Ako čitam knjigu, gledam tv i u isto vrijeme jedem, ne uživam u hrani 100%, jer mi je pažnja usmjerena na više toga u jednom trenutku, unatoč tomu što osjećam okus, miris i teksturu hrane. Takvo hranjenje nije svjesno. Nakon takvog jedenja uglavnom imam osjećaj da sam nešto nabacala u sebe i da glad više ne osjećam. Ponekad primjećujem da sam pojela više nego što mi je bilo zbilja potrebno…
Glazbu je najljepše slušati zatvorenih očiju. Sliku je najljepše promatrati u tišini…
Ako se tuširam i razmišljam o nečemu što me muči, propuštam opuštajuću masažu bezbroj kapljica na svom tijelu. Ako nisam u Sadašnjosti, propuštam sve ono što je Bitno.

Najviše volim hopsati svjesno.
Ako odem dovoljno rano spavati (recimo oko 22h) sasvim prirodno ću se probuditi oko 4 ili 5 ujutro – potpuno odmorna, bez ikakve potrebe i želje za snom. U to vrijeme obično sjednem meditirati i meditiram dok se ne srušim opet u ležeći položaj.
I onda hopsanje! Eeeeee, ali to hopsanje je onda najljepše hopsanje na svijetu. Um mi je potpuno smiren meditacijom, tišina i mir svugdje oko mene. Mrak – umirujući mrak koji je progutao sve suvišno… ostalo je samo Volim te koje konstantno odzvanja. To Volim te onda i osjetim – poput potresa sa milijun osjetilnih senzacija. Svaka stanica tijela raduje se svakom novom Volim te… cijelo moje biće okupano je čistom Divotom i Blaženstvom.

Zbog tog iskustva nikada nisam posumnjala u HO. Kad je uklonjeno sve suvišno – sve ono što bi moglo zasjeniti Istinu, ono što ostane je pravo stanje stvari. Kad je hopsanje u pitanju to je divota koju je teško riječima opisati – meni se čini kao bivanje u samoj Nuli, Izvoru od kojeg je sve poteklo i komu se sve vraća.   

– Dani Ella

Na ovo pitanje je pokušao odgovoriti Matt Killingsworth provodeći jedno opsežnije znanstveno istraživanje. U samo istraživanje je uključeno puno ljudi različite životne dobi i rezultati su slijedeći: “lutajući um je nesretan um.”
Nije uopće bitno o čemu razmišljate (maštate) – je li to nešto pozitivno ili negativno – čim ste misaono izašli iz sadašnjeg trenutka vi ste nesretni.
Taj znanstveni podatak ide u prilog HO teorije: trebamo brisati sve programe (i one dobre i one loše). Programi su glavni uzrok što se osjećamo loše. To je ujedno i dobro objašnjenje zašto često oboljevaju ljudi koji su veseli, puni života i sl. – isto kao i oni koji su depresivni, melankolični itd . I jedni i drugi su pod utjecajem programa, a programi su ti od kojih se osjećamo loše. Treba nam Sloboda – sloboda od programa. Istinsko zdravlje i dobro raspoloženje dolazi od Inspiracije, a ne od fenomenalnih Programa.

– Nije problem što mislimo nego što uopće mislimo.
Ovo što sam sad napisala je vrlo teška tvrdnja i mnogi se neće složiti s njom, ali spomenuto istraživanje potvrđuje tu tvrdnju.
E sad, kako se to odnosi na hopsanje? Hopsanje nije maštanje. Kad ponavljamo Hvala i Volim te mi verbalno svjedočimo sadašnjem trenutku – ne izlazimo iz njega – i zato nas samo hopsanje ne čini nesretnima već programi koji koji se vrte između dva Hvala ili Volim te. Dovoljna je i ‘sekunda’ programa pa nam iscuri vitalna energija.

Naravno, to ne znači da bi naše ponašanje trebalo postati opsesivno – teško ćemo na taj način manje razmišljati. Ono što je bitno da i ovo istraživanje potvrđuje koliko je važno ‘isključiti’ programe jer oni su osnova svih problema koje imamo.   

http://www.ted.com/talks/lang/hr/matt_killingsworth_want_to_be_happier_stay_in_the_moment.html

– Dani Ella

27.08.2014.
oko 22h po srednjoevropskom vremenu,
mjesto zbivanja: Zagreb

-Maaaaaaaaaaaamaaaaaaaaaaaaaaa…..
-Reci, tu sam u kupaoni.
-Vidjela sam opet vuka!!!
-Gdje?!?
-Ovaj put je virio iz hodnika!
-Pa sad sam prošla hodnikom – nisam ga vidjela.
-Ne mogu zaspati! Previše mi je misli u glavi!
-Jesi probala hopsati?
-Jesam! Ali misli je užaaasnooo puno! Kako da ih sve zaustavim?
-Teško ćeš ih zaustaviti. Probaj ih ne shvaćati ozbiljno.
-Pa to i radim. Zamislila sam vuka u haljinici, nasmiješenog kako pleše balet. Malo mi je sad lakše.
-Toooooo.., bravo!!!

Kad hopsamo, mi u ‘ozbiljne’ programe umećemo neočekivane dijelove: Hvala i Volim te.
Npr.: “Kako odvratan dan. Hvala, hvala, hvala… Što ako bude još jedan potres? Volim te, volim te, volim te… Boli me noga. Hvala, hvala, hvala… Susjedu je umrla mačka. Volim te, volim te, volim te…” itd.

Svatko od nas vrti neke svoje programe, neke programe dijelimo s drugima…
Programi su tu jer mi prijanjamo uz njih – čvrsto se držimo za njih – u njih vjerujemo. I to vrlo ozbiljno. S hopsanjem ‘razbijamo’ tu čvrstu vezu između programa i nas samih. Na taj način slabi i njihovo djelovanje na nas – do trenutka kad na programe uopće više ne reagiramo. Kako više nema zajedničke spone programi odlaze, a mi doživljavamo slobodu koja je naše prirodno stanje.   

– Dani  Ella

Naiđu tako trenuci, možda i dani kada nam se čini da nema svrhe govoriti hvala ti i volim te, da čišćenje ne donosi nikakve promene i da sve to nema smisla. U pitanju je program naravno. I to jedan od upornijih, rekla bih, sudeći po rasprostranjenosti.

Dugo već radim sa ljudima i mogu reći da su neki programi znatno uporniji od drugih. Čini mi se da su u pitanju programi vezani za naš doživljaj sopstvenog identiteta. Ne kaže dr Len tek onako da je najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti tokom života, pitanje : ,,ko sam ja?,, Ako kao odgovor na ovo pitanje damo bilo šta drugo osim – čista ljubav i razumevanje- eto programa. Dakle, sve one  divne ili manje divne  osobine kojima sebe opisujemo samo su programi baš kao i naše uloge. Kada se na dubokom nivou poistovetimo sa tim svojim osobinama, kako to mi psiholozi kažemo crtama karaktera ( karakternim crtama ) jako nam je teško da ih ,,odbacimo,,. Mi u stvari ne želimo da očistimo te programe i grčevito se držimo za njih, jer nam oni daju osećaj identiteta. Ja sam uporna osoba. Ja sam disciplinovana. Pa šta ću kad sam takav/takva…Lenja sam…  Vredna sam… Sve dok se poistovećujemo sa bilo kojim od ovih programa, bićemo daleko od svoje prave prirode, a time I od slobode. U psihoterapiji takođe se goovri o ego sintonim i ego distonim uverenjima ili osobinama ličnosti. Ego distona su uverenja kojih mi sami želimo da se oslobodimo i sa njima je mnogo lakše raditi. Ego sintona su uverenja koja osoba doživljava kao integralni deo svoje ličnosti i često nije u stanju da ih posmatra kao uverenja. Prvi korak ka promeni ovih uverenja ( ili osobina) je učiniti ih ego distonim, dakle pomoći osobi da dođe do tačke kada će shvatiti da joj takva razmišljanja otežavaju život.

Sloboda znači da u svakom trenutku mogu da reagujem iz čiste svesti, bez upliva programa koji teže da odrede moju pravu prirodu. Uz neprestano hvala ti i volim te, imamo priliku da se oslobodimo tih , duboko ukorenjenih programa, sa kojima smo se poistovetili i da reagujemo sasvim različito u različitim situacijama, ne vezujući se pri tom za sopstvene reakcije niti osobine. Sloboda je stanje oslobođeno programa, stanje kada se kroz nas ispoljava čista svest, čista ljubav.

– Suzana Vemić,

http://hooponoponoija.wordpress.com/

“Ne postoji bolja metoda određivanja temeljnih zakona koji nama upravljaju, a kako bi bili idealni, već da se pojednostave najviše što je moguće.”
(Max Born, fizičar i matematičar)

“Kad netko misli da je otkrio nešto novo, ali kao znanstvenik ne može to objasniti tako da svatko razumije, onda on ništa novo nije niti otkrio”.
(Max Planck, osnivač kvantne fizike)

Život ne bi trebao biti kompliciran.
Pitanje je: Zašto se onda ponekad čini toliko složenim i kompliciranim?
Kompliciranost se odnosi na način razmišljanja, a ne na količinu sastavnica.
Netko si zakomplicira život s malo ‘stvari’, a netko vrlo uspješno žonglira s mnoštvom ‘stvari’ i to čini tako uspješno da uviđate da količina uistinu ne igra nikakvu ulogu.

Znam ljude koji su toliko usporeni da im ne bi bilo dovoljno ni da dan traje 240 sati, iako žive sami i mogu si organizirati život kako god žele… iz nekog razloga nisu to u stanju.
A postoje ljudi kojima uz mnoštvo dnevnih obaveza ostane još dovoljno slobodnog vremena da ga provedu kao god žele.
Postoje ljudi koji se uvijek žale i oni koji se nikada ne žale. Ako dobro poznajete njihove živote, jasno vam je da životne okolnosti ustvari igraju vrlo malu ulogu u čitavoj stvari.
Dosada, nezadovoljstvo i sl. su ustvari stanja svijesti, a ne posljedice nedostatka npr. lude zabave ili neimaštine. Jer kako onda objasniti da se ljudi koji imaju “sve” mogu dosađivati i da su vrlo često nezadovoljni.
Problem se ne nalazi ‘vani’; ako ga i ima, onda on dolazi ‘iznutra’.

Život je najljepši kad je sve jasno, jednostavno i transparentno. Čim primijetimo da smo se zapetljali (misaono ili na bilo koji drugi način) to je znak da tu nešto ne štima. U takvim situacijama je dobro na neki način odustati od kompliciranog nastojanja da se problem riješi.

Jednom sam na akademiji naslikala jednu dobru sliku i kad je moj profesor došao u klasu, pokazala sam mu je. “Dobra je, samo čini mi se nekako teška – što je ispod nje?” “Pa ispod nje je neka stara slika koju sam preslikala” – odgovaram mu. “Eto, to se osjeća – zato je teška”, komentira i odlazi van iz klase.
Teška je jer je ispod ove nove slike stara slika! Što se baš sve zbraja?
Izgleda da da. Što god radili, neke misli su prethodile tom činu. Kako možemo vidjeti samo završnu fazu, sve ovo ‘prije’ ne vidimo, ali također sudjeluje u krajnjem rezultatu. Problemi nastaju puno prije negoli se materijaliziraju, a ovise o stanju svijesti iz kojih su proizašli.

Vrlo je jednostavno. Treba djelovati iz što višeg stanja svijesti i biti svjestan da je tomu tako – ne zato jer će to onda tako i biti (zato jer mi vjerujemo u to) nego zato što je to konstantni poticaj da se ta viša stanja svijesti održavaju.   

– Dani Ella

Sjedila sam na klupi s kćeri (jedva smo pronašle slobodnu klupu) na rivi. Ispred nas jahte – svih veličina i dimenzija (što se dizajna tiče, meni vrlo ružne). Nas dvije smo bile fokusirane na sladolede koje smo kupile da bi proslavile zadnju večer na moru. Između dvije klupe ima nekih deset metara ‘lufta’ do slijedeće klupe – između je ograđeni travnjak. Takvih klupa ima otprilike desetak – možda manje – uzduž cijele rive. U jednom trenutku ispred nas se stvorila žena s dvije djevojčice. Jedna od 10 godina, a druga od 5 godina (otprilike). Žena mi se nasmiješila i postavila stalak za note odmah pored naše klupe. Jedna curica je izvadila iz kofera klarinet, a druga je krenula namještati note na stalak. Mama je sjela na rub travnjaka odmah pored nas. Kofer su stavile ispred stalka. Starija curica je krenula svirati. Recimo da je svirala kao netko tko je završio 1 ili 2 razred muzičke škole – više je zvučalo kao da vježba nego kao da nastupa.
Prije negoli je svirka počela meni je svašta prolazilo kroz glavu: “Mora da divno svira kad ovako mala već javno nastupa. Možda je mama profesorica glazbenog pa je forsira da svira javno radi gubitka treme. Možda nemaju više novaca pa se snalaze…”
U pola sata su zaradili oko 200 kuna (bila sam tamo pa sam vidjela). Nakon tih pola sata su pokupile stvari i otišle.

Čemu sve ovo?
Pa recimo da sam se poprilično iznenadila kad sam saznala da je djed od djevojčice koja je svirala jedan od najbogatijih ljudi u gradu. Hoću reći, nije bilo nikakve financijske potrebe da djevojčica svira na cesti. Pa ipak je svirala, a djed ju je sa strane snimao mobitelom (sav ponosan što mu unuka nastupa). Nije ga bio – da tako kažem – sram što mu unuka zarađuje na takav način. Na kraju su sa rive otišli svi sretni – unuka, djed, majka i sestra.
Dakle, da zaključimo: netko tko nije morao zarađivati (za to nije bilo nikakve stvarne financijske potrebe) ipak se odlučio na takav pothvat. Nekome je 200 kuna ništa, a drugome jako puno novaca – ako su pri tomu zarađeni u pola sata, to je više nego odlična zarada (sat instrukcija je puno manje).
Često se zna desiti da oni koji ‘imaju’ iz nekog razloga imaju sve više i više – kao da se novac lijepi za njih i kao da su spremni na razne “pothvate” kad je stjecanje u pitanju.
Oni koji imaju manje, uglavnom su vrlo ponosni i ne žele se baš uvijek upuštati u sve i svašta kad je riječ o zaradi. Zna se desiti da novac baš i ne cijene previše. Neki uz to misle da je novac izvor problema i da nije dobro imati ga u većoj količini.
Opet, bez novaca se ne može funkcionirati (odnosno može, ali takvi slučajevi su rijetki i posebni).

Nedavno je ovdje u grupi postavljen intervju sa Mabel, koja kaže da je dobro što je pristigla kriza, jer kriza ljude sili da se probude.
Mislim da nema trenutka kad nam se nešto ne dešava. Mislim da nema trenutka kad ne ‘komuniciramo sa Svemirom’. Mudrost i znanje nalaze se na svakom koraku. ‘Netko’ s nama komunicira cijelo vrijeme – pa i onda kad mi nismo ‘prisutni’ – kad ne osluškujemo.
Manje je bitan sadržaj tih poruka – važnija je dobro uspostavljena veza. Nekada nešto ne možemo razumjeti baš odmah – ponekad je potrebno nešto vremena.
Uvjerena sam da je obilje sve prisutno, ali naša otvorenost za primanje nije – smetaju nam razni programi… programi koje brišemo s Hvala i Volim te.

– Dani Ella

Mir je to poput morskog dna, dok na površini bijesni oluja i ogromni su valovi.

E sad, ako smo u čamcu za spašavanje i plutamo “bespomoćni”, onda nije baš sjajno. No, ako preuzmemo odgovornost za tu tzv. bespomoćnost i zaronimo u Nutrinu do “dna” sebe samih, nećemo mariti što je na površini, jer znamo da to nije pravo stanje! Kako dakle, zaroniti do Mira? A sve govori da se moramo pod bilo koju cijenu održati na površni i boriti se s olujom? Da bismo to mogli, potrebno nam je iskustvo, sjećanje te iste Nutrine, a to ne možemo imati slušajući priče i čitajući knjige! Hopsanjem dopuštamo sjećanje blaženstva u nama da se iskaže kao iskustvo. Odatle stvaramo povjerenje i snagu da se bacimo u bijesno more prema njegovoj Suštini i uopće, otkrijemo tu beskrajnu oazu Mira da je tu!

To je dovoljno. Dalje je već legenda.

– Neno Lubić

Bez obzira na razloge, okolnosti, slučajnosti, Ho opononopono i hopsanje je svjestan izbor. Svjestan izbor Hvala ti i volim te i kad sve u meni viče “suprotno”. Jel to “zavaravanje”, zatvaranje očiju pred činjeničnom surovom stvarnošču? Jel to samoforsiranje hvala ti i volim te kroz ružičaste poglede i zatomljavanje ostalih emocija, ljutnje, zamjeranja, straha… , da bi se došlo do nekih ciljeva, rezultata?

Ne, upravo suprotno, s HO se u stvari vraćam u stvarnost (iako doduše ponekad mislim da je sve to “iluzija”). Neprocjenjiv je osjećaj kad usred “stresne” situacije, usred “negativne” emocije umjesto “raspada” osjetim mir… Otkud sad mir, kad sva logika, činjenice kazuju da bi trebalo biti suprotno? Mir je tu jer to je moj izbor i moja stvarnost. Zašto bi moj “izbor” bio strah, ljutnja, zamjeranje, tuga…, a ne mir i ljubav? Imam li uopće mogućnost izbora?, pitam se, ili su “programi”, ono nešto više prejaki da imam mogućnost izbora. Sa HO sam uvidjela da imam tu mogućnost izbora, tu mogućnost spoznaje, ustvari mir je oduvjek tu samo prekriven čeka da ga osvjestim i u “stresnim” situacijama i to je bio moment i spoznaja “čudotvornosti” HO.

Svi smo mi na putu mira i ljubavi, samo je ponekad taj put prekriven nakupinama “prašnjavih emocija”, “prašnjavih programa”. Ali to je samo prašina, nakupine su ponekad manje, ponekad veće, ali put je pravi, put mira i ljubavi. 

– Vanja Štrmelj

Može li malo nešto o Ljubavi?

Sve što nam je potrebno je LJUBAV.
LJUBAV je najvažnija.
Da nema LJUBAVI ne bi bilo ni nas…

Riječ LJUBAV je vjerojatno najviše spominjana riječ u ovoj grupi uz Hvala i Volim te.

Sada samo još trebamo definirati što je LJUBAV. Ili ne moramo, jer svi znamo što je LJUBAV. Svi znamo što znači Voljeti, zar ne?
Kad Volimo – to je onda LJUBAV. Je li ili nije?
Što bi bila obična LJUBAV, a što bi bila BEZUVJETNA LJUBAV? Postoji li uopće BEZUVJETNA LJUBAV? Kažu da je to ljubav najbliža roditeljskoj ljubavi. Tu se vjerojatno misli na roditelje koji su spoznali BEZUVJETNU LJUBAV pa kao takvi tu istu Ljubav doživljavaju prema svima, a ne samo prema svojoj djeci, jer malo je čudno da se BEZUVJETNA LJUBAV dozira.

Zbog LJUBAVI se svašta događalo: padala su kraljevstva, vodili se ratovi, pisala i stvarala najljepša umjetnička djela, skladala nevjerojatna glazbena djela, prelazilo nepremostivo, mijenjalo nepromjenjivo, umiralo, žrtvovalo, napuštalo i sastajalo, pristajalo na sve i svašta… Nema toga što se sve nije događalo u ime LJUBAVI.

Mi smo u svojoj srži LJUBAV, ali to ne znamo. Ili znamo, ali se ne ponašamo kao da je tomu tako. Ili mislimo da smo LJUBAV – odnosno znamo da smo LJUBAV. Ili – pojma nemao što LJUBAV jest. A moguće da svatko od nas kultivira neku svoju LJUBAV.
Sve je moguće.

BEZUVJETNA LJUBAV
Bezuvjetna ljubav prema sebi značila bi prihvaćanje SEBE u CIJELOSTI, sad i odmah. Uopće nije bitno što ta cjelovitost sadrži. Sadržaj cjelovitosti je samo činjenično stanje.
To je prvo.
To ne znači da SVE što je prisutno jest “pozitivno”. To znači “progledati” – postati svjestan SEBE i onoga što se događa. Nikakva pojašnjenja, objašnjenja, analize tog činjeničnog stanja nisu potrebne. Stvari su jednostavno takve kakve jesu – i ono lijepo i ono manje lijepo.
Kad prihvatite SEBE na ovaj način, automatski ste u SADAŠNJOSTI. Automatski prestaje svaka borba, otpor i sl. jer stvari su takve kakve jesu – kao jedna vrsta prirodne pojave.
To je jedna vrsta ODUSTAJANJA – od potrebe da stvari mijenjamo. Kao posljedica odustajanja javlja SUOSJEĆANJE – jer se sada promatrate ‘jedan na jedan’ – shvaćate da je sve što ‘imate’ to što ste upravo ugledali i prihvatili.
Nakon toga se javlja i LJUBAV – LJUBAV koja zatim mijenja SVE.
Ta Ljubav je bezuvjetna – zato jer samo JEDNA je LJUBAV i samo je JEDAN koji tu LJUBAV može primiti.
Iz te pozicije je nemoguće više napraviti nešto loše sebi ili nekomu drugom. Iz te nove pozicije – LJUBAVI prema sebi – razvija se LJUBAV koja ne samo da vam ne može naštetiti nego je to LJUBAV koja “smatra” da zaslužujete sve najbolje.

Eto i to je isto Ho’oponopono    

– Dani Ella

U svakoj problematičnoj oblasti vašeg života vi ste istovremeno i poblem i rješenje. Svi otpori na koje nailazite ne dolaze iz vana nego od nas samih, od naših uvjerenja.

Kada naša podsvijest uz Hvala ti, i Volim te briše stara uvjerenja pred nama se otkriva nova realnost. Zapamtite da vaša podsvijest primi svaku misao koja vam se redovno vrti, zato ja u svakom trenutku odabirem hvala ti… volim te…
Vi snosite odgovornost za sebe, vi ste odgovorni za njihovo kreiranje i održavanje… zato uvijek Hvala ti…. Volim te. Dakle, sve je u vašim rukama. Kada prakticirate HO, okrećete leđa svim uvjerenjima, sjećanjima, bilo da su iz našeg djetinjstva ili bilo kakvih neuspjeha, jer jedino što je sada važno, je da ste stalno u Hvala ti, Volim te…
Kada očistimo uvjerenja lako nalazimo izlaz iz svake životne situacije mjenjajući sebe, a onda vidimo kako se mijenja sve oko nas. Kada kažemo Hvala ti, Volim te, Bog, Univerzim, u vidu energije izvlači sve što je nepotrebno iz raznih dijelova tijela, tamo gdje je neophodno bolesti se izbacuju, a proces je automatski bez da mislimo ili se fokusiramo na taj dio tijela, jer vaše tijelo zna kako da se oporavi uz Hvala ti, Volim te….

Očekivanja.. .Kako maknuti očekivanja?
Znajte da svaki aspekt vašeg života nudi neograničen broj mogućnosti, a da ćete vi uvijek dobiti što je najbolje za vas.
Za ove dvije godine Ho čišćenja rješila sam puno životnih problema, jasno imala sam i padova – barem sam ih ja u tom momentu tako vidjela…. ali bih nakon nekog vremena shvatila da su ti padovi zapravo blagoslovi iz kojih sam izvukla u konačnici uvijek nešto bolje.

Jednom rječju Ho’oponopono je moj život okrenuo za 360 stupnjeva.
Hvala vam….. volim vas….

– Vojka Mesnik