Razvela sam se prije tri godine nakon čega je moj bivši suprug bivao sve lošije. Alkoholizam ga je uništavao, postao je autodestruktivan, i naposlijetku se ubio, objesio se ovo ljeto. Imamo dvoje djece od 7 i 10 godina. Moji odnosi s njegovom obitelji su bili jako dobri sve do tog trenutka, nakon čega se dogodio strašan zaokret u kojem se ja nisam snašla. Cijela njegova obitelj se počela jako loše ponašati prema meni, mrzili su me, krivili su me za njegovu smrt. Na svjesnoj razini ja sam znala da ja ne mogu skriviti ničiju smrt, sve da sam i bila najgora supruga na svijetu. No što je to moja podsvjest osjećala, zbog čega sam projicirala takvu realnost? Radila sam sve najbolje što sam znala da otpustim, da ne zamjeram, da ne osuđujem, da ne mrzim, da pronađem mir, ali nisam ga pronalazila. Čekala sam dan kad ću moći vidjeti njegovog brata i oca i ostati pritom mirna.
Dan nakon seminara čitala sam knjigu Anite Moorjani i bila sam duboko dirnuta njenim iskustvom. Naročito mi se svidjela ideja da su naši mrtvi tu, da ne ide nitko nikamo, da su s nama uvijek i nikad nas ne ostavljaju. Naravno da sam to čula i prije, tome sam poučavala i svoju djecu, ali ovaj put sam to i osjetila, bilo mi je stvarno, spoznala sam na razini dubljoj od one intelektualne. Osjetila sam jaku tugu i plakala sam. Molila sam Boga (što nije moja uobičajena praksa) da mi pomogne, da me vodi, rekla sam “Bože, u tvoje ruke”, ti znaš najbolje, ja ne znam više ništa. Sjetila sam se Boga u stolcu za ljuljanje kako ga je dr. Hew Len vidio, tužnoga jer nitko s njim ne priča, nitko ga ne traži. Ja sam mu se odlučila povjeriti, izjadati se… Također sam se obraćala svom bivšem suprugu, molila sam ga da nam pomaže, da bude uz nas, pričala sam mu kako mi je teško. S tim vapajima sam zaspala.
Ujutro, prva osoba koju sam srela, u pekari, kupujući kruh, bio je njegov brat. I nisam osjetila ljutnju, ni bijes, ni mržnju, ni samosažaljenje, ni nepravdu, jednostavno sam osjetila sućut, poželjela sam ga utješiti. Niti sat nakon toga, na parkaralištu, ulazeći u auto, točno pred mojim vratima, našla sam olovku. I to olovku s gumicom. I nećete vjerovati…na njoj je pisalo volim te. Prekrasna roza olovka, s rozom gumicom, sa dva srca i riječima volim te! Odmah sam prepoznala alat. Ali nisam prepoznala poruku. Poslijepodne sam se našla s prijateljima s kojima sam pričala o seminaru i svojim iskustvima, o svom problemu i o olovci. Prijateljica je odmah rekla da je to poruka od mog bivšeg supruga. Ideja mi se svidjela, ali nisam bila sigurna u to…sve dok se navečer nisam sjetila da sam se noć prije iskreno molila, da sam se prepustila Bogu. I On mi je poslao odgovor već sljedeće jutro.
lvana M.
Ho'oponopono Tehnika 