zabrinuti. Jedino, čini mi se da nije naodmet spomenuti da „žao mi je“ i „oprosti mi“ nisu alati, dok „volim te“ i „hvala“ jesu. Svi se spominju u knjizi Joe Vitalea, koji je zaslužan za popularizaciju tehnike, ipak nije ovlašteni predavač Ho oponopona.

Kada sam počinjala hopsati, nisam to znala i koristila sam sve četiri, a u jednom razdoblju samo i intenzivno „žao mi je“ i „oprosti“, jako sam puno plakala i imala baš teške intenzivne emocije kada sam to radila, ulazila sam u čistu ego dramu – a dobro znamo da su nam ego drame neodoljive, jer vjerujemo da je i to naša autentičnost. Posebno lako je to pomisliti za osjećaj krivice jer je toliko plodonosan, stvara nove i nove misli, vrti nas u svoj kovitlanac i množi uvjerenja.

Kasnije sam uvidjela razliku između alata i onoga što alat nije. Prisjetila sam se životnih situacija u kojima sam rekla ili čula „oprosti“ ili „žao mi je“, vibracija je potpuno drugačija od one koja vlada u situacijama kada čujemo ili izgovorimo „volim te“ ili „hvala ti“. Mislim da znate jasnu razliku.
Što god mi mislili „volim te“ ostaje najsnažnija formulacija koju možemo izgovoriti, jer govori o ljubavi, a „hvala“ govori o praktičnoj primjeni te ljubavi. To je jednostavno tako – štogod mi o tome mislili, to se ne mijenja.

Stanje povišene vibracije koje prati formulaciju je isto jednostavno takvo, bez obzira što mi mislili o njemu. A kada ulazimo u povišenu vibraciju programi otpadaju – to nije ekskluzivno vezano za Ho oponopono, masa drugih tehnika djeluje po tom principu, kod Ho oponopona je to samo pojednostavljeno.

Večina ljudi ispočetka koristi alate kada im je teško, korištenje alata na bazi 24-7, u svim situacijama, dolazi tek kasnije (svaka čast svima koji u počecima hopsaju i kada su sretni, kod mene to nije bio slučaj  – pa kada se osjećate loše, forsiranje osjećaja ljubavi ili zahvalnosti je samo prisila nad samim sobom.

Ista stvar je s otpuštanjem. Ne otpuštate na svjesnom nivou i nije dovoljno reći ja otpuštam, pa gotovo. Otpuštanje je cijeli proces i kada se desi – to ćete znati. Hopsanje mi je više od bilo koje tehnike pomoglo da uđem u proces otpuštanja i zbilja počnem otpuštati (prvenstveno sebi, a to je zbilja blagoslov).

Nema veze ako ništa ne osjećate dok hopsate, dok god hopsate – dobro je. Nijedno „hvala“ i nijedno „volim te“ nije izgovoreno uzalud. Nema veze ako ne otpuštate, dok god hopsate nalazite se u procesu otpuštanja.

Uživajte u danu hopsići, volim vas.

– Petra Varšić

Užasno se booooojiiiim !!!!

Kad smo u stanju straha onda smo paralizirani, ne dišemo ili dišemo vrlo plitko. To je jedna vrsta blokade, ‘mjesto’ na kojem smo se zaustavili i ne mičemo se. Nešto poput prelaska preko one vrste mosta koji nam baš na prvu i ne izgleda najsigurnije. Znamo da moramo prijeći, jer se moramo kretati naprijed. Istina je – ništa se ne mora, ali u ovom slučaju smo vrlo svjesni da je propadanje neminovno ako ostanemo ukopani na postojećem mjestu.

Znači: Ipak, moramo naprijed!
I krenuli smo, kao u ovom primjeru s ‘nesigurnim’ mostom i negdje na pola puta iznad provalije u koju ako padnemo nema nam spasa, ćopi nas na primjer jezivi strah. Strah od kojega ne možemo ni naprijed ni nazad – stojimo na mjestu ukopani, prestravljeni stanjem u kojem se nalazimo i svjesni samo tog jezivog osjećaja nemoći.
Možda s druge strane mosta nam mašu drage osobe, dovikujući da samo nastavimo dalje, da je prelazak siguran. Uostalom i oni sami su dokaz toga. Međutim nije to tako lako, nama koji stojimo na sred puta i nekontrolirano se tresemo. Hvala? Volim te? Pobogu kakav hvala i volim te u ovakvim kriznim situacijama gdje nam trebaju specijalne snage da nas spase? Da. Trebaju nam drugi da nas spase – na to smo navikli, to očekujemo… ako ništa drugo bilo bi lijepo barem ovaj put da se to desi, samo ovaj! Uh… ma u stvari nije niti važno da nam drugi uskoče u pomoć, neka se sad očituje sam Bog – sad kad ga najviše trebamo… kako god zna! E to bi bilo najbolje – neka me Bog spasi baš onako kako on misli da treba. Valjda me neće spašavati tako da me gurne u pravaliju?!?  Ajme, a što ako hoće???? Ne, ne, ne… predomislila sam se ne treba mi božja pomoć… ne želim u provaliju!… Samo želim na sigurno i da ovaj odvratni osjećaj straha prestane. Dakle: udah, izdah… najbolje će biti da ne razmišljam… hm, tu će mi pomoći hopsanje (hvala mu što u ovakvim trenucima ne moram osjećati ljubav i zahvalnost) i krećem se korak po korak naprijed. Uspjet ću možda… hvala, volim te, hvala, volim te… ne ide mi loše… mislim da ću sigurno uspjeti! Hvala, volim te, hvala, volim te… još samo par koraka iiiiii evooo me na sigurnom!!! Juhuuuu… uspjela sam! Prešla sam preko! Sama!!! Straha više nema i nije mi nitko pomogao… sama sam uspjela!!!

A uspjela sam sama jer sva potrebna pomoć nije negdje vani, ona je unutar mene – Pomoć i Ja smo Jedno. Mi smo tim koji funkcionira zajedno i vezani smo neraskidivom vezom koju ne može prekinuti nitko i ništa… rođeni smo zajedno i putujemo vječno skupa. To je ona vrsta Pomoći koja me nikada ne napušta, pa i onda kad ja pokušavam napustiti nju… ona je bez obzira na sve ipak uvijek i zauvijek Tu. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te….    

– Dani Ella

Draga prošlosti, ti si sve što je bilo i prošlo! Sada mogu reći da su sva moja iskustva iz prošosti bila divna, ma koliko su nekada bila praćena teškoćama moga nerazumevanja i neprihvatanja. Sve što mi se desilo, bilo je magično potrebno da se desi, da me promeni i osvesti za novo, svežije i življe. Za mnogo više slobode, istine i ljubavi u mome srcu. Ljubav uvek prati sve promene, jer promene su novi uvidi, a novi uvidi su više probuđene svesti, a svest je ljubav. HVALA TI, HVALA TI, HVALA TI… prošlosti!!!

– Jana PavlovićVračar

Znate one izjave tipa: ‘treba slušati sebe’ ‘treba vjerovati sebi’ itd.
To su sve izjave koje se uglavnom nikada ne stavljaju pod upitnik, a bogme nisu ni razjašnjene do kraja. Pa tako umjesto da su pomoć ustvari vrlo je moguće da nam dodatno kompliciraju život… Kako???

Uuuuuuupooooomooooć!!!! … nije mi dobro od hopsanja!!

Ako do sada niste pročitali ili čuli nigdje da je razmišljanje ovisnost, onda ste to mogli saznati upoznajući se s osnovama HO filozofije.

Svatko od nas je barem jednom u životu bio ovisan o nečemu ili nekome (određenoj osobi, društvu, cigaretama, alkoholu, čokoladi, kavi, sexu, drami, određenim aktivnostima, poslu, fb i sl…. da sad ne nabrajam dalje).

Dr. Hew Len se u tekstu „Tko je odgovoran“ nakratko referirao na radove T. Norretrandersa koji u svojoj knjizi spominje da podsvijest može obraditi puno više podataka od svijesti i da je zapravo podsvijest ta koja donosi odluke, a ne svijest.

Rad T. Norretrandersa je inspiriran istraživanjima Benjamina Libeta koji je zaključio da čovjek obavi radnju, a poslije toga donese svjesnu odluku da će radnju obaviti.

Ono što mi znamo je činjenica da se nekad nađemo u situaciji da ponavljamo radnju koja nam škodi (npr. ovisnosti) i znamo da nam škodi, a ne možemo je prestati ponavljati bez tuđe pomoći. O čemu se tu zapravo radi, ako smo „svjesni“?

Mi djelujemo posredstvom Inspiracije koja je naša autentična priroda ili posredstvom uvjerenja koja su usađena u našu podsvijest. Uvjerenja nosimo iz prošlih života, preuzimamo iz kolektivnog nesvjesnog, neka su formirana još u djetinjstvu, a neka usvajamo upravo ovog trena. Svi problemi na koje nailazimo su manifestacija uvjerenja, zapravo dr. Hew Len ide čak do samog solipsizma i podrazumijeva da je cijeli pojavni svijet oko nas samo manifestacija naše podsvijesti.

Ne znamo što je podsvijest, to joj samo ime govori – sakrivena je od nas, od svijesti, ali ona ipak djeluje. Kako možemo čistiti podsvijest ako niti ne znamo da ona postoji?

Tehnikom za rješavanje problema čistimo podsvijest, odnosno dopuštamo Božanskoj Inteligenciji (Božanskoj iskri koja postoji u svima nama) da neutralizira štetna podsvjesna uvjerenja.

Kako podsvijest utječe na svijest, tako i svijest može komunicirati s podsviješću. Svijest ne može komunicirati s nadsviješću – ali podsvijest može. Svaki put kada koristimo Ho oponopono alat za čišćenje štetnih obrazaca, iz svijesti ga utiskujemo u podsvijest, alat iz podsvijesti ide dalje prema nadsvijesti kao zahtjev za neutralizaciju uvjerenja. Nadsvijest zna jesmo li spremni otpustiti uvjerenje i ako jesmo dalje šalje zahtjev Božanskoj Inteligenciji koja neutralizira i briše uvjerenja u podsvijesti, ostavljajući stanje Nule – naše pravo stanje koje je idealna platforma za djelovanje Inspiracije.

Kako više čistimo podsvjesna uvjerenja, više djelujemo posredstvom Inspiracije i naši životi postaju skladniji, a mi postajemo mirniji.

– Petra Varšić

Jednom sam napisala tekst o tome, kako kad čistimo, rezultati čišćenja ne moraju biti očekivani, često niti nisu. Pa sam kroz jedan slikoviti prikaz opisala kako to otprilike izgleda: ribate stol, a očistili su se prozori… klofate trosjed, a nestane mrlja na stolu…itd.

Zašto je to tako? Zašto npr. ako čistim mrlju na stolu ne nestane baš ta mrlja mojim upornim ribanjem iste?
Evo zašto: 
Zato što je uzrok ‘mrlje na stolu’ na sasvim drugom mjestu. Dakle da bi se uklonila mrlja na stolu moramo se vratiti recimo 50 koraka u natrag – na ‘mjesto zločina’. Pustimo sad mrlje na stolu, ajmo mi na konkretan primjer iz svakodnevnog života.
Recimo da imate problem na poslu. Kolega vas je iznevjerio na neki način i sad zbog toga imate problema i vi i on i cijeli kolektiv. Na prvu, mislit ćemo da čistimo ‘kolegu u sebi’, ali u stvari ne. Kolega je samo jedna karika u lancu koji je nastao vjerojatno davno davno prije, možda čak nekoliko stoljeća prije (ozbiljno, ne zezam se).

E sad da bi se uklonile negativne posljedice tog nemilog uzroka od bog te pitaj kad potrebno je ustvari da se film na neki način odvrti unatrag do samog uzroka problema – trenutka kad je Program(problem) nastao i počeo se razvijati.
Manifestacija Programa je inače vrlo slikovita i maštovita baš kao i u bajkovitom prikazu čišćenja koje sam opisala na početku ovog teksta. Zamislite da je uzrok Problema svezan sa konopcem, da je to njegov početak i da se onda on prirodno veže uz sve njegove buduće posljedice. Pa tako recimo kad bi smo putovali tim konopcem sve do današnjeg dana uvidjeli bi smo da su se rezultati tog programa manifestirali na nevjerojatne načine i da nisu povezane istim konopcem ne bismo ih ni po čemu mogli zajedno povezati.

E… kad čistimo onda moramo očisti sve ili moramo ukloniti uzrok. Za prvo nam treba ni sama ne znam koliko života, a za drugo je dovoljno ukloniti sami uzrok-‘korijenski Program’ i onda špaga sa svim svojim manifestacijama (uzroka) jednostavno nestane.
Time se bavi HO – postavlja eksploziv na pravom mjestu. Kad je eksploziv aktiviran prije negoli se sruši sve… rušit će se i ono na što eksploziv uopće nije niti postavljen. Pa se nama čini da se ruši nešto što uopće nismo planirali rušiti. Sad je jasno zašto je to tako.

Zato jer ne znamo, nemamo cijelu sliku stvari, ali ima srećom onoga tko zna i tko će uz naš pristanak postaviti eksplozivnu napravu baš tamo gdje treba a mi ćemo onda cijelu stvar aktivirati pritiskom na gumb ili ručicu ‘Hvala ili Volim te’ .

– Dani Ella   

Svatko ima svoju priču, svatko je prošao kroz nešto što ga je promijenilo..

Dakle svi vi koji hopsate… a mislite da se nije ništa promjenilo… varate se…
Napravite samo jedan “rezime” unatrag otkad hopsate i ostat ćete zapanjeni. Stvari… osobe… situacije, ali i vi sami, naizgled možda sitnice, ali promjene su velike.
Ja sebi uvijek svakih par mjeseci napravim jedan preglednik otkad hopsam i uvijek se ugodno iznenadim, koliko promjena ima, a da ih možda nisam prije uočavala jer su mi u tom datom momentu trebale neke druge promjene, ali zato ima  neko tko brine o nama bolje od nas samih♥

– Vojka Mesnik