“Ho’oponopono sam počela prakticirati prije nekih 2 mj. tražeći nešto sto će mi prestati vrtjeti ni malo ugodne misli, jer sam imala blagi oblik depresije. Ono što mene muči je da trenutno dok hopsam (a stvarno se trudim da to radim maksimalno), imam stalno stisnutu vilicu, grč u želucu, pa onda misli neke teške… i taj neki strah, kao da se u meni bukvalno bori dobro i zlo 🙂 u pravom smislu riječi… Ja se prepadnem da će to zlo oživjeti 🙂 ali i dalje hopsam… E, to me zanima, je li imao netko ovakva iskustva, ovakve borbe i ljutnju? U meni kao da je neko ljut, agresivan, zao i kao da želi svakom zlo, a ja svjesno to nikad ne bih nekom pomislila niti poželjela. Zato me uhvati strah, oko toga svega…”
U tebi zaista jest netko tko je stalno ljut i agresivan, u svima nama je! Ali to su programi i sjećanja, to nismo mi! Ho’oponopono se bavi upravo s ovim, s osvještavanjem ove činjenice. Mi smo se u toku socijalizacije identificirali s tim lažnim “ja” koji se doslovno odmetnuo i sad nam prezentira svijet, postavlja nas naspram njega kroz ljutnju, bijes i potrebu da stalno nešto branimo od nečega. A kako smo se to identificirali? Pa tako što nam ga je isti taj lažnjak predstavljao preko drugih ljudi kad smo bili djeca, jer je cijeli planet praktički zatočen! No, to je samo zaštitni mehanizam s kojim se taj entitet prikriva i održava svoju projekciju realističnom. Ja uvijek ponavljam: promijenite barem jednom dnevno za mrvicu, barem za malo stanje svoje svijesti! Učinite to voljno, odlukom, namjerom. Uđite svjesno u neku drugu perspektivu, odmetnite svoje Biće od predatora u vama i pogledajte svoju tišinu, upoznajte se s njom.
Možemo to predočiti kao zatočeništvo unutar horde divljih vojnika i sad moramo bježati. Pa onda gledamo kako da pobjegnemo, možda i pobijemo barem pola njih usput 😀. Ali ne ide to tako, jer to je opet strategija istog tog koji nas je i zatočio, odnosno programa i sjećanja. Odatle se izvlačimo samo pomakom pažnje, doslovno ćemo se dematerijalizirati i pojaviti na drugom mjestu na rubovima našeg istinskog Ja.
OK, ponavljam se malo, ali kada sanjate, što se događa? Zašto tamo nema depresije, tuge? Zašto nema boli i patnje? Vi ste se doslovno “prebacili” na neko drugo mjesto unutar drugog polja svijesti u kojoj djeluju posve druga sjećanja. No, pošto nas ona ne prepoznaju, dopuštaju nam da ih otpustimo, stoga se snovi stalno mijenjaju, svako malo smo u drugom snu. A kad se probudimo, ne žalimo za njima, ne doživljavamo to kao gubitak, premda su nam bili itekako realistični i stvarni u tom trenutku! Nije postojalo ništa drugo, kao što ne postoji ni sad, dok smo ovdje zatočeni u depresiji i melankoliji. U čemu je razlika?
Pa upravo u tom zatočeništvu! San je osobni svijet, a ovo je kolektivni. Zato je važno povremeno uranjati u taj osobni, unutar ovog svakodnevnog, odnosno mijenjati stanje svoje svijesti. Vi tada imate malena iskustva “osobne”, Izvorne Ljubavi u vama i ona će vam dati nadgradnju preko inspiracije kako da čistite svoju samovažnost.
Kako ćete promijeniti stanje svijesti? Ima mnogo načina i to treba biti uvijek nešto neuobičajeno, nešto što ne bi inače radili jer vam um to neće dopustiti. To je u stvari prava pozadina priče o komfort zoni, a ne putovanje u prašume Amazone 😀. Internet i knjižnice su puni takvih metoda, ja volim reći da je svaka stanica u našem tijelu neka metoda da ona sama sebe osvijesti i vrati se doma, ka Izvoru 😀
Ali, evo, disanje može biti dobar način za početak 😀
Kada smo zaljubljeni, svijet nam izgleda drukčije, ne damo se baš navući na njegovu depresiju zar ne? Imamo samo jednak fokus, a to je spokoj i blaženstvo kad smo u blizini te osobe, drugo je sve manje važno. Znači, agresivnost programa nema šanse kod ovog stanja jer nema naše privrženosti njima, dali smo je nečemu drugom. Jednako tako je možemo sada dati Sebi, svojoj Ljubavi unutar nas, jer se tu razdužujemo kod Skladištara.
Znate ono, kad vraćate sve “svoje” firmi, vojsci, bivšem i odlazite ća? 😀
Dragi Hopsići,
Dragi dobri ljudi,
Sudar je bio toliko jak da je tu veliku, metalnu banderu presekao na pola i ona je krenula da pada na nas, ali su je žice zadržale. Mi putnici, leteli smo po unutrašnjosti kombija, a mene je pošto sam sedela na sredini, samo pojas spasao da ne proletim kroz staklo. Jedino što sam u tih par sekundi uspela da pomislim je bilo: “Gotovo je, ovo je kraj.” Zatim je usledila histerija, panika, svi preplašeni, jedni preko drugih pokušavali smo da što pre izađemo napolje, u slučaju eksplozije, strujnog udara ili pada bandere.
Ho’oponopono ušao je u moj život prije skoro 3 godine. Nakon mnoštva tehnika dao mi je onaj jedan „klik“ koji je nedostajao. Premda se kaže da je najlakši, činio mi se kao najteži način. Ima li što teže od potpunog prepuštanja Bogu, od predanja svih svojih briga s punim povjerenjem?
Ho'oponopono Tehnika 